Aktualnosti

 
 
Braćo i sestre, dragi prijatelji!
 
1. Kao i svake godine (a ovo je deveti put) na ovome smo se polju susreli u zajedništvu i poštovanju prema preminulima, u kojemu upućujemo svoju molitvu za pokoj hrvatskih vojnika.

Običavam reći da mi vjernici na život gledamo kao na dvodijelnost, znajući da se "vjernima život mijenja, a ne oduzima" (Predslovlje o pokojnima). To znači da čovjek - u Božjemu promislu pozvan na život - vjerujući u Boga ne umire, nego živi od začeća preko smrti do vječnosti, uvijeke. Dakle, postoje živi ovdje na zemlji i oni koji su prekoračili prag smrti i, po Božjemu milosrđu i njegovoj pravednosti, žive u vječnosti.

Mi smo s njima povezani i molimo Božju dobrostivost za njih, ali je u našim nakanama i molitva za Božje svjetlo nama živima na zemlji koji nosimo duboku životnu nadu i koji se ne zaustavljamo u konačnosti naše vremenitosti. Da nemamo nade koja nadilazi tu granicu, ne bismo se molili, ne bi nam stalo do živih i preminulih, ne bismo voljeli. Zato ruku pod ruku idu vjera i ljubav, dok ih povezuje nada. Vjera i ljubav bez nade bi bile prepuštene zanimljivomu, ali nejasnomu lutanju. Nada u ljudima najsnažnije progovara o vječnosti, o smislu vjere i ljubavi.

Tako su groblja predivni vrtovi nade. No, nada je sva prožeta iščekivanjem i baš je zbog toga nježan cvijet u našim životima, poput zelenila koje može brzo uvenuti; suočena s protivštinama ili zaogrnuta plaštem zavaravanja u bespomoćnosti.

2. I nas, koji ovdje godinama vapimo za malo smisla, razboritosti i sućuti, može zahvatiti malodušnost i osjećaj bespomoćnosti. Ali, nije nas Bog radi toga potaknuo da budemo ovdje. Naš godišnji susret itekako ima smisla i seže dalje od svih zaprjeka, osobito u ovoj svetoj Jubilejskoj godini, kojoj je u središtu razmatranje i življenje nade.

Zato danas, gledajući vas, članovi Zajednice hrvatskih žrtvoslovnih udruga, vas, draga braćo i sestre, dragi prijatelji, rado posuđujem i usvajam sljedeće riječi apostola Pavla: "Zahvaljujemo (uvijek) Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim." (1Sol 1, 2-3)

Apostol, spominjući nadu, govori o "postojanoj nadi", povezuje, dakle, njemu drage dvije riječi: elpís (nada) i hypomoné (ustrajnost). Ova druga riječ, 'ustrajnost', pretpostavlja ostajanje ispod tereta koji treba nositi; ostajanje ispod neke tame sa sigurnošću da će se nebo rastvoriti i dopustiti proboj zrakama svjetla. Ustrajnost i postojanost pretpostavlja podnošenje tereta nepravde i grubosti zbog istine. Upravo to mnogi od vas čine ne štedeći sebe radi dobra drugih, da bi živjela i preživjela nada.

3. Ta naša nada nije ovisna o dobroj volji trenutnih političkih vlastodržaca, za koje također molimo, nego je usidrena u pouzdanju u Boga, čija su vremena i vjekovi. Nada je krjepost koja drži život i u sadašnjemu življenju, koja se ukrižuje s etikom i društvenom zauzetošću.

Možemo razumjeti ljude koji ne vjeruju u Boga i vječnost, koji nastoje iskoristiti zemaljski život tražeći ono što im donosi prolazne blagodati. I tada sve lako završi u sebičnosti i iskorištavanju drugih ljudi, u nasilju i nemirima, zbog nemara za šire obzore smisla. Mi znamo da su ti obzori i u njima, jer ih je Bog usadio u svakoga čovjeka; da žive kao čežnja za puninom, samo su ih prekrili, zatvorili srca i otupili savjesti pa ne vide i ne prihvaćaju tako razvidnu istinu.

Jer, ovdje su pred svakim tako jasne činjenice: nalazimo se na polju na kojemu su pokopani ljudi. Točno nam je znano gdje su njihovi grobovi, znana su nam i njihova imena. Najprije ih je jedna zaslijepljenost i ludost maknula i srušila, a sada ih izdanci te iste ludosti zabranjuju napisati na njihovim grobovima. Uistinu, neshvatljivo.

No, i to smo već toliko puta susreli. Otajstvo zla se redovito očituje tako da je teško odmah uočiti što je pozadina i stvarni pokretač: je li to sirova mržnja, neznanje, zavedenost, bešćutnost, sebičnost ili pokvarenost. O neznanju i zavedenosti ne može više biti riječi. Kao razlozi ostaju: mržnja, bešćutnost i pokvarenost. Uz svu našu slabost, ustrajmo u: ljubavi, sućuti i istini., uvijek moleći i nadahnuća Božjega Duha, otkrivanje novih putova i trajno - pouzdanje u Gospodina.

