HR
GODINA VJERE 2012./2013. U PERSPEKTIVI KRŠĆANSKOG IDENTITETA
0 Uvodne napomene
Kršćanski, još točnije, isusovski i evanđeoski identitet, dan je zauvijek za kršćanina i Kristovu Crkvu, trajno je mjerodavan za čovjeka – vjernika u svim povijesnim epohama, te istodobno nadilazi sve moguće povijesne kontekste s njihovim filozofskim, tehnološkim i znanstvenim dostignućima i relativnostima. Primjerice, univerzalnost Dekaloga je nezastariva; načelo da čovjeku nije dopušteno sve što je moguće neupitna je filozofsko-religiozna i moralno-etička paradigma; načelo da je čovjek prije zakona je neporeciva; načelo Zlatnog pravila je kontinuirano sanjani san kršćana i čovječanstva, načelo da je kršćaninu bližnji svaki čovjek je monoteistička nedokidljiva poruka; načelo služenje braći i sestrama bez uvjeta je isusovska paradigma, te naposljetku civilizacija ljubavi je sastavni dio kršćanskog identiteta.
Kao kršćanin, svećenik i teolog univerzalne Kristove Crkve smatram da se ona ne može ograničiti samo na 12 mjeseci svoga specifičnoga djelovanja, primjerice samo na Godinu vjere. Naprotiv, ta ista Crkva je tu od jučer, ona živi i djeluje danas i ona mora biti trajno spremna za iskoračaj u nepredviđeno i nesigurno sutra vođenja Očevim i Sinovljevim Duhom. Drugim riječima, suočavanje s autentičnim kršćanskim identitetom, provocirano je doduše Godinom vjere, ali to suočavanje jednostavno nadilazi proglašenu Godinu i ono je relevantno za nadolazeće godine i nadolazeća desetljeća. Kršćanski identitet, je jednostavno na posebnoj kušnji na početku 21. stoljeća.
No, treba ipak priznati da Godina vjere kao svojevrsni univerzalni katolički projekt sve članove povijesne Kristove Crkve u Hrvatskoj, a osobito klerički dio, suočava sa suvremenim pastoralnim izazovima u kojima se miješaju stare i nove zadaće, ali stare i nove pastoralno (teološke) dileme. Primjerice, slično kao u Europi tako i u Hrvatskoj, kršćani sve više svoju crkvenost i pripadnost Isusovoj povijesnoj Crkvi definiraju prema individualnim kriterijima i osobnim biografskim potrebama. Sve to, nerijetko nije u skladu s isusovskim i evanđeoskim stavovima i normama vjere i života, a jednako tako nije kompatibilno s naučavanjem konkretne povijesne Crkve. Posljedica takvog ponašanja kršćana jesu parcijalna identifikacija s Crkvom, izborno kršćanstvo i stupnjevita i distancirana crkvenost. Jednostavno, suvremeni Hrvat i hrvatski građanin ne pita se više i samo što mu kaže Isus i Isusova povijesna Crkva, nego što mu kaže trenutna znanost, aktualna politika i određena ideologija, što mu govore sredstva javnog priopćavanja.
Perspektivu kršćanskog identiteta razmatram u dvije odrednice:
1) u odrednici suvremenih pastoralnih izazova za Crkvu u Hrvatskoj i
2) u odrednici Zdravstvenog odgoja kao posebnog iskušenja identiteta za Crkvu u
Hrvatskoj.
1 Suvremeni pastoralni izazovi za Crkvu u Hrvatskoj
Suvremene izazove shvatimo uvjetno, jer oni u puno čemu jesu suvremeni, primjerice s obzirom na suvremenost i aktualnost povijesnog razdoblja u kojem živimo. Ali oni su istodobno u puno čemu i stari pastoralni izazovi, štoviše, toliko stari koliko je stara i sama povijesna Kristova Crkva. Od vremena povijesnog Isusa iz Nazareta do današnjih dana kršćani – Isusovi učenici i učenice – kontinuirano se doslovce svakodnevno bore za svoj kršćanski identitet s namjerom što intenzivnije i bliže identifikacije s Utemeljiteljem i Glavom kršćanstva. Ta povijesna, kršćanska i vjernička izazovnost može se opisati u nekoliko sljedećih točaka:
1.1 Raskorak između evanđeoskog ideala i konkretne životne zbilje – veliki izazov za
kršćane i pastire u Hrvatskoj;
1.2 Naviještanje i svjedočenje Boga i Oca Isusa iz Nazareta – nezastariva i prioritetna
zadaća povijesne Kristove Crkve;
1.3 Intenziviranje govora današnjem čovjeku o grijehu i spasenju;
1.4 Nezastarivo inzistiranje Crkve i kršćana na novosti Nazarećanina u povijesti
čovječanstva;
1.5 Traženje najprimjerenijeg modela pastorala sakramenata;
1.6 Identitetska (ne)uvjerljivost današnjih navjestitelja i svjedoka (biskupa,
svećenika, vjeroučitelja, kateheta i vjernika laika) u ortodoksiji i ortopraksi;
1.7 Distancirana crkvenost: osobni kriteriji kršćana i kriteriji crkvenog Učiteljstva;
1.8 (Ne)povjerenje u Crkvu i (ne)vjerodostojnost Crkve i kršćana u Hrvatskoj;
1.9 Očekivane zadaće građana Srednje i Istočne Europe od svojih Crkava;
1.10 (Re)pozicioniranje Crkve: (ne)uspjeli projekt nakon obrata u Srednjoj i Istočnoj
Europi;
1.11 Godina vjere kao realna šansa za isusovsku/evanđeosku reformu ili samo crkvena
manifestacija na univerzalnoj i krajevnoj crkvenoj razini?
Krenimo redom:
1.1 Raskorak između evanđeoskog ideala i konkretne životne zbilje istodobni izazov za
pastire i vjernike u Hrvatskoj
Raskorak između evanđeoskog ideala i svoje konkretne životne zbilje u suvremenoj Crkvi na različite načine i u različitim stupnjevima osjećaju svi članovi Crkve. Taj raskorak je trostruko prepoznatljiv. Na jednoj strani, kršćani, nerijetko i sami svjesno, po savjesti spoznaju da su se u pojedinim dimenzijama svoje vjere, manje ili više, neki štoviše i posve, udaljili (distancirali) od onoga što Nazarećanin naviješta i zahtijeva: bilo u odnosu na Boga, bilo u odnosu na čovjeka, bilo u odnosu na živu zajednicu – Crkvu, bilo u odnosu prema samome sebi.
Na drugoj strani, raskorak između evanđeoskog ideala i životne zbilje, posebno je prepoznatljiv u dimenzijama crkvenosti. Svjedoci smo sve veće, gotovo teško prihvatljive, parcijalne identifikacije s povijesnom Kristovom Crkvom od strane dijela krštenih. Ta se parcijalna identifikacija jasno očituje u ortodoksiji i u ortopraksi kršćanske vjere. Tako veliki broj današnjih kršćana, ako verbalno i moli Credo – Vjerovanje, istodobno ne vjeruje i ne prihvaća sve članke – kršćanske istine svoje vjere. Jednako tako najveći dio današnjih kršćana svoju crkvenost u liturgijskoj dimenziji prakticira redovito u ključnim životnim situacijama (obredi prijelaza: krštenje, vjenčane, pogreb), drugi veoma rijetko ili samo povremeno (Božić, Uskrs, Velika Gospa ili još po koja velika svetkovina Crkve), a treći redovito (slave nedjeljnu euharistiju, ispovijedaju se i pričešćuju, prakticiraju razne tradicionalne ili novije pobožnosti).
Veliki dio suvremenih kršćana na poseban način očituje svoju distanciranost prema Isusu i njegovoj Crkvi u moralno-etičkoj dimenziji, gdje je posve prepoznatljiv raskorak. Na trećoj strani spomenuti raskorak pokazuju sva empirijska istraživanja u posljednjih tridesetak godina u svih sedam dimenzija crkvenosti i u sve tri temeljne funkcije Crkve. Sve navedeno nepobitno govori o suvremenoj stupnjevitoj pripadnosti Isusu Kristu i njegovoj povijesnoj Crkvi i ukazuje na distanciranu crkvenost tolikih kršćana, a koja više nije manjinska pojava u Crkvi. Zanimljivo je da se raskorak između evanđeoskog ideala i konkretne životne zbilje kršćana vidi na svjetskoj i europskoj, a jednako tako i na hrvatskoj razini.
1.2 Naviještanje i svjedočenje Boga i Oca Isusa iz Nazareta – nezastariva je i prioritetna
zadaća povijesne Kristove Crkve
Prema Europskom istraživanju vrednota (European Values Study) iz 2008. (odsada EVS – 2008) samo za 35% Europljana u 27 EU zemalja i za 57% Europljana u zemljama izvan EU kruga (dakle, za 20 europskih zemalja) Bog je veoma važan u njihovu životu, dok za 34% Europljana u 27 EU zemalja i za 16% Europljana u europskim zemljama izvan EU kruga Bog nije baš važan. Europljanin, nadalje, ima problema s predodžbom Boga. Europljani se, u pravilu, dvoje (neodlučni su!) između osobnog Boga i Boga kao nekog duha ili životne sile. To je veoma uočljivo na primjeru Hrvatske u kojoj 86,9% ispitanika navodi da vjeruje u Boga, a istodobno se 42% opredjeljuje za odgovor da postoji osobni Bog; 36,3% zaokružuje odgovor postoji neka vrsta duha ili životne sile; 12,7% ne znam što da mislim itd. Iz navedenog proizlazi da kršćansko poimanje Boga odnosno poimanje Boga – Oca koga je naviještao Isus iz Nazareta, danas naviješta povijesna Kristova Crkva je u svojevrsnoj krizi.
Stoga nije neopravdano tvrditi da je u jednom, ako ne i u velikom dijelu Europe, Bog u ofsajdu, a u nekim dijelovima čak i izvan igrališta. Život, rad, znanost, znanstvena istraživanja, gospodarstvo, politika, a osobito rad u sredstvima javnog priopćavanja kod tolikih današnjih Europljana događaju se i ostvaruju etsi deus non daretur – kao da Boga nema. Sukladno tome, sve je dopušteno što je moguće, primjerice u svakodnevnom životu i u znanosti.
Papa Benedikt XVI. – najavljujući Godinu vjere u listopadu 2012. godine i govoreći o novoj evangelizaciji – s pravom je upozorio sve članove Kristove Crkve na činjenicu „Bitno poslanje (misija) Crkve je ona ista kao i Kristova – govoriti o Bogu (naviještati Boga).“ Znanstvenike Papa moli i upozorava da ne isključe, odnosno da ne zanemare, Boga u svojim istraživanjima. Prije svega, sve članove Kristove Crkve podsjeća da se u odrednicama kraljevstva nebeskog – koje Isus naviješta i ostvaruje – Bog i čovjek moraju gledati u komplementarnom suodnosu. Naime, u „Očevu i Isusovu kraljevstvu, a osobito u Isusovoj životnoj teoriji i praksi, u središtu je čovjek s kojim se ništa ne može usporediti osim drugi čovjek i, dakako, čovjekov Stvoritelj.
