Aktualnosti

Uzoriti kardinale Josipe, biskupe Ivane, imenovani biskupi Vlado i Marko, braćo svećenici, draga braćo i sestre,
posljednji dan građanske godine Crkva pred nas stavlja Proslov Ivanova evanđelja i tako nas na završetku božićne osmine vraća na početke, na izvor svjetla koje prosvjetljuje svakog čovjeka, na razlog utjelovljenja, na spasonosne plodove vjere. Nekako je na rubu događanja prošla važna obljetnica, 1700 godina od Nicejskog koncila koji je Ivanove riječi pretočio u obrazac naše vjere, izvor pravovjerja kojemu se uvijek moramo vraćati. I činimo to ispovijedajući u svakoj nedjeljnoj euharistiji vjeru u Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka. Danas, kao i onda, u pitanje je doveden Bog koji je zanijekan i čovjek sve više raščovječen. Toliko više nam je potrebna darovana Riječ Božja da nas pouči istini i njegovo svjetlo da rasvijetli zablude uma i srca kako bismo spoznali veličinu dara. Svjetlost je prvo Božje djelo u Bibliji, prva stvarnost biblijske povijesti, dar nezaslužen, preobilan i bez povrata dan čovjeku. Taj dar je u utjelovljenoj Božjoj riječi, u Isusu Kristu postao vidljiv, opipljiv i čujan. Dar koji nas preobražava i mijenja život, dar koji pomiruje zemlju s nebom, grješnika s Bogom, dar koji u kaosu i tami nosi nadu.

Stoga s pravom želimo, kao odgovor na darovanu Božju riječ i dobrotu, dati zahvalnost i slavu Božjoj veličini, kao odaziv stvora svome Stvoritelju. Tako zahvaljivanje postaje istinsko priznavanje Boga i ispovijedanje vjere. Zato će Pavao u poslanici Rimljanima napisati da je najveći grijeh pogana - što nisu Bogu dali slavu i iskazivali zahvalnost. Drugim riječima, nezahvalnost je čin nevjere i nepoštovanje osobe Božje i ljudske.

Upravo iz osjećaja potrebe zahvalnosti, nastale su riječi predslovlja: Tebi nije naša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni. Zato danas ovom euharistijom zahvaljujemo za svoju Crkvu zagrebačku, za ljude koji su u nju utkali svoj rad i život, zahvaljujemo za sve one koji je svojom vjerom, molitvom i radom održavaju i čine živom.

U duhu zahvalnosti i svjetlu Božje riječi gledamo našu prošlost i smjeramo u sutrašnji dan. Još jedna u nizu građanska godina došla je svojem završetku. Običaj je osvrnuti se na proteklo vrijeme, na događanja u kojima smo sudjelovali i koja su nas obilježila, na ispunjene ili promašene prilike koje nam je Gospodin darovao. Ne osvrćemo se natrag zbog vraćanja na stare forme. Bio bi to bijeg od stvarnosti, bijeg od novih pitanja na koja kao pojedinci i Crkva zagrebačka moramo davati odgovore. Niti gledamo sadašnji čas zaneseni tehničkim mogućnostima ili nazovi naprednim idejama jer bi to značilo izgubiti izvor žive vode, sjaj božanskog svjetla i snagu Božje riječi od kojega živi vjera naša. Ovo je čas osvrta, da nismo ili da ne bismo trčali uzalud, kako nam Pavao piše; čas zahvale Bogu i ljudima da ne bismo kao nezahvalnici bili nositelji najgore ljudske osobine i čas odluka, usmjerenja i obnove pastorala u duhu Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.

Bez želje i potrebe za nabrajanjem svega što se dogodilo, jer to i nije moguće, spominjem samo neke događaje koji su ostavili ili će ostaviti trag u našoj Crkvi.

Bez sumnje ova godina je u znaku Jubileja, 2025. od rođenja našega Spasitelja. Hrvatski vjernici, predvođeni svojim pastirima, kao živo tijelo Crkve, sudjelovali su u nacionalnom hodočašću u Rimu i prošli kroz Sveta vrata, potaknuti mogućnošću oprosta i buđenja nade koja je u mnogih oslabila. Ono vidljivo tijekom godine bilo je značajno povećanje vjernika koji su tražili sakrament pomirenja i molili oprost za sebe i svoje preminule članove. Međutim, pravi plodovi Jubilejske godine ostaju skriveni ljudskom oku. Što se sve događalo u umovima vjernika koji su spoznali svoju grešnu prošlost i izvanrednu priliku pomirenja; u njihovim srcima ganutim zbog Božjeg milosrđa; u njihovim savjestima koje je Gospodin pohodio svojim Duhom Svetim; u ljudima koji su ohrabreni ponovno ojačali svoju kršćansku nadu, to samo Bog zna i to su pravi plodovi. Oni će tek u nadolazećem vremenu postati vidljivi u životima i djelima.

