Aktualnosti

Uvod u misno slavlje:

Dragi oče Provincijalu, Župni vikaru i ostala subraćo u svećeništvu, redovnici i redovnice; dragi hrvatski časnici i branitelji, članovi obitelji žrtava, braćo i sestre!

Ovogodišnju molitvu i ovo slavlje koje nas povezuje kao vjerničku zajednicu u jednu obitelj, živimo u posebnome ozračju, slojevitosti snažnih osjećaja. No, takav je cijeli život.

Ova je euharistija protkana radošću i zahvalom koju osjećamo kao lahor, nakon tolikih pitanja i poniženja Hrvatske i hrvatskoga naroda; ova je euharistija istodobno prožeta spomenom i sućuti, nakon dvadeset i jedne godine od stradanja, koja su se u osobne živote i u život našega naroda širila na različite načine tijekom dvaju desetljeća, ostavljajući ožiljke, tragove suza, ali i duboko pouzdanje u Boga.

Braćo i sestre, donosimo pred Boga sve naše pokojne i poginule u ratu protiv Hrvatske, s posebnim sjećanjem na Vukovar i Škabrnju. Zahvaljujem organizatorima i ovogodišnjega spomena, članove Kluba veterana 148. brigade Hrvatske vojske.

U ovu se euharistiju skupljaju tolike životne osobne i obiteljske povijesti, doživljaji, blizine i ljubav. Zahvalnost i vjera nose nas u Božjemu Duhu koji nam dopušta zajedništvo sa svetima i s našim pokojnima; koji je uskrsnuo Isusa Krista, nakon što je prinio žrtvu za grijehe, i nama udijelio čvrstu nadu, da na današnji dan Gospodnji u smrti ne gledamo kraj, nego prjelazak u puninu života.

Danas nam Bog progovara u svojoj Riječi, znakovito i snažno. Osluškujmo ju u poniznosti i skrušenosti, u ljepoti Božjega milosrđa u kojemu se kajemo za svoje grijehe. Braćo i sestre, uđimo otvorena srca u radost božansko-ljudskoga zajedništva u naručju svoje nebeske Majke.

Homilija u misnom slavlju

Braćo i sestre!

I. I najvrsniji tumači Svetoga pisma ostaju zbunjeni pred ovom stranicom Markova evanđelja. Slike kojima se koristi tipične su za proročki način oslikavanja događaja u kojemu su Božji ulasci u ljudsku povijest popraćeni izvanrednim kozmičkim pojavama (usp. Iz 13,10; 34,4). Mogli bismo reći da nas pisac vraća unatrag, u prapovijest, na pripovijest o Stvaranju: o nebu, zvijezdama, mjesecu, svjetlu... No, ono što se sada događa obrnuto je od Stvaranja. Zvijezde su ispunile svoju svrhu, mogu se i ugasiti, jer svjetlo koje dolazi ima drugo izvorište. Ljudi će moći gledati i vidjeti u izravnome svjetlu koje dolazi od Sina Čovječjega. Ne postoji mogućnost prijevare i laži. To je ona svjetlost koja dokida bilo koje područje tame i bilo koju mogućnost sumnje; to je trag svjetlosti vjere koja živi u nama. I smokva, o kojoj govori Evanđelje, može se vidjeti samo očima vjere.

Ali, kako ćemo vidjeti Sina na oblacima, ako ga ne uspijevamo vidjeti kada hoda našim ulicama, s licem siromašnih i potrebnih, nepravedno iskorištavanih, ostalih bez posla i potpore prijatelja, s licem odbačenih, zbog opiranja moćnicima; ako ga ne prepoznajemo kada nam upućuje svoju riječ i kada nam daje svoj kruh? Kako ćemo moći srcem prionuti uz riječi koje ne prolaze, ako se vežemo, ako nas dira svaka riječ koja se gasi čim je izgovorena ili napisana; svaka riječ za koju duboko u sebi znamo da je nastala iz neistine i mržnje?

