Aktualnosti

Pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško predvodio je na Svetkovinu sv. Petra i Pavla, apostola središnje euharistijsko slavlje u župi sv. Petra u Zagrebu u zajedništvu s župnikom župe i dekanom preč. Josipom Golubićem, svećenicima i okupljenim vjernicima. 

Pozdravljajući okupljene na slavlju, biskup Šaško u uvodu je rekao: "Zahvalan sam što je upravo ova crkva Petra-Stijene tijekom protekle godine bila uporište i dom šire vjerničke obitelji naše Nadbiskupije. Premda i sama ranjena, poslužila je kao nosiva stijena važnim nadbiskupijskim slavljima. Braćo i sestre, apostoli nas uče kako voljeti Krista i Crkvu, kako biti Crkva, Kristovo tijelo, ali jednako tako, uče nas kako svoje grijehe predati Božjoj ljubavi, zagovaraju nas da po milosrđu postanu novim početkom. Poput apostola Petra ispovjedimo da je Krist naš Gospodin. Predajmo svoje grijehe Onomu koji poznaje naša srca i koji sve zna, a kajanjem mu očitujmo da ga volimo".

U nastavku pročitajte homiliju biskupa Šaška. 



 
1. Isus svoje pitanje učenicima započinje jednim „a“: A vi, što vi kažete? Taj „a“ označuje obrat, suprotnost onomu što drugi govore, jer vjera se ne može osloniti niti živjeti od onoga što kažu drugi, niti se može jednostavno preuzeti od drugih, niti se pridružiti nekoj većini.
Netko je zgodno primijetio da je znak za pitanje, upitnik, jednakoga oblika kao i udica. Pitanje silazi u dubinu našega bića, da bi zakvačila istinski odgovor: Vi koji ste napustili svoje prijašnje živote; vi iz ostavljenih lađa; vi koji ste nekoliko godina uz mene i sa mnom; vi, prijatelji, koje sam izabrao jednoga po jednoga, što sam, tko sam ja za vas?

I pritom Isus ne očekuje riječi, nego odnos (Tko sam za tebe?); ne želi definicije nego uključenost: što ti se dogodilo, kada si me susreo. Njegovo je pitanje nalik pitanju zaljubljenih: Koliko ti značim; koje mi mjesto pripada u tvome životu; jesam li ti važan?
Isus zapravo ne treba ni odgovor Dvanaestorice niti moj odgovor, da bi znao je li bolji od drugih proroka; nego da bi čuo koliko ga volim, jesam li mu otvorio svoje srce, svoj život. Krist nije u mojim riječima, nego u onome što je njegovo u meni, što kao njegovo i moje gori u meni.

2. A ti, što ti kažeš tko sam ja? Ti – u jednini. Najiskrenije, najistinitije riječi rađaju se uvijek u singularu, u jednini. Ti – svojim duhom, svojom snagom sa svojim srcem sa svojim grijehom i sa svojim nadama, što ti kažeš o Bogu?
 
O Kristu razumijem samo ono što živim kristovski. Jer, život nije u onome što kažem o životu, nego u onome što od života živim; što živim od raspete ljubavi na križu, na kojemu je sve ispisano slovima ljubavi i trpljenja, jedinim slovima koja ne varaju.
Ni Krist nije netko koga trebam razumjeti, nego netko tko me privlači, tko me zahvaća. Križ nije dan da bismo ga razumjeli, nego da se za njega uhvatimo, uz njega privinemo, na njega oslonimo.

I naš hrvatski jezik ima dvije riječi koje su samo naizgled istoznačne: razumjeti i shvatiti. U njima postoji važna nijansa. Razumijem ono što sam si protumačio, razumski povezao u cjelinu. A shvaćam ono što sam 'uhvatio', ne samo svojom snagom nego onim što me zahvatilo; shvaćam što sam usvojio, a to je moguće samo ako me to životno dodirnulo.

Tako piše i apostol Pavao: „Hitim ne bih li kako dohvatio, jer sam i zahvaćen od Krista.“ (Fil 3, 12) Naš život ne napreduje snagom odredaba, nametanjem, prisilom, nego snagom privučenosti.

3. U njoj je i Petrov odgovor koji ima dva dijela. Najprije kaže: Ti si Mesija; Božja ruka, njegova blagost, njegova sloboda. Zatim dodaje: Ti si Sin Boga živoga: Onaj koji život čini životnim; čudo koje mu daje rasti; izvor iz kojega život provire kao moćan, neiscrpan i neograničen.
Na ta dva dijela Petrove ispovijedi Isus uzvraća dvama simbolima: stijenom i ključevima. To gledamo u ovoj crkvi u oltarnome prostoru: na slici i svetohraništu: ključevi i kamen koji se ne tiču samo Petra nego i nas.

