Aktualnosti

Pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško predvodio je u subotu 26. studenoga 2016. godine blagoslov adventskog vijenca postavljenog, ove godine po prvi puta, na fontani oko kipa Blažene Djevice Marije ispred zagrebačke katedrale.
Uz biskupa Šaška, molitvenom slavlju su prisustvovali rektor zagrebačke katedrale mr. Josip Kuhtić te kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Zvonimir Sekelj.

Uvodeći u slavlje blagoslova adventskog vijenca, biskup Šaško je istaknuo da je „ovaj vijenac poput gradskoga sata kojemu je kazaljka naša nebeska Majka. Ona pokazuje kako čekati Božji dolazak, kako mu se radovati, kako ga primiti i kako ga slaviti“, dodajući da se „svjetiljke nalaze ispod anđela koji nose znakove Kristove muke i proslave, povezujući ovo vrijeme s otajstvom vazma, s raspetim i uskrslim Gospodinom. To i nama govori da došašće nije vrijeme buke, zabave, rastrošnosti i razonode, nego vrijeme sabrane vedrine koja u tišini prepoznaje rast malene klice i plamen koji tinja. Svjetiljke na ovome adventskom vijencu palit će se obrnuto od smjera gibanja kazaljki na satu, da bi  se naznačilo drukčije vrijeme od uobičajenoga, vrijeme Božje prisutnosti, milosno vrijeme novoga života.“

Stoga, naglasio je biskup Šaško „ovaj trg pred katedralom bit će pokazatelj kršćanskoga pripremanja za Božić, postupnoga kićenja i hod prema punini“ i zato „molimo za milost obraćenja, za Božju blizinu u obiteljima, za sve siromašne i tužne, za sve koji trpe ili gube nadu. Ovdje pred kipom Bezgrješne molimo Marijinu poniznost, njezinu otvorenost Bogu i poslušnost Božjoj volji, kako ne bi bio samo 'Advent u Zagrebu', nego da bi i Zagreb bio u adventu, u budnosti za dar i za dobro. Palimo svijeću, simbol svjetla vjere, nade i ljubavi u našemu životu; simbol darivanja i zahvalnosti za razne Božje darove, među kojima naročito za bližnje. Ovo je vrijeme osjetljivosti i pronalaženja nove snage na izvoru s kojega je potekao život, na vrelu našega postojanja i krsnoga preporoda. Zato se na početku spominjemo svoga krštenja i znamenujemo znakom križa poškropljeni blagoslovljenom vodom.“

Prvu adventsku svijeću, koja je u kršćanskoj predaji dobila ime Svijeća proroka i Svijeća nade, upalio je ministrant Martin Hađina te njegov brat Lovro i Mihael Palatinuš iz župe Sv. Ivana Krstitelja u Novoj vesi, a potom je svijeća u procesiji unesena u zagrebačku katedralu gdje je uslijedilo paljenje svijeće na adventskom panju te euharistijsko slavlje.



Došašće nam nudi ključ čitanja: započeti od završetka

U homiliji (koju u cijelosti pročitajte OVDJE), biskup Šaško je tumačeći Božju riječ iz misnih čitanja istaknuo da nas „Isus poziva na budnost i pripravnost. I to tako da upućuje na završetak, na motrište koje je tipično za kršćanstvo. Tako nam je omogućeno gledati cilj, ali imati osvrt na cjelovitost smisla života. Došašće nam nudi ključ čitanja: započeti od završetka. Ako bolje pogledamo, tako je i s Isusovim životom. Uskrsnuće daje razumijevanje svemu što je naviještao; od Uskrsnuća sve započinje iznova. Zato i početak nove liturgijske godine čitamo u svjetlu uskrsnuća, odnosno ponovnoga Kristova dolaska. Čitamo ga kao Božju prisutnost u našemu životu i u svijetu, što ostavlja i društvene posljedice o kojima govori prorok Izaija.“