II. "U ono vrijeme..." kažu ova teško shvatljiva čitanja. No, istinska su poteškoća ova vremena, ovi naši dani. I dok se opiremo slušanju Isusova govora o onome danu, zapravo govorimo kako ne uzimamo ozbiljno ovaj dan, današnji dan.

Braćo i sestre uskoro ćemo, u Godini vjere, u Vjerovanju izgovoriti rečenicu vjerujem... u život vječni. Ljepota naše vjere je u tome što ta vječnost ovisi o sadašnjosti, ali ni jedno ni drugo nije prepušteno samo nama, nego pripada Bogu. Vječnost traži sidrište u sadašnjosti, jer se tamo gdje ne postoji briga za sadašnjost dokida nada u buduće. Kršćanstvo govori da vječni život ima toliko toga zajedničkoga s kakvoćom ljubavi našega života ovdje i sada. Božje će svjetlo, umjesto sunca i zvijezda, svijetliti na drugome svijetu, ali zrnca i valovi te svjetlosti mogu biti i jesnu vidljiva već i sada po našim životima.

Pjevali smo u psalmu: Ti u ruci držiš moju sudbinu, moj život. Jesmo li prožeti tom predanošću, tim pouzdanjem ili se u konačnici ipak oslanjamo na svoje vrijeme, ne na ono vrijeme? Vječni život istodobno je i dar i zadaća; vječnost ima toliko zajedničkoga s prolaznim, jer život nam je darovan da bismo tražili Boga, smrt da bismo ga susreli na konačan način, a vječnost da bismo živjeli zajedništvo s njim i bili njegovom svojinom.

III. Povijesno vrijeme u kojemu nastaje evanđeoski zapis nipošto nije sklono kršćanstvu. Odlomak naglašava pobjedu Sina Čovječjega. Pobjedu o kojoj ne govori vrijeme života tadašnje kršćanske zajednice, ali niti današnje. Što to danas govori da Bog pobjeđuje, što to daje naslutiti da će Bog pobijediti? Nekada javno progonjeni, danas zanemareni; nekada su kršćani vođeni u sudnice i na stratišta, danas se, uvelike i krivnjom nas kršćana, postavlja u pitanje naša vjerodostojnost i nudi beznačajnost. A zatim se pitamo što nam se događa u društvu; kakvi se zakoni donose; kako se promiču vrijednosti suprotne od onih za koje su ginuli ljudi boreći se za domovinu.

No, ta je pobjeda vezana i uz čovjeka boli, čovjeka razapeta, Boga neprepoznata. Poniženi Bog dolazi, kako bi izrekao svoj neopozivi pravorijek o povijesti, pravorijek o onima koji se uzdižu na razinu krojača ljudskih života. No, taj dolazak u slavi i veličanstvu ne znači napuštanje puta ljubavi i posezanje za logikom sile. Kada bi bilo tako, križ ne bi bio središte povijesti spasenja i Božje bi djelovanje dalo za pravo onima koji tvrde da je ljubav nesposobna dosegnuti cilj; pravo onima koji žive po zakonu nasilja. Dolazak Sina Čovječjega bit će pobjeda Raspetoga, očitovanje moćne pobjede ljubavi.

IV. Isus na kraju poseže za slikom smokve, kako bi dozvao u svijest odgovornost svojih učenika, tadašnjih i današnjih. "Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne." Prirodne pojave mogu biti prilika za prepoznavanje i učenje Božjega plana. Tako prvo stvaranje ima svoj smisao u Kristovu dolasku, u njegovoj smrti i uskrsnuću, a zatim u ponovnome dolasku, u novome stvaranju.

Čovjek je trajno Božja briga, Kristovo trpljenje; čovjek koga Bog želi osloboditi, spasiti, djelo je Božje. I Bog ne prihvaća olako kada se obescjenjuje njegovo djelo. U tome se svjetlu stvaranje i otkupljenje odnosi na Utjelovljenje, na blizinu Boga. Prihvatiti Bogočovjeka znači dokinuti strah pred pravorijekom ljubavi.

