Riječ Nadbiskupa

Govor zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše prilikom posjeta Hrvatskom katoličkom sveučilištu

Čudit se može samo um koji poznaje svoje granice i svoju malenost, jer je to stav spontanog otvaranja duše koja naslućuje ljepotu i uzvišenost stvorenja, koja naslućuje odakle potječe i kamo je pozvana doći. U tome se smislu potvrđuje izreka da je strah Gospodnji početak mudrosti, jer je rezultat onog temeljnog čuđenja koje nas otvara spoznaji, jer priznaje Mudrost kojom smo nošeni, koja nas nadilazi, pred kojom samo u divljenju možemo postavljati prava pitanja i dobiti odgovore. To nikako ne možemo postići pukim mudrovanjem koje nadima. Zato je istina jednostavna, a prava rješenja odražavaju ljepotu i eleganciju. Izviru iz našeg temeljnog „DA“ Bogu.

Crkva treba vjerne laike i klerike. Potrebni su joj pošteni i vjerni liječnici, menadžeri, medicinske sestre, povjesničari, medijski djelatnici, nastavnici, socijalni radnici i drugi predani laici kako bi je savjetovali i pomogli u vođenju. Ona treba i pastire koji znaju voditi s razboritošću, poniznošću, pravednošću, hrabrošću i ljubavlju. Ali ono što joj treba više od svega je svetost. Obnova Crkve nije konačno pitanje struktura. To je pitanje vjere. Pozvani smo biti ljudi molitve, hrabrosti, revnosti i poštenja. Trebamo žene i muškarce za druge, usidrene u sakramentalnom životu Crkve.
19.02.2024

Homilija zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše na Stepinčevo

Uočavajući vjerničku ravnodušnost, blaženi Alojzije je svoje slušatelje upozoravao na opasnost polovičnosti i mlakosti u primjeni vjerskih istina u svagdanjem životu kao i na bolne posljedice koje nosi grijeh. Danas se nažalost stječe dojam da ono što mrzimo nije grijeh, već posljedice grijeha jer su bolne i trpimo štetu zbog njih. Mnogi ljudi duboko žale zbog nereda u koji ih je grijeh doveo, ali bi ponovo učinili istu stvar kad bi bili sigurni da će izbjeći posljedicama. Po Stepinčevu smo primjeru pozvani razmisliti o vlastitom odnosu prema grijehu. Jesmo li skloni žaliti samo zbog posljedica naših grešaka, ili smo spremni duboko promijeniti svoje srce i um i mrziti sam grijeh zbog njegova razdvajajućeg učinka na naš odnos s Bogom i bližnjima?

Blaženi je Alojzije bio svjestan da je duša, uljepšana Božjom slikom i otkupljena Božjom krvlju, najdragocjeniji čovjekov biser, pupoljak vječnosti, iskra osvijetljena Božjim dahom, bogati dijamant ugrađen u glineni prsten. Nije se samo teoretski suprotstavljao zlu već je to činio i konkretnim djelima ljubavi prema bližnjemu. Prihvaćao je grešnike i molio za neprijatelje, uvijek jasno razlikujući grijeh od grešnika. Time nas jasno poučava da prava ljubav ne znači blagoslivljanje grešnog stanja, već upravo suprotno – autentična ljubav zahtijeva iskrenu brigu za čovjeka i za spasenje njegove besmrtne duše koja uključuje poziv na obraćenje i zahtijeva promjenu života, tj. obraćenje kako bi se mogao spasiti.
10.02.2024

Pozdravni govor nadbiskupa Dražena Kutleše prigodom proslave 25. godišnjice biskupstva mons. Josipa Mrzljaka i mons. Vlade Košića

U Krašiću, gdje je blaženi Alojzije Stepinac proveo godine svoje prisilne izolacije, ali i duboke molitve i služenja, nalazimo inspiraciju za vlastitu službu. Svojom nepokolebljivom vjerom, hrabrošću i ljubavlju prema Bogu i narodu naš je Blaženik postavio temelje na kojima i mi danas nastavljamo graditi. Preuzvišeni Josipe i Vlado, vaša služba, kao i blaženog Alojzija, odlikuje se istinskom predanošću evanđelju i neumornim radom na izgradnji Kraljevstva Božjeg na zemlji.

Kao što blaženi Alojzije nikada nije popustio u vjeri, nadi i ljubavi, tako ste i vi, nadahnuti njegovim primjerom, bili stijene na kojima je rasla naša i vaša mjesna Crkva. U vremenima izazova vaša vjernost Kristu i Crkvi bila je nepokolebljiva te je i sve nas učvršćivala u vjeri i vjernosti evanđelju.

