HR
Pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Ivan Šaško predslavio je euharistijsko slavlje u zajedništvu sa svećenicima i vjernicima u četvrtak, 28. veljače 2013. godine u zagrebačkoj katedrali, zahvaljujući Bogu za darove koje smo po papi Benediktu XVI. primili, moleći za Crkvu i na Papine nakane, a osobito za duhovna zvanja.
Homiliju mons. Šaška donosimo u cijelosti:
Uvod
Subraćo biskupi Valentine i Mijo,
draga braćo prezbiteri i đakoni,
dragi redovnici, redovnice, bogoslovi;
draga braćo i sestre, živo kamenje duhovne građevine Crkve!
U posebnome ozračju ispraćaja pape Benedikta XVI., s kojim je u molitvi i mislima združen cijeli katolički svijet, okupili smo se u našoj prvostolnici, da bismo proslavili Božju ljubav, zahvalili mu za otajstvo Crkve i za dar papinske službe pape Benedikta. Združeni smo i s našim župnim zajednicama, s raznim moliteljima do kojih putem radija dopire titraj našega zajedništva. Zahvala Bogu obuhvaća i toplu kršćansku zahvalu Svetomu Ocu i njegove nakane koje može izraziti samo euharistija.
Na osobit način u ovome nam se slavlju pridružuje naš nadbiskup, kardinal Josip, čije će nam Pismo iz Rima pročitati biskup Valentin.
(Kardinalovo pismo)
U kratkoj tišini ispitajmo svoju savjest, dopustimo Bogu da nam istraži srce, priznajmo grijehe i pokajmo se; predajmo Bogu sve što u nas unosi nemir i što dokida radost, da bismo po Božjemu oproštenju živjeli puninu zajedništva i ljubavi.
Homilija
Liturgijska čitanja: Jer 17, 5-7; Ps 1; Iv 1, 35-42
I. „Benedictus vir qui confídit in Domino, (et erit Dominus fiducia eius.)“ – Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Benedictus vir - to je proročka riječ koja nam je tako znakovito naviještena upravo danas, dok je pred nama vir Benedictus – čovjek, papa Benedikt. Ta rečenica proroka Jeremije iz današnjega liturgijskog čitanja tako lijepo zahvaća i sažima bremenitost događanja u Crkvi ovih dana.
Prije dva tjedna, 11. veljače, nakon vijesti o odreknuću papinske službe, zastali smo, iznenađeni, pitajući se i pitajući svoje bližnje, tražeći svjetlo i sklad naših očekivanja i Božjega djelovanja, moleći. Zastali smo na tren osluškujući tišinu koja je naš pogled otklonila od redovitosti; zastali smo s pogledom u nutrinu…
Ali ne samo mi. Svijet nije ostao ravnodušan. Jedna Papina riječ, jedna neočekivana gesta, postavila je suvremenomu čovjeku mnoštvo pitanja i darovala mu milosni trenutak koji propituje.
Na Papino odreknuće uslijedila su razna tumačenja, slušali smo nagađanja, puno riječi, vidjeli smo razne pristupe i pokušaje koji nastoje dati objašnjenja, povezivati uzroke, unijeti zbrku, otkriti zavjere, doprijeti do nepoznatoga, poljuljati malovjerne, crkvene službe svesti na karijerizam, raslojiti motive na razini zaključaka koji se vrte u krugu zemaljske zbilje; ostavljajući po strani ono što Crkva uistinu jest, njezinu narav, njezino podrijetlo i način djelovanja. I zbog toga ne dopiru do bitnoga; ne dodiruju bilo Crkve, nalazeći se pred još većim pitanjima o njoj, o vjernicima koji svoju nesebičnost ugrađuju u svakodnevicu.
U suvremenosti koja u našoj civilizaciji teško seže do svoga istinskog izvorišta zacijelo zbunjuje tolika sloboda koja se oslanja na Isusa Krista, na onoga s kojim živi papa Benedikt, na onoga koga naviješta, o kojemu piše i s kojim se susreće i druži. I svaki put, kada se o Crkvi govori bez Krista, ona ostaje nerazumljivom, dalekom, predmetom znatiželje, stvarajući o njoj neizbježno iskrivljenu sliku, jer je se pokušava smjestiti u zatvorenost i samodopadnost zemaljskoga.
I ovaj je put u njoj tako snažno progovorio Krist. Njega se pak potpuno ne čuje, ako se zanemari vjera. A o tome se radi: o susretu s Kristom, o vjeri i o Crkvi.