U tom kraljevstvu dolazi do novog poimanja Oca i bližnjega, novog definiranja međuljudskih odnosa, a ljubavi se daje prednost pred zakonom i nazrijeva se novo ophođenje sa ženama.“ Isusov Otac je Bog sviju ljudi, a kao Otac „nije neki dalek, od svijeta posve odijeljen, za svijet i čovjeka nezainteresiran Bog. Nije Otac koji ljude dijeli na dobre i loše, uvjetujući svoj odnos čovjekovom grešnošću i svetošću. Nije ni Bog koji hladno promatra čovjekovu prometejsku životnu borbu da bi mu onda još za života ili na koncu življenja strogo presudio. Isusov Otac, a naš Bog, jest Bog strpljenja, nade, traženja i Bog ljubavi!“ Za Isusovo svjedočenje Oca na nebesima je karakteristično da Isus svoje svjedočenje „ne iznosi kao neku teoriju o Bogu, nego je on to sve što je propovijedao stvarno i činio. Isus je baš tako postupao kako je u svojim prispodobama iznosio.“
Stoga ključno pitanje nove evangelizacije, a samim tim i Godine vjere te godina poslije, za povijesne Kristove Crkve i za sve Europljane je koliko je, s jedne strane današnji Europljanin u svom svakodnevnom životu, kao i u izvanrednim životnim situacijama, spreman suočiti se s pitanjem Boga uopće? No, ne samo suočiti se, nego se i trajno pozabaviti. S druge strane, koliko su današnji članovi Kristovih povijesnih Crkava, uistinu transparentni istinski i autentični svjedoci Isusovog Oca, a ne nekog povijesnim naslagama opterećenog Boga?
1.3 Intenziviranje govora o grijehu i spasenju današnjem čovjeku
Današnja povijesna Kristova Crkva, a samim tim i povijesno kršćanstvo, već desetljećima se suočavaju s tri nepobitne činjenice. Prva govori o tome da se u čovječanstvu sve manje govori o grijehu, a istodobno se sve više može govoriti o gubitku osjećaja za grijeh. Druga činjenica govori o tome kako je danas nepopularno i u samoj Crkvi govoriti o grijehu, a još nepopularnije ukazivati na grijeh u društvima u kojima Crkva sa svojim članovima egzistira i djeluje. Treća činjenica ukazuje na teškoću govorenja o spasenju današnjem čovjeku.
Je li čovjek moderne, odnosno postmoderne, ušao u fazu u kojoj se s filozofsko-religijske točke gledišta ne želi suočiti s Nekim koji je iznad njega i koji ga transcendira? Ako je to tako, onda samim time govorenje o grijehu bilo koje vrste postaje suvišnim, čak i bespredmetnim. Dakako, da se s takvim razmišljanjem i ponašanjem čovjeka moderne i postmoderne paralelno povećava stupanj gubitka osjećaja za grijeh. Postupno iščezavanje govorenja o grijehu, barem u Europi, posljedica je udaljavanja Europljana od svojevrsne odgovornosti pred Transcendentnim (Bogom) za svoje djelovanje. Dapače, suvremeni Europljanin, čak ako je i vjernik, postupno se udaljuje od biblijskog, a onda i kršćanskog, poimanja i tumačenja grijeha. Čini se da se tolika biblijska – kako starozavjetna tako i novozavjetna – antropološko-religiozna načela sve teže uklapaju u svakidašnju svijest Europljana. To velikim dijelom potvrđuje i činjenica da se toliki Europljani svom snagom žele distancirati i emancipirati od kršćanskih korijena.
Dakako da kategorija ili stvarnost grijeha današnjem Europljaninu iz već navedenih, ali i drugih razloga, nije simpatična. Današnji Europljanin, a onda i Hrvat i hrvatski građanin, nerado se suočava sa stvarnošću grijeha i grešnosti na osobnoj, obiteljskoj i eklezijalnoj, a jednako tako i na društvenoj, političkoj, gospodarstvenoj pa i ekološkoj razini. Nerijetko je i tolikim vjernicima govorenje o činjenici grijeha najrazličitijih vrsta nepopularno. Jednostavno zato što se njihova identifikacija s Isusom iz Nazareta i s Evanđeljem reducira na osobne kriterije zaključivanja, prosuđivanja i odgovornosti.
Fenomen čovjekove svojevrsne rezerviranosti prema vlastitoj osobnoj grešnosti korespondira s činjenicom spasenja ili nespašenosti. Današnji Europljanin, s jedne strane jednostavno ne mari puno o svojoj nespašenosti, jer dijelom i nije svjestan te svoje nespašenosti, a s druge strane toliki na Starom kontinentu nastoje tražiti spasenje izvan kršćanstva.
1.4 Nezastarivo inzistiranje Crkve i kršćana na novosti Nazarećanina u povijesti
čovječanstva
Isusova novost vidi se osobito u nekoliko sljedećih načela, koja je Nazarećanin proklamirao i ostvarivao: načelo – čovjek je prije zakona; načelo – kršćaninu je bližnji svaki čovjek; načelo Zlatnog pravila; načelo služenja braći i sestrama (pranje nogu) i načelo civilizacije ljubavi (Mt 32,40…).
-Čovjek je prije zakona. Isus nije bio protiv zakona ni religioznog niti civilnog. On nije bio protiv onoga što je već u samoj ljudskoj naravi upisano, naime, da je Bog u samu čovjekovu narav upisao nešto što ne potječe od čovjeka, a istodobno ga nadilazi. Zato će reći na početku ne bijaše tako, ili će više puta izreći poznatu rečenicu „Čuli ste da je rečeno starima, a ja vam kažem…“. Može se reći da se Isus jasno i nedvosmisleno, a ujedno uporno i trajno, zalagao za čistu poziciju Boga u svijetu čovjeka, kao i za čistu poziciju čovjeka prema Bogu, prema drugom čovjeku, prema zajednici u kojoj čovjek živi i djeluje. Pri tome se Isus nije obazirao na trenutno mišljenje javnosti – kako vjerničke tako i društvene-civilne.
Najprimjerenije svoj stav u svezi čovjeka i zakona Isus je izrekao u svezi subote. Najprije na prvi pogled postavlja retoričko pitanje, koje je daleko više od toga: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti“? (Mk 3,4; usp. i Lk 14,3). Zatim, na opće iznenađenje tadašnjih religioznih prvaka zaključuje: “Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote“ (Mk 2,27).
Iz Isusova učenja proizlazi da je najprije čovjek, a potom zakon, jer čovjek je prvotna, jedinstvena i nepovrediva vrednota, a zakon je poslije čovjeka, budući da mu služi, a ne da čovjeka zarobljava i njime gospodari. U isusovskom duhu govori i Drugi vatikanski koncil, koji se na poseban način zauzeo za čovjeka moderne. U tom duhu 1980. godine veliki teolog i humanist Tomislav J. Šagi-Bunić objavljuje članak sa znakovitim naslovom Čovjek je iznad svih struktura i poredaka. Isusovo načelo je i danas, 2000 godina poslije Isusova djelovanja na zemlji i 50 godina poslije završetka Drugoga vatikanskog koncila, nadasve aktualno. Stoga, današnja povijesna Crkva nema drugog puta, nego da svakodnevno i trajno upozorava i inzistira na tome da, prije svega u Crkvi, primjerice u njezinu Zakonodavstvu, potom u raznim crkvenim propisima, te redovničkim pravilima i slično čovjek i vjernik budu prije zakona, a ne obratno. Ako Crkva unutar svoje unutarnje strukture i svojega unutarcrkvenog života bude više uspijevala živjeti načelo čovjek je prije zakona, onda će imati veći autoritet i legitimitet proročki trajno upozoravati kako na nacionalnoj tako i na internacionalnoj razini: da se ne donose zakoni koji omogućuju i pospješuju grešne strukture; da kapital i profit ne smije biti prije i iznad svega, nego da čovjek bude na prvom, a kapital i profit na drugom mjestu; da slobodno tržište ne smije biti prije čovjeka i malih naroda; da ne može mala skupina ljudi u svijetu – svjesno ili nesvjesno – planirati/producirati nove siromahe u pojedincima, skupinama i državama; da je čovjekov život nepovrediv od začeća do smrti; da u znanosti nije sve dopušteno što je moguće itd.
Kršćaninu je bližnji svaki čovjek. Isus nije samo redefinirao već je u potpunosti nadišao starozavjetno poimanje bližnjega. To najjasnije proizlazi iz Isusove prispodobe o Milosrdnom Samarijancu (Lk 10,29-37). Prispodoba odbacuje suženo poimanje, koje se ograničavalo na brata, sestru, roditelje i na članove izraelskog naroda. Po Isusovoj definiciji njegovom učeniku odnosno njegovoj učenici, tj. kršćaninu, bližnji je, dakako čovjek po rodbinskoj vezi, po pripadnosti nekoj skupini (narodu). Ali kršćanin se tu ne zaustavlja, nego ide korak dalje. S Isusom kršćanin je svjestan da bližnji ne ovisi o kršćaninovoj simpatiji ili njegovom odabiranju. Ne smije se definirati na temelju crno-bijele tehnike prijatelj – neprijatelj. Kršćaninu je jednostavno bližnji svaki čovjek pokraj njega. To uključuje i slučajnog prolaznika, svakog čovjeka u nevolji. Načelo bližnjega prelazi, dakle granice vlastite obitelji, vlastitog naroda, pa i vlastitog kontinenta, tim više što je sveukupno čovječanstvo postalo “globalno selo“. Takav radikalan stav promiče i crkveno Učiteljstvo povijesne Kristove Crkve kada govori o civilizaciji ljubavi, kada trajno poziva na načelo solidarnosti, kada zagovara opraštanje dugova siromašnim narodima, kada zagovara razvoj nerazvijenih krajeva i naroda, kada govori o kulturi darivanja… Isusova temeljna intencija iz današnje perspektive je da kršćani djeluju u dva smjera. Prvi smjer je da zagovaraju i promiču ljubav i solidarnost prema svakom čovjeku u potrebi i nevolji. A drugi smjer je da promiču i zahtijevaju umanjivanje siromaštva siromašnih, postupni privredni i edukacijski razvoj nerazvijenih, pravednu raspodjelu kapitala po cijelom svijetu, a ne samo na nekoliko mjesta itd. Upravo kršćanska antropologija daje dovoljno povoda i razloga da se kršćanin bori protiv svake vrste neoliberalnog i neokapitalističkog poimanja čovjeka i njegove pozicije u tim strujanjima današnjeg svijeta.
