Aktualnosti

Govor na otvaranju izložbe: 'Pečat vjere, trag umjetnosti'
iz Zbirke umjetnina biskupa Đure Kokše (1922.-1998.)
(povodom stote obljetnice njegova rođenja)

Cijenjeni uzvanici, dragi prijatelji, braćo i sestre!

1. U ovo zajedništvo sabrano pod pečatom vjere i na tragu umjetnosti, ponajprije ugrađujem troje:

Prvo: svim dionicima ovoga iznimno lijepoga događaja donosim pozdrave visokoga pokrovitelja Izložbe, zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, kojemu je – neka bude rečeno – biskup Đuro Kokša bio prvi pomoćni zagrebački biskup.

Drugo: Prenosim Nadbiskupove čestitke onima koji su ostvarili ovaj postav, počevši od 'Galerije Klovićevi dvori' kao cjeline, preko Autorskoga tima izložbe, do pojedinih osoba koje su nam svojim znanjem i zalaganjem darovale olakšani pristup spoznajama o umjetninama i interpretacijski ključ za razumijevanje slojevitosti značenja ovoga postava.

Treće: U ovaj događaj unosim Kardinalovu molitvu za blagoslov svih koji će u susretu s ovom izložbom živjeti ljepotu i, njome nadahnuti, donositi plodove dobra.

2. Kada sam promotrio izbor i likovna rješenja pozivnice i plakata ove izložbe, privukla me jedna od mogućih poveznica s današnjim danom, kada u liturgiji slavimo Gospodina u spomenu na svetu mučenicu, čiji život, a još izravnije samo njezino ime upućuju na svjetlo – sv. Lucija. Ta odrednica svjetla svojom je privlačnom snagom i dramatičnošću vidljiva – usuđujem se reći – kao glavna vodilja u prikupljanju umjetnina biskupa Đure, a istaknuta je kako na naslovnici pozivnice ('Poklonstvo mudraca') tako i na plakatu.

Na pozivnici je to svjetlo Dijete Isus u svjetlosno raširenim Marijinim rukama (Jean Restout, Poklonstvo mudraca), poput otvorene rizničke škrinje, pri čemu Kristu doneseni darovi gube svoj sjaj pred najblistavijim darom Boga svijetu. Preko toga motiva nalazi se slovo 'K', početno slovo Biskupova prezimena, tvoreći tako stanovito raskrižje i pojačavajući napetost između pronađenosti i Djeteta kao „osporavanoga znaka“. Takav susret sa svjetlom još je očitiji u Petrinijevoj slici 'Sveta Obitelj s malim sv. Ivanom Krstiteljem (Giuseppe Antonio Petrini).

Prisutnost svjetla u djelima koja se odnose na otajstvo Utjelovljenja pokazuje ujedno i povezanost s otajstvom Otkupljenja, križa i uskrsnuća, što je vidljivo na motivu sv. Jurja (Iva Dulčića) na plakatu: Svjetlo na kojemu se ocrtava križ, Božje predanje u ljubavi kojim je pobijeđeno zlo i smrt, može promatrača ostaviti u dvojbi što je čemu sredstvo naglašavanja: svjetlo križu ili križ svjetlu.

3. Ova izložba nije samo izložba određenih umjetnina, od kojih ima uistinu puno onih koje zaslužuju posebnu pozornost. Ova je izložba usko povezana sa životom jednoga biskupa, Hrvata, Podravca; ovdje je izložen i njegov život. Njega ne previdimo, jer je našoj Crkvi i hrvatskomu narodu ostavio u baštinu ljepote po kojima i mi u njegovu i svome življenju susrećemo svjetlo. Ali ne samo svjetlo.

Čovjek je to koji se od ranih dana susreo s trpljenjem, a zatim i s umiranjem, određenim progonstvom, pretvarajući muku nemogućnosti povratka u domovinu u prostor vrijednoga djelovanja, živeći pod prismotrom totalitarnoga komunističkog režima, promatran kao politički neprijatelj, iskušavan na razne načine, ali ipak čovjek koji je vjerovao u Božje svjetlo i to svjetlo darivao, znajući da su upravo umjetnička djela prostori susreta s tim svjetlom.

Jer, govor istinske umjetnosti govor je preobražajne snage koja živi od susreta, komuniciranja, sukoba Svjetla i tame; Svjetla i sjene. Da bismo nešto vidjeli, potrebno je svjetlo; tamo gdje je svjetlo, tamo je i sjena.

Slikar E. Manet ostavio nam je zanimljiv naputak: „U nekome liku tražite veliko svjetlo i veliku sjenu; ostalo će doći samo po sebi.“ Dodajem i drugu mudru riječ: „Nikada se ne bojte sjena. One su tamo da bi naznačile da je negdje blizu svjetlo koje sjaji.“ (Ruth E. Renkel, njem.: “Fürchte die Schatten nicht. Sie bedeuten lediglich, dass in der Nähe irgendwo ein Licht brennt.“; eng.: „Never fear shadows. They simply mean there's a light shining somewhere nearby.”)