Blago tebi, Šimune,… ti si Stijena… Petar očituje tko je Isus i njegovo poslanje, ali ujedno otkriva i nešto o sebi. Tako je i s nama. Svaki put kada se približimo Isusu, kada se zaustavimo i istinski ga molimo, otkrivamo nešto važno o sebi.
Isus nam danas govori da smo po njemu, koji je Temelj i Zaglavni kamen, i mi oblikovani Duhom Svetim kao živo kamenje, možda tek kao kamenčići, koje učvršćuje Petar-Stijena. Njemu je Gospodin dao milost i poslanje da nas učvršćuje u vjeri. A za Isusa nijedan kamenčić nije nevažan ni beskoristan ni suvišan. To je radosna vijest za svakoga vjernika: na živoj stijeni naše vjere Isus graditi svoj dom.



4. Slično je i s ključevima. Kada kažem 'ključ', siguran sam da se u vama javljaju slike konkretnoga ključa ili ključeva. Ne znam je li to ključ od: kuće, automobila, bicikla, sandučića, ormara, pretinaca, ladica, torbi… No, danas ključevi nisu više samo predmeti sa svinutim završetkom, s jedne strane, i proširenjem za držanje i okretanje, s druge strane. Ključevi su danas i osobni identifikacijski brojevi (tzv. PINovi) i riječi ili znakovi kao 'lozinke' (passwords). Postoje i notni, glazbeni ključevi, ali i razni 'kodovi', počevši od 'genskoga koda'.

Ta se riječ nalazi i u drugim često korištenim riječima: uključiti, isključiti, zaključiti… I baš u sadašnjim pandemijskim poteškoćama svakodnevno susrećemo pojam vezan uz ograničavanje, uz 'zaključavanje' (lockdown).
Neprestano smo u susretu s potrebom da nešto otvaramo, zatvaramo, zaključavamo i otključavamo. I kada netko kaže da za nešto ima ključ, želi reći da ima rješenje. U biti: Isus Petru daje ključeve nebeskoga kraljevstva; daje mu čuvati dragocjenost i otvarati smisao. Za sva vremena, pa i za ovo naše, kada se tako često napada smisao čovjeka i svijeta. Taj je ključ izrađen od ljubavi.

Zvuči neobično da je Isus rekao da Crkvu neće nadvladati „vrata paklena“. Mogao je jednostavno reći da ju neće nadvladati pakao. No, vrata su prostor ulaženja, ona su u odnosu prema ključevima; uvijek s pitanjem čemu otvaramo vrata, čemu dopuštamo da uđe u naš život ili kamo mi ulazimo.

5. Isus kaže: Štogod svežeš; štogod razriješiš… Moć Božje ljubavi povezuje nebo i zemlju. Samo je u Kristu ta poveznica ostvariva. Tako na prvome mjestu nije moć oslobađanja ili isključivanja ljudi, nego objava istine da se u nama spajaju nebo i zemlja. Isus je Radosnom viješću napravio obrat, tako da je sustav moći preobrazio u služenje.

Sve poveznice koje ćeš ostvariti darom svoje ljubavi; sve ljude koje ćeš povezati svojim životom naći ćeš zauvijek. A svemu što ćeš odriješiti, osloboditi, Bog će otvoriti vrata vječnosti.

Braćo i sestre, Krist i nama daje poziv i snagu – da postanemo preobražavajuća prisutnost i u najtežim, u najružnijim iskustvima: čineći ono što čini Bog, što samo u Bogu možemo činiti – živjeti darovani život darujući ga drugima; opraštati neprijateljima; u bolima i trpljenjima vidjeti milost… To su iskustva koja u sebi sadrže vječnost. Ta moć unosi Boga u svijet i svijet donosi Bogu; to je dar koji od svake vjernice i svakoga vjernika stvara kamenčić koji postaje dijelom novoga svijeta.

I ne zaboravimo da Isus i Petar započeti razgovor dovršavaju nakon uskrsnuća, kada se činilo da Petar nije bio dovoljno snažan i kada se činilo da mu je srce zarobljeno, da je sâm neslobodan. Baš tada mu Isus daruje snagu i slobodu; tada je zahvaćen i tada shvaća.
Taj razgovor ne završava niti u mučeništvu u Rimu, nego živi u službi Petrovih nasljednika i u nama, koji smo već danas pozvani učvrstiti poneki životni kamenčić naših bližnjih i osloboditi nekoga radošću koju Krist nama daruje.

Isus daje Crkvi čvrstoću stijene kao snagu i odvažnost za svaki naš strah, nesigurnost i nestabilnost. Isus daje Crkvi ključeve kojima se otvara vječnost pred prijetnjom zatvorenosti u prolaznost; ključeve protiv besmisla.
Isus ne treba naše odgovore kao rezultate ankete, nego naša srca. To shvaća i Petar, kada izgovara početak Crkve; Petar ponizan i zahvalan: Gospodine ti sve znaš, jedino što ti mogu dati jesam ja i moja ljubav.
Ti znaš da te volim…

Amen.