Načelo Zlatnog pravila. Da bi povijesna Kristova Crkva bila autentična i privlačna nositeljica kraljevstva Božjega unutar sebe same i unutar svijeta u kojem živi i djeluje, mora po svojim vjernicima njegovati i ostvarivati načelo Zlatnog pravila: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12). Iz ovog Načela može se iščitati sljedeće: Isus neizravno podsjeća na dvije temeljne Zapovijedi: ljubavi i odgovornosti prema Bogu i prema bližnjemu. Ujedno ukazuje na jednakost i isto dostojanstvo svih ljudi pred Bogom Ocem i pred ljudima. Nedvosmisleno upozorava da sve ono što kršćani ne žele da ljudi njima čine, neka kršćani isto ne čine drugim ljudima. Nadalje, ovo Zlatno pravilo jasno korespondira s Deset zapovijedi Božji, koje su „Magna charta“ ne samo židovstva i kršćanstva, nego koje mogu biti temeljna načela za sveukupno čovječanstvo. Kada sadašnja povijesna Crkva naviješta i zagovara to Načelo, ona ujedno promiče i brani temeljna ljudska prava pojedinaca, skupina i naroda. Crkva tim Načelom javno i glasno, te nedvosmisleno istupa protiv korupcije bilo koje vrste, protiv izrabljivanja svih vrsta i protiv filozofije nejednakosti skupina i naroda (država).
Načelo služenja braći i sestrama. U isusovskom svijetu, a samim time i u crkvenom životu i djelovanju, dakle u kraljevstvu Božjem, Isusovo pranje nogu učenicima postalo je paradigmom služenja braći i sestrama, dakako i izvorom svekolike dijakonije, ako se ta definira kao služenje. Ta paradigma ima jasnu poruku i obvezu i za današnje kršćane, a osobito za svećenike i biskupe. Novost Isusovog ponašanja, a jednako tako i vrednovanja u međusobnom ljudskom ponašanju, upravo je u tome da svatko tko obnaša učiteljsku, vodstvenu, svećeničku i upravljačku službu unutar Crkve, ne može se ponašati poput nekoga tko samo vlada i upravlja, nego poput služitelja Riječi Božje i služitelja svoje braće i sestara. Svećenička, biskupska i đakonska služba dana je pojedincu, ne radi i prije svega njega samoga, nego nadasve radi naroda Božjega, ali i ostalih ljudi koji po članstvu ne pripadaju tome Narodu. Načelo služenja braći i sestrama odnosi se na članove povijesne Kristove Crkve, ali i na sve ljude s kojima krštenici žive, surađuju, i s kojima se susreću. Svi krštenici, neovisno gdje bili i što radili, te s kim živjeli, obvezni su prakticirati to Načelo u zgodno i nezgodno vrijeme, jer služenje braći i sestrama nadilazi tolike ljudske uvjetovanosti i obzirnosti, na koje se kršćani ponekad mogu, a nerijetko se i pozivaju.
Načelo civilizacije ljubavi. Sintagmu civilizacija ljubavi prvi je spomenuo papa Pavao VI. na Božić 1975. godine pri zaključivanju Svete godine. Posebno je tu sintagmu često navodio papa Ivan Pavao II. Na hrvatskom govornom području o civilizaciji ljubavi najviše je pisao i govorio Tomislav J. Šagi-Bunić, koji je 1998. objavio i knjigu s naslovom Prema civilizaciji ljubavi. Civilizacija ljubavi je najuže povezana s Isusom Kristom i čovjekom. Ona se može graditi samo ukoliko se kršćanin odnosi prema svakom čovjeku kao prema samome Kristu. Ako u svakom čovjeku istodobno prepoznaje i priznaje svoga bližnjega i Krista. Tako, primjerice Šagi-Bunić uz civilizaciju ljubavi navodi tekst iz Mt 25,31-46 koji govori o Posljednjem sudu. U tom tekstu je osnovno polazište i temeljna argumentacija za govorenje o civilizaciji ljubavi. Temeljna rečenica je: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40), ali i obratno. Iz ovoga proizlazi identifikacija Isusa Krista sa svakim čovjekom, neovisno je li član Crkve ili ne, je li je vjernik ili je onaj koji ne vjeruje. Ukoliko suvremena civilizacija želi opstati, „nužno je da ona postane civilizacija ljubavi. Prvo mjesto i zadatak u njezinu ostvarenju pripada kršćanima zato što vjeruju da je Bog ljubav i svjedoci su da je Božja ljubav ušla u svijet“.
1.5 Traženje najprimjerenijeg modela pastorala sakramenata
Prakticiranje najprimjerenijeg modela pastorala sakramenata mora trajno usklađivati dvije vjernosti, naime, vjernost Bogu odnosno Isusu i njegovom Evanđelju i vjernost konkretnom povijesnom čovjeku, koji tijekom povijesti podliježe raznim povijesnim, filozofsko-teološkim mijenama i dilemama, a ne manje i raznim relativizmima i individualnim tumačenjima. Za svakog kršćanina sakramentalno slavlje, a samim tim i primanje sakramenata, u isusovskom smislu i u smislu prve Crkve (prvih kršćana) moralo bi biti više od običnog ritualnog, folklornog i nacionalnog čina.
Kršćani su do 313. godine, u kršćanskim sakramentima gledali i doživljavali, prije svega, otajstveno-sakramentalni čin/događaj/ritual, koji je bio religiozni i izvanjski čin spasenja pojedinca. Velikim pokrštavanjem većih ili manjih skupina, pa i naroda ritualna dimenzija crkvenosti biva opterećivana raznim sekundarnim i tercijarnim motivima i razlozima, a što na svoj način traje do današnjih dana. Za današnjeg suvremenog Europljanina, a jednako tako i za Hrvate i hrvatske građane je dvostruko karakteristično. S jedne strane, Europljanin je obredno orijentiran, jer živi u kulturi obreda/rituala. S druge strane, matrica shvaćanja sakramenata sekulariziranog Europljanina nije uvijek identična s matricom crkveno-sakramentalnog uvjerenja, koji slavi i traži trenutna povijesna Kristova Crkva. Naime, kršten čovjek, nerijetko sakramentalni čin i njegovu stvarnost podređuje sebi i svome shvaćanju, ne mareći odviše što pod tim shvaća njegova Crkva. Tu nastaju već prvi, pa i temeljni problemi, za povijesnu Kristovu Crkvu i za suvremenog čovjeka.
Upravo u ovom kontekstu dobro je citirati i autore Atlasa o Europskim vrednotama iz 2011., koji pišu: „Ogromna većina Europljana su članovi Crkve, ali puno članova Crkve nisu aktivni članovi….“ To ujedno znači da su teolozi u pravu kada već više desetljeća nakon Drugoga vatikanskog koncila upozoravaju na stvarnost da se matrica sakramentalno-otajstvenog shvaćanja obreda i sakramenata od strane Crkve razilazi s matricom ritualnog shvaćanja od strane sekulariziranog Europljanina. Razilaženje je upravo u sljedećem: Kristova povijesna Crkva u sakramentima gleda i slavi, prije svega, otajstveno i transcendentalno, a jednako tako ispovjedalačko i obvezujuće. Sekularizirani Europljanin u istom sakramentu/ritualu gleda samo obred koji reducira na tradicionalno i folklorno, prigodno i neobvezujuće. Suvremeni čovjek se usredotočuje samo na imanenciju, koja nužno ne upućuje na transcendenciju. On se usredotočuje na izborno kršćanstvo u kojem prevladava subjektivno, pri čemu se zanemaruje najveći dio Creda te participacija u kršćanskoj liturgiji i u svim dimenzijama crkvenosti. U svezi s tim se postavlja goruće pastoralno-teološko pitanje: kako u svezi sakramenata pomiriti ili usuglasiti očekivanja/traženja službene Crkve sa shvaćanjima/traženjima sekulariziranog čovjeka? Ovdje nije pastoralno razborito zagovarati ni pastoralni maksimalizam niti pastoralni minimalizam. Jedan i drugi model gasi nit Duha Božjega koji je prisutan u takvim situacijama. Stoga je i nova evangelizacija samo poziv i poticaj da se s mjesta pokrenu toliki u isusovskom i evanđeoskom smjeru. Ovdje se preporuča da se unutar obnovljene pastoralne paradigme obnovi evangelizacijsko-ketehetsko-kerigmatski navještaj, koji suvremeni Europljanin barem priznaje autentičnim, ako se već s njime odmah neće moći posve poistovjetiti.
Naposljetku, prioritetnu pastoralnu zadaću u Katoličkoj Crkvi predstavlja iznalaženje najprimjerenijeg modela pastoralne prakse u neredovitim situacijama. Neredovite situacije su već više desetljeća svojevrsni križ za službenu Crkvu i za osobe koje žive u tim situacijama. U svezi tih situacija, uz redovito crkveno Učiteljstvo, postoje i druga teološka razmišljanja, primjerice Gornjorajnskih biskupa i kardinala Carla M. Martinija. Primjerice prema kardinalu Martiniju – u njegovom posljednjem intervjuu od 8. kolovoza 2012. godine – sakramenti „nisu instrumenti za discipliniranje, nego pomoć ljudima u njihovim ključnim životnim situacijama i u slabostima života… Kako Crkva, snagom sakramenata, može pomoći ljudima, čiji odnos nije uspio i nadasve je težak“? Već 1989. godine Marijan Valković je napisao da u svezi pripuštanja sakramentima pokore i euharistije za rastavljene i ponovne civilno vjenčane vjernike je teško očekivati zaokret u smjernicama „pro foro externo“. No u konkretnoj praksi valja tražiti rješenja „in foro interno“, polazeći od pojedinih slučajeva i od savjesti pojedinaca. Ipak, u odnosu na pripuštanje sakramentima pokore i euharistije M. Valković piše da je to pitanje na teološko-pastoralnom planu „questio disputata“, te preporuča teolozima da se bave tom problematikom, ali ih upozorava da „oni nisu pozvani da daju praktične pastoralne smjernice“. A kršćani koji žive u neredovitim situacijama, kao i dušobrižnici u svojim župama i dalje se susreću s novo-starim teškoćama…
1.6 Identitetska (ne)uvjerljivost današnjih navjestitelja i svjedoka (biskupa, svećenika, vjeroučitelja, kateheta i vjernika laika) u ortodoksiji i u ortopraksi
U novijoj povijesti Katoličke Crkve crkveno Učiteljstvo je više puta jasno progovorilo o kršćanskom identitetu, o pitanju istinskog kršćanskog svjedočenja i o uspješnoj ili pak neučinkovitoj evangelizaciji u suvremenom svijetu. U posljednjih pedeset godina navodim samo dva jasna očitovanja na najvišoj crkvenoj razini. Već Drugi vatikanski koncil u svojoj Pastoralnoj konstituciji u suvremenom svijetu Gaudium et spes priznaje i kršćanima istodobno predbacuje da su jednim dijelom, suodgovorni za razvoj ateizma, koji se u nekim krajevima rađa kao kritička reakcija protiv kršćanske religije. U tom kontekstu Koncil nastavlja da za nastanak ateizma „ne mali udio mogu imati vjernici, jer treba reći da oni zanemarivanjem vjerskoga odgoja ili pogrešnim izlaganjem nauka ili također nedostatcima svojega religioznog, ćudorednog i društvenog života pravo lice Boga i religije prije zakrivaju negoli otkrivaju. “ Desetak godina poslije toga papa Pavao VI. će znakovito i proročanski upozoriti da suvremeni čovjek više treba svjedoke nego učitelje, svjedoke bez riječi, koji svojim šutljivim svjedočenjem djelotvorno razglašuju Radosnu vijest i pravi su navjestitelji Evanđelja. A onda nedugo nakon toga početkom 90-ih godina dvadesetog stoljeća (1992.), poznati katolički teolozi će tvrditi da se suvremenog Europljanina za Krista ne može pridobiti snagom „riječi i argumenta, nego samo snagom uvjerljivog činjenja onoga što naviještamo. U našem vremenu u kojem se sudaraju tolika mišljenja i uvjerenja, može se probiti samo konsekventno življeni život“.