4. Odnos prema sjenama važan je za razvoj likovnih, vizualnih umjetnosti. Premda je uvijek bilo moguće vidjeti sjene, jedva da ih je tko slikao i upućivao na njih.

Mene je u dodiru s poviješću umjetnosti zatekla spoznaja da djeca ne crtaju, ne slikaju sjene. Zapravo ni pretpovijesno, egipatsko i drugo staro slikarstvo nije slikalo sjene.

Slično je u našoj kršćanskoj romanici i gotici, jer je slikarstvo tražilo poveznicu s vječnošću, s njezinim sjajem; a vječnost je najmanje šest tisuća godina naznačivana zlatnom bojom. Zlato je viđeno kao poseban materijal i zbog toga jer odražava svjetlo i ne oksidira te tako po sebi upućuje na vječnost. To nije vrijedilo samo za euharistijsko posuđe i relikvijare, nego i za pločice mozaika koje nose pozlatu. Kada se zlatni listići prenose na pergament ili na drvenu podlogu, dobiva se zlatna pozadina koja temu slike povezuje s vječnošću. Zlatna pozadina stvara sjaj, ali nema sjena.

Jedna od posljedica prisutnosti svjetla jest i sjena. U hvalospjevu (Benedictus) govori se o „sjeni smrti“, u suprotnosti s Mladim suncem, sa sjajem svjetla s visina.

Jasno je da se budi pitanje: Kako to da ljudi od Apolodora (oko 400. god. prije Krista) sve do 15. stoljeća – skoro dvije tisuće godina – nisu imali potrebu slikati sjene? Od Leonardovoga sfumata preko Caravaggiovih svijeća i Rembrandtovih prozora kao izvora svjetla, do treperenja svjetla impresionista, stvarane su iznimne likovne teme.

5. Radujem se što su ove umjetnine, uglavnom čuvane u zatvorenosti, bez pogleda, bez govora o njima i razgovora o ljudima koji su ih izradili, čuvali, darivali, za njih se brinuli, iznesene na svjetlo.

Biskup ih nije tražio da bi bile neka brojnošću dojmljiva zbirka kojom bi se mogao hvaliti. On je shvaćao da nam u Crkvi i u društvu bez umjetnosti nedostaje neizostavan govor, produbljivanje odnosa, odgovori na ljudske čežnje; on je znao da umjetnost ne može ostati u ravnodušnosti i neutralnosti. Umjetnost je potrebna svakomu vremenu koje je izloženo opasnosti da bude vrijeme bez svjetla i vrijeme bez sjena.

Ljudska je povijest povijest milosti i grijeha; ljubavi i strahova; lutanja i povrataka; neuspjeha i uspjeha, prolaznosti i besmrtnosti, slojevitosti. To nam govore ovi izlošci, uz koje su vezane i sjene. One se pojave onda kada se ne mogu izbjeći pitanja ne samo o našoj kulturi, o povijesti, o kriterijima vrjednovanja i promicanja umjetničkoga dara i rada, nego i o odnosu prema vremenu i vječnosti, prema smislu.

Ulazeći dublje u slojeve otajstva života iznova otkrivamo još nešto dublje, onaj govor koji ne traži po svaku cijenu osobnu izražajnost, nego dopušta biti obasjan svjetlom, prepoznati oslobođenost od sebičnosti.

6. I večeras je neizbježno pitanje gdje su umjetnička djela koja i danas nastaju iz kršćanskoga nadahnuća; nismo li iznova u čudnim ideološkim nastojanjima da se u raznim poklonstvima i u raznim sukobima vide blistavi darovi koji svojim sjajem ipak ne dopiru do vječnosti, jer u vječnosti nisu rođeni.
Ne mislim tu isključivo na biblijske ili crkvene motive, nego na umjetnička djela koja uvijek postavljaju pitanja, ali nude i svjetlo i sjenu, onu koja postaje hladovina u vrućini svakidašnjice; onu koja ne dopušta da neživotni racionalizam i osobe pretvara u stvari.

Umjetnost nadahnuta Isusom Kristom ostaje u snažnoj izražajnosti, što je slučaj sa suvremenom umjetnošću, ali ima snagu širokoga komuniciranja koju danas rijetko susrećemo.

Prva velika inkulturacija Evanđelja nije se događala u području filozofije, nego u umjetnosti, u području ljepote koja je u sebi nosila istinitost i dobrotu.

Želio bih da osjetite ljepotu one Sjene koja je svjetlom osjenila Blaženu Djevicu Mariju i donijela sjaj Svjetla od svjetla. To je Božje djelo; samo Bog može svjetlom osjeniti i sjenom rasvijetliti.

Tu je i konačni razlog nastanka ove zbirke čovjeka koji je osjećao ljepotu istine, radost dobra, toliko puta pjevajući o Podravini: Ja iz tebe sad odlazim i više se ne vraćam. Ali, vratio se i u svoju hrvatsku domovinu kojoj je pomogao da bude slobodnija, radosnija i ljepša, i ponovno u Klovićeve dvore.

Zato mi ne preostaje nego zahvaliti 'Klovićevim dvorima' što su omogućili da nam biskup Kokša otvori ovu izložbu, a ja rado proglašavam da je izložba otvorena.