HR
Inicijativa Papinskoga vijeća za promicanje nove evangelizacije, nazvane Misije u gradovima, kojom je obuhvaćeno dvanaest europskih gradova predvidjela je, uz ostali bogati duhovni program, i duhovnu obnovu za vjeroučiteljice, vjeroučitelje, odgojiteljice u vjeri i ostale prosvjetne djelatnike, a koja je održana 6. ožujka 2012. u zagrebačkoj katedrali.
Program je započeo u 17,30 sati pobožnošću križnoga puta, uz prisutnost biskupa mons. Ivana Šaška, a postaje križnoga puta predmolili su učenici i učenice osnovnih i srednjih škola sa svojim vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima, kao i odgojiteljice u vjeri. Razmatralo se nad aktualnim i svakodnevnim križevima s kojim se susrećemo u osobnom životu, nad osobnim stradanjima i potrebama naših bližnjih, a u kontekstu Kristovoga križnoga puta i svjetlu njegove pobjede nad zlom i patnjom.
Euharistijsko slavlje u 18,00 sati predslavio je mons. Ivan Šaško, koji se u nadahnutoj propovijedi obratio okupljenim katoličkim prosvjetnim djelatnicima. Zahvalivši svima na trudu kojim se svakodnevno posvećuju djeci i mladima, biskup je osobito istaknuo važnost odgovornosti za vlastiti rad. U svjetlu evanđelja istaknuo je važnost Kristova primjera koji bi svakom vjerniku trebao biti središte života i djelovanja, kao i isto dostojanstvo svakog čovjeka. Različitost darova koji su nam dodijeljeni ipak treba prihvaćati u poniznosti i služenju, u zdravom stavu prema stvarnosti.
Osobito je to važno u zbunjujućem vremenu i okolnostima u kojima živimo, vremenu koje prenaglašava samostalnost i osobnu slobodu. A Isusu, primjeru i uzoru svih učitelja, stalo je do njegovih učenika, i on dobro pazi da ga ne zabljesne privid koji ostavljaju farizeji. Nastavnički je poziv zahtjevan u smislu poučavanja kako biti čovjek i vjernik. Poniznost je tu, smatra mons. Šaško, najveća vrlina poučavatelja. I Isusovi sugovornici farizeji najveće kritike pobiru upravo na račun vlastite oholosti, gdje je važno samo biti viđen i što ljudi misle o nama.
A upravo je „biti viđen“ i biti u medijima imperativ suvremenosti koja traži ljudski pljesak umjesto Božje odobravanje. Kristova opomena koju upućuje oholim učiteljima, farizejima, tiče se stoga svakog nastavnika, ali i svakog kršćanina koji je pozvan vjerodostojno svjedočiti Božju prisutnost u svijetu. Nosioci smo odgoja i obrazovanja samo po poniznosti. Učiti se dobro činiti, smatra biskup, imperativ je koji nas treba zahvatiti, jer samo činjenje dobra mijenja i čovjeka i svijet.
Osobito je teška zadaća u našem vremenu na vjeroučiteljima. Često se nastoji naglašavati obrazovanje na štetu odgoja, a u svakom se pogledu od vjeroučitelja očekuje uvijek više (i u razredu, i u zbornici, i u osobnom životu). Istina je pak da samo duboke vjerske istine i osobna osvjedočenost mogu mijenjati svijet – čega smo svjedoci i sami, što smo primjećivali na svojim nastavnicima. Vjera se ne može reducirati samo na privatnu stvar, jer ima društvene posljedice. Tako kušnja govorenja i propovijedanja, a ne činjenja dobra, postaje i nama upućen prijekor, iako u evanđeljima čitamo da je upućen farizejima.
Kao još jedan problem današnjega školstva, biskup je izdvojio i fragmentarnost slike svijeta koju učenici dobivaju u školi. Rascjepkanost i nepovezanost predmeta koje uče djeci i mladima ne daju zaokruženu cjelinu u kojoj mogu pronaći smisao. U sustav se tako uvodi nered, smatra biskup Šaško, a sistematizacija znanja ostaje samo u naznakama.
Poniznost je stoga jedino uporište koje nas upućuje na promicanje kršćanskoga humanizma – na promicanje osjetljivosti za povijest, društvo i kulturološke kontekste. Nužno je u odgoju objediniti spoznaje iz različitih područja kako bi se promicali talenti koje je Bog svakom pojedincu dao, a tek tada se u osobi nastavnika, učitelja, odgojitelja i vjeroučitelja spajaju ljudske kvalitete s profesionalnom pripadnošću.
Duhovna je obnova zaključena zajedničkom molitvom učitelja i odgojitelja, koju možete preuzeti ovdje.
Sanja Plevko