Uz Jubilejsku godinu treba spomenuti i naše nacionalne jubileje: 1100. obljetnicu Splitskih sabora i Hrvatskoga Kraljevstva. Slaveći jubileje ne vraćamo se u prošlost, nego na davno postavljenim temeljima želimo graditi svoju vjeru ohrabreni činjenicom da su naši preci znali vrednovati božanske istine, svoju krhkost i djelovanje Božje milosti.

Ove godine u vječnost se preselio papa Franjo. Otvorio je mnoga pitanja i protresao Crkvu. Mi ćemo ga zauvijek pamtiti po tome što je zaustavio već završeni postupak za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca. Ali svaka odluka ima dva lica i koliko god smo teška srca primili tu odluku, ona je pokrenula ono što nam je možda nedostajalo: živu molitvu i želju za kanonizacijom, okrugle stolove, knjige i filmove o bl. Alojziju. Više smo ga upoznali i molili u vrijeme čekanja i to je Božji dar. Duboko smo uvjereni da će uroditi plodom.

Događaj koji je obilježio ovu godinu na izmaku je nakon pet godina ulazak u našu prvostolnicu. Učvršćena toliko da je sigurna za boravak daleko je od cjelovite obnove. Još su na njoj vidljive rane potresa, još je potrebno mnogo vremena, sredstava i strpljivosti kako bi zasjela u svojem sjaju, ali ona je našim ulaskom ponovno postala naš Dom, središnje liturgijsko mjesto cijele Nadbiskupije. Time je omogućen i povratak relikvija bl. Alojzija Stepinca na mjesto gdje i stalno pripadaju. Nije samo prvostolnici vraćena mogućnost bogoslužja; tu su naše župne crkve koje, iako sporo, ipak vraćaju svoju temeljnu svrhu - bogoslužje. Mnogi su vjernici ganuti ušli u obnovljene crkve, u svoje duhovne kuće. Tu su obnovljene zgrade HKS-a. Iako izgleda jednostavno, znamo da u obnovi ništa nije jednostavno, ali zahvalni smo Bogu za učinjeno.

Još nas je jedan događaj krajem godine obradovao. Sveti Otac imenovao je dva nova pomoćna biskupa, monsinjore Vladu Razuma i Marka Kovača. Nikada u povijesti Zagrebačke nadbiskupije u pastoralnoj službi nije bilo šest biskupa. Ali to je samo vidljivi znak i potreba također sve vidljivijeg većeg opsega obaveza u kojima se traži biskupska služba. Dodamo li tome deset novih prezbitera i dva đakona na vidjelu je doista Božje vodstvo i njegova briga za Crkvu.

Ne možemo zaboraviti ni našu preminulu braću svećenike: Ivana Kovačića, Ivana Sirovca, Đuru Saboleka i Jurja Jerneića. Zahvalni, izručili smo ih Božjem milosrđu.

Raduje nas broj obitelji koje su na krštenje donijele 5. ili daljnje dijete, njih 117. To su hrabri muškarci i žene, obitelji prožete vjerom. U ovom demografskom slomu, vremenu bijega od života i djece, postaju iskre koje ne dopuštaju da se ugasi nada Crkve i naroda.

Mogli bismo nabrajati pojedinosti, ali ono što zapravo čini istinski život Crkve često ne primjećujemo. To su naši svećenici, često u velikim pastoralnim iskušenjima, to su naši vjernici, dobri ljudi, naše župne zajednice, naši samostani, redoviti život vjernika prožet vjerom i životnim teškoćama, skrivene molitve samo Bogu znane, nebrojeno mnoštvo gesta vjere za Boga i ljude, od Caritasa do evanđeoske udovice. Tu je doista Bog na djelu i za tu redovitost, tom našem temelju u sjeni slavlja, moramo biti zahvalni. Bez njih se ništa ne bi moglo dogoditi, konačno, ljudi su razlog utjelovljenja Božje riječi.

Vrijeme iza nas izmaklo je našim odluka, ništa u prošlosti ne možemo mijenjati. Zato je ostavljamo u Božjim rukama zahvaljujući za dobra koja smo primili, za dobro koje smo njegovom milošću mogli činiti i moleći oproštenje za naše osobne ili zajedničke promašaje.

I osobno smo dužni dati hvalu Bogu: za život u ovoj godini, za članove obitelji, za prijatelje, za male radosti koje život čine lijepim, za pripremljen obrok, za stisak ruke i riječ ohrabrenja, za osmijeh. Bilo je teškoća, nesnalaženja, zakašnjelih odluka u našem životu, propuštenih prilika, ali kada se osvrnemo, vidimo da nas je Svjetlo istinito koje je došlo na svijet vodilo i da nas je ohrabrivala Riječ tijelom postala. Zato s pouzdanjem kročimo u sutra, ne neki novi početak, nego nastavak našeg hoda s Gospodinom, sigurni u nadi da će nas u ovom kaotičnom i nesigurnom vremenu voditi Dobri Pastir. Njemu neka je vječna hvala za uspjehe i neuspjehe, za radosti i tuge, za pobjede i poraze kroz koje nas je učio dane naše brojiti da steknemo mudro srce.
Amen.