Aktualnosti

Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja u utorak, 5. kolovoza 2014. godine, euharistijsko slavlje u zagrebačkoj katedrali, s početkom u 10 sati, predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško.

Uvod u euharistijsko slavlje i homiliju biskupa Šaška donosimo u cijelosti.

Uvod

Draga braćo i sestre,
 
i ove smo godine, poput djece, došli da bismo u naručju zagrebačke prvostolnice, zahvalili Bogu i nebeskoj Majci. Došli smo vjernički, s pouzdanjem, obnoviti spomen na događaje u kojima se Bog očitovao po hrabrosti i nesebičnosti ljudi, osobito hrvatskih branitelja, vas, koje srdačno pozdravljam. Došli smo moliti za blagoslov i snagu svima koji među nama trpe te najviše osjećaju teret života i tragove ratnoga nasilja nad hrvatskim bićem.

Došli smo zahvaliti za slobodu koja je rođena iz višestruke žrtve poginulih i ranjenih, prognanih i proganjanih, ponižavanih i izlaganih ruglu. Zato s posebnom osjetljivošću među nama cijenimo majke i očeve, udovice i djecu poginulih branitelja. I ta se osjetljivost za nas kršćane ne smije svesti na spomen u govorima, nego na zalaganje da im mi u vjerničkim zajednicama, u državi i društvu budemo istinska potpora; da ih ne prepustimo dvoličnosti i cinizmu.

Današnji je dan u svome imenu spojio tri nosive stvarnosti spomena: pobjedu, zahvalnost i branitelje. Neka odjekuju u našemu srcu, dok molimo za svoju domovinu.

Šutnjom otvorimo prostor Božjemu govoru i priznajmo svoje grijehe; kajanjem ugostimo Duha Svetoga, da nas obraduje oproštenjem; ispovijedanjem Božje veličine, prepoznajmo milosti koje su nam dane po daru bližnjih. Oprostimo jedni drugima i zamolimo od Gospodina čisto srce.
 

Homilija

Liturgijska čitanja:Jer 30, 18-22; Mt 14, 22-36
 
I. Danas na naša srca poput melema sjedaju riječi proroka Jeremije koje govore o obnovi, hvalospjevu i radosti; o dokidanju prezira, o čvrstoći zajednice i kažnjavanju ugnjetača Božjega naroda; o glavaru koji niče iz naroda i kojemu Bog dopušta da mu bude blizak.

Nakon velikih kušnja i razaranja, nakon duboke rane koja je stvorena izvanjskim napadima i grijesima ljudi, Bog vraća nadu i jača pouzdanje. U toj obećanoj novosti osjeća se ozračje slavlja i novoga poleta.

No, kako povjerovati, kako imati sigurnost da je to moguće; kako pred razvalinama i s dubokim ranama, pred nepravdama i neistinama, kako pred vlastitim slabostima živjeti to obećanje?

II. Isusovo ukazanje učenicima na Galilejskome jezeru produbljuje to pitanje i pruža odgovor koji pogađa i naše živote. Evanđelist nam donosi očitovanje Isusove utjelovljene prisutnosti i nesposobnost učenika da ju prepoznaju u opasnosti.
Silina mora i nepogoda na njemu pokazuju malenost čovjeka pred pojavama kojima ne uspijeva gospodariti; pred napadajima od kojih se ne uspijeva braniti. U svojoj mukotrpnoj povijesti Božji se narod često nalazio pred prijetnjom zatiranja.
Ta se prijetnja nastavlja u kršćanskim zajednicama od njenih početaka do danas, a udio u toj istoj prijetnji toliko je puta iskusio i naš hrvatski narod kojega je povijesni hod srašten s kršćanstvom.

Prepoznati Božje lice u tim trenutcima znači prepoznati prisutnost koja oslobađa straha i nemoći; znači otvoriti se novosti koja računa s Bogom. Samo se s Bogom dolazi do prave pobjede. Svaka druga pobjeda, koja previđa Boga, zanemari ga, u sebi ima tragove ljudskih mjera, ljudskih ciljeva i ljudskih nepravda.

III. Ali, braćo i sestre, takvo prepoznavanje nije lako. Pokazuje nam to apostol Petar koji stavlja na kušnju Isusa želeći se uvjeriti u tu prisutnost s posvemašnjom sigurnošću. Isus odgovara tomu njegovom izazovu, ali poziv: Dođi! poziv je Petru da iziđe iz sebe, iz svojih strahova; poziv da bude zagledan u Isusovo lice. Jer, samo pogleda uprta u Drugoga čovjek stječe pouzdanje u sebe.

No, Petar je osjetio vjetar, čuo mu šum i pod sobom vidio nemir vode. Otklonio je pogled od Gospodara života i svega stvorenoga i – posumnjao. Evanđelist Matej na više mjesta učenike definira kao 'malovjerne' pa i ovdje Isus Petra naziva grčkom riječju 'oligopiste' – ti koji imaš premalo vjere da bi se pouzdao i usudio.

Voda pokretana vjetrom, valovi i nemir u starome su svijetu, osobito na tragu babilonske predaje, slika kaosa, nesređenosti koju je Bog u stvaranju pobijedio i uredio dijeleći vode od voda. Uzburkane vode bile su viđene kao boravište zla i uzrok smrti. Zato se Isus učenicima objavljuje upravo kao Gospodar života i pobjednik nad zlom.

IV. Isus dopušta da Petar u svojoj znatiželji zakorači u stvarnost koja predstavlja kaos i umiranje. Dojmljiva je to slika vjerničkoga hoda. Iz dana u dan se susrećemo sa životnim prijetnjama, a postoje i oni trenutci u kojima su te prijetnje osobito snažne.