Crkva u Europi postala je u puno čemu nevjerodostojnom, a samim tim i nedovoljno uvjerljivom. Ta se nevjerodostojnost odnosi na pojedine aktualne navjestitelje: od biskupa i svećenika, pa do vjeroučitelja kateheta i vjernika laika… Povjerenje u Crkvu kao instituciju najmanje je u posljednjih pedeset godina. Već su saborski oci upozorili da se kod pojedinih članova Crkve u samoj ortodoksiji događa parcijalna identifikacija. Istodobno u jednakoj, ako ne i u još većoj mjeri, toliki članovi Crkve ostvaruju parcijalnu, ili čak minimalnu ili, nikakvu participaciju u ortopraksi.
Iz navedenog proizlazi da uspješna evangelizacija dolazi do pravog kršćanskog identiteta putem istinskog kršćanskog svjedočenja. Što je danas u povijesnim Kristovim Crkvama u Europi u krizi: da li evangelizacija; da li kršćanski identitet; da li kršćansko svjedočenje ili pak sve troje? Odgovor na ovo pitanje je sljedeći: u Europi je, prije svega, u krizi kršćanski identitet! Da on nije u krizi ne bi se mnogi Europljani ponašali etsi deus non daretur ili etsi Isus non daretur ili etsi ecclesia non daretur... Krizu kršćanskog identiteta izazvala je kriza kršćanskog svjedočenja, ali i obratno. U Europi je trenutno premali broj kršćana različitih crkvenih i društvenih pozicija i uloga, koji bi svojim svjedočenjem izrazito svjedočili kršćanski identitet, koji nadilazi rasno i klasno, ideološko i stranačko, manjinsko i većinsko. Gdje su te iznimne osobe u Crkvi „u koje se možemo ugledati?“
Uspješna i nova evangelizacija ima jedinu i temeljnu zadaću novom i svježom snagom reafirmirati istinsko kršćansko svjedočenje na osobnoj, na obiteljskoj, na crkvenoj i na društvenoj razini kako u ortodoksiji tako i u ortopraksi.
1.7 Distancirana crkvenost: osobni kriteriji kršćana i kriteriji crkvenog Učiteljstva
Drugi vatikanski koncil priznao je stupnjevitu i distanciranu crkvenost unutar same Katoličke Crkve kada je u Lumen gentium, br. 14 istaknuo kriterije crkvenosti odnosno pripadnosti Crkvi. Prema Koncilu kriterije punog članstva odnosno pripadnosti Katoličkoj Crkvi ispunjavaju, dakle (plene incorporantur) koji prihvaćaju njezino cjelovito uređenje i sva u njoj ustanovljena sredstva spasenja te se u njezinome vidljivom ustrojstvu – svezama ispovijedanja vjere, sakramenata, crkvene uprave i zajedništva – združuju s Kristom. Isti Koncil, u istom br. 14, istodobno razlikuje između onih potpuno uključenih i onih koji u krilu Crkve ostaju „tijelom“, a ne i „srcem“.
Citirajmo ovdje četvoricu velikih teologa. Prema Karlu Rahneru pripadnost Crkvi može imati različite stupnjeve od kojih je puno i najveće pripadništvo, ustvari članstvo. Ekleziološki problem pripadnosti Crkvi i problem crkvenosti postojao je već u Augustinovo vrijeme, koji se usudio formulirati da mnogi “čini se da su unutra, a ustvari su izvan, kao i oni koji su izvan Crkve čini se da su unutar nje“. Prema Y. Congaru stupnjevita pripadnost Crkvi ima svoje početke već u Evanđelju, koje govori o diferenciranoj tipologiji i stupnjevima vidljive vezanosti za Krista. A u svezi identifikacije s Crkvom Josef Ratzinger sadašnji papa Benedikt XVI. još godine 1977. napisao je sljedeće: „Crkva je prema svome vlastitom tumačenju uvijek više i dijelom nešto drugo što je ona u empirijskom trenutku. Stoga teološki legitimno ne može postojati totalna identifikacija sa sadašnjim empirijskim stanjem Crkve. U odnosu na empirijsko stanje čak i identifikacija najvjernijeg člana Crkve mora ostati parcijalnom identifikacijom, zbog same Crkve“.
Ako išta u povijesti Kristove Crkve – od njezinih početaka do danas postoji i opstoji – onda je to (pastoralno)teološka dilema u svezi distancirane crkvenosti. I to stoga što ta stupnjevita i distancirana crkvenost uključuje stupnjevitu i distanciranu identifikaciju i konkretnu participaciju ne samo s programom povijesne Crkve, nego i s Isusovim odnosno evanđeoskim programom. Dakako, da netko može reći da u ovoj ili onoj stvari povijesna Crkva traži više od Nazarećanina. No, što onda, kada službena povijesna Crkva očekuje i traži od kršćanina što bi i danas tražio Isus iz Nazareta, primjerice u odnosu na Boga, u odnosu na bližnjega i u odnosu na Dekalog, ili u odnosu na Zlatno pravilo. Premda Isus nije dao neki strogo zaokruženi program svoga naviještanja, ali On je dao jasne odrednice u odnosu na Boga, na čovjeka (bližnjega) i u odnosu na samog sebe. Stoga nije u prvom planu kod distancirane crkvenosti koji odnos Isusovi učenici imaju prema svojoj Crkvi, već koji stupanj odnosa imaju prema Isusu iz Nazareta. Temeljno je stoga pitanje koliko se današnji kršćanin distancira od vjerskih istina (Kreda) u čijem središtu su Otac, Sin, Duh Sveti, Crkva i čovjekovo spasenje; koliko se distancira u ritualnoj dimenziji u kojoj okosnicu čini euharistija (to činite meni na spomen) i drugi sakramenti; koliko se distancira u moralno-etičkoj dimenziji, tj. da li se ponaša na temelju novozavjetnog ponašanja ili novovjekovnog, čitaj neoliberalnog ponašanja i djelovanja? I u Isusovo vrijeme i za samog Isusa nije postojalo nedefinirano Vjerovanje, nije postojao izvanvremenski ritual, nije postojao individualni i subjektivistički moral odnosno liberalna etika. Isus se jasno odredio prema Ocu (Bogu) na nebesima, prema čovjeku na zemlji, prema međuljudskim odnosima, prema povjerenju i ljubavi, prema caru-državi. Drugim riječima, tko se danas distancira u nekoj dimenziji crkvenosti, taj se distancira i od samog Isusa iz Nazareta, iz kojeg proizlaze te dimenzije, a povijesna Crkva ih danas naviješta i opravdava.
No, za Crkvu temeljno i krucijalno pitanje je koliko ona, i u kojoj mjeri, uvijek slijedi Isusovu logiku radikalnosti u naviještanju i načelu, a koliko milosrđe u konkretnoj praksi i u konkretnim bolesnim i grešnim slučajevima?
Dakako, da je danas došlo do određenog procjepa ili svojevrsne dihotomije u svezi definiranja crkvenosti. Na jednoj strani toliki kršćani definiraju svoju crkvenost prema svojim individualnim i subjektivnim kriterijima, koji nisu identični ni s crkvenim, a nerijetko ni s Isusovim kriterijima – biti Isusov učenik. Na drugoj strani crkveno aktualno Učiteljstvo trajno ponavlja kriterije crkvenosti za koje je uvjereno da su identični ili barem najbliži shvaćanju vjere Isusa iz Nazareta. S tim u svezi ostaje stara i nova pastoralno-teološka dilema, kako evangelizirati kršćane, koji su izgubili svoj osobni kršćanski identitet, ali se još uvijek smatraju kršćanima i članovima povijesne Kristove Crkve? Sigurno da tu nije najsretnije rješenje niti pastoralni maksimalizam (što je prisutno kod nekih duhovnih pokreta) niti pastoralni minimalizam (što prakticiraju pojedini pastoralni djelatnici). Ne nazrijeva li se neki treći odnosno srednji put, koji je najbliži pastoralnom modelu i stilu Nazarećanina, koji je strpljivo naviještao, uporno na božanski-ljudsko i vjernički istinito ukazivao, a pri tome je prakticirao milosrđe Oca na nebesima. No, takav put otvara i zahtijeva puno pitanja i odgovora na ta pitanja u naviještanju, u pastoralu sakramenata i u susretu s modernim čovjekom i modernom kulturom.
1.8 (Ne)povjerenje u Crkvu i (ne)vjerodostojnost Crkve i kršćana u Hrvatskoj
Povjerenje u povijesnu Kristovu Crkvu kao i pitanje vjerodostojnosti Crkve u Europi danas je na posebnom iskušenju. Pitanje povjerenja u ljudskoj povijesti uvijek se temeljilo na vjerodostojnosti ili je pak bilo ugrožavano nevjerodostojnošću pojedinca -osobe, skupine, uključivo i institucije.
Zbog vlastite vjerodostojnosti Crkva mora i razne opravdane prigovore unutar kao i izvan Crkve, uključivo i razne afere, koje joj javnost povremeno nameće kao kritičko propitivanje vlastitog autentičnog kršćansko-crkvenog djelovanja, uzimati kao poticaje da se kršćani i Crkva u cjelini preispitaju koliko su se udaljili od ideala i realnosti kraljevstva nebeskog kojeg je započeo i do konca života naviještao te neumorno ostvarivao Isus iz Nazareta. Jednako tako koliko pojedini kršćani, osobito nositelji pojedinih crkvenih službi, djeluju sablažnjavajuće na kršćane unutar Crkve i na ostale članove društva. U svojem posljednjem intervjuu kard. Carlo M. Martini je rekao da je Crkva „u zemljama blagostanja Europe i u Americi postala umorna. Naša kultura je stara, a naše Crkve su velike. Kuće su prazne, organizacija raste, a naši rituali i naša odjeća su prekrasni“ .
