HR
HOMILIJA MONS. MIJE GORSKOG NA MISI ZAHVALNICI
ZA 281. ZAVJETNO HODOČAŠĆE VJERNIKA GRADA ZAGREBA U MARIJU BISTRICU
Zagreb, katedrala, 10. rujna 2012.
Uzoriti gospodine kardinale i nadbiskupe, preuzvišeni oci biskupi, draga braćo svećenici, dragi vjernici-hodočasnici, sudionici i izvršitelji 281. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba u Mariji Bistricu.
Iako hodočašće zbog promijenjenih uvjeta života više ne traje tri dana kao nekada, zadržao se hvale vrijedan običaj da nakon hodočašća u kojem smo ispunili zavjet naših pređa, zahvalimo Bogu za sretno putovanje, za milost zajedništva u vjeri i za sva dobra koja nam Svemogući po zagovoru Blažene Djevice Marije daje.
Elizabetine riječi Mariji, ujedno i geslo ovogodišnjeg hodočašća, - Blažena ti što povjerova – ohrabruju nas u vjeri i na neki su način upućene svima koji Bogu u vjeri otvaraju svoje srce i u povjerenju dopuštaju da on po njima djeluje. Stoga smijemo reći – Blago vama što povjerovaste. Evanđelje nam govori o Marijinu pohodu Elizabeti. Susret dviju rođakinja, majki, naoko sasvim uobičajen, a ipak tako bogat Božjom blizinom. Marija pohađa Elizabetu kada je i sama ostala trudna. Majku može razumjeti samo druga majka, samo isto iskustvo omogućava i potpuno razumijevanje, samo iskazana blizina pruža toliko nužan osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti. Tako nam Marija ostaje uzorom brižnosti i podrške bližnjima, ponajprije onima istog roda i iste vjere, ali i svima koji se nalaze pred blagoslovljenim izazovima života. Marijina nazočnost i blizina ujedno je i Božja blizina.
To vrlo dobro osjećaju vjernici kada hodočaste u Marijina svetišta ili traže njezin zagovor. To iskustveno doživljavamo i mi na našem Zavjetnom hodočašću. Znamo, gdje je Marija tu je i Sin Isus. Dokle se prostire njezina briga dotle se prostire i zaštita njezina Sina. Zato, biti pod blagoslovljenom zaštitom nebeske Majke, već znači biti blažen.
Obje su začele izvan ljudskog iskustva, Marija djevica ostaje trudna snagom vjere, starica Elizabeta, snagom te iste vjere. Kada Bog naumi ostvariti svoje planove njemu ljudska dob ili nemogućnost ne predstavlja zapreku. Bog pomiruje krajnosti: mladost i starost, djevičanstvo i brak, nemoć i snagu. Bog nadilazi ljudske zapreke i u ostvarenju svojeg nauma služi se osobama na koje mi ne računamo. Sve što traži jest iskrena vjera, puna pouzdanja, da on, začetnik života, vodi svaku osobu njezinim putem. Povjerenje u njegovu riječ, pouzdanje u njegovu snagu jest temelj za njegovo djelovanje. Stoga nije čudo da je Elizabeta uskliknula Mariji: Blažena ti što povjerova da će se ispuniti sve što ti je rečeno.
Imati danas povjerenja u Božju riječ kao Marija, vjerovati da Bog vodi i osobni i zajednički život Crkve i naroda, vjerovati da su nam krizna vremena dana kako bismo sazreli u vjeri, u odgovornosti, u žrtvi, u slobodnom djelovanju, to je istinsko pitanje vjere i kada se u toj vjeri prepustimo Bogu, a sve učinimo što je u našoj moći, događa se čudesni preobražaj stvarnosti: ono što je izazivalo muku postaje klicom novog početka. Blaženi su vjernici koji imaju takvo povjerenje u Boga. Ne kažem da im je život lagodan, ali sasvim sigurno iznutra su ispunjeni bogatstvom mira i radosti jer žive život koji ima smisla.
