Aktualnosti

Drage sestre milosrdnice,
draga braćo svećenici,
draga braćo i sestre Kristovi vjernici laici,
draga djeco i mladi, dragi roditelji!

1. Danas je Dan Gospodnji, nedjelja, ali u ovoj se crkvi slavi svetkovina svetoga Vinka Paulskoga. Ova drevna crkva, u Frankopanskoj ulici, u središtu našega grada Zagreba, danas slavi svoga naslovnika, sv. Vinka Paulskoga, s posebnim misnim obrascem i biblijskim čitanjima.

Svetoga Vinka dobro poznaju naše bijele sestre redovnice, a i vama, koji redovito dolazite ovamo na liturgijska slavlja, nije nepoznat taj svetac. Njegovim je imenom označena velika duhovna obitelj u Crkvi. Njegovo ime povezano je s brigom za siromašne, bolesnike, napuštene i potrebne. Ovdje u Zagrebu, to je ime povezano i s dugom i svijetlom poviješću Družbe sestara milosrdnica.

Stoga, braćo i sestre, vrijedi danas ponovno zastati pred tim duhovnim velikanom.
 
2. Tko je zapravo bio sveti Vinko Paulski?

Današnja liturgija, poglavito po svetopisamskim tekstovima, daje nam ključ za razumijevanje života i poslanja svetoga Vinka Paulskoga.

Prorok Izaija govori o glasonoši koji naviješta mir i spasenje. Sveti Pavao podsjeća nas da Bog izabire ono što je slabo i neznatno kako bi se očitovala njegova snaga, te da je središte kršćanskoga navještaja Isus Krist, i to raspeti. A Evanđelje stavlja pred nas ranjenoga čovjeka uz cestu i Samarijanca koji ga vidi, zaustavlja se, približava mu se i pomaže mu.
 
U tim biblijskim odlomcima nalazimo gotovo cjelovit duhovni portret svetoga Vinka.

On je bio čovjek Evanđelja koje se naviješta riječju, ali još više životom; čovjek koji je znao da Božja snaga djeluje po malenosti. Bio je sveti Vinko čovjek duboko usredotočen na Krista; i čovjek koji nije prolazio ravnodušno pokraj ljudskih potreba.

Međutim, on nije takav postao na brzinu. Bio je to dug proces u suradnji s milošću Božjom.
 
3. Sveti Vinko je rođen 1581. godine, u skromnoj seoskoj obitelji, u Francuskoj. Prvi kruh je zaslužio čuvajući ovce i svinje. Kao mladić pošao je putem svećeništva. U početku je, čini se, i sam tražio stanovitu sigurnost i mjesto u društvu. Ali Bog ga je postupno vodio drugim putovima i trajno ga preusmjeravao.

Vinko nije od početka svoga života bio svet, ali je dopustio Bogu da ga mijenja.
I možda je upravo tu prva poruka za nas.
Svetost ne znači da je čovjek od početka savršen. U svecima ne nalazimo odsutnost slabosti, nego rastuću raspoloživost za Boga.
Svetost znači dopustiti Bogu da mijenja naš pogled, srce i život.
Vinko je dopustio da mu Bog promijeni život.
 
U životu svetoga Vinka dogodili su se susreti koji su u njemu izazvali duboku preobrazbu:
susreti sa siromašnima;
susreti s bolesnima;
susreti s ljudima koji nisu imali nikoga.
 
Sveti Vinko je postupno shvatio da svećenik ne može samo govoriti o Kristu, nego mora tražiti Krista ondje gdje čovjek trpi.
I tu se njegov život susreće s današnjim Evanđeljem.
 
4. Isus donosi prispodobu o čovjeku koji je na putu iz Jeruzalema u Jerihon opljačkan, izranjen i ostavljen uz cestu.
Pokraj njega izmjenjuju se prolaznici.
Vide ga, ali se ne obaziru, nego nastavljaju svoj put.
A zatim dolazi Samarijanac.
Evanđelje kaže:
vidje ga, sažali se, pa mu pristupi.
U te tri riječi možemo sažeti velik dio života svetoga Vinka:
vidjeti - približiti se - pomoći.
 
