Zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski predvodio je u subotu 26. lipnja 2021. u kapeli sv. Roka u Galgovu sprovodnu misu i obrede za preminuloga svećenika Pavla Kunšteka i pokop na groblju u Svetom Martinu pod Okićem u zajedništvu s okupljenim svećenicima i mnogobrojnim vjernicima.
Na svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja, u srijedu 24. lipnja 2021. godine, u KBC “Sestre milosrdnice” u Zagrebu preminuo je u 70. godini života i 45. godini svećeništva dugogodišnji župnik župe Svetog Martina pod Okićem vlč. Pavao Kunštek.
Članovi obitelji, svećenici, mnogi prijatelji i župljani župe sv. Martina biskupa u Svetom Martinu pod Okićem oprostili su se u subotu 26. lipnja 2021. od umirovljenog vlč. Pavla Kunšteka, svećenika Zagrebačke nadbiskupije preminulog u 70. godini života i 45. godini svećeništva.
Od 10 sati u subotu, 26. lipnja, vjernici i župljani Svetog Martina pod Okićem, brojni Samoborci, prijatelji i poznanici pristizali su u crkvu sv. Roka u Galgovu kako bi se oprostili od prerano preminulog, bivšeg dugogodišnjeg svetomartinskog župnika Pavla Kunšteka.
Misu zadušnicu i sprovodne obrede u 15 sati, u kapeli sv. Roka u Galgovu u župi Sveti Martin pod Okićem, kao i pokop na groblju Sveti Martin pod Okićem predvodio je pomoćni zagrebački biskup mons. Mijo Gorski u zajedništvu s okupljenim svećenicima i mnogobrojnim vjernicima.
Na početku misnog slavlja otac biskup uputio je rodbini i vjernicima izraze sućuti te prenio pozdrave i molitvenu blizinu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Nakon navještaja Božje riječi biskup Gorski je u prigodnoj propovijedi zahvalio za dar svećeništva vlč. Pavla i za njegovo svjedočanstvo vjere u Uskrslog Gospodina.
Na kraju misnog slavlja, nakon popričesne molitve svim okupljenima se obratio u ime generacije vlč. Josip Vnučec, župnik župe Svete Marije pod Okićem: „Sv. Augustin je u svoje vrijeme govorio da se pri rođenju svakog čovjeka može izreći hipoteza: bit će lijep ili bit će ružan; bit će bogat ili bit će siromašan; bit će dobar ili bit će zao… Ali ni za koga se ne može reći da neće umrijeti."
„I Sv. Jeronim je govorio: „Rađamo se kao umirući“. S časom rođenja počinje i naše umiranje. To je činjenica s kojom svaki čovjek mora računati. Koliko god nam je to jasno, ipak je smrt najmrskija riječ svakom čovjeku, i rijetki su koji je svjesno i bez ikakva straha prihvaćaju. Čovjek se uvijek iz petnih žila bori protiv smrti i, kako netko reče, najjači je čovjekov krik „Neću umrijeti!“
„I vjera nas uči da je čovjek stvoren za vječni život. Bog mu je pri stvaranju udahnuo besmrtnu dušu. I taj stvoreni dar u čovjeku trajno živi, zato svaki čovjek u dubini svoje duše osjeća da je stvoren za vječni život. Čovjek osjeća da smrt nije kraj."
"Biblija nam otkriva da Bog nije stvorio smrt i čovjeka je stvorio za neraspadljivost, a što potvrđuje Isusovo Uskrsnuće. U toj vjeri i nadi mi se danas opraštamo od tebe, dragi Pavel. Usprkos boli koja nas steže spomenimo se barem nekih važnih i lijepih trenutaka Pavlova života.“
"Vlč. Pavao Kunštek je rođen 27. travnja 1952. u Martijancu. Nakon osmogodišnje škole upisuje se 1967. u Dječačko sjemenište na Šalati, gdje nas se te godine upisalo 147 u prvi razred, malih, plašljivih, ali odlučnih slijediti Krista. I tako je to počelo dnevnim redom, rano ustajanje, molitva jutarnja, pa sv. misa, doručak ajmprem-juha svako jutro, pa nastava u školi, učenje, slobodno vrijeme, igre prijateljstva i nadijevanja „umjetničkih“ imena – zvali smo ga Japa!"