Nisu se susrele samo majke i rođakinje, susrela su se i još nerođena djeca, Isus i Ivan, Preteča i Mesija. Premda još u utrobi majke, Isus u Ivanu susreće ljudski rod. Prvi susret Stvoritelja i stvorenoga u tijelu, izazvao je radost stvorenja. Vidimo, život koji započinje začećem nije nešto bezlično, što se može odstraniti po volji ili njime manipulirati. Baš naprotiv, ovaj nam događaj potvrđuje da je svaki takav život osjetljiv na zbivanja koja se događaju u njegovoj blizini. Što se događa majci, događa se i djetetu koje nosi.
Radost susreta dviju majki prepoznaju njihova još nerođena djeca. Kakve li dogovornosti za sve koji susreću žene u njihovoj trudnoći! Kakve li dogovornosti za majke koje pod srcem nose svoju djecu! A kakva poniženja danas doživljavaju mnoge majke u trudnoći, teško je i reći. I kakve li naše ljudske i kršćanske odgovornosti u zaštiti ljudskog života od začeća do njegove prirodne smrti! Upravo nas ovaj događaj i obvezuje i potiče na ustrajno djelovanje i zaštitu začete, a još nerođene djece, obvezuje nas život i djelovanje po evanđeoskim načelima. Blažene su majke koje ustraju u obrani života. Ta, život nije samo ljudski, on je Božji. Blaženi su svi koji dižu glas protiv očitog zla i ne daju se pokolebati uvredama malobrojne, a glasne javnosti.
Marija je pohodila rođakinju, a u pohodu se dogodio radosni susret Boga i čovjeka. Kao vjernici pozvani smo danas ostvarivati istinske pohode i susrete među ljudima. Nekako se razvio strah od istinskog susreta, jer takav pohod pretpostavlja i potpunu otvorenost, predanje osoba, povjerenje, a čini se da toga čak i među vjernicima danas ima sve manje. Stoga se događa čudna dvojnost. Dok se s jedne strane tužimo da nas nitko ne treba i ne pohađa kao ljude, nego samo kao funkcije, toliko s druge strane nemamo povjerenja ostvariti istinski susret s čovjekom. Pozvoni li tko na vrata, najprije se pogleda je li poželjan, tko je, nepoželjan se ne pušta u ured ili stan. Zazvoni li telefon, najprije se pogleda tko zove. Uvijek je u prvom planu, što sad hoće? Na žalost tako je postalo i među rodbinom, i među prijateljima.
Gdje se susrećemo? Na grobljima, na sprovodima, i tada s nostalgijom govorimo, evo, samo se tu nađemo, ali ništa poslije toga ne činimo da se nađemo negdje drugdje. Tako ljudi postaju sve usamljeniji. U mnoštvu poznatih lica, sve je manje prijatelja, u gomili koju svednevice srećemo nema nikoga tko bi prišao. Nema istinskog susreta među ljudima, nema niti istinskog susreta s Bogom, zato nema ni istinske trajne i duboke kršćanske radosti. Govorimo, a ne susrećemo se, jer bez Boga susreti ostaju prazni i razočaravajući, a samo istinski susret s Bogom u vjeri može polučiti istinsku radost.
Kao vjernici pozvani smo nositi Boga u susret drugima. Vjernik koji je ispunjen Božjom blizinom zrači tu blizinu, isijava iz sebe radost i zahvalnost, pronosi tu radost u susretu sa svakim čovjekom. Takvog želimo susresti jer se osjećamo bolje, zbog onoga što nam je donio, podijelio nesebično s nama, zbog Boga kojim je ispunjen, i u susretu s ljudima Bogom dotiče drugoga. Kada se događa istinski ljudski pohod, ujedno se događa i susret s Bogom. Današnjem našem društvu to je nasušno potrebno, ta ohrabrujuća blizina i radost ljudskih susreta po kojima Bog pohađa svoj narod. Blaženi su vjernici koji na taj način bude nadu pojedincima i zajednici. Oni su blagoslov Crkve i naroda.