Vinko je naučio vidjeti čovjeka kojega drugi nisu primjećivali.
Upravo je pogled jedna od ključnih riječi današnjega Evanđelja.
Svećenik i levit vide ranjenoga čovjeka, ali prolaze.
Samarijanac vidi i zastaje. Tu je razlika.
Milosrđe počinje kada čovjek ne okrene pogled.
Sveti Vinko je baš to učio cijeloga života: vidjeti ono što društvo lako previdi,
prići onomu od koga se drugi udaljuju
i prepoznati dostojanstvo ondje gdje ga je svijet prestao vidjeti.
 
Današnje prvo čitanje govori:
"Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, navješćuje spasenje." (Iz 52, 7)
Sveti Vinko bio je upravo takav glasonoša.
Ali nije naviještao samo riječima.
Naviještao je nogama koje su išle prema siromahu.
Rukama koje su služile.
Srcem koje je znalo zastati pred tuđom nevoljom.
 
Ponekad se Evanđelje naviješta riječima.
A ponekad čašom vode.
Ponekad lijekom.
Ponekad komadom kruha.
Ponekad time da nekoga saslušamo.
Ponekad time da ostanemo uz čovjeka kada više ne znamo što bismo mu rekli.
Tada čovjek možda ne sluša veliku propovijed.
Ali može čuti najvažniju poruku:
Bog te nije zaboravio.
 
Drugo misno čitanje također nam pomaže razumjeti svetoga Vinka.
Apostol Pavao kaže:
"Ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga." (1 Kor 2, 2)
Tu dolazimo do najdubljega izvora duhovnosti svetoga Vinka.
U središtu njegova života nije bio samo siromah.
U središtu je bio Krist.
Ali Krist kojega je sve jasnije prepoznavao u siromahu.
Krist raspeti.
Krist ranjeni.
Krist poniženi.
Krist koji kaže:
"Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste." (Mt 25, 45)
 
Bez te usidrenosti u Krista sveti Vinko bi ostao možda samo veliki humanitarac.
Ali on je bio više od toga.
Bio je čovjek vjere.
Bio je svetac koji je razumio da služiti ranjenom čovjeku
znači približiti se ranjenomu Kristu.
 
5. Draga, djeco i mladi, dragi vjernici,
možda se pitate: što ja mogu učiniti poput svetoga Vinka?
Nemam bolnicu.
Nemam veliku ustanovu.
Nemam novca kojim bih mogao rješavati velike probleme.
 
Ali ni milosrdni Samarijanac nije započeo s velikim planom.
Počeo je time što je zastao.
 
Možda je u vašem razredu netko koga drugi izbjegavaju.
Možda je netko komu se rugaju.
Možda netko izgleda veselo, a zapravo je vrlo usamljen.
Možda prijatelj treba da ga netko sasluša bez ismijavanja.
Možda u susjedstvu živi starija osoba kojoj treba nešto donijeti, ili joj treba samo susret i razgovor.
I zato se svetost ponekad može izraziti vrlo jednostavno:
vidjeti - prići - pomoći.
 
Ne možemo promijeniti sav svijet.
Ali možemo promijeniti jedan trenutak u životu drugoga čovjeka.
 
Sveti Vinko je znao i koliko je čovjek slab.
Zato se nije oslanjao samo na vlastite snage.
Molitva je bila izvor njegova djelovanja.
To je osobito važno reći ovdje, pred oltarom.
 
Jer danas ćemo ponovno čuti Kristove riječi:
"Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati."
To je zapravo sažetak svega što je Vinko želio živjeti.
Predati sebe poput Krista.
Ne samo dati nešto, nego darovati sebe, svoje vrijeme, snagu, znanje, strpljenje, blizinu, srce…
Zato bih danas svetoga Vinka opisao jednom jednostavnom slikom:
bio je čovjek oltara i puta.
Pred oltarom je susretao Krista.
Na putu je susretao čovjeka.
I znao je da se to dvoje: Bog i čovjek, ne smije razdvojiti.
 