Prema EVS-2008 istraživanju najveće povjerenje u religioznu instituciju je kod muslimana 47% i kod pravoslavaca 41%, a daleko manje je kod katolika 23%, a najmanje je kod protestanata 13%. Za Katoličku Crkvu u Europi može se reći da opadanju povjerenja u Crkvu doprinose izvancrkveni i unutarcrkveni uzroci i razlozi. U odnosu na izvancrkvene razloge nužno je istaknuti da se Katoličku Crkvu doživljava i opisuje kao instituciju koja je tradicionalna i konzervativna, koja je protiv svakog znanstvenog napretka. Nju se predstavlja kao najvećeg oponenta neoliberalnim strujanjima najrazličitije vrste. Nadalje, Katolička Crkva smeta svima koji ne žele priznati transcendenciju i koji ne žele kršćansku moralno-etičku normativnost i odgovornost u odrednicama Nazarećanina. U odnosu na unutarcrkvene uzroke i razloge mora se priznati da opadanju povjerenja u Katoličku Crkvu doprinose razni seksualni skandali o kojima se provodi istraga u Austriji, Njemačkoj, Irskoj, Nizozemskoj, Španjolskoj i Švicarskoj. Dakako, da opadanju tog povjerenja doprinose i toliki raskoraci kod dušobrižnika na župnoj razini, koji su poznati manjem dijelu naroda Božjega. Tome opadanju doprinose i razni „skandali“ i skrivene igre u najvišim tijelima Crkve u posljednje vrijeme.
U svezi opadanja povjerenja u Katoličku Crkvu u Srednjoj i Istočnoj Europi navodim primjer Hrvatske. U posljednjim godinama putem sredstava javnog priopćavanja Katoličku Crkvu se permanentno etiketira kao konzervativnu i zastarjelu ustanovu, koja se protivi napretku i modernitetu. Svaki grijeh i propust Crkve, ili njezinog službenika, vješto se koristi i uzdiže na razinu afere. U posljednjim godinama Crkvu se prozivalo da je socijalno neosjetljiva i da se u svom kleričkom dijelu odviše povezala sa službenom vlašću. U javnosti se vješto koriste i unutarcrkveni uzroci opadanja povjerenja. Crkva je u Hrvatskoj, nažalost u posljednjem desetljeću postala odviše introvertirana i crkvenocentristička, previše vodeći brigu o samoj sebi. A to nije bio slučaj na početku demokratskih promjena i za vrijeme Domovinskog rata. Crkva (ne)opravdano troši previše vremena i financijskih sredstava na samu sebe, te isključivo na unutarcrkvene projekte. Uočljivo zaboravlja socijalnu i dijakonijsku odgovornost prema društvu. I najodgovorniji u Crkvi, nerijetko, se ponašaju više prema feudalnom, nego prema demokratskom i bratskom modelu. U Crkvi su prepoznatljivi elementi moći i narcisoidnosti, a koji nisu spojivi sa služenjem i istinskim svjedočenjem Nazarećanina.
Ne samo Crkvi u Hrvatskoj, nego i Crkvi u Europi, potrebna je isusovska i evanđeoska reforma u glavama i u članovima Crkve.
1.9 Očekivane zadaće građana Srednje i Istočne Europe od svojih Crkava
Europljani Srednje i Istočne Europe imaju zanimljiva očekivanja prema Crkvama u svojim zemljama, a jednako tako od njih traže i specifične zadaće. U 14 istraživanih europskih zemalja u svezi očekivanja od Crkava, prema istraživanju iz 2007. (Aufbruch II), ispitanici su na prvo mjesto rang-liste stavili duhovnu utjehu (88%) i odgoj u vjeri (86%). Poslije toga slijede međuljudske, socijalne i moralne kvalitete poput obostranog poštovanja, pomoći ljudima u nevolji, promicanja međuljudskih odnosa, pomirenja i zauzimanja za moral. Preko 80% građana smatra da je promicanje tih kvaliteta izričita zadaća Crkava. Na dnu rang-liste, od 11 mogućih očekivanja, nalazi se jačanje nacionalnog identiteta i izricanje stavova prema važnim pitanjima javnog života. No, i ta očekivanja prelaze preko 50%. Iz navedenih rezultata mora se zaključiti da je, prvo, nastupila sekularizacija čovjeka, društva i institucija, osobito političkih, koje se nastoje emancipirati od utjecaja religije i Crkava. U ishodištu i u pozadini je rastuća individualizacija, subjektivizacija i liberalno poimanje čovjeka, društva države i zakona. Drugo, iz rezultata proizlazi da je ljudima ipak potreban određen moralni autoritet, ili svojevrsni moralno-etički korektiv, kojeg u ovom trenutku ne pronalaze ni u znanstvenim ni u državnim ustanovama. Europljani tih zemalja su nakon obrata 1990./1991. svjesni da njihov osobni identitet nestaje, a oni pri tome nemaju neko moralno-etičko uporište. Sukladno tome nije čudno da u svih 14 zemalja u prosjeku 83,8%, a u Hrvatskoj 78,7% ispitanika i dalje očekuje da se Crkve i religijske zajednice zauzimaju za moral.
Građani navedenih zemalja određuju svojim Crkvama i specifične zadaće, koje bi one trebale ispunjavati. Premda je u svezi zadaća uočljiva različita potpora, ipak se zadaće usredotočuju na dva tematska područja: na socijalno područje i područje seksualnosti. Nešto više od svakog trećeg Europljanina (38%) podupire stav da Crkva javno progovara o politici vlade, a 67% ispitanika očekuje da Crkva progovori u svezi socijalnih pitanja odnosno socijalnih razlika u državi; 59% u svezi nezaposlenosti i 49% u svezi položaja Roma. Izricanje stava prema moralno-etičkim pitanjima primjerice 64% očekuje u svezi abortusa i 66% u svezi istospolnih zajednica.
Unutar navedenih zemalja dolazi do određene diferencijacije s jedne strane, i do opadanja utjecaja Crkava, s druge strane. Usporedbom Aufbruch I (1997.) i Aufbruch II (2007.) u četiri zemlje Crkva uživa manje povjerenje i manju kompetenciju 2007., nego 1997. godine. To vrijedi za Hrvatsku, Sloveniju, Mađarsku i Češku. Tako je Hrvatska s 63% pala na 52%, a Slovenija s 54% na 39%. Među zemlje u kojima je poraslo povjerenje u određene kompetencije nalaze se: Istočna Njemačka, Litva, Ukrajina, Slovačka, Poljska i Rumunjska.
1.10 (Re)pozicioniranje Crkve: (ne)uspjeli projekt nakon obrata u Srednjoj i Istočnoj
Europi
Deset godina nakon obrata (Wende) 2000. pastoralni teolozi Srednje i Istočne Europe u svojoj zajedničkoj knjizi zauzimaju se za novo pozicioniranje Crkava u mladim društvima demokracije i pri tome izriču želju da u tom dijelu Europe Crkva postane „otvorena, dinamična, usmjerena prema budućnosti, samokritična i kritična prema društvu, da postanevjerodostojna Crkva.“ Takvu zadaću postavili su pastoralni teolozi, svjesni najmanje dvaju povijesnih razloga: prvi, što se u tim zemljama osjećala potreba za potpunijom recepcijom Drugoga vatikanskog koncila; drugi, što su bili svjesni hitnog i trajnog prevladavanja višedesetljetne getoizacije Crkava u tim europskim zemljama. Drugim riječima, opravdano se očekivao novi evanđeoski polet „ad intra“ – dakle, unutar samih Crkava, ali istodobno i „ad extra“ novo pozicioniranje Crkava u novim – demokratskim kontekstima unutar država u tranziciji. Prevladavanje getoizacije vjere i (re)pozicioniranje Crkve u društvu su trajno međuovisni, štoviše komplementarni.
Prevladavanje getoizacije Crkve događa se na više razina. Prva je osobna razina. To znači da vjernik ima iste šanse i ista prava u društvu ne zato što je vjernik, nego zato što je stručnjak, etičan i odgovoran čovjek. Na toj razini prisutne su određene teškoće i iskušenja za članove Crkve. Primjerice, osobe u političkim strukturama nerijetko su u procjepu između stranačke stege i vlastite osobne savjesti, počevši već kod glasovanja u Saboru. Drugo, prevladavanje getoizacije pretpostavlja i afirmaciju društvene dimenzije vjere. To uključuje da su religiozne – vjerske - crkvene teme sastavni dio javnosti; da o tim temama interdisciplinarno pišu i razgovaraju različiti znanstvenici i stručnjaci; da teolozi preuzimaju odgovorne i vodstvene službe u tijelima sveučilišta, ministarstva ili u drugim stručnim skupinama relevantnim za opće dobro; da teolozi ravnopravno i kompetentno sudjeluju u sredstvima javnog priopćavanja itd. Treća razina prevladavanja getoizacije odnosi se na strukturalnu razinu, naime, prije svega na reguliranje odnosa između Crkve i države (sklapanje ugovora između Svete Stolice i države), osnivanje novih javnih fakulteta, osnivanje katoličkih sveučilišta, uvođenje školskog vjeronauka, osnivanje vojnog ordinarijata itd. Ovdje se uočava najveća heterogenost među zemljama Srednje i Istočne Europe. U odnosu na prevladavanje getoizacije odnosno repozicioniranja Crkve na ovoj razini Hrvatska je imala svoj specifičan put: sklopljena su četiri međudržavna ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, osnovan je vojni ordinarijat, uveden je školski vjeronauk, Katolički bogoslovni fakultet vraćen je u Zagrebačko sveučilište, a u Splitu i Đakovu osnovani su novi katolički bogoslovni fakulteti, u Zagrebu je osnovano Katoličko sveučilište.
Zaključno se može konstatirati da je ponovno pozicioniranje Crkava u bivšim komunističkim sustavima Srednje i Istočne Europe još uvijek nedovršeni povijesni projekt, a možda nakon dvadeset godina, posebno u nekim segmentima, posve, ili pak velikim dijelom, neuspjeli povijesno-crkveni projekt. Isto to vrijedi i za prevladavanje višedesetljetne getoizacije. Sve to ovisi o puno čimbenika i različito je od zemlje do zemlje.
2. Zdravstveni odgoj posebno iskušenje identiteta za Crkvu u Hrvatskoj
2.1 Uvodne napomene
Zdravstveni odgoj (uveden u hrvatske osnovne i srednje škole 2012.) neophodno je promatrati u odrednicama – kako temeljnih čovjekovih i kršćanskih vrednota – tako i u odrednicama dvaju temeljnih glavnih strujanja u svijetu, naime family mainstreaming (obiteljsko glavno strujanje) i gender mainstreaming (rodno glavno strujanje). Prvi zagovara i promiče klasični brak između muškarca i žene i klasičnu obitelj. Te dvije ustanove su još uvijek dva prevladavajuća i većinska zajedništva u svim sadašnjim društvima svijeta, uključivo i u svim europskim društvima.
Ipak, gender mainstreaming, zagovaran i promican od pojedinaca i skupina, od Ujedinjenih naroda do Europske unije strujanje je koje valja analizirati pažljivo, objektivno i kritički. S jedne strane, to strujanje, odnosno tendencija, ide za promjenom tradicionalnih odnosa između muža i žene u različitim smjerovima već u braku i u obitelji, ali i za promjenom odnosa između muškarca i žene u svijetu rada, gospodarstva i politike. Dakako, da se pritom radi o odnosima koje zagovara i promiče i Katolička Crkva, ali istodobno se radi i o promjenama, koje s kršćanskog gledišta nisu uvijek sukladne kršćanskoj antropologiji.
