Aktualnosti

 
Draga braćo u biskupskoj službi: kardinale Josipe, nadbiskupe Dražene, biskupi: Mijo, Vlado i Marko; prečasna gospodo kanonici i prebendari te ostala braćo u prezbiteratu i đakonatu; drage sestre redovnice, dragi bogoslovi, braćo i sestre u Kristu Spasitelju!

1. Danas, na Veliki petak, u ovome smo obrednom zajedništvu da bismo, kao i u svakome liturgijskom slavlju, zajedno zastali, razmatrali, molili i - što je najvažnije i najčudesnije - slavili spasenjsko djelo, to jest bili dionici Božjega dara koji nam se sada objavljuje i daruje; dara koji nije negdje pokraj nas, nego smo mi obrednom snagom u njemu; upravo sada s našim Gospodinom u otajstvu njegove smrti na križu.

Ovo je vrijeme Božje vrijeme koje nam je po Kristu darovano da ga u povijesti smijemo živjeti kao prisutnost vječnosti, štoviše - kao predokus vječnosti.

Koliko god se netko trudio - kako se običava reći - 'vjerno' uprizoriti Isusovu muku raznim opisima, osobnim pobožnostima i umjetnošću, Kristova muka nije nigdje tako vjerna i istinska kao u liturgiji. Samo je u liturgiji stvarna i životna do te mjere da ona naš život stapa s događajima od prije dvije tisuće godina. Zato ovdje možemo lakše shvatiti da nema ničega stvarnijeg ni istinitijeg; da nema neposrednijega i kraćega puta u prisutnost živoga Boga od liturgijskoga slavlja.

Tako ni križ nigdje nije uistinu križ kao danas u obredima; nigdje naš pristup nije toliko milostan kao u zajedništvu Crkve; nigdje naš naklon križu, naše poklecanje pred raspelom, iako kratko i sasvim jednostavno, nije tako duboko kao u današnjemu obredu klanjanja svetomu križu.

2. Istina, u današnje se vrijeme, snagom novih tehničkih sredstava ondašnji događaji s Kalvarije mogu iz zamisli pretočiti u dojam; uprizoriti nevjerojatnom snagom zvuka i slike, pobuđivati osjećaje, prenositi strahote nasilja; unijeti nas u ugođaj čak i više od onoga što su mogli vidjeti i čuti, osjetilima dohvatiti ljudi tada prisutni u tome dramatičnom događanju.

No, sve to ostaje 's ove strane', u prolaznosti, ako nema vjere, ako nema zajedništva Crkve u kojoj je prisutan Duh koji se ulijeva u srca ljudi. Samo nam molitva po Kristu, s Kristom i u Kristu; samo nam Božji Duh u Crkvi, u nama, daje živjeti stvarnost koja je onkraj uprizorivoga; stvarnost koja je sakramentalna, koja snagom izvanjskoga znaka, našom vjerom u Krista i djelovanjem Duha Svetoga, preobražava zemaljsku stvarnost i mijenja naše živote.

Ništa na svijetu ne povezuje vremena, prostore i stvari kao liturgija. Samo liturgija, samo Božji Duh po Bogočovjeku Isusu Kristu može dati da ondašnjost postane sadašnjost; da u prostorima, predmetima i izražajima kojima se danas koristimo živi ista prisutnost koja je bila u Jeruzalemu i Kalvariji. Mi ne slavimo samo neku obljetnicu prošloga događaja, niti ga se samo sjećamo; mi živimo taj milosni događaj! To je snaga kršćanstva.

3. Uskoro ćemo čuti usklik i poziv: Evo drvo Križa na kome je visio Spas svijeta. Ne pjevamo: Evo drva križa koje je slično onomu; koje nas podsjeća na ono… Ne. Evo toga drva križa.

I sinoć smo ovdje u euharistijskome slavlju, moleći Prvu euharistijsku molitvu, mi svećenici molili: „… nakon što su večerali uze i ovaj slavni kalež u svoje svete i časne ruke…“ Ovaj kalež, ne sličan onomu, nego baš ovaj. To zbunjuje ljude koji ne vjeruju da je Isus Bogočovjek, da je utjelovljeni Bog po kojemu i mi živimo božanskim životom. To je istinski izazov našoj suvremenosti.

Liturgija posadašnjuje djelo spasenja, ne našom snagom nego Božjim Duhom, što je prožeto kroz sve molitve, osobito po riječi 'danas'. Također smo jučer molili: „Dan prije nego će podnijeti muku za spasenje naše i svih ljudi, to jest danas…“ Ne: 'na današnju obljetnicu', ne: 'tada, na današnji dan', nego baš - danas! Čudesno i neizrecivo. Živimo otajstvo; mi smo po Božjemu Duhu suvremenici Božjega djela i njegova vremena: vječnosti.

