Aktualnosti

Draga braćo i sestre!
1. Slaveći danas svetkovinu svete Terezije Avilske, zaštitnice ove dične požeške katedrale, grada Požege i Katoličke gimnazije u Požegi, teško je ne vratiti se mislima na početak svibnja ove godine, kada je ovaj Grad bio ispunjen tisućama mladih iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srijema, Bačke i Boke Kotorske te drugih krajeva gdje žive hrvatski vjernici, a kojima su se pridružili i dragi gosti.

Požega je tih dana bila grad mladosti, pjesme, molitve, susreta i vjere. Sve se odvijalo pod geslom Isusovih riječi: »Ja sam trs, vi loze« (Iv 15,5). Možda tek sada, nekoliko mjeseci poslije, možemo potpunije razumjeti u kojoj je mjeri taj događaj za ovaj Grad, Požešku biskupiju i za Crkvu u Hrvatskoj bio više od jednoga lijepog okupljanja.

Posebno mi je drago što sam 2. svibnja ove godine sudjelovao u velebnom središnjem slavlju Susreta hrvatske katoličke mladeži na Trgu Svetoga Trojstva u Požegi. Zato želim danas ovdje odati priznanje i izreći iskrenu zahvalnost svima koji su taj Susret organizirali i pripremili: pastiru Crkve požeške, biskupu Ivi Martinoviću, svećenicima Požeške biskupije, kao i redovnicima te redovnicama, vjeroučiteljima, organizatorima i brojnim suradnicima.

Ali posebno priznanje ide mladim vjernicima, poglavito volonterima, koji su pokazali koliko se mladenačke energije, velikodušnosti i spremnosti na služenje oslobodi, kada im se povjeri odgovornost. Valja ovdje istaknuti kako su organizatori u pripremi Susreta u srcu Zlatne doline pretvorili društvene mreže u prostor istinskoga zajedništva i komunikacije među mladima i time pokazali kako se tehnologija može koristiti u naviještanju Radosne vijesti. A posebno priznanje pripada slavonskim obiteljima i općenito vjernicima diljem Požeške biskupije koji su otvorili vrata svojih domova mladima iz domovine i inozemstva te zadivili svoje goste evanđeoskom gostoljubivošću slavonske duše.
 
2. Braćo i sestre, te su geste produhovljene mudrošću vjere koja je utkana u biće našega naroda. U prvom misnom čitanju slušali smo: »Pomolih se i razbor dobih; zavapih i primih duh mudrosti« (Mudr 7,7). Mudrost o kojoj govori Knjiga Mudrosti nije samo znanje. Čovjek može puno znati, imati pristup golemu mnoštvu informacija, raspolagati najrazvijenijom tehnologijom, a ipak ne znati odgovoriti na najvažnija pitanja: Zašto živim? Što vrijedi izabrati? Za što se isplati žrtvovati? Što ostaje kada izostanu uspjeh, položaj, novac i ljudska priznanja?

Biblijska mudrost jest sposobnost da život gledamo Božjim očima. I upravo takvu mudrost susrećemo u svetoj Tereziji Avilskoj. Sveta Terezija je bila žena snažnoga uma, iznimne životne energije i velikih organizacijskih sposobnosti. Ali dobro je razumjela da se najveće čovjekove bitke ne vode najprije izvan njega, nego u njegovu srcu. Zato je slikovito ljudsku dušu usporedila s velikim nutarnjim dvorcem u čijem središtu prebiva Bog.

Čovjek može proputovati svijet, puno toga upoznati i ostvariti velika postignuća, a da pravo ne uđe u vlastitu nutrinu. Terezija nas zato poziva: uđi u sebe, ne da bi se zatvorio u sebe, nego da bi ondje susreo Boga. Ona bilježi onu poznatu misao da molitva nije drugo nego »prijateljski razgovor, često nasamo, s Onim za kojega znamo da nas ljubi« (Knjiga moga života, 8,5). To je možda jedna od najjednostavnijih i najljepših definicija kršćanske molitve. Molitva nije najprije dužnost. Nije samo izgovaranje riječi. Molitva je odnos i prijateljstvo: ostati s Onim za kojega znam da me ljubi.
 
3. Zato se poticaji svete Terezije tako lijepo susreću s današnjim Evanđeljem. Isus stoji u Hramu i povika: »Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!« (Iv 7,37). A sveti Ivan, evanđelist dodaje da je Isus govorio o Duhu kojega će primiti oni što vjeruju u Isusa.

Draga braćo i sestre, i današnji čovjek jest žedan: žedan je ljubavi, žedan je smisla, žedan je istine, žedan je priznanja, žedan je pripadanja. Čovjek je žedan nekoga pred kime ne mora glumiti da je bolji, jači ili uspješniji, nego što jest. Krist kaže: »Dođi k meni.« Ne kaže: riješi najprije sve svoje probleme pa onda dođi. Ne kaže: postani najprije savršen. Jednostavno kaže: ako si žedan, dođi.

