HR
Svetkovina Svih svetih i spomendan svih pokojnika i ove je godine izazov za sve ljude, osobito vjernike, bez obzira na to u kakvom ih stanju s obzirom na suvremene krize ti dani zatekli. Drevni običaj pohoda grobljima i kićenja grobova najbližih ove godine možda na poseban način poziva na zaustavljanje, na povlačenje u samoću i tišinu, na posvećivanje vremena baš sebi i svojoj budućnosti.
Već za zemaljskoga života ljudi prepoznaju među sobom one koji na junački način izgrađuju nove odnose poput Majke Terezije, koji se drugačije od uobičajenog odnose prema Bogu i prema ljudima. Godišnji spomen takvih ljudi koji su već za života bili prepoznati po svojoj izvrsnosti ili posebnosti uvijek je nov poticaj svakome vjerniku da bude ono što jest u svojoj izvornosti te da baš takav jedinstven i neponovljiv svojom posebnošću obogaćuje ljude koje mu život donese ususret.
Što je kriza dublja, što su poteškoće veće, što je svakodnevni život teži, to je važnije da svaki čovjek, osobito svaki vjernik, bude svoj, izvoran, poseban, jer samo takav čak samim svojim postojanjem obogaćuje, oplemenjuje i usrećuje. Čovjek zapravo ne može biti suvišan, nepotreban, nevažan...
Ipak, svaki razborit čovjek ne bježi od pitanja: Kamo on zapravo ide svojim životom, gdje mu je završetak, postoji li stvarno završetak? Štoviše nameću mu se i pitanja: Je li moguće da nestaje, da prestaje dobrota, prihvaćanje, žrtvovanje njegovih dragih koji su prekoračili prag smrti?
Iskustvo svakoga živoga čovjeka svjedoči: i nakon rastanka po smrti »oni koji su otišli pred nama« ostaju mu važni, dragi, i dalje ih poštuje, cijeni, njeguje zahvalnost i ljubav prema njima, uči od njih... Štoviše, svakom čovjeku teško bi palo kad bi njegova osobna blizina i dobrota, požrtvovnost, rad i napor, prihvaćanje i žrtvovanje za druge tek tako nestali, kao da se nisu ni dogodili.
Vjernici i pozorni čitatelji i slušatelji Božje riječi znaju da ni jednom čovjeku ni vlas s glave ne pada bez Božje volje i da ni jedna pružena čaša hladne vode ne ostaje bez nagrade. Vjernici znaju također da se svakim činom dobrote, rada, napora, žrtve, služenja, prihvaćanja drugoga i drugačijega daje doprinos novomu svijetu, svijetu definitivno novih i sjajnih odnosa koji ne prestaju nikada, da čovjek zaista ne može biti suvišan, nepotreban, nevažan. Nema te krize u kojoj se ne može činiti dobro. (im, gk)