4. Premda s dubokim razočaranjem, a ipak oslonjen na Krista, nadu koja ne razočarava, već mi je duže jasno da ni dosadašnje zagrebačke gradske vlasti ni prijašnje ni sadašnja hrvatska državna vlast nisu željele i ne žele na ovo polje donijeti ljudskost, barem to. I bilo bi lijepo da poštede hrvatski narod od povremenih pretvaranja da je drukčije, a neki se prigodno predstavljaju i kao kršćani, štoviše kao promicatelji katoličkih vrijednosti.

Jednako smo tako iskusili da u mijenjanju pristupa, da za probijanje oklopa neljudskosti u koji su se zatvorili ne pomaže iznošenje dokumenata, sučeljavanje argumenata, podastiranje svjedočanstava i raznih dokaza; organiziranje simpozija, okruglih stolova i iskrenih razgovora, jer u konačnici, sve to nevjerojatnom lakoćom sve to jednostavno prozovu "političkom provokacijom". U vremenu u kojemu još nismo došli do dovoljnoga stupnja spremnosti za istinsku interpretaciju hrvatske prošlosti, već se javljaju glasovi onih koji kažu da nije dopuštena nikakva 'reinterpretacija', makar se radilo o grubim neistinama i o suprotnosti svemu što resi znanstvene i istinoljubive pristupe.
 
5. Očito treba otvarati i neke druge putove. Jedan je od njih svakako povezivanje s drugim europskim državama, u onome što neki s pravom zovu 'zajedničko europsko dobro'. Nažalost, i u Hrvatskoj se na Europu gleda skoro isključivo u svjetlu trenutnih europskih političkih naglasaka predstavnika Europske unije, ali Hrvatska ne bi smjela sebe izuzeti iz brige za Europu i za njezino dobro.

Na tome tragu dobrodošla su nastojanja da se i ovo polje na glavnome groblju našega hrvatskog glavnog grada, u srcu Europe, jasno predstavi kao nedopustiva civilizacijska sramota svih koji ne dopuštaju postavljanje grobnih obilježja s imenima pokopanih.

Drugi je put vezan uz odgoj i obrazovanje. Čuju se osporavanja kako ovdje nisu pokopani hrvatski vojnici. Bilo bi pohvalno provesti Mirogojem djecu i mlade, jer su groblja velike učionice. Na ovo polje vrijedilo bi dovesti osobito srednjoškolce i studente i upoznati ih da su pokraj ovoga polja pokopani su njemački vojnici iz Drugoga svjetskog rata.

I pokazati im na ulazu u taj dio groblja natpis: Deutscher Soldatenfriedhof - Njemačko vojno groblje. Ispod središnjega križa na njemačkome piše: "Zum Gedenken der Kriegstoten des Zweiten Weltkrieges die auf diesem deutschen Soldatenfriedhof ihre letzte Ruhe fanden", a na hrvatskome piše: "U spomen žrtvama Drugog svjetskog rata koje počivaju na ovom vojnom groblju." (Primjećuje se da hrvatski tekst nije doslovan prijevod i da je u njemu ispušten pridjev "njemačko" iz deutschen Soldatenfriedhof i da je formulacija drugoga dijela drugačija od njemačkoga: "koji su na ovome njemačkom groblju vojnikā našli svoje posljednje počivalište".)

Na tamošnjoj obavijesnoj ploči, uz riječi Alberta Schweitzera da su "grobovi vojnika veliki propovjednici mira", na tri jezika piše da je na toj grobljanskoj površini u Drugome svjetskom ratu pokopano oko dvije tisuće "njemačkih vojnika" (deutsche Soldaten; "German soldiers").

Navodim to zbog činjenice da su to pokazatelji redovitoga stoljetnog ophođenja s mrtvim vojnicima u europskoj uljudbi. Vjerojatno će (se) netko od mladih pitati kako to da se može jasno naznačiti da su to njemački vojnici, a ovdje ne može da su hrvatski vojnici.

6. Vidimo da su naši mladi otvoreni istini i da ih ne mogu jednostavno sputati besmislice i ideološke naplavine od ljudi koji istinu ne prihvaćaju, najčešće iz nekih sebičnih razloga.

Mi znamo da postoje grijesi koje činimo mišlju, riječju, djelom i propustom. Ovdje je tako vidljivo do čega dovode grijesi propustom koji se tiču cijeloga naroda. Ti grijesi daju da se razvija korov nemira, podjela i sukoba.

A mi molimo za pokoj dušama preminulih i za Božji mir u našim srcima, da se i dalje zalažemo za istinu, ustrajni i sigurni u nadi.