HR
Drugoga dana trodnevne priprave pred blagdan bl. Alojzija Stepinca u petak, 8. veljače u zagrebačkoj prvostolnici euharistijsko slavlje predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško. U koncelebraciji je bio postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja, te još desetak svećenika.
Uvodeći i slavlje biskup Šaško osobito je pozvao na molitvu za hrvatske obitelji i domovinu; za dar hrabrosti i radosti; za svoje neprijatelje i progonitelje Crkve, znajući da je Krist isti – danas i uvijeke.
U homiliji biskup Šaško je povezao misna čitanja, lik bl. Alojzija i naše vrijeme.
"Zadivljujuće je kako je lako bilo koju stranicu svetoga Pisma povezati sa svjedocima vjere, sa svetim mučenicima. I ako se pitamo zašto je tomu tako, odgovor ćemo naći u istini da su upravo mučenici, poput našega blaženoga Alojzija, evanđelje prerečeno životom; navještaj riječi, slova, slike koji je postao novim govorom, ponašanjem, međusobnim odnosima", rekao je biskup Šaško.
U osvrtu na Poslanicu Hebrejima istaknuo je kako u početnim uputama ona naglašava: bratoljublje, gostoljubivost te spomen na uznike i zlostavljane. "Nadalje tu je i spomen dvaju grijeha: okaljanost ženidbenoga saveza, te najprisnije povezanosti dvoje ljudi, koja u Crkvi živi ne samo kao slika ljubavi Boga prema čovjeku, Krista prema Crkvi, nego kao sakrament, znak Božje vjernosti koja se očituje u našoj stvorenosti na njegovu sliku, i u našoj otkupljenosti u njegovoj muci i uskrsnuću.
Nepoštivanje toga saveza za sobom povlači kobne posljedice ljudskoga odmaka od Boga. Preljub uvijek upućuje na podijeljenost, na lom u čovjeku koji otvara ponore nesreće i duhovnoga ropstva. Drugi je grijeh robovanje materijalnim dobrima; težnja za novcem i sigurnošću koja to ne može biti. Evanđeoska je krjepost biti zadovoljan onime što se ima, nenavezan, slobodan i bez straha, jer je Bog istinsko uporište", naglasio je.
Posebno se pak biskup Šaško zaustavio na dramatičnosti Evanđelja, tj. izvješća o smrti Ivana Krstitelja. "Taj prorok, Kristov preteča, ispunjava svoje poslanje riječju i životom. Proročkom oštrinom govori o potrebi povratku naroda u vjernost Bogu, da bi živio ljubav i slobodu. No, kako dolikuje Preteči, njegov je život postao slikom Kristova života i muke, u kojima se našlo puno osoba", rekao je, te kratko okarakterizirao glavne likove Heroda Antipu koji je vladao Galilejom i dijelom Transjordana.
"Pred njim je Ivan Krstitelj, Glas iz pustinje koji se čuo do carskih dvora; glas o nepoštivanju Božje slike, one o vjernosti dvoje ljudi koji postaju jedno. Nadalje, tu je Herodijada, njena kćerka Saloma, te sustolnici velikaši, uglednici, časnici, trgovci svi koji su imali koristi od kralja i kralj od njih.
I mada izgledaju tek kao dekoracija u pripovijedanju, njihova je uloga također važna. Jer Herod je pristao na zahtjev za smrću 'zbog prisege i sustolnika'. Bojao se da ne ispadne slab, nesiguran, pokoleban u očima svojih gostiju. Boji se izgubiti ugled i ostaviti loš dojam, iako sustolnici ne kažu ništa. Njihova prisutnost kao da uvjetuje i postaje jezičac na vagi koja preteže na stranu smrtne osude", upozorio je biskup, te ukazao na taj neobičan, a ipak tako blizak, zemljovid moći.
"Herod se ponaša kao da ima posvemašnju moć; Herodijadina moć ovisi o njezinoj blizini kralju; Saloma ima moć zavođenja; sustolnici moć onoga što bismo danas nazvali 'javnim mnijenjem'.
