Aktualnosti

Svetkovina Majke Božje Bistričke proslavljena je u ponedjeljak 13. srpnja u Mariji Bistrici, a ujedno Dan župe i Svetišta, ali i Općine Marija Bistrica. Već u nedjelju, u predvečerje svetkovine, započela je proslava tradicionalnom procesijom sa svijećama od Crkve na otvorenom bl. Alojzija Stepinca do Vinskog Vrha, gdje je prvu misu svetkovine predslavio pomoćni biskup zagrebački mons. Marko Kovač. U procesiji su sudjelovali apostoli, lovci, vatrogasci, Limena glazba KUD-a "Lovro Ježek" Marija Bistrica i članice Udruge "Hrvatska žena Marija Bistrica", zatim svećenici koji djeluju u Svetištu i gosti, mnoštvo župljana, ali i hodočasnika. Pridružili su se tradicionalno i vatrogasci iz Orlovca. Ukupno je prema Vinskom Vrhu pješačilo oko 1400 štovatelja Majke Božje Bistričke. Većina njih se pješice i vratila u Mariju Bistricu. Spomenimo da je još u četvrtak održana misa kod kapelice sv. Benedikta u Podgorju Bistričkom, koju je predvodio preč. Drago Bosnar.
 
Na samu Svetkovinu, na misama tijekom dana okupljali su se župljani bistričke župe, ne bi li i na taj način proslavili ovaj dan, ali i brojni hodočasnici. Središnju misu predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Marko Kovač.

"U svijetu prepunom strahova od bolesti, neuspjeha, gubitka i neizvjesne budućnosti, često se zaboravlja na jedini strah koji čovjeka ne zarobljava, već ga oslobađa - strah Gospodnji. Ovaj duboki koncept, suprotan običnom ljudskom strahu, ne rađa se iz prijetnje, već iz susreta s božanskom svetošću, uzdiže čovjeka i vodi ga bliže Bogu, umjesto da ga udaljava. Sveto pismo ga opisuje kao skriveno blago za kojim valja kopati i vapiti, ističući ga kao jedno od najvećih bogatstava koje čovjek može pronaći", rekao je u homiliji biskup Kovač.

"Zanimljivo je da Knjiga mudrosti o kojoj smo danas slušali u prvome čitanju ne kaže strah Gospodnji doći će sam od sebe. Naprotiv kaže: 'Traži ga kao srebro, kopaj za njim kao za skrivenim blagom. Vapi za mudrošću, otvori uho, prigni srce.'", istaknuto je u propovijedi. Ovaj poziv na aktivno traženje straha Gospodnjega može zbuniti jer se kršćanski život često shvaća kao oslobađanje od svakog straha. Međutim, odgovor leži u dubokom razumijevanju da strah Gospodnji nije strah od Boga, već strah da Ga ne izgubimo. To je divljenje pred Njegovom svetošću, poštovanje pred Njegovom veličinom i ljubav koja ne želi povrijediti Onoga koji nas je prvi ljubio.
 
"Tek kada čovjek otkrije takav strah, počinje istinski živjeti u mudrosti. Mudrac obećava: "Tada ćeš shvatiti strah Gospodnji i naći ćeš Božje znanje." Ništa se ne događa slučajno, sve počinje odlukom srca. "Ako primiš moje riječi", reći će Gospodin. To znači priznati da ne znam sve i da nisam sam sebi posljednje mjerilo. Mudrost počinje poniznošću", objasnio je mons. Kovač. "Božja riječ nije ukras, već mora pronaći mjesto u srcu, gdje se donose životne odluke. Nije dovoljno samo čuti, srce se mora obratiti. Prečesto slušamo Boga, a zapravo slušamo samo sebe, očekujući da Evanđelje potvrdi naše mišljenje, umjesto da promijeni naš život", naglasio je biskup Kovač i dodao: "Poziv na vapaj za razborom naglašava da Božja mudrost nije nagrada za inteligentne, već dar onima koji osjećaju da bez Boga ne mogu ispravno živjeti. Samo onaj tko je svjestan svojeg nutarnjeg siromaštva zna vapiti. Kruna tog traženja je kada se za Božjom mudrošću traga s istom strašću s kojom se traže prolazna dobra poput sigurnosti, ugleda, novca ili uspjeha. Ljudi su spremni ulagati ogromnu energiju, ustajati rano i ostajati budni do kasno za svjetovne ciljeve. Pitanje je ulažemo li barem toliko truda da pronađemo Boga i Njegovu mudrost."
 
Kada se to ostvari, dolazi obećanje: "Tada ćeš shvatiti strah Gospodnji." Ne radi se o prolaznoj emociji, već o novom pogledu na stvarnost. Čovjek počinje gledati svijet Božjim očima, shvaćajući da je Bog svet, život dar, grijeh rana nanesena ljubavi, a poslušnost Bogu ispunjenje slobode, a ne njezin gubitak. Knjiga mudrosti završava predivnim obećanjem da onaj tko pronađe strah Gospodnji ne postaje nesiguran, već Gospodin postaje njegova snaga, zaštita i štit. On čuva njegove staze, vodi ga putem pravde i daje mu razboritost da razlikuje dobro od zla.
 
