Aktualnosti

Na spomendan svetoga Demetrija i drugih srijemskih mučenika, u utorak 8. listopada, euharistijsko slavlje u crkvi Sv. Marka u Zagrebu povodom Dana neovisnosti Republike Hrvatske predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Uz brojne vjernike na misi su bili i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, predsjednik Skupštine grada Zagreba Darinko Kosor, hrvatski branitelji, kao i članovi udruga proizašlih iz Domovinskog rata. U koncelebraciji su između ostalih bili i moderator Nadbiskupskoga duhovnog stola mons. Nedjeljko Pintarić, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Lovro Cindori te domaći župnik mons. Franjo Prstec.

Uvodeći u euharistijsko slavlje biskup Šaško istaknuo je kako su zahvalnost za slobodu i molitva za nju usko vezane. Svaki čovjek prepoznaje njezinu vrijednost i naslućuje zahtjevnost, jer sloboda traži odgovornost. Stjecanje i svjedočenje slobode u sebi sadrži spremnost na žrtvu, ljubav, a veće nema od darivanje života. Baš tu živi povezanost dara, slobode i zahvale, rekao je, te nastavio: "Gledajući danas iz vremenske udaljenosti primjećujemo neke proročke podudarnosti, proročke velim, jer je dan prije proglašenja neovisnosti upravo na ovome mjestu očitovano neprijateljstvo, predvođeno zlom srpskih terorističkih namjera, prekrivanih jugoslavenskim imenom, duhom i znakovljem komunističke ideologije. Proročke velim, jer Crkva toga dana kada se dogodio napad, 7. listopada, slavi Blaženu Djevicu Mariju od krunice.

Proročke velim, jer će hrvatski branitelji svoj nesebični dar tako blisko povezati baš s Marijom i pobožnošću krunice. Današnji pak dan u naš je liturgijski kalendar ubilježen kao spomen svetoga Demetrija i drugih mučenika s početka 4. stoljeća koje zovemo Srijemskim mučenicima. Kako u starini, tako i u naše vrijeme, upravo je Srijem postao mjestom svjedočanstva, mučeništva, dara ljubavi, očitovanoga osobito u obrani Vukovara. Udarci na zagrebački Gornji grad bili su samo naznaka siline mržnje koja Hrvatima nije priznavala slobodu. Kao vjernici taj spomen ne smijemo gasiti", rekao je biskup te zahvalio svima koji su došli na misno zajedništvo i pozvao na molitvu za pokojne i žive, za potrebe naše domovine, naših bližnjih.
 
U homiliji u duhu Poslanice sv. Petra apostola, biskup Šaško istaknuo je kako smo i mi pozvani "kao narod koji živi i promatra svoju vremenitost u svjetlu vjere; koji je osjetio gorčinu izvanjske neslobode, čuvati živim spomen i odgovore na pitanja: 'Kako smo živjeli i za čime čeznuli; tko je vodio naše korake kroz pustinju straha i tjeskobe; tko je narod hranio bolima i patnjom, a tko nam je bio pratitelj i davao snagu; tko nas oslobodio?' To su pitanja naše povijesti, naše sigurnosti i zajedničke vjere. To su pitanja koja imaju svoje odgovore od kojih se danas u Hrvatskoj otklanja; za koja se traže uljepšane riječi, ljubazna ophođenja, korektni pristupi… samo istina ona se miče u stranu; za nju je sve manje mjesta, da bi još manje mjesta bilo za istinsku slobodu". Pojasnio je, da kako na osobnoj tako i na zajedničkoj razini naroda i države nerijetko se nađemo u razmišljanjima o uzrocima naših nemira. Društvena, gospodarska i politička stvarnost lako u život unesu poljuljanost i zabrinutost.

To se događa svaki put kada nedostaju čvrsta uporišta. I tko god želi ovladati drugima, pokušat će oslabiti njihova uporišta; ona naime na koja se oslanjamo kada nam je teško, na koja se vraćamo, jer znamo da je u njima vidljivo pouzdanje. Jedno od takvih uporišta naroda jesu njegovi spomeni i slavlja. Ako njih oslabimo, ako izgubimo volju brinuti se za prenošenje novim naraštajima ono što je u nama rađalo i očuvalo radost, ne ćemo biti dostojni povjerenoga nam dara. Tko ne cijeni slobodu, od nje ne može živjeti i ulazi ponovno u prostore ropstva, upozorio je, te naglasio kako se u kršćanstvu pred životima mučenika uvijek radujemo snazi koja im je davala ustrajnost i čvrstoću, jer znamo da je to ista snaga koju je Gospodin nakon svoga uskrsnuća povjerio svim vjernicima.
U svoje živote i s ovoga slavlja nosimo tri Isusove smjernice o tome kako živjeti: odreći se sebe, uzeti križ i slijediti ga, rekao je biskup te nastavio: "To su tri suprotna smjera od onoga što se danas nameće kao pravilo.

