Aktualnosti

Četvrtu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu 5. veljače 2025. godine predvodili su hodočasnici Župe BD Marije Snježne iz karlovačkog naselja Kamensko. Misno je slavlje predvodio o. Ivan Šarić, OSPPE, viceprovincijal Hrvatske pavlinske viceprovincije Marije Kraljice anđela. Propovijedao je o. Luka Madunić, OSPPE, župnik vikar na Kamenskom, a koncelebrirali su vlč. Antun Kolić, župnik na Baniji i mons. Antun Sente, rektor Josipova svetišta. Pjevanje su animirali udruženi župni zborovi župe Kamensko. Vjeru je posvjedočila Ana Šarić, sakristanka u Župi sv. Barbare u Gornjem Vrapču.
 

Pozdravljajući hodočasnike koje predvode oci pavlini mons. Sente spomenuo je vrlog pavlina i zagrebačkog biskupa Martina Borkovića koji je prije 338 godina predložio Hrvatskom saboru i sa svim tadašnjim saborskim zastupnicima izabrao svetog Josipa za zaštitnika Hrvatske, zahvalivši pavlinima koji i danas čuvaju uspomenu na tog vrlog pavlina i zagrebačkog biskupa.

U prigodnoj homiliji o. Madunić kazao je kako je strah jedan od najvećih oružja Zloga. "Strah nas čini ukočenima, onima koji se boje govoriti i svjedočiti Boga. Strah nas možda čini politički ispravnima, koji će govoriti samo djeliće istine, ali ne cijelu istinu da, ne daj Bože, ne bi nekoga uvrijedili. Božja istina je Božja Riječ koja je upućena tebi i meni. Božja istina istodobno i opominje, što znači da nije uvijek laka i prihvatljiva, ali i uči, potiče, tješi, učvršćuje i jača čovjeka."

Govoreći o sv. Josipu rekao je kako je "doživio jednu situaciju kada su mu ruke klonule i kada su mu koljena počela klecati. On i Marija izgubili su Isusa. Ali nisu očajavali, već su ga tražili, žalosni, s bolom u srcu. Boli li nas srce kad gubimo Boga? Boli li nas srce kao što je boljelo Josipa i Mariju kad su izgubili Isusa? Želim kazati kako nije problem u tome što nam ruke znaju ponekad klonuti, što nam koljena znaju ponekad klecnuti; problem je ako dopustimo zlu da nas uvjeri da jedino tako može biti u našem životu i dopustimo zlu da nas uvjeri kako nema izlaza iz teške situacije. Stoga naše ruke, poput onih Mojsijevih, uvijek moraju biti uzdignute prema Gospodinu. Marija i sveti Josip dobar su nam primjer zašto i kada treba biti hrabar. Znati prihvatiti Božju Riječ u svemu onome što ona nosi. Prihvatiti Božju Riječ kada nas opominje, kada nas uči prihvatiti da je Bog mudriji od nas, kada nas jača u našoj slabosti i kada nas vodi kroz naša životna traženja. Budimo poput svetog Josipa - hrabri i onda kada nam ruke klonu, kad su nama koljena klecava, da zajedno s njim i Marijom tražimo Boga dok ga ne pronađemo", zaključio je propovjednik.

Pri kraju misnog slavlja svoju je vjeru posvjedočila Ana Šarić, sakristanka u Župi svete Barbare u zagrebačkom naselju Gornje Vrapče. "Promatrajući ovo misno slavlje u prepunom Josipovu svetištu nekako si zamišljam da je i mons. Marijan Radanović zadovoljan gledajući nas ovako okupljene u zajedničkoj molitvi sa svetim Josipom. Mons. Marijana Radanovića upoznala sam još davne 2011., u lipnju. Naime, u to mi je vrijeme brat Alojz imao veliku nezgodu zbog koje je završio u bolnici u Rijeci. Prilikom pada napukla mu je lubanja i imao je oštećenje mozga te je bio u životnoj opasnosti. Posjećujući ga tih sam dan često bila na relaciji Zagreb - Rijeka. Vozeći se jednom tako iz Zagreb prema Rijeci i moleći za bratovo ozdravljenje, a baš je tada bio u veoma teškoj situaciji i prijetila mu je smrt, negdje sam uočila natpis: Svetište svetog Josipa. Pomislih tada da bi bilo dobro potražiti to Josipovo svetište i u njemu se pomoliti za bratovo zdravlje. Uspjela sam naći Josipovo svetište. Došli smo moj drugi brat i sestra u popodnevno vrijeme, nakon što smo posjetili bolesnog brata u riječkoj bolnici. Vrata župne kuće bila su otvorena. Ušavši u župnu kuću u kojoj je vladala tišina, ugledala sam neku figuricu s desne strane ulaza kako sjedi pored malog stolića. Pomislila sam da je to voštana figura svećenika koji mirno i spokojno drži krunicu u ruci i sjedi. Uvjerena da se radio o voštanoj figuri, a u želji da se susretnem sa svećenikom ili nekom osobom povičem Hvaljen Isus i Marija! očekujući da će mi se netko javiti. Tada taj svećenik, koji očito nije bio voštana figura, odgovori: Uvijeke! Izvolite."
 