A Ivan? Po sebi nema nikakve moći: zatočenik po Herodovoj odluci; osuđenik Herodijadine mržnje; žrtva Salomine nezrelosti, površnosti i neodgovornosti. I uza sve to – jedini istinski čovjek; jedini slobodan, jer govori i čini ono za što zna da po savjesti treba govoriti i činiti. Trpi posljedice toga, ali svoja djela ne mijenja zbog straha. Herod ima samo formalno vlast, ali čini ono što želi Herodijada; zaveden je ljepotom Salome, uvjetovan pogledima sustolnika. Herodijada je zarobljenica svoje mržnje prema Ivanu i kao pobjednički plijen dobiva krvavi pladanj. No, i njezina je mržnja očitovanje straha, zbog mogućega gubitka položaja, grčevito otkrivajući nove prijetnje.
U svim tim likovima, na vrhu društvene ljestvice, zapravo se nalazimo pred iskrivljenim čovještvom. Na pozornici kraljevstva izgledaju veliki, a na razini ljudskosti tek neostvarena i neznatna bića. Kako je samo lako sudbinu Ivana Krstitelja preslikati na kršćanske mučenike. Kako je samo podudarna poveznica s blaženim Alojzijem. Ali i s nama – po latinskoj riječi: De te fabula narratur: Pripovijest se tiče nas, naših prostora življenja, ma koliko malenim izgledali", rekao je biskup, te naglasio kako sve započinje neistinom, snagom laži, koja od početaka ljudske povijesti čovjeka vodi u nesreću.
Istaknuo je kako s pravom blaženoga Alojzija zovemo svjedokom istine; njega kojima desetljećima do današnjega dana oblažu debelim lažima. "Evanđelje skida krinku s onih prosudna koje čovjek ne iznosi da bi rekao istinu, nego pridobio naklonost drugih. Evanđelje pročišćuje osjećaj neprijateljstva prema drugima; odbija iskorištavanje tuđega tijela i duha; ne dopušta nemilosrdno čuvanje moći. Ne možemo osuditi ni Heroda ni Herodijadu, a da istodobno ne osudimo velike i male kompromise u svojim životima. I baš tu, gdje udaramo u svoju granicu; gdje susrećemo svoju savjest, mučenici otvaraju prostore nade. Ivan i Alojzije daju svoje živote, ostajući vjerni svojemu pozivu", upozorio je propovjednik.
Nadalje, je podsjetio kako je i tada, nakon Drugoga svjetskoga rada u Hrvatskoj postojao vladar koji je djelovao svemoćno i očitovao svoju moć nad tolikim nedužnima. "I bilo je puno Herodijadinih potomaka koji su uzavreli mržnjom na vjeru i Crkvu, na onoga koji je bio glas u pustoši novoga poretka i koji se nije bojao ničega osim Boga i savjesti.
I bilo je puno bezimenih zavodljivih plesača oko moćnika koji su pak izricali zakletvu za zakletvom. I zakletva je postala kletvom, a kletva razaranje tuđih života. Srebrni su pladnjevi potamnjeli u zemlji i pod kamenjem neizbrojenih stratišta. Ni za skinute glave se još ne zna, da bi se obilježila vrela slobode, ali moć i zavodljivost zla je prisutna. Čeka nove melodije, nove plesače, nove sustolnike i gledatelje prisege, rođene iz početne laži. A jedan grijeh nikada ne ostaje sam. Na njega se nadovezuju drugi".
"Molimo našega vjernog životnog pratitelja i zagovornika Alojzija, da nas čuva u slobodi, da nas vodi tragom Kristove ljubavi, gajeći u nama zahvalnost za spomen. Kršćanski su oltari rasli na memoriji mučeništva, za gozbu ljubavi. Za Herodovim stolom je bila: raskoš, uznositost, častohleplje, spletke i nepravda, koja uči osvajati. Za Kristovim stolom zajedništvo ljudi koji se raduju mirisu kruha i ljepoti zajedništva koje uvijek iznova uči dijeliti. Završetak Herodove gozbe obilježena je smrću, a Kristove vječnim životom, zaključio je svoju homiliju biskup Šaško. (TU/IKA)