Umjesto traženja vlastitoga interesa i priznanja; umjesto sebičnosti, kršćani žive iz dara drugima". Pojašnjavajući te smjernice, propovjednik je naglasio kako uzeti križ ne znači pomirenost s okolnostima koje nas pritišću, niti znači uzvisivanje trpljenja kao sredstva da bi se svidjelo Bogu, jer kršćanin ne traži i ne svjedoči trpljenje, nego ljubav. Križ nosi onaj tko sebe žrtvuje za dobro; tko drugomu daruje radost. A slijediti Krista i svece koji su utjelovili Kristovu ljubav znači dijeliti s njime njegov izbor; svoj život osloniti na ljubav. U tome smislu se ne trebamo bojati 'izgubiti život', jer darovan nikada nije izgubljen. Onaj tko u ruci drži zrno, ugušit će ga, ako ga ne baci u zemlju. Tako jednostavna istina koju teško usvajamo. Znamo da je život kratak i da je lažno grčevito se oslanjati na prolaznost, a tako zdušno baš to činimo, nanoseći boli sebi i drugima. Slaveći svete i spominjući one koji su sebe žrtvovali za druge, uvijek se vraćamo na istinu da nam je dan Božji Duh, ne da bismo se bojali, nego da bismo živjeli slobodu".
 
Na dan državne neovisnosti kao vjernici poniremo u svoja srca molitvom da budemo najprije neovisni od snage grijeha; da nas grijeh ne sputava, da imamo čisto srce. Gledajući tim srcem vidjet ćemo da društvena sloboda u mnogočemu nije ostvarena. Koliko je samo zarobljenosti, ovisnosti, tjeskobe i bojažljivosti, ucjena, prijetnja, bezosjećajnosti, nejedinstva… Kao da smo se ponovno dopustili vezati, postati zavisnima o idolima u kojima se ne odražava ni lipanj ni listopad ni studeni 1991., upozorio je biskup Šaško.
 
Kušnja o kojoj govori Isus da pokušavamo sebe spasiti, dosegnuti sreću, pokušavajući zadobiti korist po svojoj mjeri, korist koja je ograničena na zemaljsku zbilju uvijek je prisutna. I danas se u Hrvatskoj njome pokušava opravdati neki drugi put koji bi preskočio sebedarje, upozorio je biskup Šaško, te naglasio kako društvo koje se vodi isključivo materijalnom korišću nužno propada.

Taj put najprije započinje ideologijom koja zanemaruje otajstvo života; počinje selektirati ljude na sposobne i nesposobne, na korisne i nekorisne, podobne i nepodobne, ugledne i neugledne. Zatim promiče istine koje to nisu, zanemarujući osjećaje, iskustva, odnose među ljudima; zatim dokida kulturu i prošlost, slabeći važnost spomena i slavlja; ne dopuštajući obnavljanje nosivih događaja i memorije zajednice. U takvim društvima promiče se određeni način rada kao bitniji od duhovnosti, umjetnosti; akcija važnija od molitve, govor o proizvodnji potiskuje govor o ljudskosti. A dnu svega se zapravo i ne radi o građenju, o boljitku, o napretku, nego o sebičnosti, profitu i o nemaru za bližnje, pojas, posvijestio je propovjednik te prisutne pozvao da sami prosude ima li tragova i valova takvoga postupanja danas u našoj domovini.

U tom kontekstu je podsjetio na rasprave o slobodnoj nedjelji, istaknuvši kako još uvijek ne znamo koje su to gospodarske dobrobiti od toga što se nedjeljom radi. Jesu li ljudi bogatiji; jesu li siromašni manje siromašni; je li Hrvatska zadovoljnija, upitao je, te naglasio kako ne bismo, a posebno ne danas, smjeli zaboraviti rasprave o spomenima koji su važni za Hrvatsku, o mjestima memorije; a posebno ne možemo zaboraviti jurišanje na stvarnost braka i obitelji.

U današnjemu danu ne zrcali samo neka politička odluka, nego čežnja u srcima Hrvatica i Hrvata, čežnja svakoga čovjeka koji želi živjeti istinu i zna da ona u pojedinim povijesnim događajima postaje bližom. U življenju spomena primjećujemo ljepotu ostvarenoga, ali i stranputice; možemo osjetiti snagu Duha koji je sposoban ponovno pokrenuti tamo gdje smo mislili da je sve zamrlo, rekao je biskup Šaško te upitao "kojim nam je putem ići?"

U svakome zvanju i u svakoj istinskoj ljubavi prema čovjeku i domovini – valja nam ići putem odricanja od sebičnosti i s pouzdanjem da patnja iz ljubavi nije uzaludna. S pouzdanjem u Boga koji svojih ne ostavlja. Od slabih i nemoćnih, od potlačenih i zatočenih čini jake i slobodne. Od Duha nam je svoga dao, da bismo i trpeći činili dobro, a ne zlo, ali jednako tako da se ne bismo bojali svjedočiti istinu i nadu. Taj Duh u malenosti po našoj vjeri obnavlja hrvatsko društvo. I vi ste tomu svjedoci, baš onda kada nailazite na zatvorenost i neosjetljivost, kada se donose odluke za koje znamo da nisu usklađene s radošću hrvatske slobode, kada se čini da će prevladati nepravda.

Križ je čudesan ključ čitanja povijesti. Njime se čitaju ljudska srca, ali jednako tako i mijenjaju. A ovdje se o tome radi – o slavlju koje raduje i koje nas jača u istini da postoji nešto više od bilo koje trenutne politike. Jer svaka će proći. No, odgovornost za ljudsko srce – ona ostaje. Danas posebno za hrvatsko srce. I kada vam se čini da nas je za to premalo, treba znati da nas je dovoljno toliko koliko nas ima ovdje u crkvi, zaključio je biskup Šaško. (IKA)