A u drugom misnom čitanju sveti Pavao u Poslanici Rimljanima tumači nam: »Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji« (Rim 8,14). I kada ne znamo moliti kako valja, »sam se Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima« (Rim 8,26). Kako je to utješno. Ponekad čovjek ne zna kako se obratiti Bogu, kao da više nema riječi za Boga. Možda ih nekad nema bolesnik. Možda ih nema roditelj zabrinut za svoje dijete. Možda ih nema mladi čovjek koji ne zna kojim putem krenuti. Možda ih nema ni svećenik nakon godina služenja. Ali sveti Pavao kaže: kada naše riječi prestanu, Duh Sveti ne prestaje moliti u nama. Treba samo ući u vlastitu nutrinu, rekla bi nam sveta Terezija.
 
4. Dragi vjernici, svi smo mi kćeri i sinovi Božji obdareni višnjim darovima: mudrost je dar, vjera je dar, Duh je dar. Kršćanski život stoga nije prvenstveno sustav zapovijedi, nego život djece Božje. To ne znači da zapovijedi postaju nevažne. Upravo suprotno, jer poslušnost više nije robovski strah, nego odgovor sinova i kćeri Božjih, koji znaju komu pripadaju. Kršćanin nikada nije sam pred Bogom. Čak i kada ne znamo moliti, Duh moli u nama. Čak i kada ne razumijemo put kojim prolazimo, nismo bez vodstva Providnosti. Čak i kada nam se čini da je naša vjera slaba, Božja vjernost ostaje veća od naše slabosti.

Drage obitelji, sveta Terezija vam danas poručuje: čuvajte svoje obiteljsko, unutarnje središte. Obitelj nije samo društvena zajednica, niti samo mjesto uzajamnih obveza. Može u jednoj kući na izgled sve funkcionirati, a da su osobe srcem udaljene. Čuvajte u obitelji vrijeme jedni za druge. Čuvajte sposobnost razgovora u obitelji. Za kršćane obitelj je prostor u kojem se vjera uči živjeti, a nedjelja poštuje. Čuvajte zajedničku molitvu u obitelji, makar ona bila kratka. Neka naše obitelji budu zajednice u kojima se uči opraštati i zahvaljivati. Kršćanska obitelj nije obitelj u kojoj nema problema. Kršćanska je obitelj ona koja zna kome se obratiti kada se pojave problemi.

Draga braćo svećenici, sveta Terezija Avilska govori o nama svećenicima s velikim poštovanjem, ali i s vrlo zahtjevnom ljubavlju. Govoreći o onima koji poučavaju i vode druge, upozorava da ovo nije vrijeme za duhovnu površnost onih kojima je povjereno voditi druge (Putu k savršenosti, 3). Traži da se nikada ne pomirimo s osrednjošću i da budemo vjerodostojni u svojoj službi. Avilska Crkvena naučiteljica nas podsjeća da mi trebamo biti učenici prije nego li učitelji, ljudi molitve prije nego li propovjednici, pokornici prije nego li ispovjednici. Pastoralna zauzetost ne može nadomjestiti prijateljstvo s Kristom. Možemo mnogo govoriti o Bogu, a sve manje govoriti s Bogom; možemo mnogo raditi za Crkvu, a udaljiti se iznutra od izvora iz kojega Crkva živi. Sveta Terezija kao da svećeniku govori: ne traži prvotno kako ćeš uvjerljivo govoriti o Kristu, nego se najprije pitaj živiš li s Kristom i od Krista. Zato se i na nas odnosi Terezijina definicija molitve: »prijateljski razgovor s Onim za kojega znamo da nas ljubi«.
 
5. A sada se želim posebno obratiti vama, dragi učenici i učenice Katoličke gimnazije u Požegi, kojoj je sveta Terezija također zaštitnica. Dragi mladi vjernici, vi ste možda najizravnije povezani s današnjim čitanjem iz Knjige Mudrosti. Škola vam daje znanje. Ali život će od vas tražiti mudrost. A to nije isto. Znanje vam može reći kako nešto učiniti. Mudrost vas pita treba li to učiniti. Znanje može povećati čovjekove mogućnosti. Mudrost ga poučava kako i za što ih upotrijebiti.

Danas, kada umjetna inteligencija u nekoliko trenutaka može ponuditi odgovor na mnoga pitanja, ostaju neki još važniji zadaci koje nijedan stroj ne može umjesto vas riješiti, a to su pitanja: Kakav čovjek želim postati? Možete jednoga dana biti liječnici, pravnici, profesori, inženjeri, gospodarstvenici, umjetnici, redovnice, svećenici, roditelji. Sve su to važni pozivi. Ali prije svega toga postavlja se jedno dublje pitanje: hoćete li postati dobri ljudi?

