HR
Homilija nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića na misi prigodom svećeničkog hodočašća u Rim na završetku svećeničke godine
(Rim, Hrvatska crkva svetog Jeronima, 10. lipnja 2010. godine)
Liturgijska čitanja: Kol 1, 3-4. 9-13; Mt 16, 24-27.
Draga braćo u biskupstvu i svećeništvu!
1. Ovih dana hodočastimo Rimskoj Crkvi, glavi i učiteljici svih Crkava, da bismo se susreli s Petrom naših dana, papom Benediktom XVI. i zajedno s njim sudjelovali u zaključnim slavljima Svećeničke godine. Ovo je hodočašće posebno, jer ono je svećeničko. Ovih smo dana u Rimu sudionici velikog zbora svećenika iz čitavoga svijeta okupljenih oko Petrova nasljednika. Hodočasteći u Rim donosimo ovamo molitve, radosti i teškoće svoje i svoje subraće u prezbiterskoj službi, zahvaljujući u svećeničkom zajedništvu za dar ministerijalnog svećeništva.
Ovu Euharistiju slavimo u Hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Rimu. Pozdravljam preč. rektora mons. Juru Bogdana, vicerektora preč. Željka Majića i naše svećenike studente na rimskim učilištima. Zahvaljujem Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima za velikodušno gostoprimstvo. Svaki pohod ovoj crkvi iznova potiče na divljenje i ponos. Hrvatska crkva i Zavod ponosno stoje usred Vječnoga grada u ljepoti Božjega dara. Po ovoj su crkvi Hrvati u Rimu povijesni narod. Sikstova crkva i uz nju ustanove svetoga Jeronima u Rimu imaju već više od pet stoljeća za Hrvate posebno značenje, jer na jednom mjestu u Papinom Rimu predstavljaju sveukupnu naciju.
Ovdje se okuplja hrvatska rimska kolonija. Ova je crkva stjecište hrvatskih hodočasnika. Ove su ustanove u nesklonim povijesnim prilikama za hrvatski narod bile oaze slobode, gdje su se dogodile brojne vjerske i kulturne inicijative za dobro Crkve, naroda i domovine Hrvatske.
2. Kolike uspomene i kolika zahvalnost u ovoj Svećeničkoj godini u kojoj se spominjemo i pedesete obljetnice svete smrti blaženoga Alojzija Stepinca. U ovoj 2010. godini spominjemo se pet puta deset godina od Blaženikove smrti koju slavimo svake godine 10. veljače. Broj deset ima biblijsko značenje. Sveti Augustin govori o Davidovoj harfi od deset žica (usp. Ps 92,4). Sveti Ivan bilježi kako prva dva učenika »pođoše... i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega... Bila je otprilike deseta ura« (Iv 1, 39). Egzegeta Heinz Schuermann tumači da deseta ura znači ura odluke.
U Rimu na grobovima svetih apostola, papa i tolikih mučenika razmatramo riječi današnjeg Evanđelja: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga« (Mt 16, 24-25). Evo kamo vodi odluka slijediti Isusa. Evanđeoski nas izvori vode ne samo do Isusa Krista, nego i do njegova križa. Tako su nasljedovali Krista i njegov križ Petar i Pavao i blaženi Alojzije i svi velikani kršćanstva.
Misterij Krista koji ulazi u slavu po trpljenju i smrti na križu, misterij je i Isusovih učenika i čitave Crkve svih vremena. Život nam je dan da bismo to shvatili i razumjeli. Duh Kristov nas malo pomalo uvodi u mudrost križa. Braćo svećenici, koliko smo puta doživjeli kako mudrost križa puno bolje razumiju naši dragi bolesnici. Posjećujući ih to veoma dobro uočavamo. Draga braćo, u Rimu molimo za svoju vjeru. U svjetlu misnog Evanđelja pitajmo se: Je li moja vjera slična Petrovoj iz prvih vremena, ili sličnija Petrovoj - slaboj i nesigurnoj, kakva je bila za vrijeme Isusove muke, ili onoj u Rimu prije mučeništva?
