Biskup Šaško predslavio euharistijsko slavlje za sve hrvatske branitelje i žrtve Vukovara, Škabrnje i Domovine
U srijedu 18. studenoga 2020. godine na Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i žrtvu Vukovara i Škabrnje, a na poticaj Zagrebačke nadbiskupije, u župnoj crkvi Svete Mati Slobode na zagrebačkome Jarunu slavila se misa za sve hrvatske branitelje i žrtve Vukovara, Škabrnje i domovine Hrvatske. Euharistijsko slavlje predslavio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško uz koncelebraciju don Tihomira Šutala, provincijala Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca, župnika don Damira Stojića te fra Ante Crnčevića, pročelnika Katedre liturgike Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
– Uz svo proživljeno zlo prije dvadeset i devet godina, kojega su sažetak Vukovar i Škabrnja, Bog se očitovao: 1. po nadahnućima danim domoljubima, 2. po utjesi koja je učinila čudo u srcima onih koje je udario ili dodirnuo zločin, stegnula bol i patnja, razdirala tuga; 3. po obrani od mržnje, po obrani istinom. – kazao je biskup Šaško u uvodu euharistijskoga slavlja, istaknuvši da koliko god godina prošlo, ne postoji ništa osim molitve, križa i uskrsnuća Isusa Krista, što može obuhvatiti ono što je u dušama hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, u stradalnicima koji su prošli logore, doživjeli nepravde i poniženja, susreli se s razočaranjima i s pitanjima na koja ne dobivaju odgovore. Ništa osim otajstva Kristove ljubavi i našega predanja ne može obuhvatiti nove naraštaje, njihove nejasnoće i nesigurnosti. Ništa osim molitve u Kristu ne može povezati žive i preminule.
U homiliji, biskup Šaško posebno se dotaknuo pojma smisla i spomena na žrtvu. Na početku je podsjetio kako se u svakom liturgijskom slavlju otkriva i susreće duboki smisao života. Tumačeći prispodobu o mnama iz Lukina evanđelja, istaknuo je da će Isus doći i zatražiti račun o upravljanju, a nagrada za vjernost bit će ulazak u nebo. Vrijednosti koje nam je Bog povjerio ne služe tomu da netko bude imućniji pred ljudima, nego da se bogati u Bogu, da bude radostan i da druge obraduje. A uvećavati te vrijednosti ne znači škrto gomilanje nego velikodušno davanje. Istinska dobit nalazi se u darivanju, što je u konačnici jedini ispravan put ulaganja. – istaknuo je biskup Šaško.
YouTube screenshot
Naglasio je da je u spomendanu koje crkva slavi, u njih uključen Bog. Rastumačio je da spomen čuva i vraća smisao, a hrvatski je smisao često pred prijetnjom te se treba zapitati što narušava smisao hrvatske domovine. Apostrofirao je da je bez nebeske vječnosti s Bogom, zemaljski život nepotpun i nerazumljiv, a branitelji su osjećali Božju pomoć po kojoj su činili naizgled nemoguće zbog čega se ne smije biti ravnodušan prema događajima iz prošlosti, ni prema nemaru da se utvrdi istina.
You Tube: LaudatoTV
Homilija „Narod i domovina pred opasnošću gubitka smisla“
Braćo i sestre u Kristu Svevladaru!
1. Svako liturgijsko slavlje naviješta i ostvaruje Radosnu vijest i spasenje. U svakome liturgijskom slavlju otkrivamo, susrećemo smisao i dionici smo smisla; dubokoga smisla postojanja, smisla života, čovjeka i svega stvorenoga. Tako smo u Božjoj riječi i večeras susreli – smisao!
Približavanjem završetka liturgijske godine taj je smisao očitiji i snažnije povezuje vječnost i vremenitost, zemaljske poslove i nebesku liturgiju. Premda se u prvi tren čini da Isusova prispodoba i odlomak iz Knjige Otkrivenja nemaju poveznica, duboki ih smisao združuje.