"Više od 90 nas je spavalo u jednoj prostoriji u kojoj se noću moglo čuti i molitava i pjesama… Naš Pavel je lijepo pjevao, izvrsnog sluha, profinjeni bariton, kasnije bas, slaveći Boga pjesmom, a i na radost i veselje prigodom raznoraznih slavlja, imendana, a posebno 70-ih godina pjevajući „Moja misli“, pjesmu židovskih robova iz Verdijeve opere Nabucco, ili „Uboj, u boj“ iz opere Nikola Šubić Zrinski, kojima smo posebno u početku „Hrvatskog Proljeća“ izražavali molitvu za sretnu budućnost naše domovine Hrvatske, a to se ponavljalo kasnije svakih pet godina pri slavljenju obljetnice mature te bi ove godine za koji dan slavili 50. obljetnicu mature, ali Pavel se preselio."
„Nakon mature na Šalati upisao je Bogoslovski fakultet u Zagrebu 1971., a diplomirao je 1977. i zaređen za svećenika 26. lipnja 1977. po rukama blagopokojnog kardinala Franje Kuharića. Kroz vrijeme na Bogosloviji Pavel je rado sudjelovao u gotovo svakoj akciji dajući joj svojom vedrinom, voljom i sposobnošću posebnu draž da smo svi uživali u njegovu društvu, jednostavno bio nam je na poticaj, utjehu, oslonac, jednom riječju blagoslov."
„Hvala Bogu i njegovim roditeljima, Stjepanu i Zdenki, koji su nam ga dali, a molitvom ga je s neba pratila njegova sestra Micika, časna sestra. Isus se danas sigurno sjeća kako je Pavla rado po krštenju primio u svoju Crkvu, koju je posebno volio i bio joj odan te s kojom nježnošću je Pavel primio Isusa u Prvoj sv. pričesti, a kasnije i u ostalim sakramentima, napose u sakramentu Svetog Reda."
„Svoju Prvu sv. misu ili Mladu misu je imao u Martijancu , 10. srpnja 1977. Moto na sličici za Mladu misu: „Sva je moja nada u tebi, Gospodine!“ Bio je to veliki događaj za cijelu župu Martijanec kraj Ludbrega. Nakon Mlade mise počinje svećenički pastoral. Prvo je godinu dana bio u Barilovičkom Leskovcu, pa dvije godine kapelan u Davoru, a zatim dvije godine na župi sv. Mirka u Kostelu, pa 5 godina u župi Draganić, a zatim 19 godina u župi Sv. Martina pod Okićem."
„Posebno je volio svećeničko društvo, a i težio je duhovnosti te je zato redovito svake godine sa svećenicima odlazio na duhovne vježbe u Lovran, gdje je 2001. doživio infarkt i završio u riječkoj bolnici na Sušaku."
„Kad se nakon operacije sa tri premosnice malo oporavio vratio se u župu i nastavio s radom u Sv. Martinu pod Okićem, gdje je 10. srpnja 2002. proslavio srebrnu misu i 25 godišnjicu svećeništva, a nakon toga je nastavio s radom još 5 godina te proslavivši 30. godišnjicu svećeništva 2007. odlazi u mirovinu, koju je živio u okruženju svojih najbližih koji su se brinuli za njega. Zato izričem veliku zahvalu i gospođi Ivanki."
„Inače Pavel nije mirovao, uvijek je bio spreman pomoći u našem Samoborsko-okićkom dekanatu i šire. Zadnje vrijeme nije se osjećao dobro, ali se uvijek interesirao za braću svećenike i rekao mi je, a i svom župniku Siniši, da podsjetimo svećenike dekanata da dođu na njegov imendan na objed, ali slavit će ga u nebeskom društvu što mu od srca želimo."
„U mirovini je proživio nepunih 14 godina. Isus nije bježao od smrti, niti je proklinjao smrt, a smisao joj je izrazio u slici zrna, koje posijano u zemlju mora nestati da bi donijelo obilat urod. Upravo to svjedoči život našega Pavla. Zato ti na rastanku danas možemo reći da smo ponosni i sretni."
„Bogu smo zahvalni što smo imali sreću živjeti s tobom. Dragi prijatelju Pavle, stigao si na cilj. U ime naše generacije hvala ti i moli za nas da i mi zavrijedimo Božje oproštenje i nađemo se u vječnoj domovini. A svima ožalošćenima u ime generacije sjemeništaraca 1967. i ređenika 1977. izražavam iskreno suosjećanje!“
U ime župljana župe Sveti Martin pod Okićem obratila se gospođa Ružica Razum: „Pripala mi je velika čast da se u ovom trenutku u ime svih župljana naše župe oprostim od našeg veličasnog Pavla. Što reći o našem veličasnom, a da svi vi koji ste ovdje to već ne znate. Veličasni Pavao on je nekada bio naš župnik."