Bog sve čini samo jedanput zauvijek, a nama daje da u prolaznosti, u našoj vremenitosti to obnavljamo „svaki put kada“ u vjeri slavimo spomenčin.

4. Ali kakvoga smo djela večeras dionici? Danas smo dionici žrtve koja s gledišta prolaznoga života izgleda kao krajnji čin poraza i slabosti, ali koja u stvarnosti otkriva pravu Kristovu moć, snagu koja se ne može izmjeriti snagom svijeta, jer nema metra za bezmjernost ljubavi ni za bezuvjetno praštanje.

Navještaj Muke (u Evanđelju po Ivanu) koji smo čuli započinje neobično: Isus istupa pred svoje progonitelje i predaje se u njihove ruke. Tom slobodnom i velikodušnom odlukom on ide ususret Muci.

Nadalje, Isusa Juda predaje rimskim vojnicima, Pilat ga predaje mnoštvu, mnoštvo ga predaje križu… Tijek pripovijedanja otkriva taj lanac predavanja, pri čemu se neposredno vidi kako Isus "prelazi iz jednih ruku u druge", međutim - stvarna je predaja negdje drugdje.

Naime, Isus ne prestaje biti nositelj događanja ni u svojoj muci. Zapravo, jedina istinska predaja je njegova. On predaje sebe za spasenje čovječanstva, za svaku i za svakoga od nas. U tome je i poziv upućen nama: Isus se predaje i meni, da ga primim u svoj život, kao što se on predao u ruke drugima.

5. U sedmoj homiliji kojom tumači Prvu poslanicu apostola Ivana, sveti Augustin lijepo primjećuje:

„Ako je Otac predao Sina, a Sin je predao samoga sebe, što je učinio Juda? Jednu je predaju ostvario Otac, jednu Sin, jednu Juda; radi se, dakle, o istome (o predaji), ali po čemu se razlikuju Otac koji predaje Sina i Sin koji predaje sebe, i Juda, učenik koji predaje svoga učitelja? Otac i Sin predaju su učinili u ljubavi; i Juda je učinio predaju, ali u izdaji. Vidite da ne smijemo gledati samo što čovjek čini, nego s kojim duhom i s kakvom voljom to čini. […] Zašto blagoslivljamo Oca i preziremo Judu? Blagoslivljamo dobrotu, preziremo nepravdu.“

Taj govor o predaji iz ljubavi svetomu Augustinu je uvod u puno poznatije riječi. On piše: „ Stoga ti je jedanput za svagda dana ova kratka zapovijed: Ljubi i čini što hoćeš. (Dilige, et quod vis fac.) Ako šutiš, šuti s ljubavlju; ako vapiš, vapi s ljubavlju; ako ispravljaš, ispravljaj s ljubavlju; ako opraštaš, opraštaj s ljubavlju. Neka u nutarnjosti (u tvome srcu) bude korijen ljubavi: iz toga korijena može izrasti samo dobro.“ (Epistula Ioannis ad Parthos tractatus decem; Tractatus 7, 7-8)

6. Primijećeno je ovo vrijeme u Svetome trodnevlju jedino u liturgijskoj godini u kojemu Crkva ne slavi euharistiju u obrednome obliku misnoga slavlja, ali nijednoga dana ne prestaje Kristova predaja nama i primanje euharistijskoga dara. Svakoga dana živjeti euharistijski znači, prije svega drugoga, vršiti povjerene službe, pomagati bližnjima, biti bliz u potrebama.

Zbog toga izvanjsko poštivanje obreda, čak i klanjanje pred Presvetim, ako iz njega ne proizlazi briga za bližnje koja uključuje i žrtvu i prinošenje sebe; ako se ne vidi briga za povjereni poziv, na primjer: roditelja, supruga, svećenika, odgojitelja, poštenoga radnika, činovnika, studenta…; takva pobožnost i nije pobožnost, jer je daleko od euharistije, štoviše - protueuharistijsko.

Zato su dragocjeni obredi Velikoga petka sa svojim neobičnim obilježjem kršćanstva koje u liturgijsko slavlje uključuje i patnju.

7. Patnja, reći će mnogi, nije uopće poveziva s poimanjem slavlja; trpljenje se ne može slaviti. Slavlje svi povezuju s radošću, a patnja je, baš kao i bolest, suprotnost radosti.