Apostol Ivan ostavio nam je opis svoga viđenja, prepunoga simbola, slika, izrijeka kojima pokušava izreći neizrecivo. Bog mu daje vidjeti Božje prijestolje te neprekidno nebesko klanjanje i davanje hvale Gospodinu.
To viđenje započinje naznakom o otvorenim vratima na nebu (4, 1,), vratima Božjega svijeta. Radosna vijest i smisao susreću se u mogućnosti pristupa Bogu i njegovoj slavi. Njegovo kraljevstvo nije zatvoreno, zahvaljujući utjelovljenju Božjega Sina, Isusa Krista. On je – kako je i sam rekao – vrata (usp. Iv 10, 7).
Promotrimo li pozornije bića i stvarnosti koje se spominju, primjećujemo da su oko prijestoljapovijest i priroda, sve stvoreno što proizlazi iz Božjega stvoriteljskoga djela. On je izvorište i gospodar kojemu se sve vraća, koji stvoreni svijet očituje preobraženim u svoju slavu. To je konačni smisao, tako često nevidljiv i skriven, prekriven svakidašnjim brigama i prividima.
2. I u Evanđelju nebesko kraljevstvo daje smisao. Neki su smatrali da će se očitovanje Božjega kraljevstva dogoditi uskoro, možda baš s Isusovim ulaskom u Jeruzalem. (Evanđelje završava rečenicom: „Isus nastavi put uzlazeći u Jeruzalem.“) Da bi smanjio tu napetost u raspoloženju svojih učenika, Isus pripovijeda prispodobu koju smo malo prije čuli.
Lik uglednika iz prispodobe upućuje na Isusa. Isus pripovijeda o sebi (a kao podlogu je možda imao stvarni događaj Herodova preuzimanja kraljevske časti od Rimljana; njegov odlazak i povratak).
Taj ugledni čovjek odlazi u „daleku zemlju“, što je zapravo slika neba, kamo odlazi Isus da bi se kao Svevladar vratio u slavi. U njegovoj odsutnosti on svoja dobra povjerava slugama, da bi ih umnažali, njima ostvarili više; da bi dobra urodila novim plodovima.
No njegovi neprijatelji u tome vremenu ne miruju; čine sve da bi spriječili dolazak Kralja i Kraljevstva. Pa ipak, Krist dolazi… Ne toga trena, ali sigurno dolazi i zatražit će račun o upravljanju. Nagrada za vjerno služenje jest dioništvo u Kristovu kraljevstvu, onomu – neizrecivom.
3. U prispodobi najviše pozornosti privlači treći sluga, iako ne smijemo previdjeti Radosnu vijest o dvojici slugu koji su pohvaljeni, koji za sobom ostavljaju trag radosti.
Treći sluga iznosi gorke primjedbe i optužbe protiv svoga gospodara (koji ih ne niječe, nego polazi od njih za svoj zaključak), a zapravo su očitovanje njegove nemirne, nečiste savjesti. On optužuje gospodara da je okrutan, pohlepan, sebičan, ne obazirući se ni na koga i ni na što, da bi stekao željeno. Prema tomu bi upravo gospodar oduzimao hrabrost i na jadnoga bi slugu natovario teretstraha koji koči, umrtvljuje i sprječava razvoj.
A gospodar traži: vjernost u upravljanju, odvažnu zauzetost, neumoran i brižan rad. Zbog toga nije shvatljiva nepokretnost prožeta strahom.
Vrijednosti koje nam je Bog povjerio ne služe tomu da netko bude imućniji pred ljudima, nego da se bogati u Bogu, da bude radostan i da druge obraduje. A uvećavati te vrijednosti ne znači škrto gomilanje nego velikodušno davanje (usp. Lk 12, 13slj; 16, 1slj.). Istinska dobit nalazi se u darivanju, što je u konačnici jedini ispravan put ulaganja.