Godina vjere koju će proglasiti Sveti Otac nije samo poticaj na život po vjeri nego na produbljivanje sadržaja i istinitu spoznaju onoga što vjerujemo. Naš je Nadbiskup u jednom prijašnjem nagovoru spomenuo vjersko neznanje. Površnost pristupa svemu u životu prelila se i na područje vjere. Znamo naslove, a ne znamo sadržaj, molimo molitve, a ne razumijemo što molimo, ispovijedamo vjerovanje, a ne razumijemo što ispovijedamo. Onaj tko ne zna što vjeruje i zašto vjeruje, izgubit će i ono malo vjere što je ima. lak je plijen ispraznih nauka kojima vitla vjetar požuda kako nam ap. Pavao piše.
Upravo zabrinjava porast praznovjerja koji se širi u svim slojevima društva. U Mariji i Elizabeti prepoznajemo vjernice koje se daju poučiti od Boga, koje uče iz svojega iskustva promišljajući o svemu što im se događa. Daju se poučiti istinom koja od Boga dolazi. Dati se poučiti, to je danas imperativ kršćanskoga života. Dati se poučiti od učitelja vjere, od Crkve koja je dužna uvijek naviještati zdravu nauku-evanđelje Isusa Krista- svjesna da, bez obzira na sva protivljenja, nije tu da evanđelje prilagođava svijetu, nego da svijet prožima evanđeljem. Blaženi su oni koji se daju poučiti, blaženi su roditelji koji u istini evanđelja poučavaju i odgajaju svoju djecu, blaženi su učitelji istine jer će u posljednji dan zasjati kao zvijezde na nebu kako nas uči apostol Pavao.
Danas se proširila vijest o prijetnji bombom zbog stavova Crkve u naviještanju evanđelja. To je samo pokazatelj da riječi evanđelja dotiču samu srž istine i razotkrivaju lažnu demokraciju iza koje se krije diktatura jednoumlja. Svugdje u svijetu to je čin terorizma. Nadamo se da kod nas neće svršiti samo s konstatacijom da je bila lažna dojava. Kao vjernici i građani ove zemlje imamo pravo znati tko i zašto zastrašuje vjernike.
No, ne treba se bojati. Točno na današnji dan, 10. rujna 1994. u ovoj je katedrali, na grobu bl. Alojzija Stepinca, mučenika za istinu evanđelja, molio papa Ivana Pavao II. koji je i sam zbog istog naviještanja evanđelja teško ranjen. Danas su obojica zbog svoje vjere blaženi, a njihove progonitelje povijest je osudila kao zločince. Tako se samo potvrđuje još jedno blaženstvo koje je izrekao Isus: Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv Vas. Radujte se i kličite jer velika je vaša plaća na nebesima. Doista, blago svakome vjerniku koji govori i čini istinu, bilo to u zgodno ili nezgodno vrijeme.
Veliča duša moja Gospodina, hvalospjev je kojim i danas, svakog dana, Crkva zahvaljuje i slavi Gospodina, a Elizabetin uzvik, Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje i danas ponavljamo u molitvi Zdravo Marijo. Ti molitveni izričaji nastali su iz duboke vjere u Božju nazočnost, djelotvornu prisutnost u životu dviju majki, iz istinske vjerničke radosti zbog ljudske i Božje blizine.
Molimo ih s vjerom, zahvalni što nas Bog svednevice pohađa po ljudima koji nas okružuju, molimo ih zahvalni za svjetlo vjere koja nam je darovana, i kojom smo u svojoj slobodi odgovorili Gospodinu, te ne lutamo u tami šibani zabludama. Doista, blago vama koji povjerovaste, blago vama. Amen.
