Aktualnosti

U nedjelju, 27. rujna 2020. godine u župi sv. Ivana apostola i evanđeliste, Zagreb – Utrina, mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, predslavio je euharistijsko slavlje tijekom kojeg je krstio peto dijete obitelji Munjić, Emanuela. U euharistijskom slavlju koncelebrirao je župnik vlč. Ivica Šturlić te fra Ante Crnčević, a uz majku Anu i oca Hrvoja te djecu Mihaela, Gabrijela, Mariju i Davida krštenju su bili nazočni kumovi, prijatelji obitelji i župna zajednica.

Na početku homilije biskup Šaško osvrnuo se na misno čitanje iz evanđelja po Mateju 21,28-32 koje donosi prispodobu o dvojici braće i njihovom različitom pristupu poslušnosti, pristupačnosti istaknuvši kako je riječ o podvojenosti srca. Tu podvojenost opisuje i sv. Pavao u poslanici Rimljanima 7,14-19:  „Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim". 



Isus ovu prispodobu izgovara svećenicima i starješinama naroda iz vrlo razumljivih razloga, oni su sve što su mogli vidjeti i čuti odbacili i tvrdoglavo ustrajali u pogrešnom. Jedan od sinova odgovara da nema volje, suprotstavlja se, buni se, dok drugi odmah pristajući očituje naizgled poslušnost, ali u dubini nudi servilnu podložničku narav. Jedan je u svojoj nezrelosti takav da se suprotstavlja ocu kao da ga odvaguje, proturječi mu i pokazuje mu svoj stav, dok drugi također djeluje nezrelo budući da mu je dovoljno pokazati se da odražava poslušnost, no zapravo odražava prijetvornost i strah.

Isus nas poznaje, zna kako smo stvoreni, kako smo sazdani, zna da nema nekog trećeg idealnog sina koji bi živio u savršenoj podudarnosti između govorenja i činjenja. Ipak obojica sinova imaju nešto zajedničko, viđenje oca kao gospodara kojemu se treba podložiti ili se protiv njega pobuniti, kao gospodaru. Prvi se sin pokajao i otišao raditi, nešto je razoružalo njegovu pobunu. Zbog čega se kaje? Matej piše da se doslovno obratio, promijenio način gledanja, na nov način vidi i doživljava vinograd, oca i poslušnost. To više nije očev vinograd nego naš vinograd, to nije samo mjesto rada, trpljenja i znoja, nego prostor u kojemu su i proroštvo i radost. Otac nije gospodar kojemu se treba podložiti ili od koga treba pobjeći, nego brižni staratelj koji ga poziva na suradnju radi obilne berbe, radi radosti slavlja. Otac je čuvar te uzajamno podijeljene radosti. Srce sina koji je u konačnici poslušao je objedinjeno, postalo je nepodijeljeno, znači da nitko ne može raditi ili ljubiti po nečijoj naredbi, ako nema odraza u srcu.

"No središnje Isusovo pitanje jest, tko je od dvojce sinova ispunio očevu volju, u konačnici Božju volju? Je li Božja volja staviti na kušnju dvojicu sinova, izmjeriti, izvagati njihovu poslušnost? Očito ne. Prema onomu što je na više mjesta objavljeno, njegova je volja rast, donošenje plodova u vinogradu, a to je život u svijetu, jer svijet je Božji vinograd, to je dom u kojemu ljudi žive kao djeca, slobodna, a ne kao podložne sluge.



Isus nastavlja jednim od svojih najtvrđih i ujedno jednom od najutješnijih rečenica: 'Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje'. Oni su najprije rekli ne, odbili Gospodina i ostali bez plodova, ali su zatim promijenili život. Tvrda je to riječ, teško probavljiva, osobito onima koji smatraju da su pravedni da su ispravni, da su Božji, no ta se rečenica braćo i sestre danas odnosi na nas koji se zovemo kršćanima, koji vrlo lako kažemo - da, ali smo zbog tih lakih obećanja, na kraju bez dobrih plodova.

No, nama je upućena radosna vijest! Ne bi bilo dobro da dođemo nedjeljom u crkvu i vječito imamo dojam da nismo učinili dovoljno, da nismo dobri, da izlazimo sa svete mise tužni, to nije radosna vijest i to nije evanđelje i to nije kršćanstvo. Jer Isusova riječ je utješna, On nema sjeme osude. Bog nikoga ne zatvara u njegove doživotne osude iz prošlosti, nada se i daje svakome povjerenje, kako javnim grešnicima, tako i nama, svakome od nas, bez obzira na naše pogreške i na naša kašnjenja, Bog ima povjerenju u naše srce, u konačnici Njegovo je", rekao je biskup Šaško.

Homiliju je biskup Šaško završio povezujući ime malene Emanuele s Isusovim drugim imenom: Emanuel - s nama Bog, istaknuvši kako je to ime Božje blizine. Zahvalivši obitelji na otvorenosti životu kroz Božji dar djece, pozvao je vjernike na odgovornost prilikom davanja obećanja te prihvaćanje žrtve odgajanja kao i otvorenost Božjoj blizini koja nam se očituje u svakodnevnom životu.