6. Jedan od prijelomnih trenutaka u životu svetoga Vinka dogodio se 1617. godine.
U mjestu Folleville susreo je duhovnu bijedu siromašnog seoskog stanovništva. Shvatio je koliko ljudi živi bez duhovne skrbi i koliko im treba navještaj Evanđelja.
Stoga je sveti Vinko već 1625. godine utemeljio Družbu misionara, lazarista, kako bi naviještali Evanđelje napose siromašnom seoskom stanovništvu i pridonosili obnovi svećeničkoga života, formiranjem klera.
 
Iste godine 1617. susreo je u Châtillonu jednu siromašnu obitelj, u kojoj su svi članovi bili teško bolesni.
Pozvao je ljude da joj pomognu.
Pomoć je stigla.
 
Ali Vinko je tada uočio nešto veoma važno.
Dobra volja nije dovoljna.
Ljubav treba biti i dobro organizirana.
Pomoć ne smije biti samo trenutačan val suosjećanja.
Mora postati trajnom službom.
 
7. Sveti Vinko nije bio samo čovjek velikih osjećaja, velikoga srca.
Bio je izvanredno praktičan čovjek.
Znao je organizirati pomoć.
Znao je okupljati ljude.
Znao je prepoznati darove drugih.
Znao je surađivati.
 
I upravo njegova suradnja sa svetom Lujzom de Marillac bila je presudna.
To nam također govori da su velika djela i danas u Crkvi, pa i u društvu, rijetko djela samo jednoga čovjeka.
Bog okuplja različite osobe.
Jedan ima viziju.
Drugi ima dar organizacije.
Treći ima strpljenje.
Četvrti znanje. Peti srce za bolesnike.
I kada se ti darovi stave u službu Evanđelja,
nastaje nešto veliko i lijepo što nadilazi pojedinca.
 
8. Iz takvih Vinkovih iskustava postupno su nastajala bratstva i sestrinstva kršćanske ljubavi, a kasnije i velika djela koja će obilježiti njegov život i daljnju povijest Crkve i kršćanstva.
Kada je sa svetom Lujzom de Marillac, utemeljio Družbu Kćeri kršćanske ljubavi,
dogodilo se nešto novo i veoma izazovno za ono vrijeme.
Te kćeri kršćanske ljubavi nisu trebale ostati zatvorene unutar samostanskih zidova, kako su to uglavnom do tada činile redovnice.
Njihov samostan trebale su biti ulice grada.
Njihova kapela župna crkva.
Njihova briga - bolesnici, djeca, siromašni, napušteni.
 
Drugim riječima:
trebale su pronaći Krista među ljudima.
U toj Vinkovoj viziji nalazimo početak nove velike obitelji milosrđa kojoj pripadaju i naše sestre milosrdnice, koje danas ovdje slave svojega zaštitnika.
 
Sveti Vinko je davne 1633. godine, kako smo već spomenuli, u suradnji sa sv. Lujzom de Marillac u Parizu osnovao Kćeri kršćanske ljubavi - družbu apostolskoga života kojoj je povjerio skrb za osobe s ruba društva: napuštenu djecu, siromahe, bolesne, stare, zapuštene. U duhu takvog služenja pridružile su im se i mnoge druge družbe koje su tijekom minulih stoljeća osnivane nadahnućem karizme sv. Vinka. Tim družbama pripada i naša Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, kojoj je ovo glavna crkva i uz nju središnja kuća - kuća matica. Stoga danas našim sestrama milosrdnicama srdačno čestitamo svetkovinu njihova utemeljitelja.
 