Ipak, i patnja pripada životu. No, patnji i bolesti zajedničko je obilježje da im smisao nije očit; za neke ljude one uopće nemaju smisla. Tako se vidi suprotnost: život koji ima smisla i trpljenje koje smisla nema. Životnost se poistovjećuje s dobrom, s poletom i snagom. S druge strane, patnja izgleda kao osuđenost na ništavilo, gubitak radosti i budućnosti. I tko to može reći zašto ona uopće postoji? Osjećamo da nered, nesklad rado ponudi i priziva besmisao, a ipak: od sučeljavanja s njime nitko ne može pobjeći.

Veliki petak nam očituje kršćanski obrat: postoji slavlje koje je izvana jednostavno, a tako svečano; prožeto tugom, ali nije prepušteno beznađu; ogoljelo, ali ne i pusto; odražava ozbiljnost, a u dubini struji radost; sam sadržaj bez vjere u Krista čini se odbojnim i besmislenim, ali s vjerom daruje neizrecivu privlačnost.

Kristova patnja, njegov Vazam, prelaženje u vječnost, očituje da postoji patnja koja objavljuje smisao nad svakim smislom: Krist prihvaća trpljenje, jer ga mi tako ne možemo prihvatiti; predaje se i podnosi ga, da bi nosio nas koji u svojoj slabosti vjerujemo u Krista i u njega se pouzdajemo.

Od muke Isusa Krista, križ više nije križ koji sprječava planove i nade, razara i guši život. Križ je postao most koji nas je povezao s vječnošću, sa smislom tamo gdje se lako ugnijezdi besmisao.

8. Braćo i sestre, zgusnuti sadržaji obreda Velikoga petka nude nam svoj središnji trenutak u klanjanju križu, u tome zaprepašćujućem spoju neuglednosti i divljenja, jezive grubosti i neopisive nježnosti.

Danas je i izvanjski dojmljiv taj naš hod prema Raspetomu i susret s njime, ali je još dojmljiviji čin nutarnje preobrazbe. Kleknuti pred Križem više je od iskazivanje časti; to je dijeljenje otajstva njegove patnje i pobjede.

U tome trenutku svaka riječ ustupa mjesto nutarnjoj tihoj sabranosti, a - praćena zvukom pjevanih zaziva - naša su srca pozvana 'povući se' i ustupiti mjesto ljubavi Bogočovjeka koji baš na križu daruje sebe bez zadrške. Dakle, klanjanje križu je čin koji nas preobražava, obnavlja, i po kojemu smo dionici njegova djela spasenja.

Ovo je liturgija u kojoj se upravo sada na nama ostvaruje Kristovo predanje, povezujući Kalvariju i ovu katedralu na način koji nam je predao sâm Bog, dajući da u vremenu živimo vječnost.

9. To su razumjeli i darovanim životom potvrdili sveti i blaženi, među kojima nam ne prestaje govoriti blaženi Alojzije tako blizak i združen s apostolom Pavlom ističući da se ničim drugim ne želi ponositi doli Kristovim križem.

To je zapisala i Edith Stein, odnosno mučenica sv. Terezija Benedikta od Križa, ovim riječima: "Križ je mjesto na kojemu se grijeh pretvara u spasenje; gdje smrt postaje život. Ako to razumijemo, shvaćamo da svaka patnja, svaka bol, može postati prilika za susret s Bogom, prilika za otkupljenje." (Scientia Crucis)

Danas, dok razmatramo Kristovu muku i križ, pozvani smo ponovno otkriti i zavoljeti istinsku veličinu kršćanskoga hoda. U svijetu koji najčešće uspjeh mjeri mjerilom moći, sposobnosti prilagodbe i dogovaranja, vidljivosti i osobnoga potvrđivanja, Isus nas uči da se prava veličina nalazi u davanju sebe drugima, u kenozi, u poniznome prjelasku od polazišta u traženju prava do uporišta kojima je temelj u radosti zbog dara.

Pred Kristovim križem obnavljamo svoju odluku kojom smo pošli za Čovjekom Radosne vijesti. Premda se to čini kamenom spoticanja, Radosna vijest ne prestaje biti radosna pred grozotama nasilja i smrti. To je izražaj iste ljubavi koja je takva samo ako postane dar, dar drugima. Krist, živa Radosna vijest, na križu je tako jasan, toliko čovječan u svojoj ljudskosti da ga se bez božanstva ne može razumjeti.

Takvi smo i mi u svojim poteškoćama, u svojoj ljudskosti i granicama, da ni sebe ni druge bez božanstva i bez križa ne možemo razumjeti. Zapravo bez križa se ništa ne razumije, a Uskrs lako postane samo još jedna prigoda za kratkotrajno uljepšavanje osjećaja.

Kleknuti, nakloniti se pred križem iskrenom poniznošću uvijek nudi novi pogled i novi smisao.

Amen.