Gospodine, učini da spoznamo i shvatimo da Ti vodiš, braniš i čuvaš svoju Crkvu, toliko puta nama nerazumljivim putovima čišćenja i poniženja. Draga braćo, molimo u Stepinčevoj godini za onu beskompromisnu odlučnost - slijediti Isusa do mjere križa, za onu odlučnost koja kristalno svijetli iz života i smrti našega Blaženika. 3. »Neprestano za vas molimo« (Kol 1,9), piše sveti Pavao Kološanima iz sužanjstva u Rimu. Pavao moli i zagovara kod Boga za kršćane u Kolosima. Biblija nam donosi primjere mnogih likova velikih zagovornika izabranog naroda, počevši od Abrahama, Mojsija, Arona, Pavla. Poznato nam je kako se patrijarh Abraham gotovo pogađao s Bogom glede žitelja gradova Sodome i Gomore.
»Zagovarati, iskati nešto u prilog drugoga, poslije Abrahama, vlastito je srcu koje je u suglasju s Božjim milosrđem. U vremenu Crkve, kršćansko zagovaranje sudjeluje u Kristovu: to je izražaj općinstva svetih. Onaj koji moli posredujući, ne traži samo 'svoje nego i ono što se tiče drugih' (Fil 2,4), tako daleko da moli i za one koji mu čine zlo« (KKC 2635).
Tijekom dvomilenijske povijesti Crkve nastavlja se plejada velikih zagovornika koji mole za svoj narod. Ovdje posebno mislimo i na svete biskupe zatočenike komunističkog režima koji su prikazivali svoja trpljenja, a i sâm život za povjerene im vjernike.
Što nam, braćo svećenici, govore ti veliki likovi naše vjere? Oni govore o potrebi zagovornika kod Boga. Danas ne manjka među nama onih koji misle da su proroci, ne manjka ni pastoralnih programatora, niti kritičara iz distance. Možda danas ima malo zagovornika, onih koji radije mole nego li jadikuju.
Mnogi govore, mnogi kritiziraju, mnogi predlažu što bi drugi trebali činiti, a malo je onih koji mole i zagovaraju pred Božjim licem. U knjizi Psalama čitamo: »Već namisli da ih satre, al' Mojsije, izabranik njegov, zauze se za njih da srdžbu mu odvrati, te ih ne uništi« (Ps 106, 23). Ta biblijska slika govori o molitvi i pokori na koju je Božji izabranik pozvan u službi za narod.
4. Potrebni su nam molitelji. Mi svećenici, pozvani smo biti zagovornici pred Bogom u euharistijskoj žrtvi i Božanskom časoslovu. Činimo to velikodušno i s uvjerenjem da je to naša najvažnija služba. Poput Apostola naroda koji je ovako molio za svoju zajednicu u Efezu: »Zato prigibam koljena pred Ocem,... neka vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka« (Ef 3, 14-16).
Malo koristi jadikovati da vjernici ne poštuju Božje zapovijedi, da su indiferentni, da slabi moralni osjećaj, da nema mladih u crkvi, ako ne odvajamo isto toliko vremena u molitvi za mlade, za povjerene nam vjernike, za sâme sebe. Crkva je bogata moliteljima. Snaga pontifikata Ivana Pavla II. bila je ustrajna i trâjna molitva. On je u prvom redu bio veliki molitelj.
To svjedoče oni koji su mu bili najbliži. Na tom nam putu u ovoj Svećeničkoj godini svijetli primjer Presvete Bogorodice Marije, svetog arškog župnika Ivana Marije Vianneya, blaženog Alojzija Stepinca i tolikih zvijezda kršćanske molitve. Draga braćo u svećeništvu, na ovom hodočašću apostolskim grobovima u Svećeničkoj godini molimo za sve svećenike, osobito za one koji su u posebnim teškoćama.
Molimo za svećenička i druga duhovna zvanja u našoj Domovini i cijelom svijetu. Molimo za Petrovog nasljednika papu Benedikta XVI. da ga Gospodin uzdrži i krijepi u službi svoje Crkve. Molimo za Crkvu da bude dostojna povjerenja što ga je Bog u nju stavio, kako bi uvijek hrabro naviještala mudrost križa. Amen.