Drage sestre milosrdnice, postoje sveci čiji život ostaje duboko utisnut ne samo u povijest Crkve nego i u život pojedinih naroda, gradova i ustanova.
Sveti Vinko Paulski jedan je od takvih svetaca.
Njegovo ime u Zagrebu nije samo ime velikoga sveca iz sedamnaestoga stoljeća.
Ono je utkano u povijest ovoga grada: u ovu crkvu i ovu kuću, u škole i odgojne ustanove, u bolničke sobe, u skrb za siromašne, u služenje djeci, bolesnicima, starijima i napuštenima.
 
Generacije Zagrepčana susretale su svetoga Vinka možda i prije nego što su upoznale njegov životopis - susretale su ga u njegovim duhovnim kćerima.
Zato danas, slaveći njegov blagdan upravo na ovome mjestu, ne slavimo samo uspomenu na jednoga velikana kršćanstva, nego dozivamo u spomen povijest koja je duboko obilježila život našega Grada i hrvatskoga naroda.
 
9. Kada su na poziv zagrebačkoga biskupa, kasnije nadbiskupa i kardinala, Jurja Haulika, 5. rujna 1845. godine, došle prva sestre iz Tirola u Zagreb bilo ih je samo šest.
Iz tog malog početka izrasla je velika povijest.
Prošle je godine bila 180. obljetnica toga dolaska.
Danas s ovoga oltara treba naglasiti da 181 godina nije samo broj.
To su gotovo dva stoljeća molitve, rada, služenja, žrtve i vjernosti, ne sam u miru, nego  i u bremenitim vremenima ratova, neimaština i siromaštva, diktatura, revolucije i progona.
 
Ali iza toga broja stoji još dublja i nevidljiva povijest.
Koliko je djece dobilo odgoj i obrazovanje?
Koliko je bolesnika bilo njegovano?
Koliko je siromašnih dobilo pomoć?
Koliko je djece bilo zbrinuto u ratnim nedaćama?
Koliko je sestara bdjelo pokraj kreveta dok je grad spavao?
Koliko je umirućih posljednji pogled uputilo osobi koja je uz njih ostala upravo zato što je svoj život predala Kristu?
Koliko je tihih molitava izrečeno u hodnicima bolnica?
Koliko je sestrinskih koraka učinjeno prema čovjeku čije ime povijest nije zabilježila?
Koliko se molilo i danas moli u ovoj crkvi i ovom samostanu?
Te i druge činjenice govore o povijesti koju ne možemo u  cijelosti pronaći ni u jednome arhivu.
Ta je povijest zapisana u Božjem srcu.
 
Zato je znakovito da Zagreb danas ima ustanove i mjesta koja nose ime Sestara milosrdnica.
Ime je ostalo u pamćenju Grada, jer je iza njega stajao život.
 
10. Stoga se možda danas, kada je redovničkih zvanja manje nego nekada, nameće i pitanje koje nije samo pitanje ove Družbe nego čitave Crkve:
 
Što znači biti plodan?
Je li plodnost uvijek u broju?
Evanđelje nas uči drukčijoj matematici.
Godine 1845. došlo je šest sestara.
Nije odlučujuće koliko ih je bilo.
Odlučujuće je što su donijele.
Donijele su raspoloživ život i u srcu vatru Evanđelja.
I od šest života Bog je mogao učiniti mnogo.
 
I na kraju pozivam naše sestre milosrdnice, počevši od onih koje leže u bolesničkim posteljama:
Drage Sestre, ova kuća matica i druge kuće vaše Družbe te ustanove i mjesta službi vaših pokojnih sestara sjaje tragovima svetosti onih koje su prije vas ovdje živjele, vjerovale, svjedočile evanđeosku ljubav i trpjele.
Na njih mislite, o njihovim primjerima razmatrajte i njima se ustrajno utječite u vašim molitvama da vam izmole svjetlo Duha Svetoga za vašu sadašnjost i budućnost.
A i svi mi pridružimo se sestrama u njihovim molitvama, uzdajući se u nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije, svetoga Vinka, svete Lujze te blaženoga Alojzija Stepinca. Amen.