S druge strane, to gender strujanje promiču pojedinci, koji idu za promjenom, štoviše, za dokidanjem tradicionalnog vrijednosnog sustava, kao i za dokidanjem postojećih društvenih ustanova, posebno klasičnih ustanova poput braka (između muža i žene) i obitelji, koju ostvaruju žena i muškarac, a koje su stare više tisućljeća. Jednom riječju, odbacuje se kršćanska, ali ne samo kršćanska antropologija (slika čovjeka). Tu sliku pojedinci nerijetko proglašavaju srednjovjekovnom, prevladanom i neznanstvenom. Upravo tu drugu vrstu promjena neki autori nazivaju kulturnom revolucijom. Tako se još govori o rodnoj teoriji, rodnoj perspektivi, rodnoj jednakosti/ravnopravnosti, rodno osviještenoj politici, rodnoj ideologiji itd.
Sigurno da teza po spolu sam determiniran i neslobodan, a po rodu sam samoodređen i slobodan nije uvjerenje većine građana u europskim, a jednako tako i u ostalim društvima svijeta. Većina građana u svim društvima svijeta još uvijek se definira i identificira na temelju biološke kategorije (kao muškarac ili žena), a ne na temelju psiho-socijalne kategorije, koja ne uvažava biologiju i prirodu, a koja zagovara samo „spolni-rodni identitet.“
2.2 Prikaz gender mainstreaminga
1. Dakako da gender mainstreaming otvara i nameće tolika filozofska i teološka, psihološka i sociološka, te pravna pitanja, a ne samo društveno-politička, koja su od krucijalne važnosti za pojedinca, za skupine, za države, ali i za svjetske konfesije. Od pojedinca do svih nabrojenih skupina čovjek se susreće i suočava s navedenim strujanjem – kako u teoriji tako i u praksi. Primjerice, Komisija „Iustia et Pax” Njemačke biskupske konferencije izdala je Poticajni papir s naslovom Ravnopravnost spolova i crkveno djelovanje u svijetu 2004. U tom Dokumentu od 68 stranica govori se o pitanju spolova (Geschlechterfrage) i o perspektivi spolova (Geschlechterperspektive), ali se istodobno govori o genderu u organizacijama, te o genderu u crkvenom djelovanju u svijetu.
U svojoj Primjedbi trećem izdanju Dukumenta Komisija navodi da se s konceptom gender mainstreaminga nadovezuje na razmatranja, koja se mogu razmjenjivati s kršćanskom slikom čovjeka, koja ističe različitost spolova (str. 6). Komisija nadalje u tom gender strujanju prepoznaje nastojanje u pravcu dokidanja zapostavljenosti žena, a u nekim slučajevima i muškaraca. Iz dokumenta Komisije vidljivo je više stvari. Prva, autori govore, prije svega o pitanju jednakosti odnosno ravnopravnosti spolova (muškarca i žene), a ne govore o pitanju roda kao takvog (Genderfrage), već govore samo o genderu i gendermainstreamingu. Štoviše, pojam gender ne prevode na njemački. Druga, citirajući papu Ivana Pavla II. govore o jačoj socijalnoj nazočnosti žene, o procesima humaniziranja i o 'civilizaciji ljubavi'...
Tako je pravednost spolova, s jedne strane obveza Crkve u njezinom crkvenom nalogu, a s druge strane ta pravednost pridonosi prevladavanju ambivalentnosti podjela uloga postojećih spolova (str. 11 i 12). Treća, gender mainstreaming zastupa da se na svim područjima i na svim razinama uvažava kriterij ravnopravnosti spolova, odnosno jednakost između žena i muškaraca. Takav princip omogućava – kako ženama tako i muškarcima – pristup centralnim područjima javnog života, od gospodarstva do politike, uključivo i privatnog života. Izjednačavanje/ravnopravnost spolova „nije pitanje dobrohotnosti ili tolerancije. To je pravo, koje predstavlja bitni element ljudskog dostojnog života. Povijest razvoja prava odražava se u tome da se pitanja izjednačavanja/ravnopravnosti utemeljuju u ljudskim pravima“ (str. 17.)
Četvrta, Dokument govori o crkvenim putokazima. Priznaje se da Crkva tijekom svoje povijesti nije uvijek dovoljno zagovarala i promicala jednakost spolova. Ali su u Crkvi živjeli veliki ženski likovi i osobnosti, primjerice Terezija Avilska ili Katarina Sijenska. Zatim se spominje novija povijest Crkve, primjerice enciklika Pacem in terris iz 1963., u kojoj se o rastućoj svijesti žena govori kao o znaku vremena. O jednakosti žena i muževa govori i Gaudium et spes, br. 9 na Drugom vatikanskom koncilu. Osim toga, navode se biskupske sinode pojedinih kontinenata, koje govore o potrebi jednakosti spolova, prevladavanju marginalizacije žena itd. Naposljetku, gender mainstreaming se prikazuje kao metoda koja promiče spolnu/rodnu perspektivu u organizacijama s ciljem promicanja jednakosti žena i muževa (str. 26); o podzastupljenosti žena u pojedinim institucijama (str. 28); o promicanju jednakosti žena i muževa u crkvenim udruženjima/organizacijama u svijetu; o gender treningu i gender kompetencijama. Jednom riječju, autori Dokumenta su uvjerenja da pomoću rodnog strujanja (gender mainstreaminga) mogu pomoći promicanju jednakosti spolova, odnosno jednakosti između žena i muškaraca na svim razinama ljudskog života i djelovanja.
2. Za razliku od Dokumenta Komisije Iustia et Pax Njemačke BK-e, koja se nije upuštala u razlikovanje između pojmova sex i gender, kardinal Karl Lehmann, dugogodišnji predsjednik Njemačke BK-e, polazi od toga da je u pojmu gender usidrena opozicija između sexa kao biološkog spola i gendera kao kulturološkog spola. K. Lehmann ističe da se „gender koncepcija (rodna koncepcija) protivi prihvaćanju 'prirodnog' određenja spolova i zastupa povijesnu, te društvom i kulturom uvjetovanu konstrukciju socijalnog spola. Dakle, socijalni spol (rod) je rezultat društvenog procesa. Gender kategorija (rodna kategorija) razlikovanjem između sex und gender odbacuje biološko utemeljenje spolnih karakteristika i uloga spolova, koji se na toj prirodnoj osnovi pojavljuju kao nepromjenjivi i legitimni. Ženskost muškost posjeduju kulturom uvjetovanu mnogostrukost mogućnosti značenja“ . Nadalje, gender-mainstreaming nije samo teorijska kategorija, „nego koncept za uspostavu demokracije spolova odnosno pravednosti spolova. Radi se o jednakosti žena kao postignutoj društvenoj normi. Prema tome, na svim razinama i područjima, prije svega u procesima odlučivanja treba se uzeti u obzir perspektiva spolova. Prema tom konceptu za pitanje spolova i politiku žena i za promjene u odnosima spolova nadležni su svi akteri: dakle muževi i žene: oba spola. Pri tome se radi o prevladavanju isključenja i diskriminacije žena“. Zaključno može se s K. Lehmannom reći da se priroda ne može rastvoriti/utopiti u kulturu. Jednako tako biologija ne može nestati u sociologiji. U protivnom sam čovjek bit će ulovljen u fiktivnim odnosima. Samim time razorit će se identitet. Dvospolnost potječe od stvaranja čovjeka. Od početka čovjek postoji u dvostrukom izdanju: kao muškarac i kao žena (K. Lehmann).
3. Dakako, pojedinci, skupine i vjerske zajednice s pojedinim dijelovima/shvaćanjima stvarnosti gender mainstreaminga neizbježno će doći u sukob. To će biti, primjerice, ako se bude isticao samo socijalni spol (rod), ako se bude zastupalo i nametalo mnogostrukost rodova i ako se sve to bude eventualno unosilo u zakonodavstvo. A roditelji – kako vjernici tako i oni koji nisu vjernici – naći će se na posebnom iskušenju i nebrojenim mukama. Već za hrvatske trenutne i konkretne prilike može se reći: s kojim „pravom i u čije ime se u Hrvatskoj – osobito u državnoj/javnoj školi – zakonski/nasilno nameće gender mainstreaming, kada u Hrvatskoj prevladava family mainstreaming (u Hrvatskoj se, još uvijek oko 90% djece rađa unutar braka i obitelji)? Nije li došlo vrijeme da građani Hrvatske, članovi raznih civilnih i crkvenih i religijskih udruga odrastu i odlučno utječu na stvaranje mentaliteta i društva, koje poštuje većinu, a da istodobno ne ignoriraju i manjinu, a ne obratno da manjina ne poštuje, a istodobno i ignorira većinu.
4. Gender ideologija se probija unutar diktature relativizma, na koju je prigodom otvaranja konklava, upozorio kardinal Joseph Ratzinger, 18. travnja 2005., riječima: Stvara se diktatura relativizma, koja ništa ne priznaje kao konačno-valjano i koja kao zadnje mjerilo dopušta samo i vlastito „ja“ i njegove želje . Papa Benedikt XVI. hrabro ustaje protiv diktature relativizma, koji je pogodna platforma preko koje se gender mainstreaming, odnosno rodna ideologija uz pomoć državnih aparata uvlači u društvo razarajući mu zdravu jezgru: Ne želimo da nam država nameće određenu ideju dobra. Problem postaje još jasniji kada pojam dobra osvijetlimo pojmom istine.
5. Na IV. svjetskom kongresu žena u Pekingu 1995. u zaključnu rezoluciju unijeta je gender perspektiva (teorija) kao nova odrednica za ravnopravnost među spolovima. Tu ravnopravnost/jednakost između muškarca i žene na svim područjima života (bračnom, obiteljskom, društvenom, gospodarskom, političkom), potom su je kao temeljnu vrednotu prihvatili Ujedinjeni narodi (1995.) i Europska unija (1996.).
Druga i daljnja shvaćanja i tumačenja gender mainstreamniga (primjerice, istospolni brakovi …) ne nameću se kao obvezatna od strane Europske unije, već svaka zemlja članica samostalno odlučuje o zakonskoj regulativi na tom području.