Na tome je hodu neizostavna vjera. Kada je ona prisutna, u Isusu prepoznajemo Onoga komu se pokoravaju i vjetar i more i sve zemaljske sile; komu je podvrgnuta i sama smrt. Biti 'malovjeran' odnosi se na uskoću srca da ne vidimo Boga u svim životnim okolnostima.

Dok danas slavimo Gospodina u zahvalnosti za dar slobode svoje domovine, pred nama su ljudi koji su imali puno vjere. Koliko puta smo mogli čuti i koliko su nam puta branitelji ponovili: Bog mi je pomogao; da nije bilo vjere, ne bismo izdržali. A razvalina, znakova smrti i straha nije nedostajalo.

V. O današnjemu se danu običava govoriti kao o spomenu na završno oslobađanje ljudi i prostora njihova življenja s pomoću oružane operacije pod vojnim imenom 'Oluja'. No, time se ujedno ulazi u opasnost da se previdi sve ono što je prethodilo toj slobodi.

Napominjem to u ovoj prvostolnici, ispod njenih tornjeva koji su srpskomu osvajaču poslužili za govorljivu sliku koju dobro pamtimo. Sjećamo se kako su govorili da će Hrvatska biti prostorno onolika koliko se vidi s tornjeva ove katedrale. I to zacijelo ne misleći na sunčani ljetni dan i vjerojatno priželjkujući da i ovi tornjevi padnu kao toliki drugi koji su gađani, paljeni i srušeni. Ali ne samo tornjevi crkava. Gađan je hrvatski život u širokome rasponu svega dohvatljivoga granatama, metcima, slovima i glasom.

'Oluji' je prethodilo zlo koje je ostavilo duboke, teško lječive rane. One su dio nesigurnoga podnožja kojega smo uvijek svjesni, ali ne smijemo gledati u njega, bez prepoznavanja Kristove prisutnosti.

Govoriti danas o hrvatskim vojnim oslobodilačkim akcijama, o stradalima u njima, ne spominjući prethodne godine najdubljih poniženja, nepravda, straha, odvodi u neistinu iz koje se ne može granati dobro.

VI. Radost kakvu hrvatski narod ne pamti, radost nakon vraćanja slobode nije progovorila takvom snagom bez razloga. Zar se ne sjećamo malovjernosti; kada se činilo da ćemo biti satrveni, prepušteni igrama visoke politike i oružanoj snazi neprijatelja?

Na današnji se spomen niti jedan hrvatski čovjek ne smije veseliti zbog toga što je tutnjalo oružje, što su se srca stezala, što su ljudi ubijeni; danas se treba veseliti radosti koja je rođena u pobjedi nad zlom. Ali, za to je potrebno vidjeti cijeli luk koji obuhvaća život tih ratnih godina.

Važno je to da bi se vidjelo da su žrtve, svi poginuli posljedica zla, onoga zla koje su pristali nositi napadači na Hrvatsku. Jer danas se pokušava vagati, govoriti o poštivanju čovjeka i žrtava, nabrajati pogrješke hrvatske obrane, gurajući u stranu istinu s početka da Hrvati i ljudi koji Hrvatsku osjećaju dijelom svoga bića nisu smjeli imati pravo na radost.

VII. To se gušenje hrvatske radosti nastavlja promicati istim žarom. A mi smo tu, ustrajni, još uvijek liječeći rane s pouzdanjem u Gospodina, posebno pozorni na suzne oči onih koji već dvadeset i tri godine ne uspijevaju riječ 'radost' izgovoriti tako da to čuje i njihovo srce.

Pa ipak, danas se radujemo, jer je naša radost, prokušana patnjom jamstvo da ćemo biti osjetljiviji na rane svakoga čovjeka. Zato danas treba slaviti, jer ako se umorimo slaviti dobro, ako pomislimo da je to nevažno, počet će nam naređivati što smijemo slaviti, a što ne smijemo; čemu se smijemo radovati, a čemu ne; što smijemo osjećati, govoriti, prema čemu težiti.

Današnji je dan prije svega spomen radosti koji je potrebno čuvati i prenositi naraštajima. 'Oluja' nije prijetnja nikomu tko poštuje tuđu slobodu niti je takva da bismo ju stidljivo trebali izgovarati.

Ona u hrvatskoj duši povezuje trpljenje i slobodu, ali živi kao radost svima koji se raduju dobru. Ta je radost ujedno i mjera za dobro Hrvatske, jer je niknula iz korijena Kristove Radosne vijesti. Oni pak koji donose odluke ili postupaju tako da narušavaju tu hrvatsku radost svjesno se postavljaju protiv istine.

VIII. Kada je ne tako davno bilo rečeno da nam je potrebna nova 'Oluja', osjetili smo kako nekima 'Oluja' nije draga. Čini se da se taj pojam može spomenuti tek u okviru gospodarstva, kao da bi bez pridjeva 'gospodarska' 'Oluja' po nečemu bila upitna. Zato se dobro pitati što je to i za koga u 'Oluji' sporno; ima li nešto što je sporno u oslobađanju od zla, od nasilja i mržnje, da bismo se trebali sramiti u govoru o cjelokupnosti hrvatskoga društva? Ili je ipak sporno to što je donijela radost hrvatskomu narodu i svim ljudima koji su s njime stradavali?

Isus učenicima izgovara tri kratke usklične rečenice: Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! U toj sigurnosti leži cijeli naš život, sve naše životne oluje kojima je gospodar Bog. Branitelji su imali pogled uprt u Gospodina, u dobro, i nisu skrenuli pogled u prijetnju vihora zla.

Ovdje na grobu blaženoga Alojzija, čovjeka iznimne vjere i pouzdanja u Boga molimo da imamo više vjere za nove radosti naše domovine. Amen.

† Ivan Šaško