Braćo i sestre, za nama ostaje pontifikat u kojemu su se mogli čuti mnogi odgovori, no snaga Benediktove papinske službe, koja zahtijeva puno opširnije i dublja razmatranja, nije samo u odgovorima, nego ponajprije u postavljenim pitanjima koja se tiču Crkve i svijeta.
II. Zbog toga je vrijedno zastati pred antitezom riječi o prokletstvu i blagoslovu iz prvoga čitanja. Čovjek koji svoje pouzdanje, svoj život polaže u slabost i ljudsku nestalnost ne može očekivati ništa doli gubitka radosti i urušavanja sreće. Nužno ide ususret propasti i neispunjenosti za koju se sam odlučio. U tome je njegovo prokletstvo, u udaljavanju od blagosti i blaženstva koje dolazi od Boga.
Jeremija govori o dvije vrste pouzdanja koja obuhvaćaju stavove svih ljudi. Ta proročka riječ nije prijetnja kojom bi se u nekoga želio unijeti strah, nego je očitovanje stvarnosti koju prorok naviješta, da bi svoj narod usmjerio prema dobru, prema blagoslovu. Samo pouzdanjem u Boga koje oblikuje poniznoga čovjeka jamči da hodimo čvrstim tlom i da smo na stijeni koja ne puca i ne izmiče.
Donoseći sliku stabla uz vodu tekućicu ne kaže da oni koji se uzdaju u Gospodina ne će biti izloženi vrućini i sušnim razdobljima. Kao i za svakoga drugog i naš je život isprepleten radostima i bolima, ali ono što nas čini blagoslovljenima jest dar Duha koji djeluje i donosi plod i u nevoljama, nepogodama; kada se čini da je trud uzaludan i napor beskoristan.
Ako Bog nije u središtu života i našega srca, nestaje korijen mira i slobode. Čovjek koji je uhvaćen u zamku životne prijevare da svoje pouzdanje stavi u čovjeka, neizbježno doživljava razočaranje, kao posljedicu granice stvorenja. Ljudski korijen odvojen od Božjega suši se na površini, u površnosti koja je tako tipična za današnju kulturu. Plod dubine izrasta iz duboke vjere koja živi slobodu i pouzdanje.
III. Na svojoj zadnjoj općoj audijenciji Papa je jučer (27. veljače 2013.) govorio o velikoj zahvali sv. Pavla za vjeru i dobročinstvo (usp. Kol 1, 3-13) te i sam zahvalio ponajprije Bogu „koji vodi Crkvu i daje joj rasti, koji sije svoju Riječ i tako jača vjeru u svome narodu“. Zahvalio je i za ono što je „mogao primiti o vjeri u Gospodina Isusa Krista, ljubavi koja stvarno kola u tijelu Crkve i daje da ona živi u ljubavi i nadi koja nas otvara i usmjerava prema životu u punini, prema nebeskoj domovini“. Tako je obuhvatio središnja područja o kojima je napisao enciklike: Bog je ljubav (Deus caritas est); Nadom spašeni (Spe salvi); Ljubav u istini (Caritas in veritate).
Govorio je o sigurnosti koja ga je pratila u papinskoj službi od početka, o sigurnosti „da Crkva živi od Božje riječi“ i onda kada mu je, nakon izbora za papu, u srcu odzvanjalo pitanje: „Gospodine, što tražiš od mene?“, pribojavajući se toga tereta. Osam godina kasnije, sada, svjedoči: „Gospodin me doista vodio, bio mi je blizu, mogao sam svakodnevno zamijetiti njegovu prisutnost.“
Što je to negoli govor vjere isprepleten nitima crkvenosti? To još snažnije odjekuje u izravnome govoru o vjeri, kada kaže:
„Nalazimo se u Godini vjere, koju sam proglasio zato da učvrstimo upravo svoju vjeru u Boga u okruženju koje kao da ga sve više potiskuje u drugi plan. […] Želim da svi osjete radost što su kršćani. […] Da, zadovoljni smo zbog dara vjere; to je najdragocjenije dobro, koje nitko ne može oduzeti! Zahvaljujmo Gospodinu za to svaki dan, molitvom i dosljednim kršćanskim životom.“
IV. Nakon predivnih niti o vjeri, u oproštaju je približio otajstvo Crkve, spominjući očitovanu ljubav od strane vjernika. Rekao nam je: „Tu se može rukom dotaknuti što je Crkva – ne neka organizacija, ne neka udruga s vjerskim ili humanitarnim ciljevima, već živo tijelo, zajednica braće i sestara u Tijelu Isusa Krista, koje nas sve ujedinjuje. Doživljavati Crkvu na taj način i moći gotovo rukom dotaknuti snagu njezine istine i njezine ljubavi ispunja čovjeka radošću, u vremenu u kojem mnogi govore da te radosti nestaje.“
U svjetlu takve crkvenosti papa Benedikt govori o svojoj odluci:
„Učinio sam taj korak u punoj svijesti o njegovoj ozbiljnosti kao i novosti, ali s dubokim mirom u duši. Ljubiti Crkvu znači također imati hrabrosti donijeti teške, bolne odluke, imajući uvijek pred očima dobro Crkve a ne nas samih.“ To je Crkva za koju zna da ne pripada pojedinom čovjeku niti skupini, nego je Gospodinova. Baš zbog toga mu je srce puno zahvalnosti.
