Aktualnosti

Na posljednjem ovogodišnjem nad/biskupijskom stručnom skupu za vjeroučitelje Zagrebačke nadbiskupije i Bjelovarsko-križevačke biskupije, održanom u subotu, 7. svibnja 2016. godine u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu okupilo se oko 140 vjeroučitelja/ica kako bi promislili temu 10 Božjih zapovijedi.

Smještajući Dekalog u vrijeme i kontekst njegova nastanka, prof. dr. sc. Ivan Karlić osobito je istaknuo kako se radi o naravnom moralnom zakonu koji je upisan u ljudsko srce. U Starom je zavjetu dvaput gotovo istovjetno donesen te je predstavljen kao put prema moralnom savršenstvu.

Nutarnji je poriv Dekaloga ljubav, ističe Karlić, jer ukazuje na put potpunog očovječenja i oslobođenja čovjeka od njegova robovanja grijehu. Mojsije u jednom svojem govoru smješta 10 zapovijedi u kontekst saveza Boga i čovjeka – kao zakone koji su čovjeku dani kao dar, a ne kao teret.

Zabranjuje se ono što šteti čovjeku i čovječanstvu, a promiče ono što očovječuje, što humanizira društvo. I sam papa Franjo smatra Dekalog nekom vrstom etičkoga kodeksa za izgrađivanje pravednijeg društva koje će biti po mjeri čovjeka.

U temelju svake krize stoji kriza duha i morala smatra Karlić, a čovjek je smisao 10 Božjih zapovijedi.

Kroz aktualizaciju 3. Božje zapovijedi stoga predavač konkretizira smisao Dekaloga. Starozavjetni šabat svoj smisao nalazi u dovršenju (oslanjajući se na nauk o stvaranju svijeta) i svetkovanju – što je vjerno sačuvano i u novozavjetnom svetkovanju nedjelje kao dana posvećenog Gospodinu, a koje je kroz Isusovo uskrsnuće dobilo puninu. Obdržavanje 3. zapovijedi u sebi pretpostavlja i zapovijed rada, a u danu posvećenom Gospodinu, u počinku i svetkovanju, vraća čovjeka na izvor čovječnosti; vraća ga u obitelj, u zajednicu.

Danas se pak događa nova perspektiva preko „kvazireligije trgovine“, smatra Karlić, koja se kroz svoje predstavljanje nametnula kao novi hram u koji cijele obitelji hodočaste nedjeljom. Taj se problem produbljuje i laicističkim i sekularnim poimanjem društva, koje vjeru pokušava prebaciti u polje privatnosti i izbaciti iz javnosti.

Ali vjera je javna stvar koja vjernika, kršćanina, oblikuje u cjelovitosti njegova djelovanja i odnosa prema svijetu, društvu, političkom uređenju. Guranje vjere u sferu privatnosti zapravo sugerira da je vjera sporedna stvar – upravo kako bi društvo danas moglo promovirati vlastite kvazireligije.

U drugome je predavanju prof. dr. sc. Tonči Matulić Dekalog promislio kroz spoznaju putem vjere i spoznaju koja se događa putem razuma. Na prvome se mjestu u Dekalogu radi o savezu kojim Bog sebe vezuje uz narod, objavljujući svoju prisutnost i vjernost. Stoga su zapovijedi i izrečene u „ja-ti“ formi, obznanjujući da je se tako očituje i ulazi u odnos sa svakim pojedincem.

Dekalog stoga ne prethodi savezu, nego mu kao moral vjere dolazi nakon njega. Dekalog je zapravo čovjekov odgovor na vjeru u Boga, a ta vjera zahtijeva moralno ponašanje. Moral je stoga sredstvo, a nikako cilj, ističe Matulić, a cilj je Božje savršenstvo. Moral je samo put do ostvarenja očovječenja i Božjeg savršenstva. Punina zakona, navodi predavač, jest u zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Već Drugi vatikanski koncil govori o zakonu koji čovjek sam sebi ne zadaje, nego ga u sebi otkriva, a to je: dobro treba činiti, a zlo izbjegavati. To je temeljni postulat etike i naravni moralni zakon.

Dekalog, prema Tomi Akvinskom, svjedoči o univerzalnosti i spojivosti vjere i razuma. U praksi pak, čemu smo često i sami svjedoci, razum često odnosi pobjedu.

To je pak pitanje načina dijaloga koji Crkva danas vodi sa sekularnim svijetom. Taj naravni moralni zakon obvezuje nas da surađujemo sa svim ljudima dobre volje, onima koji traže istinu i činjenje dobra. U moralnoj teologiji stoga nema sustavnoga govora o 10 Božjih zapovijedi, nego se one obrađuju kroz govor o krepostima, a prema nauku sv. Tome Akvinskog ljubav je kraljica svih kreposti. Stoga i suvremena moralna teologija, ističe Matulić, nastoji i vjerskim i racionalnim argumentima pokazati da je upravo ljubav mjerilo svakog moralnog djelovanja te da između vjere i razuma nema proturječja.



Nakon rasprave u kojoj su vjeroučitelji dali konkretne priloge iz svog vjerničkog iskustva i vjeroučiteljske prakse uslijedio je popodnevni rad u pedagoškim radionicama; Dekalog – kako ga aktualizirati u nekoliko koraka? (Iva Dorić),  Božje zapovijedi – upute smisla i putokazi do vječnog života (Josip Štefanac i Tomislav Krušlin), Stvaralačko izražavanje u obradi Dekaloga (Anita Ramljak) i Koja znanja, vještine i stavove srednjoškolci razvijaju kroz temu Dekaloga? (Gordana Barudžija).