U svojem služenju pokazali ste da je kršćanska vjera uvijek živa, rastuća i plodonosna kad je ukorijenjena u Isusu Kristu, Gospodinu našem. Svojim životima svjedočite da se snaga i sigurnost biskupske službe nalaze u vjeri i osobnom poznavanju Boga koji nas nikada neće iznevjeriti.
06.02.2024

Homilija nadbiskupa Dražena Kutleše na spomendan sv. Marije De Mattias

Kao i svi sveci, sveta Maria de Mattias uvijek je radila u dubokom zajedništvu s mjesnom i općom Crkvom. A Crkva, znamo, ima poslanje koje nijedna druga institucija nije pozvana vršiti: brinuti se za spasenje duša. Vaši vas zavjeti, drage sestre, na poseban način povezuju s Crkvom i njezinim otajstvom tako da vaš duhovni život mora biti posvećen dobru čitave Crkve. Sam Sabor, promišljajući o redovništvu, pred vas stavlja dužnost da svim silama i u skladu s oblikom vlastitog poziva, bilo molitvom, bilo djelotvornim zalaganjem, radite na ukorjenjivanju i jačanju Kristova kraljevstva u dušama i na njegovu širenju na sve strane (usp. LG 44).

Nije ovdje riječ o pukom izvanjskom zajedništvu, formalnoj uljudnosti u ophođenju s crkvenom hijerarhijom, kurtoaziji lišenoj istinskog poštivanja onoga što je Crkva u svojoj biti. Riječ je o duhovnim stvarnostima. Vaš je duhovni život posvećen dobru Crkve. I kada nitko za vas ne zna u skrovitosti vaših kuća, kapelica, bolesničkih soba, duhovne žrtve koje prinosite Bogu doprinose rastu i svetosti Kristove Crkve. Samo ljubav može učiniti da trpite kada trpe udovi te iste Crkve, da se žalostite kad njezino lice prekrije sjena tuge, da se radujete kad zablista sjajem Zaručnice.
04.02.2024

Homilija nadbiskupa Dražena Kutleše na blagdan Svijećnice

Na važnost takva dinamizma u duhovnom životu Bogu posvećenih osoba upozorio je i blaženi Alojzije Stepinac. Obraćajući se sestrama kaže: „Danas bih vas želio upozoriti na jednu pogrješku u duhovnome životu, a to je da kad čovjek prođe neki stanoviti niz godina u svome zvanju, opaža se zastoj. To je velika i teška stvar, jer je sigurno ovo pravilo: Ako čovjek ne napreduje, onda je sigurno da će nazadovati. Ali nažalost često opažamo (…), da smo na početku svoga obraćenja bili bolji nego iza mnogo godina redovničkog života. Činjenica je da je svećenik ili redovnik mnogo puta bio bolji onda kada je primio sveti red ili redovničko odijelo, nego nakon mnogo godina svojih zavjeta.“ Ipak, unatoč tim ljudskim slabostima, ohrabrujem vas riječima blaženog Alojzija: „Naprijed! Svim silama naprijed, pogotovo danas kada su tako teške prilike. Božja pomoć neće izostati niti danas, u tim teškim vremenima. Danas još manje. Što su teže prilike, veća je milost Božja.“
02.02.2024

Homilija nadbiskupa Kutleše na misnom slavlju ispraćaja preminulog preč. Ivana Frkonje

Na koncu, draga rodbino, prijatelji, kolege, svi koji ste došli na ovaj ispraćaj jer je preč. Ivan svojim životom dotakao vaš život, rado bih kod njegova odra postavio još jedno pitanje. Tko je svećenik? Ako uzmemo u obzir što se sve očekuje od jednog svećenika, mogli bismo reći da takvo biće ne postoji, jer treba biti: „u isto vrijeme i velik i malen. Duhom plemenit, kao da je kraljevske krvi, jednostavan i prirodan, kao da je seljačkih korijena; junak u svladavanju sebe, čovjek koji se borio s Bogom; istovremeno i izvorište posvećenja i grješnik kojemu je Bog oprostio. Svojih želja gospodar, služitelj bojažljivih i slabih, koji se ne savija pred moćnima, ali se sagiba pred siromasima. Učenik svoga Učitelja i vođa svoga stada. Prosjak širom otvorenih ruku, nositelj nebrojenih darova; čovjek na bojnom polju, mati koja krijepi bolesne (…) ljubitelj mira, neprijatelj nepokretnosti, uvijek postojan, od mene tako različit.“ (v. R. Sarah, Za vječnost, str. 71-72). Sve to i još toliko toga, naizgled proturječnoga, ali u predanju njegova života duboko osmišljenoga, bio je i preč. Ivan.
31.01.2024

Homilija nadbiskupa Dražena Kutleše na proslavi Sveta Tri Svetitelja u Križevcima

Okupili smo se na ovom svečanom liturgijskom slavlju kako bismo proslavili zaštitnike Križevačke eparhije, tri velika crkvena oca, tri svetitelja, kako ih naziva istočna crkvena predaja: Ivana, koji je zbog svoje propovjedničke vještine stekao ime Zlatousti, Bazilija Velikog i Grgura Nazijanskog nazvanog Bogoslov, jer se strogo pridržavao Svetoga pisma i crkvene predaje.