Naime, društvu neće biti dovoljno da ima sposobne ljude. Trebat će mu ljudi kojima se može vjerovati. Nemojte se zato bojati velikih ideala. Nemojte povjerovati onima koji vam kažu da je svetost nešto staromodno ili da je vjera prepreka slobodi. Sveta Terezija je bila jedna od najslobodnijih i najsnažnijih žena svojega vremena upravo zato što je pripadala Bogu. Ona govori o »odlučnoj odlučnosti«. U životu svakoga čovjeka postoji vrijeme kada mora donijeti odluku: tko želim biti i komu želim pripadati. Ne možete odmah sagledati svu svoju budućnost. Ali potrebno je učiti donositi odluke koje vas vode prema istini, dobru i ljubavi. To se, kako nas uči sveta Terezija, događa u dubini našega bića kad smo potpomognuti svjetlom koje dolazi od Boga.

Vi, mladi vjernici, koji ste prije nekoliko mjeseci na ulicama ovoga Grada susretali svoje vršnjake iz Hrvatske i drugih zemalja, uvijek pamtite geslo toga Susreta: »Ja sam trs, vi loze«. Loza ne živi sama od sebe. Odvojena od trsa može neko vrijeme izgledati svježe. Ali u njoj više nema izvora života. Tako je i s čovjekom. Može neko vrijeme živjeti kao da mu Bog nije potreban. Ali duboka žeđ srca ostaje. Zato vam Isus danas ponavlja ono što je rekao u jeruzalemskom Hramu: »Ako je tko žedan, neka dođe k meni!« (Iv 7,37) Ne bojte se doći Kristu sa svojim pitanjima, i sa svojim sumnjama, i sa svojim ranama, i sa svojim velikim snovima. Krist ne umanjuje vaš život. On ga otvara novoj punini.
 
6. Draga braćo i sestre, zaključujem vraćajući se onamo gdje sam počeo, na Požeški susret hrvatske katoličke mladeži. Čini mi se da je taj Susret postao providonosni uvod za obilježavanje 30. obljetnice uspostave Požeške biskupije, za koju se priprema ova mjesna Crkva. Požeška biskupija ulazi u tridesetu godinu svoga života sa zahvalnošću za ono što je Bog uz vašu suradnju učinio u ovom dijelu Hrvatske domovine, na području zapadne i srednje Slavonije, ali i sa sviješću da Crkva ne može živjeti samo od uspomena.

Papa Ivan Pavao II. utemeljitelj ove partikularne Crkve, govoreći o jubileju često je naglašavao tri pokreta srca: zahvalnost Gospodaru povijesti za primljene milosti, za primljena dobročinstva; zatim ponizno priznanje propusta i molitva za oproštenje; te pogled prema budućnosti s pouzdanjem u Boga gledajući na znakove nade prisutne među nama. Potrebno je zahvaliti i priznati: Gospodine, hvala Ti za sve što si nam dao. Potrebno je i ponizno reći: Gospodine, oprosti kada nismo bili vjerni onome što si nam povjerio. Potrebno je podignuti pogled i moliti: Gospodine, što sada od nas očekuješ? Jer sadašnjost i budućnost jest Tvoja, ali Ti nas pozivaš na suradnju u svom vinogradu.

Crkva ne živi sama od sebe. Kao što loza ne živi bez trsa, tako ni Crkva ne živi bez Krista. Sveti Papa hrvatske nade godine 1997. utemeljio je Požešku biskupiju, a blaženi Alojzije Stepinac je godine 1937. u Požegi predvodio Euharistijski kongres i zaključio ga evanđeoskim vapajem: »Ostani s nama, Gospodine!« (usp. Lk 24,29). U godini 2027., u devedesetoj obljetnici tog velikog euharistijskog Slavlja, Požeška biskupija obilježava 30. obljetnicu svoga utemeljenja Euharistijskim kongresom pod geslom: »Ostani s nama, Gospodine!« (usp. Lk 24,29). Riječi koje je blaženi Alojzije Stepinac izgovorio u Požegi 1937. godine postaju molitva Požeške biskupije devedeset godina poslije. Dragi vjernici, »Ostani s nama, Gospodine« nije molitva straha pred budućnošću. To je molitva povjerenja. Budućnost jest Božja, ali Bog očekuje i suradnju naših ruku.

Tako se u ovoj katedrali svete Terezije danas susreću tri vremena: Stepinčeva Požega koja je molila »Ostani s nama, Gospodine«, tridesetogodišnji hod Požeške biskupije koju je utemeljio sveti Ivan Pavao II. i budućnost koja je već prisutna na licima naših mladih.

Draga braćo i sestre, s pouzdanjem molite majčinsku pomoć Presvete Bogorodice Marije i utječite se zagovoru nebeskih zaštitnika da biste bili graditelji eklezijalnoga zajedništva i evanđeoskih odnosa u svojoj Crkvi požeškoj. Amen.