U temeljima gender mainstreaminga nalazi se, ustvari, ideologija Gender perspektive . Teorija gender mainstreaming prolazi tri faze: Prva faza se odnosi na stvarnost dva pojma za spol u engleskom, naime, sex i gender. Sex se odnosi na biološki spol, a gender na muškarca i ženu općenito kao i na muškarca i ženu u njihovoj društvenoj stvarnosti. U svakidašnjem govoru upotrebljavani su sex i gender kao sinonimi. Druga faza nastupa u 70-im godinama 20. stoljeća kada, pod utjecajem radikalnog feminizma, sex i gender prestaju biti sinonimi i započinju se koristiti odvojeno, štoviše oprečno. Iz toga proizlazi sljedeće: „Sex kao biološki spol prema gender ideologiji dan je, doduše, po prirodi, ali je puno važniji gender, koji je samo društveno konstruirana spolna uloga, koja nije navezana na biološke smjernice-zadanosti (Vorgaben) i stoga je prema vlastitoj sklonosti promjenljiva“ (Christl R. Vonholdt). Poslije 70-ih godina događa se da zastupnici gender ideologije odbacuju pojam spol (sex) i namjesto njega upotrebljavaju kao središnji pojam gender u smislu da je gender društveno konstruirana spolna uloga (čitaj: rodna uloga), koja se radikalno odvojila od biološko-tjelesne zadanosti. Treća faza ide korak dalje time što polazi od činjenice da je gender prema osobnoj sklonosti promjenjiv. Time se dokidaju sve dotada postojeće i zadane prirodne biološke granice i postulira se/ostvaruje se teorija i mogućnost da su moguća ne samo dva gendera nego i više, štoviše neki gender-teoretičari govore o pet i više gendera odnosno rodova.
Iz cjelokupne takve teorije ne postulira se samo svojevrsna jednakost, nego se istodobno traži nova definicija braka i obitelji, a što posljedično znači da se i homoseksualni brakovi izjednače s klasičnim brakom. Time se postavlja u pitanje, odnosno dokida se klasična komplementarnost između muškarca i žene.
2.3 Politička provedba gender ideologije ili određene neuralgične točke te ideologije
U gender ideologiji radi se, prije svega, o otprirođenju/denaturalizaciji spolova, tj. dokida se ono što je po prirodi dano i zadano. Ili, o čovjeku se više neće jasno govoriti kao o muškarcu i ženi. Radi se, zapravo, o apsolutnoj zamjenljivosti žene i muškarca (apsolute Austauschbarkeit von Frau und Mann). Prva neuralgična točka govori o drukčijem tumačenju pojma jednakosti. Naime, ne radi se više o jednakim šansama i jednakim pravima za muškarce i žene, nego o zamjenljivosti muškarca i žene. Postulira se, naime, takozvana statistička jednakost, tj. 50% muškaraca i 50% žena u području rada i u području života. S tim je povezana i druga neuralgična točka koja se odnosi na materinstvo/majčinstvo žene. Naime, trudnoću i dojenje može ostvariti samo žena. Ako ona želi biti ravnopravna muškarcu u statističkoj jednakosti, onda se time promiče pobačaj, jer će žena biti motivirana ili prisiljena odricati se majčinstva. A što je s pravom djeteta! Ima li ono temeljno ljudsko pravo na majku i oca, koje poznaje! Zatim da bude određeno vrijeme s majkom i ocem: od dolaska na svijet, pa nadalje…! Treća neuralgična točka govori o tome da se, gdje god je to moguće, dokidaju razlike između muškaraca i žena. Pritom se specifično ženske i specifično muške nadarenosti žigošu kao spolni stereotipi. Posljedica toga je razaranje identiteta žene i muškarca odnosno ženskoga i muškoga. Četvrta neuralgična točka došla je posebno do izražaja 2007. u jednom nacrtu izmjene njemačkog zakona o transseksualnosti u njemačkom Bundestagu. Prijedlog je glasio: „Za pravno određivanje spola čovjeka ne smiju više biti odlučujuća vanjska spolna obilježja, nego samo subjektivni osjećaj pojedinca.“
Komentar neuralgičnih točaka: Za Crkvu samo po sebi nije sporna jednakost spolova i ravnopravnost žene i muškarca, koliko je to maksimalno moguće na prirodnoj, bračnoj, obiteljskoj, društvenoj, kulturalnoj i političkoj razini. Problem za povijesnu Kristovu Crkvu nastaje: a) kada se ženi radi njezinog radnog mjesta ili pozicije i uloge u društvu poriče biološka zadanost trudnoće, dojenje djeteta, nerazdvojni život s malim djetetom; b) kada se žena odreče svoga spola dobivenog rođenjem i prijelazom u drugi spol ili rod; Kada se muškarac odriče svoga spola dobivenog rođenjem i prijelazom u drugi spol ili rod; c) kada zakonodavac dopušta doniranje sperme nepoznatog muškarca (koji je pod šifrom) i dijete godinama (desetljećima) ne zna tko mu je biološki otac. Time je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo djeteta; d) kod sklapanja homoseksualnih brakova iz tri razloga: 1. sklapanje se protivi kršćanskoj antropologiji po kojoj brak sklapaju žena i muškarac; 2. ti brakovi ne mogu posvajati djecu, jer djetetu se već unaprijed namjerno uskraćuje biološki otac ili biološka majka; 3. dijete ima temeljno ljudsko pravo živjeti sa svojim roditeljima da bi sretno odraslo, osim ako se nije nešto neželjeno dogodilo, a što nisu mogli predvidjeti ili spriječiti njegovi biološki roditelji; 4. svako skrivanje i bezrazložno udaljavanje djeteta od oca ili majke stavlja u pitanje pravo djeteta.
Rodna ideologija svojim nastojanjem da se homoseksualni parovi smiju nazivati brakom i zakonski se izjednačiti s klasičnim prirodnim brakom (žena i muškarac), te usvajati djecu, izravno dokida obiteljske i kršćanske vrednote relativizirajući i odbacujući samu obitelj i brak koji je: društvena ustanova odnosno trajna zajednica između muškarca i žene, društveno i religiozno ratificirana. Uključuje bio-reproduktivne, bio-seksualne, bio-socijalne i socio-ekonomske veze muža i žene. Nadalje, izravno dovode u pitanje spoznaju prema kojoj su djeci za normalno i zdravo odrastanje potrebni otac i majka a ne roditelj 1 i roditelj 2, na što upozoravaju i toliki današnji psiholozi.
Christl R. Vonholdt ističe: „Ciljevi gender perspektive i gender mainstreaminga znače: nejasnoću spola, rastakanje braka i obitelji, stvaranje novog 'slobodnog' čovjeka, koji je na sebe usredotočen mimo svih kategorija spola, čovjeka koji svoj rod i svoj identitet uvijek iznova pronalazi/definira.“ Ista autorica zaključuje da se gender ideologija neće moći probiti, ako bude dovoljno muškaraca i žena, koji budu pošteno potvrdili svoj bitak žene i bitak muškarca, te koji budu spremni pouzdano se upustiti u pustolovinu međusobne nadopune. Prema Europskom istraživanju vrednota – 2008. u Hrvatskoj za 81% ispitanika brak (između muškarca i žene) nije zastarjela ustanova; 79,3% ispitanika je uvjerenja da za sretno odrastanje djeteta treba otac i majka; 6,7% ispitanika smatra da bi homoseksualni parovi trebali moći posvojiti djecu.
Nijedan muškarac nije žena, kao i obratno, nijedna žena nije muškarac. Različitost ne znači i negativnost. Žena i muškarac se nadopunjuju i zajedno tvore potpuno ljudsko biće u muškoj i ženskoj vlastitosti. Nijedan od njih nije „pola čovjeka“. Budući da su „muškarac i žena uvijek jednako vrijedne osobe i svaki u sebi nosi vlastitu vrednotu smisla, moguće je da postoji djevičanstvo i beženstvo, konačno i jasno samo jedan brak (Einehe).“
Kršćanska antropologija polazi od čovjeka kao slike Božje (Post 1, 26-27), a temelj na kojem se kršćanska kultura razvila jest Dekalog, koji se danas želi prikazati prevladanom religijskom i ljudskom temeljnom normom. Ako i kada se zanemari i u određenoj mjeri relativizira Dekalog, tada se gubi sloboda jer čovjek sebe čini Bogom, ismijava Boga i kršćanske vrednote, nedjelju se ciljano podređuje zabavi i trgovini, a rastakanje braka smatra se normalnim i gotovo poželjnim, te se naposljetku muškarca i ženu reducira na ono što oni u biti u svojoj prirodi/naravi nisu. Sve se to radi u ime tobožnje slobode, tolerancije i antidiskriminacije. Nije li to upitna sloboda i tolerancija u kojoj manjina ne poštuje većinu? Nije li upitno, odnosno koliko je to uopće znanstveno kada se i samoj prirodi/naravi odriče znanstvenost!
2.4. Kratki osvrt na Kurikulum zdravstvenog odgoja MZOS RH-e, od 28. rujna 2012.
2.4.1 Prikaz Kurikuluma zdravstvenog odgoja MZOS RH-e
Kurikulum zdravstvenog odgoja MZOS RH-e (odsada Kurikulum) sadrži 40 stranica, a sastoji se od Uvoda; Sugestija za učitelje, nastavnike i stručne suradnike; Prikaza modula/razreda/broja sati u okviru sata razrednika; Prikaza planiranih nastavnih sadržaja i očekivanih ishoda; Preporučene literature.
Iz Uvoda izdvojimo dvije stvari: Prva, u Sugestiji za učitelje, nastavnike i stručne suradnike, među ostalim se navodi: „prije primjene programa upoznajte roditelje o aktivnostima koje planirate provesti i zatražite njihovu podršku“ (str. 5). Druga, Agencija za odgoj i obrazovanje organizirat će „stručna usavršavanja učitelja, nastavnika i stručnih suradnika o sadržajima i temama zdravstvenog odgoja“ (str. 6).
Program Kurikuluma obuhvaća četiri modula: 1. Živjeti zdravo; 2. Prevencija ovisnosti; 3. Prevencija nasilničkog ponašanja; 4. Spolno/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje. Primjerice, cilj 4. modula je davanje i usvajanje. S jedne strane, dati učenicima znanstveno utemeljene informacije, ali i uvide u različita promišljanja te raznorodne vrijednosne perspektive. S druge strane, omogućiti učenicima usvajanje vještina potrebnih za donošenje odluka za očuvanje vlastitog fizičkog i mentalnog zdravlja. Kurikulum predviđa uvođenje Zdravstvenog odgoja u III. razredu osnovne škole i zadnji puta govori o njemu u III. razredu srednje škole, dakle tijekom devet godina.
Već u IV. razredu osnovne škole učenici se upoznavaju, ili pak konfrontiraju s razlikom između spola i roda; sa spolnim/rodnim stereotipima i sa spolnim/rodnim ulogama u obitelji, u društvu i razredu (To su djeca od 10 do 11 godina).
U V. razredu (pubertet) govori se o genitalnim organima muškarca i žene, te o masturbaciji, uključivo i o pogrešnosti raširenih vjerovanja o njezinoj štetnosti.
U VI. razredu na programu su dvije teme, naime emocije u vršnjačkim odnosima i uloga medija u vršnjačkim odnosima.
U VII. razredu, uz ostalo, govori se o seksualnim manjinama te o stigmatizaciji i diskriminaciji.
U VIII. razredu unutar tri sata, koja su najbremenitija različitim temama, govori se, zapravo o odgovornom spolnom ponašanju i rizicima (pre)ranih seksualnih odnosa. Navedimo samo neke: odgađanje seksualnih odnosa, apstinencija, začeće, rođenje, menstrualni ciklus, načini kontracepcije, spolno prenosive bolesti, isticanje zaštitnih sredstava kod odnosa itd.