I na kraju spajajući govor o vjeri i Crkvi kaže: „Bog vodi svoju Crkvu, uvijek je podupire, a osobito u teškim trenucima. Ne gubimo nikada taj pogled vjere, taj jedini pravi pogled na povijesni hod Crkve i svijeta. Neka u našemu srcu, u srcu svakoga od nas, bude uvijek radosna sigurnost da je Gospodin uz nas, da nas ne napušta, da nam je blizu i grli nas svojom ljubavlju.“
V. Ove smo korizme, braćo i sestre, bili u iščekivanju najavljene enciklike Benedikta XVI. o vjeri. Razmišljajući o tome da nismo dobili u ruke tekst za razmatranje, shvatio sam da smo od Benedikta XVI. dobili puno više u njegovim zadnjim postupcima – dokument ispisan životom; činom vjere, 'okružnim pismom' u kojemu je sažeo otajstvo pouzdanja u Gospodina i ljepote Crkve. Progovorio je o tome da se ne pouzdaje u ljudsku krhkost i veličinu, da poznaje slabo tijelo i da svoje srce ne odvraća od Gospodina (usp. Jer 17, 5-6).
U tome njegovom činu vidi se poniznost vjere u Boga Stvoritelja; predanost u vjeri u Krista Otkupitelja; snaga vjere u Duha životvorca; djelotvornost vjere u služenju Crkvi. Njegova zadnja odluka dovela nas je do vrata vjere, poput apostola koji jedi druge dovode k Isusu, govore o njemu i čuju riječi: Dođite i vidjet ćete. To je ono iskustvo o kojemu se ne može šutjeti; koje se želi prenijeti drugima na najdublji način, ne zaobilazeći ni najteža poglavlja otajstva života. To je radost pouzdanja koja je vjerno nošena do nas i ostaje živjeti u Crkvi.
VI. Benedikt je u našemu vremenu vidio da se Bog potiskuje iz života i da radost uzmiče, nestaje. Papini govori (u Regensburgu, Parisu, Berlinu, Zagrebu…), njegove homilije, njegovo učiteljstvo otvorilo je susretište od povijesnoga značenja o posljednjim pitanjima, o konačnim uporištima, o onim temama koje se redovito izbjegavaju ili ublažuju, bježeći u zabavu i kulturu raznovrsnih mišljenja, a koja niti jedan čovjek zapravo ne može izbjeći. Pozivao je na proširenje obzora spoznajnih pristupa, na sintezu vjere i razuma, na uvažavanje nosivih sastavnica kršćanske antropologije, jer je znao da leže odgovori na pitanja o blagoslovu i prokletstvu.
Papina gesta odreknuća je ispovijest otklona do središnjosti, snage, moći čovjeka i svjedočenje osobe Isusa Krista koji daje takvu slobodu i čovjeka u njegovoj malenosti čini uzvišenim.
Ne radi se o tome da sada donosimo ocjenu koliko je neki postupak dobar, ali možemo uočiti nešto puno vrjednije. Papa nam očitovao da samo iskustvo Kristove prisutnosti dopušta vidjeti do te mjere da se u posvemašnjem miru može reći: Učinio sam to u potpunoj slobodi za dobro Crkve, ispitavši savjest i svjestan težine te odluke. Kako je samo privlačna sigurnost koja otklanja strah i tjeskobe koje prijete! Benedikt čini proročku gestu, da bismo vidjeli svijet drukčijim očima i živjeli od nove snage koja je potrebna za život Crkve.