No, „ako te prisutnosti nema; ako u svome životu i u društvu ne računamo s Bogom, onda su starozavjetne riječi o prekidu ratovanja, o pretvaranju oružja, koje donosi smrt i razaranje, u oruđe koje donosi hranu i zajedništvo, puka utopija, a novozavjetne riječi o kraju svijeta prijetnja poput tolikih koje možemo naći svakoga dana, ali ne samo prijetnja, nego i stvarnosti koju susrećemo na najgrublji način. Isus potiče na budnost, da te događaje ne uzimamo lakomisleno. A možemo ih tako čuti, štoviše i – prečuti. To je opasnost u kojoj se nalaze kršćani svih naraštaja. Lakomislenost vodi u neodgovornost i u površnost. Ako Bog nema pravorijek nad životom i svijetom, tada se počinje djelovati i ponašati kao da Boga nema i kao da ga ne treba.“



Životnost nestaje, ako ne vidimo neobičnost života, posebnost trenutaka, darovanu prisutnost

Tako su djelovali i ponašali se ljudi opisani u Knjizi proroka Izaije, činili sasvim obične stvari, no u toj običnosti nije bilo Boga. Podsjetio je biskup Šaško na Isusovu prispodobu koja govori o pozivu na svadbu na koju se ljudi nisu htjeli odazvati: jedni su išli na polje, drugi za trgovanjem, treći su bili nasilni prema pozivateljima (usp. Mt 22, 1-14). „Bili su zaokupljeni svojim poslom ili su se ponašali neprimjereno. Ali zajedničko im je da nisu odgovorili na poziv; nisu vidjeli najljepše i najvrjednije. Tako ni ljudi iz današnjega Evanđelja: Nisu slutili dolazak… Ni oduševljenje ni opasnost. Braćo i sestre, životnost nestaje, ako ne vidimo neobičnost života, posebnost trenutaka, darovanu prisutnost.“

„Došašće je vrijeme pozornosti, osjetljivosti. Ponekad bismo željeli da Bog bude izravniji, da se očituje snažnije, da pokaže svoju moć. Ali Bog koji se očituje u Isusu Kristu ne razvaljuje vrata, nego govori: 'Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.' (Otk 3, 20) Poštuje našu slobodu, nije nametljiv i želi da čujemo otkucaje njegove blizine.“

Istaknuvši da je nosivi glagol došašća 'bdjeti', biti budan, čekati, kojeg se može shvatiti kao obranu od neprijatelja; kao sprječavanje da se ne dogodi nešto neželjeno, ružno, biskup Šaško je uputio na njegovo drugo značenje koje prevaguje u duhovnosti došašća. Bdjeti za Isusa znači poglavito djelovati, zauzeti se, biti odgovoran i imati hrabrosti živjeti. „Na pitanje o tome što bi značilo kršćanski bdjeti, sviđa mi se odgovor iz naše duhovne baštine koji spominje iskustvo izraženo izrijekom: spomen ljubavi – amoris memoria. Spominjati se ljubavi u smislu spomena na susret s Bogom.“



Susret s Bogom pomaže nam razumjeti što znači bdjeti i čekati u radosti, živjeti došašće

Svoju homiliju biskup Šaško je završio podsjećajući na Isusov poziv učenicima iz Evanđelja po Ivanu. Naime, učenici ga pitaju: Učitelju, gdje stanuješ? On im odgovara: Dođite i vidjet ćete. Pošli su i ostali s njime onaj dan. I uz to naznaka: „Bila je otprilike deseta ura.“

„Zamislimo se. Bilo je oko četiri sata popodne. Evanđelje je napisano oko šezdeset godina poslije toga događaja. Ta četiri sata popodne desetljećima su ostala urezana u spomenu ljubavi. Nije li to čudesno?! Znam da svatko od nas, braćo i sestre, ima neka četiri sata popodne, neki nezaboravni susret s Bogom koji nam pomaže razumjeti što znači bdjeti i čekati u radosti, živjeti došašće. Samo spomen na takav susret može mijenjati živote, jer upravo Božja ljepota istinski mijenja naše živote. Gospodin nam u duhu Evanđelja govori: Činite ono što činite inače, ali budni: to jest ne zaboravite susret s Bogom; ne odbijte njegov poziv; ne zaboravite sat svoje ljepote s Bogom. Tada će Gospodin doći sigurno u predivni trenutak, u četiri sata popodne, dok će gorjeti barem maleno svjetlo naše sigurnosti i nade“, zaključio je homiliju biskup Šaško.

Liturgijsko pjevanje u obredu blagoslova adventskog vijenca animirali su pjevači „HSPD Podgorac“ iz Gračana, a liturgijsko slavlje pjevanjem su animirali udruženi pjevači više zagrebačkih zborova.