"To je možda najveći paradoks vjere. Jedini strah koji oslobađa jest strah Gospodnji. Jer tko se boji izgubiti Boga, više se ne mora bojati ničega drugoga", istaknuto je. Psalmistov stih "Gospodin je svjetlost moja i spasenje, koga da se bojim?" potvrđuje ovu istinu. Kada Bog zauzme prvo mjesto u srcu, svi ostali strahovi gube svoju vlast. Stoga se ne moli za uklanjanje svakog straha, već za dar svetog straha koji je dar Duha Svetoga. To je srce koje pred Božjom veličinom ostaje ponizno, pred Njegovom ljubavlju zahvalno, a pred mogućnošću da Ga grijehom izgubi uvijek budno. Takav strah nije kraj ljubavi, nego njezin početak i čuvar.
 
Biskup Kovač poručio je kako najljepši primjer straha Gospodnjega nudi Blažena Djevica Marija. U svome hvalospjevu pjeva: "Milosrđe je njegovo od koljena do koljena nad onima što se njega boje." Marija ne pjeva o savršenima, bezgrešnima ili moćnima, već o onima koji žive u strahu Gospodnjem. Kada joj anđeo naviješta da će postati majka Sina Božjega, ona nije obuzeta paničnim strahom, već stoji u svetom strahopoštovanju pred otajstvom. Ne pokušava ovladati Bogom, ne postavlja uvjete, već pita samo ono što treba razumjeti, a zatim izgovara riječi koje su promijenile povijest svijeta: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi."
 
To je strah Gospodnji - srce koje pred Božjom veličinom kleči, ali se ne skriva; srce koje drhti od svetosti Božje, ali mu potpuno vjeruje. "Zato Marija može pjevati. Jer samo onaj tko se doista boji Boga više se ne mora bojati ljudi", rekao je biskup. Marija se nije bojala Herodove prijetnje, izbjeglištva, siromaštva ni boli pod križem, ne zato što je bila lišena ljudskih osjećaja, već zato što je u njezinu srcu postojao samo jedan strah: da nikada ne prestane pripadati Bogu. Upravo zato postaje najslobodnija žena u povijesti, jer joj strah Gospodnji nije oduzeo slobodu, već ju je oslobodio svih drugih strahova.
 
Pitanje je čega se mi zapravo bojimo: gubitka zdravlja, ugleda, posla, budućnosti, mišljenja drugih ljudi? Ili nas najviše boli pomisao da bismo svojim grijesima mogli udaljiti svoje srce od Boga? Čovjek uvijek služi onome čega se najviše boji izgubiti. Ako se najviše bojimo izgubiti prolazne stvari, one će zavladati našim srcem. Ali ako se poput Marije bojimo samo da ne izgubimo zajedništvo s Gospodinom, tada će nam se ispuniti obećanje iz knjige mudrosti: Gospodin će biti naš štit, čuvat će naše putove i voditi nas stazama dobra.
 
Želja je da Marija, žena puna Duha Svetoga i iskonskoga straha Gospodnjega, izmoli milost da i naše srce postane poput njezina - ponizno pred Božjom veličinom, otvoreno Njegovoj riječi i potpuno predano Njegovoj volji. Tada će i naš život, poput njezina Veliča, postati pjesma koja ne veliča nas same, nego Gospodina koji uzvisuje neznatne i svojim milosrđem nikada ne napušta one koji ga se boje.

"Sveti oci Crkve gotovo su jedinstveni u tumačenju straha Gospodnjega. Sveti Augustin ga opisuje ne kao strah roba pred gospodarom, već kao strah djeteta koje ne želi izgubiti ljubav svoga oca. Sveti Ivan Kasijan dodaje da je taj strah nerazdvojiv od ljubavi: što više ljubimo Boga, to više želimo ostati uz Njega. Sveti Ivan Zlatousti kaže da upravo taj strah gasi neuredne strasti, rađa poniznost, potiče obraćenje i raspaljuje ljubav prema dobru. Zato je dar straha Gospodnjega posljednji od sedam darova Duha Svetoga, ne zato što je najmanji, nego zato što čuva sve ostale. On je poput svetih vrata kroz koja čovjek ulazi u Božju blizinu i poput praga koji ga čuva da iz te blizine nikada ne iziđe.
 
Marija ne pjeva pjesmu uplašene žene, već pjesmu poniznoga srca. Njezina poniznost nije poniženje, nego istina. Njezina malenost nije bezvrijednost, nego prostor koji je Bog ispunio svojom milošću. To je pravo lice straha Gospodnjega: ne bojati se da je Bog protiv mene, nego živjeti u svetom divljenju pred Bogom koji je za mene učinio velika djela.
 
U kontekstu današnjeg svijeta, prepunog strahova koje mediji neprestano nameću, pitanje je što će biti s nama, s našim obiteljima, i u kojem smjeru idemo. Ljudski strah je neizbježan, ali Marijin primjer pokazuje kako se milošću Božjom razvija strah Gospodnji - strah da nas ništa u životu ne odijeli od ljubavi Božje i Njegove blizine. Zato se lomi kruh i blaguje Isusovo tijelo, moli se za milost i snagu da Gospodin svojom milošću umanji ljudske strahove, stavi ih u kavez, a u nama poraste čežnja za Njim i strah da Ga nikada ne izgubimo. Neka nam Marija, čiju svetkovinu slavimo, pomogne svojim primjerom i zagovorom da ostanemo ljubljena djeca Božja", zaključio je pomoćni biskup zagrebački mons. Marko Kovač.