U I. razredu srednje škole prvi put se govori o vještinama za odgovorno seksualno ponašanje. No govori se o uporabi zaštite o prevladavanju spolnih/rodnih stereotipa itd.
U II. razrednu srednje škole govori se drugi put o seksualnim vještinama i o različitim vrstama zaštite itd.
U III. razredu srednje škole govori se o braku, roditeljstvu, obitelji i odgovornom roditeljstvu, o prekidu trudnoće. Ali se govori i o stigmatizaciji i diskriminaciji seksualnih manjina, ljudskoj homoseksualnosti, o transseksualnosti i transrodnosti. U tom razredu svemu tome je posvećeno 5 sati.
Na kraju Kurikuluma donijeta je preporučena literatura za svaki, pa tako i za 4. modul.
2.4.2 Određene kritičke primjedbe na 4. modul Kurikuluma zdravstvenog odgoja
01. Govori se o spolno/rodnoj ravnopravnosti, ali samo o spolnom ponašanju. Iz kojih
razloga ta nedosljednost?
02. Među stručnim suradnicima spominju se pedagozi, psiholozi i socijalni pedagozi, a ne
izričito i vjeroučitelji.
03. U pristupu pojedinim temama spominju se tri pristupa ovim redoslijedom: znanstveni,
religijski, te feministički i aktivistički. Iz konteksta se vidi da znanstveni ne uvažava
puno religijski, jer ne bi se govorilo o stereotipima, prevladanim mišljenjima, o
pogrešnosti raširenih vjerovanja itd.
04. Kad je riječ o 4. modulu svi se roditelji, a osobito roditelji vjernici, s pravom moraju
pribojavati svojevrsnog spolnog/rodnog (pre)odgoja svoje vlastite djece. Sve to
može biti početak stvaranja „homo duplexa“ u osobnom, pa i svjetonazorskom
smislu.
05. Temeljne čovjekove vrednote, osobito kršćanskog korijena i podrijetla, nisu dovoljno
nazočne u 4. modulu.
06. Stječe se dojam da se fizičko, pa i u samom moralnom odgoju, odvaja od moralno-
etičke dimenzije. Smije li javna/državna škola biti posve moralno-etički neutralna,
štoviše, smije li biti moralno-etički jednostrana i to sve pozivajući se na znanost,
ravnopravnost, jednakost i totalnu slobodu…?
07. Tim 4. modulom se svjesno, premda ne uvijek jasno artikulirano, radikalno napušta ili
odbacuje kršćanska slika čovjeka. Uvođenjem rodne ideologije i izjednačavanjem
istospolnih zajednica s klasičnim bračnim zajednicama muškarca i žene započinje
stvaranje čovjeka na sliku čovjeka bez granica u budućnosti, a što moralno-etički nije
svejedno. Štoviše to je upitno.
08. Program 4. modula izradili su stručnjaci samo jedne znanstvene orijentacije i samo
jednog svjetonazorskog uvjerenja, a ne oni koji imaju drugu antropološku sliku
čovjeka. Ti stručnjaci ne predstavljaju cijeli hrvatski narod i hrvatske građane i ne
cjelokupno biračko tijelo Hrvatske.
09. Program 4. modula, velikim dijelom, je u suprotnosti s vrijednosnim sustavom većine
današnjih hrvatskih roditelja, koji imaju djecu u osnovnim i srednjim školama
Hrvatske.
10. Stječe se dojam kao da sastavljači Kurikuluma toleriraju family mainstreaming, a
programski i indirektno zagovaraju i promiču gender mainstreaming. Za takvo nešto
nisu dobili ni oni niti Vlada RH-e legitimitet od svojih birača.
11. Budući da je 4. modul u tolikim svojim dijelovima na granici ustavnosti ili čak
protuustavan, roditelji koji po svojoj savjesti i svojem uvjerenju vide da je 4. modul
inkompatibilan s njihovom roditeljskom odgojnom koncepcijom, imaju pravo tražiti
izuzeće svoje djece od trenutnog modela spolnog odgoja u hrvatskim školama. MZOS
RH-e, odnosno Vlada RH-e, ima dužnost svim tim roditeljima odnosno njihovoj
djeci u osnovnoj i srednjoj školi ponuditi primjereniji program spolnog odgoja. I to
bez patetike, bez bojazni pred europskim, svjetskim ili drugim skrivenim moćnicima,
koji ne poštuju prirodno, vjerničko, osobno i nacionalno…
12. Nije dobro da se štiteći manjinu zanemaruje, ignorira ili čak ugrožava većinu u
vlastitom narodu i u vlastitoj državi. Takvo nešto nikako ne može voditi u dobrom
smjeru… Naprotiv!
4. Namjesto zaključka: Godina vjere kao realna šansa za isusovsku/evanđeosku
reformu ili samo crkvena manifestacija na univerzalnoj i krajevnoj crkvenoj razini?
Godinu vjere 2012./2013. neophodno je shvatiti, tumačiti, a onda i slaviti unutar nekoliko odrednica i determinanti. Prije svega, Godina vjere se događa unutar: povijesti spasenja koja već traje; širenja i življenja Kraljevstva nebeskog, koje je u tijeku; realnosti Kristove povijesne Crkve; povijesnog mentaliteta relativizma, koji sve, uključivo kršćanstvo i Crkvu relativizira u posljednjim desetljećima, napose kršćansku antropologiju i sve ono što je s njome povezano u užem i širem smislu; naroda Božjega koji je sastavljen od hijerarhijskog i laičkog dijela; društvene javnosti, koja sve više Crkvu kao takvu, zatim njezin klerički dio napose, te naposljetku svakog člana Crkve promatra pod posebnim povećalom; društvene javnosti, koja od Crkve i njezinih članova očekuje/traži moralno-etičku besprijekornost i financijsku transparentnost; globalizacijske svijesti da su kršćanstvo i njegove Crkve samo jedna od ponuda spasenja čovjeka.
Poslije tih odrednica i determinanti važno je Godini vjere pristupiti prvo, kao trajnijoj pastoralnoj reformi u Crkvi, koja se ne ograničava samo na jednogodišnji pastoralni program na razini Opće Crkve, na razini Biskupskih konferencija, na biskupijskoj razini i na razini župa, udruga i pokreta imajući u vidu za polazište novu evangelizaciju, Katekizam Katoličke Crkve i Credo (Ispovijest vjere).
Taj pastoralni program mora biti tijekom Godine vjere iniciran, a nastavak toga programa slijedi u nadolazećim godinama. Drugo, Godina vjere treba imati za cilj da se cjelokupna Crkva, počevši od svog hijerarhijskog dijela do svakog člana odnosno kršćanina-vjernika – neovisno o njegovom trenutnom stupnju crkvenosti- preispita o svojoj identifikaciji s isusovskom/evanđeoskom zadanošću u ortodoksiji i ortopraksi. Tijekom povijesti u crkvene strukture i njezin život uvukli su se pojedini elementi, koji s evanđeoskom, a napose s isusovskom zahtjevnošću danas opravdano imaju problema.
A svaki član Crkve, dakle Isusov učenik danas, mora se preispitati što je za njega u konačnici odlučujuće: da li Isusova radikalnost i jedinstvenost, ili određena relativizacija isusovskog i evanđeoskog što onda nije kompatibilno sa stvari Isusa iz Nazareta. Treće, Godina vjere mora biti povod službenoj Crkvi da intenzivno razmišlja, a sukladno tome onda i donese određene pastoralne smjernice u odnosu na one crkvene članove, koji imaju problema u braku i obitelji ili u svom osobnom životu. Tu Crkva nema drugog doli Isusova puta, naime radikalnost u načelima i naviještanju, ali i milosrđe i tolerantnost u svakodnevnoj pastoralnoj praksi.
Četvrto, kršćanski identitet, a zjedno s njime i povijesna Kristova Crkva (katolička, protestanska, pravoslavna…) bit će u nadolazećim desetljećima na velikim iskušenjima u svezi gender mainstreaminga. Ne u onim poimanjima, tumačenjima i prakticiranjima gdje se traži i promiče ravnopravnost/spolova – muškarca i žene. Uostalom, to zagovara i Katolička Crkva, kojoj je stalo do jače socijalne-društvene nazočnosti žene, koja zagovara i promiče procese humaniziranja, koja želi dati svoj općesvjetski doprinos 'civilizaciji ljubavi'. Velika iskušenja za kršćane i kršćanske Crkve proizlaze iz napuštanja kršćanske antropologije (koja ima biblijsko-biološke temelje, a ne samo i jedino društvene aspekte), a što ima dalekosežne i nesagledive posljedice ne samo za brak i obitelj, već još više za buduću djecu i buduće naraštaje na općesvjetskoj razini.
Stoga za Crkvu će uvijek biti i ostati sporan onaj dio gender mainstreaminga, koji političkim putem zakonodavstva odnosno u zakonskoj regulativi, bilo koje vrste i bilo kojeg stupnja, promiče ili pak nameće rodno strujanje u svim aspektima, počevši od istospolnih brakova itd. Upravo zato je hrvatsko društvo u cjelini, a vjerske zajednice u Hrvatskoj pojedinačno, na velikom iskušenju u svezi uvedenog Zdravstvenog odgoja u hrvatskim školama. Peto, ne će biti dobro, ako službena Crkva i veliki dio kršćana Godinu vjere shvate odviše, ili samo u vidu crkvenih manifestacija na univerzalnoj i na krajevnoj razini u smislu hodočašća i povremenih zajedničkih liturgijskih okupljanja.
Pastoralno učinkovitije u samoj Godini vjere, ali i poslije nje bit će, ako crkvene svečanosti budu izraz osobnog obraćenja na svim crkvenim razinama, intenzivnijeg prihvaćanja depositum fidei, jačeg uključivanja kršćana, osobito vjernika laika, u cjelokupni život i rad crkvenih zajednica, izrazitijeg zauzimanja svih krštenih za evanđeoske i kršćanske vrednote na svim društvenim razinama od politike i gospodarstva do sredstava javnog priopćavanja itd.
Godina vjere 2012./2013. približit će cjelokupnu povijesnu Kristovu Crkvu Isusu i Evanđelju, te praksi Prve Crkve, ako cijela Crkva, od Pape, biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, sve do svih krštenih, učini ozbiljnu refleksiju nad svojim osobnim životom i djelovanjem, nad svojim osobnim prenošenjem vjere odnosno Krista kao Radosne Očeve vijesti čovjeku i to sadašnjim i budućim naraštajima. Uz trajnu kritičku refleksiju istodobno mora ići i konkretna kršćanska praksa naviještanja i svjedočenja u sve četiri dimenzije vjere i crkvenosti: na osobnoj, na bračno-obiteljskoj, na razini kršćanskih zajednica (župa, crkvenih pokreta, crkvenih udruga…) i na društvenoj razini (znanost, gospodarstvo, kultura, politika…)
Josip Baloban
U Zagrebu, 2. ožujka 2013. godine.