"Ostala sam zaprepaštena. Lice tog svećenika, njegova blagost, njegov pogled, sve mi je bilo tako sveto. To blago lice mons. Marijana mi je prvo upalo u oči, zatim istrošena svećenička reverenda. Taj susret vjerojatno nikad neću zaboraviti. Kazala sam mu kako sam došla, te bi se htjela pomoliti svetom Josipu za ozdravljenje brata Alojza. Htjela bih se pomoliti u Josipovu svetištu jer sam čula da sv. Josip uvijek pomaže. Taj svećenik, svetačkog izgleda, mirno mi je odgovorio da može, dodavši kako će uskoro početi pobožnost. Ispripovjedila sam mons. Marijanu svoju muku, teško stanje svoga brata, na što je on kazao da ćemo zajedno moliti za zdravlje mog brata. Krenuli iz župnog ureda prema crkvi, a tada još nisam znala da je to Nacionalno svetište svetog Josipa. Sjećam se da je imao štap u jednoj ruci, a s druge strane sam bila ja. Njegovi koraci su bili toliko kratki, toliko usporeni, tako da smo dulje vrijeme zajedno hodali od župne kuće do crkve. Sestra i brat koji su to sa strane promatrali kasnije su mi rekli da sam uz tog svećenika izgledala kao da sam u sedmom nebu i pitali su se što se sa mnom dogodilo. Osjećala sam to neko posebno raspoloženje, uz čovjeka krhka tijela, ali snažnog duha koji je ulijevao neku posebnu sigurnost i snagu. To oduševljenje monsinjorom Marijanom i dan danas snažno živi u meni", istaknula je.

"Kad smo došli u crkvu, zajedno smo se pomolili. Uvjerena sam da je svetog Josipa za zdravlje mog brata molio i monsinjor Marijan Radanović, na čemu sam mu neizmjerno zahvalna. Molitva je bila uspješna. Moj brat Alojz je živ i zdrav. Prošle je godine proslavio sedamdeset i treći rođendan. Od tada pa do danas svako jutro molim za zagovor monsinjora Marijana Radanovića. Prije deset godina, 2015. godine, pokrenula sam pješačko hodočašće od Zagreba do Karlovca svetom Josipu. Točnije, od župne crkve svete Barbare u Gornjem Vrapču do Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu. Na tom prvom hodočašću bilo nas je devet hodočasnika pješaka. Krenuli smo nadobudno, pješačeći cijelu noć u jednom komadu više od 60 kilometra, uz male pauze. Nakon prvog hodočašća organizirali smo slična hodočašća dva puta godišnje, u ožujku i lipnju, ali po dva dana, tako da smo u pastoralnom centru u Jastrebarskom prenoćili te drugi dan došli do Karlovca. Tako smo hodali dva puta godišnje do svjetske pandemije. Bilo je to dosta zahtjevno hodočašće. Netko se tada prisjetio kako bi bilo bolje autobusima doći do Krašića te onda iz Krašića od bl. Stepinca pješačiti do svetog Josipa u Karlovac. Krenusmo. Svake je godine broj hodočasnika rastao. Tako za ovogodišnje hodočašće 15. ožujka već imamo prijavljeno preko 400 hodočasnika pješaka. Okupit ćemo se u Krašiću u 6:45 sati i krenuti prema Karlovcu, gdje planiramo doći nešto prije 17 sati. Poput svih hodočasnika putem molimo križni put i druge molitve. Volonteri i redari koji sa mnom organiziraju hodočašće zaključili su da više ne primamo prijave radi organizacije, ali znam da bi još mnogi htjeli sudjelovati u ovom hodočašću. Od onih početnih 9 danas smo došli do 500 hodočasnika", zaključila je gospođa Šarić zahvalivši Bogu na Josipovom svetištu i njegovom graditelju mons. Marijanu Radanoviću.

Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu
Foto: Josip Vuković