5. Braćo i sestre, naše je spasenje istodobno i dar i stečevina, susret Božje dobrostivosti i ljudske slobode, a nagrada je uvijek u nesrazmjeru s ulaganjima i zaslugama, baš kao što je i jedan grad puno vrjedniji od zlatnoga grčkoga novčića (mna ili mina) koji odgovara vrijednosti otprilike tristo dnevnica.
Bog nam daje puno više negoli možemo moliti ili čemu se možemo nadati (usp. Ef 3, 20) – daruje nam sebe, otvara vrata vječnosti, i to ne u nekoj nejasnoj budućnosti, već sada – po otajstvu koje slavimo.
Povjerena vrijednost iz prispodobe dobra su nebeskoga kraljevstva, sve što omogućuje rast i što objavljuje Božju prisutnost, a poglavito: ljubav, služenje, darivanje. Tko se zatvara, tko se na te vrijednosti ne oslanja i ne koristi ih, izgubit će – i ono malo – što ima. Dakle, ljudi koji ne misle ponajprije na sebe, nego se daruju za druge, rast će i primit će iznenađujuće puno.
Sjetimo se i ovdje one snažne Isusove riječi da će svoj život izgubiti onaj tko ga želi sačuvati, a dobiti onaj tko ga izgubi (usp. Lk 9, 24; 17, 33; Mt 10, 39; Mk 8, 35). Treći sluga, ne želeći ništa izgubiti, previđa smisao, ne vidi smisao onoga što mu se daruje i zbog toga ne dobiva ništa. On je dokinuo smisao dara. To je njegov propust; iz toga izvire strah koji nema plodova života.
6. A gdje je u tome Vukovar, Škabrnja, hrvatska domovina i današnji da? Vrijednosti koje nam je Bog povjerio ne služe tomu da netko bude imućniji pred ljudima, nego da se bogati u Bogu, da bude radostan i da druge obraduje. A uvećavati te vrijednosti ne znači škrto gomilanje nego velikodušno davanje (usp. Lk 12, 13slj; 16, 1slj.). Istinska dobit nalazi se u darivanju, što je u konačnici jedini ispravan put ulaganja.
Slavimo spomen, jer on čuva smisao, vraća na smisao, promiče smisao! Spomen sve događaje jedne zajednice stavlja pred taj smisao, provjerava usklađenost sa smislom, vrjednuje odluke u svjetlu toga smisla. Spomen je isprazan, ako se zanemari smisao iz kojega je izrastao, za koji je oblikovan. A zajednica bez smisla – ne može.
Današnji spomen seže duboko, do samoga smisla ljudskosti, do oblikovanja (posebice) hrvatskoga društva i države; do 'hrvatskoga smisla'. Ako je tomu tako, jesmo li spremni svoju hrvatsku sadašnjost suočiti s tim smislom, izmjeriti tim smislom i njime ju vrjednovati?
Iz razgovora s ljudima o tome suodnosu i o budućnosti naše domovine nerijetko mi se nameće zaključak da je taj 'hrvatski smisao' pod sve snažnijom prijetnjom, a ako se smisao ne njeguje, otvara se provalija besmisla.
U svjetlu obrane domovine u srpskome ratu protiv Hrvatske svjesni smo teško mjerljive žrtve i u toj žrtvi – neizmjernoga dara. Pred tim se darom valja pitati što narušava smisao hrvatske domovine. U svakoj važnoj odluci smisleno je pitati se što bi o određenome pitanju rekli oni koji su darovali život za Hrvatsku. To nije maglovita hipoteza, jer su oni na (i dalje) ključna pitanja svoje odgovore dali!
7. Knjiga Otkrivenja otvorila nam je nebeski pogled, vječnost s Bogom, kao konačni smisao života. Bez toga smisla zemaljski je život nepotpun i nerazumljiv; nema punine smisla. Kraljevstvo je Božje među nama, u nama, po Kristovu Duhu, snazi ljubavi koja živi od nebeske snage, osobito u onima koji su svoje zemaljske živote darovali za druge. Oni znaju, jer su u vjeri, u smislu koji ima isto izvorište, svoj život vidjeli preobraženim u Bogu.