„Opraštamo se od našeg bivšeg župnika koji je neizmjerno volio i brinuo o svojim župljanima i svojoj voljenoj župi Svetog Martina pod Okićem. Zahvaljujemo mu na brizi da sačuva našu župnu crkvu i kapele od propadanja. Njegov neizmjeran talent koji mu je Bog dao za glazbu nesebično je prenosio na naš pjevački zbor zahvaljujemo mu i na tome. Kada je odlazio u mirovinu oprostili smo se od njega riječima – svećenik dovijeka – on je to doista i bio."
„Kada mu je zdravlje to dozvoljavalo, dolazio je na misna slavlja sa svojim župljanima, molio s njima i za njih. Ali i njegovo ispovijedanje, sjedenje u ispovjedaonicama gdje god je trebalo, od Marije Bistrice pa po župama našeg dekanata, a posebno ostaje slika njegovog ispovijedanja pri Sv. Ani u Samoboru. Rana maša u 8, a naš veličasni Pavel već sjedi u ispovijedaonici i čeka vjernike za ispovijed."
„Veličasni Pavel imao je uz sebe osobu koja je uvijek brinula o njemu, a posebno u ovim danima njegove bolesti. Bila je sjena koja ga je uvijek pratila, bodrila, dizala – to je naša Ivanka. I zato draga naša Ivanka, veliko vam hvala što ste brinuli o našem župniku do zadnjeg trenutka."
„Još jednom dragi župniće Pavle, hvala vam što niste bili samo naš župnik, već i veliki prijatelj. Imati župnika za prijatelja – neprocjenjivo! I dragi prijatelju, opraštamo se s vama, ne uz stisak ruke nego uz čvrst zagrljaj – zbogom!“
Od pokojnika se prigodnim riječima oprostio domaći župnik vlč. Siniša Hegedušić: „Danas je za cijelu župnu zajednicu u Svetom Martinu pod Okićem i za mene tužan dan jer je izgubila dobrog čovjeka i prijatelja nekadašnjeg župnika vlč. Pavla Kunšteka."
„U susretima s vlč. Pavlom doživio sam uvijek čudesan i radostan osmjeh na licu. Bio je to izraz lica kao da u pozadini života nije bilo životnih križeva i poteškoća. Vjerovao je u Boga i u Boga je položio svoju nadu. Uvijek je zračio kršćanskom radošću i nadom. Imao je veliko srce za svakog čovjeka."
„U svim radostima života ostao je ponizan, kao što je ostao uspravan i pred teškom bolešću. On je zatvorio oči za ovaj svijet i usnuo, da bi se probudio tamo kod Boga i otvorio svoje oči za vječnu radost. U ovim trenucima boli neka nam vjera u Krista koji je umro i uskrsnuo i pobijedio smrt bude naša snaga i jakost."
„Danas, kada se opraštamo od njegovog ovozemnog životnoga puta, želimo uputiti svoje molitve Bogu kojemu je nastojao služiti, da ga nagradi vječnošću za njegov život. Svi mi, kao župljani, zahvaljujemo mu na svemu onom lijepom i plemenitom što je učinio obnašajući svećeničku službu dok je bio svetomartinski župnik."
„Dragi vlč. Pavao u svoje ime kao župnika i u ime svih župljana župe Svetog Martina pod Okićem hvala ti na svemu što si učinio za ovu našu župu čijim si se uspjesima jako veselio i u čijem si životu dok si mogao gotovo do kraja aktivno sudjelovao posebno u pomoći ispovjedanju i slavljenju svete mise. Svemogući Gospodin neka ti bude vječna nagrada i neka te primi u svoj nebeski dom! Neka ga Gospodin nagradi u svome vječnom Kraljevstvu!“
Lijes s pokojnikovim tijelom u procesiji je ispraćen do groba na mjesnom groblju u Svetom Martinu pod Okićem gdje je mons. Gorski završio sprovodne obrede. Uz zagrebačkoga biskupa u obredu su sudjelovali domaći župnik velečasni Siniša Hegedušić, župnik i dekan Samoborsko-okićkog dekenata prečasni Ivica Cik, domaći svećenici vlč. Nikola Jurković i preč. Vlado Razum, i drugi svećenici iz susjednih župa.