Svu trojicu resila je ljubav prema Svetome pismu, velika mudrost u obrani i prenošenju crkvenog nauka, a nadasve pobožan i svet život. Vrijeme u kojemu su živjeli i upravljali svojim Crkvama, bilo je jako teško. Crkvu je pustošilo krivovjerje, među klerom je vladala simonija, a na carskom dvoru nemoral. Bilo je gotovo nemoguće napredovati u kršćanskim krepostima usred takva svijeta. Ova su trojica velikana duha to shvatila i svaki se nakon svjetskih nauka povlačio u pustinju i samoću. Takvo ih je povlačenje usavršavalo u kreposti te su bili kadri neustrašivo se uhvatiti u koštac s izazovima i problemima. No, nije bilo moguće, kako kaže današnje Evanđelje „sakriti grad na gori“, niti je imalo smisla svjetiljku staviti pod posudu. Svaki od njih bio je pozvan i protivno svojim željama preuzeti biskupsku službu. Svu trojicu resio je izniman karakter, inteligencija, mnoštvo talenata, svetost i neumorna služba Bogu.
30.01.2024

Uvodna riječ nadbiskupa Dražena Kutleše na otvorenju 64. teološko-pastoralnog tjedna

Teološko-pastoralni tjedan, koji je postao prepoznatljivim događajem, ima za cilj obnovu i nadopunu teološkog znanja, identificiranje problema i izazova našeg vremena te zajedničko promišljanje i traženje rješenja.

Dokument Hrvatske biskupske konferencije iz 2018. godine, pod nazivom „Da vaša radost bude potpuna“, koji se odnosi na katehezu i rast u vjeri u suvremenim uvjetima, naglašava da je kateheza odraslih ključna točka za katehezu djece i mladih, te ističe potrebu za prijelazom s tradicionalne na osobnu, zrelu i svjedočku vjeru (usp. br. 44).

Blaženi Alojzije Stepinac bio je svjestan važnosti pouke odraslih u vjeri za ostvarivanje ciljeva kateheze djece i mladih, rekavši: „Odraslima je potrebna pouka da djeluju na druge (primjerom i riječju) i spase sami sebe!“ (A. Stepinac, Crkva Majke Božje Lurdske, 14. veljače 1945. godine).
23.01.2024

Homilija nadbiskupa Dražena Kutleše na svetkovinu Bogojavljenja

Ono što se protivi Božjemu zakonu, draga braćo i sestre, ne možemo učiniti bezopasnim za svoj život i opstanak ako mu promijenimo ime, ako ga uvijemo u plašt društveno, politički ili ideološki prihvatljivoga i poželjnoga. U situacijama u kojima se neizbježno približavamo rubu ponora i vlastite propasti, najpametniji i najprogresivniji put započinje korakom unazad. Mudrost je to vidjeti i odvažnost je tako postupiti.
Za jednu takvu odvažnost promjene smjera potrebna je poniznost koja je resila tri mudraca. Iako su bili ljudi znanja i moći, nisu se ustručavali pokloniti jednostavnom Djetetu u jaslama prepoznajući u njemu nešto veće od sebe i svojih shvaćanja. U srži kršćanske mudrosti leži sposobnost mudrog čovjeka da uviđa i prihvaća Božje djelovanje čak i u najskromnijim i neočekivanim okolnostima te da se otvori prema promjenama koje takvo prepoznavanje može donijeti u njegov osobni život.
06.01.2024

Homilija nadbiskupa Dražena Kutleše na svetkovinu Rođenja Gospodinova

Radosna vijest o Kristu Spasitelju zahtijeva osobni odgovor. Kada se duši objavi Krist, odgovor koji se spontano daje jest odgovor vjere. Isus možda nije Spasitelj kakvog su očekivali. Misli Isusovih suvremenika zasigurno nisu uključivale rođenje u štali, a još manje raspeće na križu. „Pismo kaže: Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve, Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije. […] Obje se životinje pojavljuju kao prikaz čovječanstva lišena razumijevanja, koje pred Djetetom, pred poniznim Božjim pojavljivanjem u štali, dolazi do spoznaje i u siromaštvu ovoga rođenja prima bogojavljenje koje sada sve uči vidjeti. [Ovo] Dijete čvrsto zamotano u pelene pretkazanje je časa njegove smrti: on je od početka Žrtvovani.“ (Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, str. 80)
25.12.2023