Od naglasaka iz večerašnje Isusove prispodobe vidimo da se sve one odražavaju u smislu obrane Domovine: vjernost, odvažna zauzetost, neumoran rad i velikodušno darivanje. Za razliku od trećega sluge, oni su vidjeli smisao dara i osjetili Božju pomoć po kojoj su činili naizgled nemoguće. Danas im se divimo, izričemo pohvale, ali se nužno pred izmiješanim sadržajima javlja dvojba jesu li ti stavovi iskreni u svjetlu smisla za koji su se žrtvovali.
Taj smisao blijedi, ako zanemarujemo podnesene žrtve i vrijednosti koje su nam povjerene. Smisao se najbrže gubi, ako zaniječemo, prešutimo ili iskrivimo istinu. Smisao se nagriza, ako ne promičemo slobodu. Smisla se odričemo, ako pogazimo dostojanstvo. Smisao slabi, ako nam nije stalo do zajedništva za kojim toliko puta čeznemo i pitamo kako je bilo moguće u onim strahotama. Bilo je moguće, jer ga je nosio i gradio smisao.
8. Stoga, braćo i sestre, ne možemo biti ravnodušni pred neistinama o događajima iz prošlosti niti prema nemaru da se utvrdi istina, da se dođe do dokumenata i svjedočanstava.
Prijetnja smislu, što se tiče i Vukovara i Škabrnje i cijele obrane naše nacionalne slobode jest rečenica na koju smo već naviknuli poput bolnoga pripjeva: „Za te zločine nitko nije odgovarao.“ No, to nije najjači udarac protiv smisla. Još veće udaljavanje od njega jest činjenica da o tim zločinima nitko od onih koji trebaju biti pitani nije pitan. Ako nije pitan, zašto bi odgovarao?
Osporavanje smisla Hrvatske događa se i onda kada se pokušava prikazati prihvatljivom baština komunističke vladavine u raznim oblicima; ona baština koja je drobila Vukovar i Škabrnju, gradove i sela, koja je htjela zdrobiti smisao.
Dovodimo se na rub besmisla, kada postaju prihvatljivi simboli srpskih i jugoslavenskih napadača i zlostavljača, dok se istodobno problematiziraju simboli koje su isticali nositelji dobra, zaštitnici neobranjenih, tražitelji mira; ljudi koji su izložili sebe, svoje tijelo i zdravlje, bez računice i sebičnih ciljeva dali živote – radi dobra.
Vukovar i Škabrnja pitaju o hrvatskome smislu povezanosti s iseljenim Hrvatima; pita o odgoju i obrazovanju; pita o napuštanju domovine, o korupciji, o slabljenju identiteta, o hrvatskoj nadi…
Usudimo li se ta i druga pitanja o smislu postaviti pred ovdje (na kenotafu) ispisanim imenima poginulih, pred pogledima majki i očeva, čiji su sinovi i kćeri nama ostavili vrijednost da joj se radujemo, da ju volimo, da joj damo rasti? Usudimo li se njih pitati: Za kakav ste hrvatski smisao dali živote?
Opravdano je to isto pitati danas žive sudionike patnje i obrane, ranjene metcima i krhotinama ispaljene mržnje, ali je važnije spomenom dohvatiti ono vrijeme, kada je besmisao pobijeđen smislom, a smisao nipošto ne pripada prošlosti, nego se tiče budućnosti držeći prošlost za ruku.
Gospodin nas i večeras pušta da gledamo nebesku slavu, s anđelima pjevajući ljepoti Svetosti; da budemo dionici zajedništva s našim pokojnima; da učvrstimo smisao života i da ne zaboravimo smisao (i) svoje hrvatske domovine.
