Aktualnosti

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je na Cvjetnicu - Nedjelju Muke Gospodnje pobožnost Križnog puta na Ksaveru. 

Nagovor kardinala Bozanića donosimo u cijelosti: 

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Nagovor nakon pobožnosti Križnog puta
Nedjelja muke Gospodnje – Cvjetnica
Zagreb - Ksaver, 9. travnja 2017. godine.

Draga braćo i sestre!

1. Obavili smo sada pobožnost Križnoga puta i 14 smo se puta poklonili pred Kristovim križem, razmatrajući i ove Cvjetnice potresne postaje Isusove muke i smrti, zagledani u nadu njegova uskrsnuća.

Tko uranja u Isusov križni put ne može ostati ravnodušan, jer Isusov nas križ dotiče kroz ožiljke naših osobnih životnih križeva. Zagledamo li se u te naše ožiljke od križeva, nećemo li u njihovim brazdama vidjeti i sav svoj život: sve što nas opterećuje, sve što nas umara, sve što nas pritišće i narušava ljepotu življenja?

Reći ćemo: naš križ, naš ožiljak, naša rana, naš život. No, moglo bi se reći da su se u ožiljcima od križa što su se urezali na ramenima Sina Božjega, urezale i rane križeva svih ljudi koji su živjeli, koji sada žive i koji će živjeti i nakon što mi ovdje okupljeni budemo s druge strane granice smrti. Jer, »naše je boli na se uzeo« (Iz 53, 4), a kao vjernici ne prestajemo mu zahvaljivati jer je »svojim svetim križem otkupio svijet«.
 
2. Danas, na Cvjetnicu, u Matejevu izvještaju muke Isusove koji se čita na misama, stoji i redak koji je u vjerničkoj svijesti posebno prisutan na desetoj postaji Križnoga puta nazvanoj: »Isusa svlače«. U Evanđelju, naime, čitamo: »A pošto ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocku« (Mt 27, 35).

Kakve li bešćutnosti! Dok je Isus, sin jedinac Boga Oca, prije nešto više od dva tisućljeća umirao na križu, vojnici su se bezbrižno igrali, kockali su za odjeću čovjeka koji je podnosio agoniju umiranja.

Taj prizor snažno govori o postupanju svijeta čija se logika nažalost nije promijenila do dana današnjega: dok traje borba dobra i zla, dok se toliki bore za golo preživljavanje, pojedinci se igraju!

Kocka, igre na sreću ostale su tako do danas svojevrsni simbol odvraćanja pogleda od onoga bitnoga, od dobra, od ljubavi za koju smo stvoreni; od nastojanja da se pošteno radi. To se čini tako da se čovjeka najprije navuče u naoko bezazlenu igru, da bi se nakon nekog vremena njime potpuno ovladalo, do te mjere da se samo tome nada i vjeruje u tobožnji sretan ishod.

Kockanje je, usuđujem se reći, duboka rana koja tiho i podmuklo razara duh i savjest brojnih ljudi te rastače obiteljsko zajedništvo, vodi k otuđenju mnogih, a nesagledive posljedice samo jednoga jedinoga kockara trpi čak i više naraštaja.
 
3. Crkveni nauk kaže da igre na sreću kao što su kockanje, kartanje, oklade i druge igre - ne ulazeći sada u njihovu vrstu i način provođenja koji se sve više seli u virtualni svijet interneta - nisu same po sebi protivne pravdi. Međutim, one postaju moralno neprihvatljivima kad lišavaju osobu onoga što joj je neophodno za podmirenje vlastitih potreba, a kamoli potreba onih prema kojima je obvezna.

Nedvojbeno je da igračka strast može postati teškim robovanjem (usp. KKC, br. 2413). Isus nas je međutim »za slobodu oslobodio« (usp. Gal 5,1), a ne za robovanje bilo čemu ili bilo komu, a upravo kockanje i klađenje prečesto vodi u ropstvo.



Kockanje se u javnosti često želi prikazati kao simbol sreće, dobitka, lagode i uspjeha bez truda, unatoč činjenici da je, nakon što se podvuče crta, broj onih koji su do životne sreće došli kockanjem više nego zanemariv. Dragi vjernici, kocka od ljudi koji su povjerovali u njezinu moć najčešće u konačnici čini gubitnike.