Čitamo li Markovo evanđelje zajedno s Lukinim zapisom, shvatit ćemo da pri kraju liturgijske godine Bog želi ohrabriti čovjeka da čini dobro i da uočava znakove nade, da prepoznaje ljeto i tjeranje lišća na običnoj smokvi, jer Luka piše: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje. I pazite da vam srca ne otežaju... (Lk 21,28.34)

Otežati srce znači postati nesposobnim vidjeti ono vrijeme. Oni koji danas žele biti neprijatelji kršćanstva nude mladima samo ovo vrijeme, trenutačnost u kojoj se rađaju 'zvijezde' različitih profila i sjaja. Mladima se ne govori o gašenju zvijezda, već o njihovoj moći; ne govori se o povijesti i njezinu besmislu, ako ne postoji vječnost. Najlakše se manipulira ljudima, ako im se dokine ono vrijeme, ako im se sakrije Božja prisutnost. A Crkva, ona trajno živi spojenost dvaju vremena. Po ovome se slavlju nalazimo ne samo u studenome 2012., nego u vječnosti. Zato se često pitam što onima koji kažu da ne vjeruju znači upaljena svijeća na grobovima, što znače lijepe želje; gdje završavaju njihove nade. Kao zajednica vjere u liturgijskome slavlju dokidamo, ispunjamo povijesno vrijeme i živimo vječnost. Kada izgovaramo vjerovanje to govorimo Bogu i jedni drugima.

V. A Bog nam je ovih dana, darovao više od znaka smokve. Čuo je našu molitvu i po tim nas znakovima želi poučiti u našoj malovjernosti i u našoj tvrdoći srca.

I dok se, nakon događaja radosnoga Božjeg očitovanja, nakon kušnje koju smo morali nositi, u javnosti ponovno pokušava pronaći tumačenja prema vlastitim ukusima i ciljevima, dok se nastoji zaobići stvarnost vjere i molitve ili tu stvarnost ismijati i izvrgnuti ruglu, mi – poučeni hrvatskom patnjom, ponizno poštujući samozatajnost patnika – i dalje trebamo čuvati pouzdanje. Hrvatska ne može biti sretna bez istine o sebi samoj, a ta je istina duboko prožeta kršćanskom vjerom, bez obzira na osobne teškoće i brodolome pojedinaca.

Čudno je koliko se napora ulaže da se otkloni pogled, da se prešuti snaga vjere koja je nosila i nosi hrvatske žrtve i koja daje novu snagu cijelomu narodu. A dovoljno je svakomu postaviti pitanje: A što vam je davalo snagu kad je bilo najteže?, da bismo čuli odgovor koji u svojim tjeskobama ne smijemo prečuti: vjera i Bog. Bez vjere ne bih mogao; samo sam s vjerom izdržala.

I kada više nije bilo oslonaca, što nas je ujedinilo? Gdje smo potražili ne samo Boga, nego i sebe? Kao ni prije dvadeset godina, tako ni danas, čovjeku tada ne trebaju neki drugi prostori, neke druge riječi, osim crkve i molitve, osim drugoga čovjeka koji je možda do jučer izgledao kao nepoznat. Tada nisu dostatni politički programi, gospodarska obećanja o blagostanju, tada se povlače samozvani intelektualci koji se čuvaju na distanci, zaogrnuti neutralnošću, brižno pazeći da imaju neki svoj izgovor za svaku moguću situaciju; ne, tada trebaju svjedoci, ponizni u vjeri, da bi bili vjerodostojni.

To je velika pouka svima nama. Još jedanput nam dana i povjerena, da ju nosimo novim naraštajima. Jer samo oni koji su spremni trpjeti za istinu mogu stvarati vjerodostojne programe, mijenjati društvene okolnosti u pravednosti, prihvatiti i sami promjenu u životu, obratiti se, jer žele živjeti istinu.

VI. Braćo i sestre, sinoć sam prošao Vukovarskom ulicom, osvijetljenom svijećama. Nažalost – i to puno govori – te su svijeće jedini spomenik u našemu gradu na žrtvu Vukovara – i prolazeći, u mislima sam bio osobito s onima koji još ne znaju gdje su članovi njihovih obitelji i prijatelji. S onima koji vape za mjestom na kojemu bi se mogli pomoliti u posebnoj povezanosti s njima. U statistikama ih zovu nestalima, ali kao vjernik znam da su pronađeni, u Bogu pronađeni, u Bogu živi.