VII. Crkva, kao otajstvo Kristove prisutnosti u svijetu, pozvana je trajno se vraćati Gospodinu i obnavljati pouzdanje u njega. Novi svijet nastaje snagom vjere; zauzetost za dobro čovjeka izranja iz istine da je naš život dar i da smo darovani drugima. Život s Bogom, u Božjoj prisutnosti preobražava naše živote, ali također i svijet u kojemu kršćani žive.
Benedikt XVI. od samoga je početka prozvao pojave koje ne donose blagoslov, ističući one pojave koje, naročito u Europi, teže izbrisati temelje vlastita identiteta. Nastojalo se najprije ukloniti, pogubiti Boga, što nije moguće. No, sada se na razne načine pokušava ubiti čovjeka, što je puno vjerojatnije. Zbog toga se pokušava preinačiti ili barem drugačije predstaviti istina o ljudskosti, ulazeći u poduhvate kulturalnih obrata, otvarajući ponore ljudske nesreće. Čovjek na svoje poteškoće i najteža pitanja ne može dati rješenja, jer ih ne posjeduje. Zbog toga je svijetu potreban Bog.
I dok je jučer govorio o početku poslanice Kološanima, kao da se u pozadini njegova oproštaja čula pjesma Crkve koja koja pjeva kristološki himan: „Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji […] on je prije svega i sve stoji u njemu.“ (Kol 1, 16-17)
Umjesto da traži Boga, da se raduje njegovu djelu, suvremeni čovjek često ide drugim putem, uznosit i polaskan svojim uspjesima, napretkom; ponosan svojom veličinom i zaokupljen dosezanjem boljitka u kojemu Bog izgleda kao smetnja. U ljudsko se srce ugnijezdila čudna čežnja za samostalnošću, pogubna zaprjeka za odnos s Bogom, ali i za zajedništvo među ljudima. Kao da nismo toliko puta u povijesti čovječanstva bili svjedoci da se odvajanje čovjeka od Boga, kako bi ga se 'oslobodilo' uvijek okrenulo protiv samoga čovjeka. Zbog toga je Benedikt XVI. tako često govorio o ljubavi koja nije samo pitanje osobne duhovnosti, nego ima društvene posljedice; o ljubavi koja je uobličena euharistijom. Euharistija, slavljena i življena, mijenja svijet. Nisu dostatni veliki planovi, programi, mudri putovi ljudskoga napretka, nego ono što raste iz susreta s Bogom i svjedoči pouzdanje u Gospodina.
VIII. Da, bio je to pontifikat koji je izazivao pitanjima i upozoravao da postoje oni koji ne dopuštaju da se ta pitanja čuju. I nama, hrvatskim vjernicima, ostavio je dar ne samo pohoda Hrvatskoj, nego ljubavi kojom je susretao hrvatske vjernike, tako strpljivo i pozorno izgovarajući riječi na hrvatskome.
Ostavio nam je četverodjelnu 'poslanicu': o savjesti i kršćanskoj kulturi; o radosti kršćanstva i čudesnoj Kristovoj prisutnosti; o dragocjenosti obitelji i zauzetosti za kršćansku sliku čovjeka; o poniznome služenju i Crkvi i svjedočanstvu do mučeništva.
Njegove zadnje papinske riječi na hrvatskome jeziku povezuju ljubav, Marijinu zaštitu i uskrsnu vjeru, s blagoslovnom riječju i molbom: „Ostanimo povezani u molitvi i vjeri u Krista Uskrsloga. Rado blagoslivljam vas i vaše obitelji.“
I opet smo tu, uz grob blaženoga Alojzija i spominjemo se Papina koraka do svjedoka vjere koji je kršćanski, životno ponavljao:
U tebe se uzdam, Gospodine.
Blagoslovljen čovjek koji se pouzdaje u Gospodina!
Bože, podari blagoslov i čuvaj Benedikta XVI., njega, koji je nama kao papa bio blagoslov; i čuvaj nas u jedinstvu i radosti svoje Crkve, uvijek žive i uvijek nove.
Amen.
+ Ivan Šaško
Nakon euharistijskog slavlja prikazan je jednosatni sažetak video zapisa Papina boravka u Zagrebu, 5. i 6. lipnja 2011. godine.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