Oni koji robuju kockanju, oni kojima kockanje, igre na sreću, lutrija, kladionice postaju ovisnost, uvijek gube. Gube sebe jer su tome dali svoje vrijeme, osjećaje i svoje dostojanstvo; gube i obitelji, jer su tome podredili svetinju obiteljskoga zajedništva koje su olako prokockali uvlačeći u nju laži, lakomost, pohlepu i druga zastranjenja; gube i prijatelje, jer su zbog te ovisnosti izigrali njihovo povjerenje, nerijetko se zaduživši kod njih te tako ugrozili i njihovu egzistenciju; gube i društveni položaj jer mnogi su ostali i bez posla i bez poštovanja; gube u svemu tome i vjeru, jer se pouzdaju u varljivu sreću umjesto u Boga kao izvor nepresušne nade; te, u konačnici, gube budućnost dostojnu čovjeka. Tako se kockanje često promeće u igru na nesreću, a ne u igru na sreću.
 
4. Braćo i sestre, ipak netko u svemu tome dobiva. Postoje oni o kojima se vrlo malo zna, čiji je identitet često obavijen velom tajne i prikriven, dok se okrutno bogate na tuđoj nesreći. Oni će, zatvarajući oči  pred onima koji su upropašteni, reći da ne rade ništa protuzakonito.

No, to ih ne oslobađa od goleme moralne odgovornosti, odnosno, to još uvijek ne znači da ne sudjeluju u nepravednim činima, a »nepravedno se kladiti ili varati na kartama težak je grijeh« (KKC br. 2413). Nikoga, ni pojedince, ni ikoji sustav koji profitira tako da druge upropaštava, ne može opravdati to što se hvale da sredstva ponekad doniraju i u dobrotvorne svrhe.


 
5. Dragi Kristovi vjernici, htio sam danas na Cvjetnicu progovoriti o ovisnosti, o kockanju i drugim igrama na sreću, o toj pošasti koja nažalost nagriza i tkivo hrvatskoga društva. Obraćam vam se na ovaj način kako bih potaknuo i pojedince i obitelji koji se suočavaju s tim problemom da se ne predaju ni pred kojim izazovom. Ne bojmo se suočiti sa stvarnošću i ne prestanimo vjerovati u Božju pomoć uvijek, pa i onda kada se sve prokocka i kad naizgled nema izlaza.

Kada čovjeka zarobe kockarnica, kladionica i slične igre na sreću, on u konačnici ostaje otuđen, sam i napušten. Čovjeku koji upadne u takvo ropstvo najviše može pomoći zajedništvo, blizina obitelji, rodbine i prijatelja. To je prva pomoć koja čovjeka može potaknuti da traži liječenje i izlazak iz situacije u koju je upao.
 
6. Draga braćo i sestre, danas smo se ovdje okupili kao Kristova Crkva, koja je njegovo mistično tijelo, zajednica izrasla na muci, smrti i uskrsnuću Sina Božjega. Čovjekova jedina, istinska sreća je u zajedništvu s Bogom i u zajedništvu s drugima. »Potvrđuje se istina da, ako čovjek nema uporišta u nečemu što čovjeka nadilazi; ako nema utemeljenosti u smislu koji čovjeku objavljuje odakle je i na što je pozvan, tada je teško izaći iz tjeskobe ovozemaljskoga. Nedostatnost smisla koja je u sukobu s Bogom i transcendencijom nužno vodi u idolatriju stvari, otkrivajući uvijek nove oblike ovisnosti« (»Instrumentum laboris« Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, br. 4).

U te, nove oblike ovisnosti, svakako ulazi i ovisnost o kockanju i klađenju. Čovjeku je, upadne li u taj začarani krug zla, najpotrebnije zajedništvo. Ne čudi da mnogi danas, kad dođu do ruba, nalaze spas u različitim terapijskim zajednicama od kojih posebno neumorno pomažu one izrasle iz krila Katoličke Crkve. To nam govori da zajedništvo u vjeri postaje lijek, blagotvorni eliksir koji čovjeka ozdravlja od svake samodostatnosti; istinsko zajedništvo s Bogom i ljudima podiže čovjeka iz svakog pada.
 
7. Dok ulazimo u Veliki tjedan i dok iščekujemo slavlje svetkovine Kristova uskrsnuća, molimo Boga da nam otvori oči i srce za one koji se povlače u sebe, otuđuju od obitelji, rodbine i prijatelja, da postanemo bliži jedni drugima, osobito onima koji su potrebni naše pomoći i blizine.

Milosno je ovo vrijeme, draga braćo i sestre, i nemojmo se nikada umoriti u vjerničkom poslanju što ga snažno sažima korizmena pjesma: Žedna vodom poji, tjeskobna spokoji, samotnom pristupi, srca ne otupi. Neka nas u tom poslanju nadahnjuje vjera u Uskrsloga, koja neka u djelu i životu svakog kršćanina zaživi po zagovoru svete Marije, Majke Isusove i Majke svake utjehe! Amen.