Aktualnosti

U Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu u ponedjeljak 23. veljače 2026. godine održana je korizmena duhovna obnova za svećenike Zagrebačke nadbiskupije. Duhovnu obnovu vodio je vlč. dr. sc. Odilon-Gbènoukpo Singbo, docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Nakon molitve Srednjega časa, nadbiskupa Dražena Kutlešu, pomoćne biskupe Ivana Šaška, Miju Gorskog, Vladu Razuma i Marka Kovača te sve okupljene svećenike pozdravio je moderator Nadbiskupskog duhovnog stola i v. d. ekonoma Zagrebačke nadbiskupije preč. Domagoj Matošević.

Nadbiskup Kutleša poručio je svećenicima da ovo korizmeno vrijeme iskoriste "kao providnosni Božji „poziv na buđenje“. To je vrijeme u kojemu nas Duh Sveti podsjeća na dar koji je u nas položen polaganjem ruku, kako bismo ga dublje doživjeli, zahvalili na njemu i, što je ključno, kako bismo ga raspirivali. Uistinu, da bismo dar svećeništva očuvali, potrebno je uvijek iznova raspirivati ga i rasplamsavati, kao što se žar pod pepelom raspiruje dovođenjem zraka."

"Korizma je vrijeme u kojemu se ne pitamo što nemamo, nego što se to u nama ohladilo. Što je od dara postalo rutina? Što je od prvotne ljubavi postalo navika?", istaknuo je mons. Kutleša i dodao: "To traži iskreno, ponekad i bolno, suočavanje sa samim sobom. Koji je dio moga života zahrđao, a koji je doista izbrusila vjernost u služenju Gospodinu? Možda smo se navikli živjeti sa svojim slabostima: nedostatkom vremena, ograničenošću snaga, povlačenjem pred pastoralnim poteškoćama, ravnodušnošću mnogih. Danas nas Gospodin ne zove da potvrdimo popis svojih slabosti, nego da ponovno prepoznamo snagu onoga što nosimo u sebi: dar Riječi, dar sakramenata, dar molitve, dar strpljivosti, dar trpljenja, dar utjehe, dar jednostavnog i ustrajnog služenja."

Govoreći o raspirivanju milosnog dara svećeništva, Nadbiskup je kazao kako se on može raspiriti: iskrenim ispitom savjesti, konkretnom odlukom i stvarnim služenjem: "Molitva je svjež zrak. Križ je oganj. Bez njih se plamen svećeničkoga poziva gasi. Ako želimo obnovu nadbiskupije, moramo prvo obnoviti sebe."

"Imajmo ove korizme stalno pred očima Kristovo poniženo ljudsko lice, puno suza, krvi i znoja. Razmatrajmo taj prizor ljubavi! Korizma je poziv da se ponovno zagledamo u Raspetoga", naglasio je mons. Kutleša i nastavio: "Pred takvim Kristovim licem mijenja se perspektiva. Više ne pitam „isplati li se“, nego „koliko ja ljubim Krista“. Krist zaslužuje sve, njemu pripada svaki dah našega života."

Na kraju, Nadbiskup je poručio kako "najopasnija napast za svećenika nije veliki pad, nego tiho gašenje. Nije veliki grijeh, nego mlakost. Nije poraz, nego navika. Ne treba nam novi dar. Treba nam nova odluka. Stanimo pred Raspetoga. Pogledajmo njegove rane. I recimo mu: „Gospodine, ne želimo biti mlaki. Ne želimo tinjati. Želimo gorjeti.“ Ako mi gorimo, narod će osjetiti toplinu. Ako mi klečimo, narod će vjerovati. Ako mi ljubimo Krista, Crkva će živjeti. Zato, ne pristajmo na tinjanje. Raspirujmo milosni dar. I izgarajmo za Krista."

Na početku nagovora vlč. Singbo kazao je kako će govoriti o prijateljstvu kroz otajstvo križa jer "svaki put kada Isus govori o prijateljstvu, ujedno govori i o križu."