U tim sam mislima bio obradovan riječju jedne vjernice koja je rekla: Svaku ova svijeću netko je donio i ona predstavlja barem malu molitvu; ne znamo tko ju je donio, ali ona je tu i svjedoči sućut i ljepotu utjehe. Zato želim reći svima koji traže svoje: Ma kako bilo teško živjeti u tome traganju, kada se umorite, sjetite se da oni imaju najljepše mjesto, najsvečaniju dvoranu na ovoj zemlji, a to su srca hrvatskih i drugih vjernika, prostor osvijetljen molitvom i obogaćen koracima u procesiji prema vama koji tugujete. U toj su dvorani ruke koje su spustile svijeću, s ožiljcima ranjenika, s čežnjom logoraša; ruke djece koja vide svjetlo i znaju da je lijepo osvijetliti mrak.

Molio sam i molim posebno za sve žene i djevojke koje su doživjele poniženje, izložene nasilju i grubosti. I njima kao vjernici trebamo reći i pokazati ne samo da se ne trebaju stidjeti, nego da budu ponosne, jer su bile izložene podnošenju najvećega zločina; da se ne boje prošlosti koju su zlostavljači htjeli zaprljati, obeščastiti, i da je njihovo tijelo u tim trenutcima njihove patnje za druge bila domovina Hrvatska koju izvanjsko nasilje ne može dohvatiti; njihovo je tijelo bilo Kristovo tijelo koje se predalo za život svijeta; njihovo je tijelo bilo hram koji čuva svetost života, svetost obitelji i pripadnost nebu. Hvala vam, za tu žrtvu; za neizrecivu bol koju Bog preobražava u ljepotu Kristova trpljenja, u neizrecivu ljepotu. I znajte: više se trebamo stidjeti mi, kao pripadnici države koja to ne prepoznaje, koju nismo uredili tako da se poštuje svetost života i u njoj vaša veličina; nas treba obuzeti sram što ste vi sramite.

VII. Braćo i sestre, dionici smo svijeta koji pokazuje iznimne pomake u znanosti i tehnologiji; vidimo i rast osjetljivosti za veće vrijednosti, ali istodobno nas uznemiruju nemiri i nepravde, ratovi, politički, gospodarski i kulturalni prevrati. Ruše se ideologije koje su izgledale nedodirljivima; poljuljane su sigurnosti. S političkih pozornica tako lako nestanu osobe koje su predstavljane kao velike; gubi se sjaj izmišljenih zemaljskih zvijezda… Što ostaje? Možda neka smokva; možda neki pogled, događaj, doživljaj koji nas može vratiti k Bogu, k bitnome, da bismo – kako nam je rekao Isus – podigli glave, uspravili se. To smo doživjeli ovih dana, da bismo bili bolji ljudi, živjeli veću zauzetost za dobro, više se trudili za radost domovine.

Sve to bit će moguće, ako se držimo istine, jer uvijek će biti onih koji će stvarnost prikazivati drugačije i zaustavljati nas u ovome vremenu, bez pogleda na ono vrijeme, na Božje vrijeme. Ako istinu o životu, o ljubavi, o trpljenju, zaustavimo u drami ovoga svijeta, lako će zavladati razočaranje, nezadovoljstvo i tjeskoba.

Prorok Daniel progovorio je izabranomu narodu u progonstvu da ne klone i bude jak u kušnji. Spomenuo je Mihaela, kao anđela Božje snage koji pita: Tko je kao Bog?

I mi smo se susreli s proroštvom novoga doba. I tomu se radujemo kao Crkva. U spomenu na poginule govorimo: Tko je kao Bog? Ta sigurnost neka vodi Crkvu i Duh koji uzvisuje ponizne. U Uskrsnuću, kojega smo i sami dionici, vidimo da ni suze, ni bol niti žrtva nisu izgubljeni, nisu nestali, nego su u Bogu prepoznati do konca svijeta.

Amen.