Nadbiskupija

Tijekom dugog povijesnog razvitka Zagrebačke biskupije njezini biskupi su u više navrata nastojali da se ona odcijepi od mađarskih metropolija i uzdigne na stupanj nadbiskupije i metropolije. To se htjelo postići na dva načina: tako da se sama Zagrebačka biskupija proglasi nadbiskupijom i metropolijom ili da se juridički spoji sa Splitskom nadbiskupijom te da se metropolitsku jurisdikciju sa Splita prenese na Zagreb.

Prvi pokušaj u tom pravcu zbio se za vrijeme zagrebačkog biskupa Stjepana II., ali je provala Tatara u Hrvatsku 1242. godine to spriječila. U 17. stoljeću biskup Aleksandar Ignacije Mikulić namjeravao je Zagrebačku biskupiju spojiti sa Splitskom metropolijom i metropoliju prenijeti na Zagreb, ali je Venecija to onemogućila. Također je to nastojao provesti i biskup Martin Brajković (1703.-1708.), koji bi možda i uspio da nije prerano umro.

Konačno je do uzdignuća Zagrebačke biskupije na stupanj nadbiskupije i metropolije došlo sredinom 19. stoljeća u doba hrvatskog narodnog preporoda. Tada je to nastojanje odlučio poduprijeti hrvatski Sabor, naravno, uz veliko protivljenje Mađara. No odlučan stav Sabora, potpomognut naporima bana Josipa Jelačića i posebice zagrebačkog biskupa Jurja Haulika te bečkog nuncija kardinala Mihaela Viale-Prelà, konačno je urodio uspjehom. Papa Pio IX. bulom Ubi primum placuit 11. prosinca 1852. godine uzdigao je Zagrebačku biskupiju naa stupanj nadbiskupije, osnovavši novu samostalnu Hrvatsko-slavonsku crkvenu pokrajinu. Apostolski nuncij u Beču kardinal Viale-Prelà ustoličio je 8. svibnja 1853. godine u zagrebačkoj katedrali prvog zagrebačkog nadbiskupa i metropolita Jurja Haulika, koji je godine 1856. imenovan kardinalom. Njega je naslijedio nadbiskup i metropolit Josip Mihalović (1870.-1891.), koji je godine 1877. bio imenovan kardinalom, predan pastoralnom radu i odgoju duhovnih zvanja, te obnovi prvostolnice i sjemeništa.

U sastav Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine, osim Zagrebačke nadbiskupije, ušle su kao sufraganske biskupije Bosansko-đakovačka i Srijemska biskupija, Senjsko-modruška biskupija te Križevačka eparhija. Senjsko-modruška biskupija ostala je u sastavu Zagrebačke metropolije do 1969. godine, kada je sjedinjena s Riječkom biskupijom te uzdignuta i preimenovana u Riječko-senjsku nadbiskupiju i metropoliju. Godine 1997. u sastav Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine ulaze Požeška biskupija i Varaždinska biskupija, osnovane na dijelu područja koje je dotad pripadalo Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Hrvatsko-slavonska crkvena pokrajina postojala je 155 godina, tj. do 18. lipnja 2008. godine, kada je papa Benedikt XVI. na njezinu području uspostavio dvije crkvene pokrajine: Đakovačko-osječku crkvenu pokrajinu i Zagrebačku crkvenu pokrajinu. U sastav Đakovačko-osječke crkvene pokrajine ušle su Đakovačko-osječka nadbiskupija (tada je Đakovačka biskupija uzdignuta na stupanj nadbiskupije), Srijemska biskupija (dotad je bila pripojena Đakovačkoj biskupiji) i Požeška biskupija. U sastav Zagrebačke crkvene pokrajine ušle su Zagrebačka nadbiskupija, Varaždinska biskupija i Križevačka eparhija, a od 2010. godine pridružene su im novouspostavljena Sisačka biskupija te osnovana Bjelovarsko-križevačka biskupija.

Na zagrebačkoj (nad)biskupskoj stolici u njezinom devetstoljetnom hodu izmijenila se plejada vrsnih muževa, učenjaka i prosvjetitelja, narodnih vođa, diplomata i državnika koji su se isticali dobrotom, erudicijom, kršćanskim i ljudskim vrlinama. Dvojicu od tih izuzetnih osoba Crkva je zbog njihova sveta života proglasila blaženima: Augustina Kažotića (1303.-1322.) i Alojzija Stepinca (1937.-1960.). U svojoj povijesti Zagrebačka (nad)biskupija imala je 68 biskupa, 2 nadbiskupa i 6 nadbiskupa-kardinala. Sadašnji nadbiskup Dražen Kutleša je 77. zagrebački (nad)biskup.

Izvor: Šematizam Zagrebačke nadbiskupije 2023.