"S Isusom i zbog Isusa nema istinskog prijateljstva bez križa. Prijateljstvo nije sentimentalizam ili međusobno čašćenje i kađenje, ili pak neprestano pretresanje onog što ne valja, već je izlaganje sebe radi drugih. Veće ljubavi nema, da tko svoj život položi za svoje prijatelje", poručio je vlč. Singbo i nastavio: "Tvrditi da sam prijatelj stavlja me pred zahtjev odricanja i decentriranja od sebe i svojih očekivanja. Upravo je zato nemoguće promatrati križ bez raspetoga i uskrsloga čije prijateljstvo označava krajnje predanje i odricanje."

Naglasio je kako "Kristovo prijateljstvo vodi do mržnje svijeta, ne zato što mi mrzimo svijet, nego zato što će svijet zamrziti Kristove prijatelje. Odmah prelazimo iz prijateljstva u mržnju. Svijet je tamo gdje si postavljen, tamo gdje nastojiš odgovorno i vjerno biti Kristov prijatelj."

"Prijateljstvo s Isusom traži samoću u kojoj se nanovo uranjamo baš u njega, kako bismo se još kvalitetnije davali povjerenom stadu. Takvo prijateljstvo ne podnosi dakle pretjerani aktivizam u koji možemo vrlo lako pobjeći, a na kraju je rezultat tog bijega duboka praznina i neispunjenost unatoč uvjerenju da se puno dajemo. Opasnost je tada da mislimo da nas svijet ili svi mrze, a zapravo ne ljubimo sebe onom ljubavlju o kojoj govori Isus: „Ljubi bližnjega kao sebe samog.“ Bez tog „kao sebe samog“ zapravo stvaramo kaos u sebi i oko sebe."

Kao još jednu opasnost vlč. Singbo izdvojio je i onu vrstu prijateljstva "koja se može prepoznati kada smo u grupi i osjećamo neku vrstu povezanosti, kao da smo jedno tijelo, u potpunom skladu. Međutim, događa se to da čovjek bude zarobljen u takvom društvu i druženju. Nikad nema vremena za osobno razmatranje. Nikad nema vremena da bude sam. Gubi se u druženjima u kojima traga za ispunjenjem i radošću. (...) Ta druželjubivost može ubiti osjećaj osobne odgovornosti. Odgovornosti prema sebi, pred Bogom i svojom savješću. Tada se gubi istina o prijateljstvu, i o specifičnosti svojeg poziva."
 
Podsjetio je kako "promišljati o prijateljstvu kroz otajstvo križa vodi nas do jedne zastrašujuće stvarnosti ljudskih odnosa. Naime, samo nam prijatelj može zabiti nož u leđa. Samo nam netko blizak može slomiti srce. (...) Samo prijatelj može ući u svetinju našeg bića i u njoj stvoriti nered. To je logika izdaje."

"Što smo bliži kao prijatelji, to je lakše doći do najslabije točke jedni drugih, pa čak dotaknuti bijedu jednih drugih, do okrenutosti jedni protiv drugih. Braćo, kao Isusovi učenici, sposobni smo i izdati. No ovo ne kažem da bismo se zatvorili jedni prema drugima. Naprotiv, želim nam reći da upravo zbog takve napasti ovo vrijeme služi kao vrijeme obnove prijateljstva po logici križa i Krista. Jer tom logikom ne možemo nikako biti izdajnici, već proroci. Tko može bolje razumjeti svećenika, doli brat, prijatelj svećenik!", poručio je okupljenim svećenicima.

Na kraju vlč. Singbo zaključio je kako valja "prihvatiti da je Isusova ljubav istovremeno ono najintimnije i najposebnije što imamo, ali i da to nije nikakva isključujuća privilegija. Naprotiv, to je ljubav koja me čini prijateljem, bratom. Biti prijatelj ili brat po Kristu, znači biti tu jedni za druge u istini, svjesni da je put prijateljstva ujedno i put radosti, ali i put križa, odnosno put raznih iskušenja. To ne znači da treba stvarati kušnje za svog prijatelja, one jednostavno dođu same od sebe. Zapravo treba poput Marije, poput Ivana biti tu, uz njega, uz križ."

Nakon nagovora uslijedilo je pokorničko bogoslužje, a potom i euharistijsko klanjanje tijekom kojeg je bila prilika za sakrament pomirenja.