Izbornik

Riječ Svetog Oca

Isus – učitelj navještaja

Prošle smo srijede razmišljali o Isusu kao uzoru naviještanja, o njegovom pastirskom srcu koje je uvijek usmjereno prema drugima. Danas ga gledamo kao učitelja navještaja. Neka nas u tome vodi zgoda u kojoj On propovijeda u sinagogi svog sela, Nazareta. Isus čita odlomak iz proroka Izaije (usp. 61, 1-2), a zatim sve iznenađuje vrlo kratkom „propovijedi“, od jedne jedine rečenice, od samo jedne rečenice. On kaže: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“ (Lk 4, 21). To je bila Isusova propovijed: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“. To znači da je za Isusa u tom prorokovu tekst sadržana bît onoga što On želi reći o sebi. Svaki put, dakle, kad govorimo o Isusu, trebamo ponoviti taj njegov prvi navještaj. Pogledajmo dakle od čega se sastoji taj prvi navještaj. Možemo prepoznati pet bitnih elemenata.
25.01.2023

Papin Angelus na Nedjelju Božje riječi

Ostaviti i slijediti. S Isusom je uvijek tako. Može se isprva osjetiti neku očaranost njime, možda također zahvaljujući drugima. Zatim to poznavanje može postati osobnije i zapaliti svjetlo u srcu. Postaje nešto lijepo što treba dijeliti s drugima: „Znaš, dojmio me se onaj odlomak iz Evanđelja, dirnulo me ono iskustvo služenja“. Nešto što te dirne u srce. Tako će biti i s prvim učenicima (usp. Iv 1, 40-42). Ali prije ili kasnije dođe trenutak kad je potrebno ostaviti da bi se slijedilo njega (usp. Lk 11, 27-28). I tu moraš prelomiti: ostavljam li iza sebe neke sigurnosti i upuštam se u novu pustolovinu ili ostajem tu gdje jesam? To je odlučujući trenutak za svakog kršćanina, jer je ovdje na kocki smisao svega ostalog. Ako ne smogneš hrabrosti pokrenuti se, postoji opasnost da ostaneš puki promatrač sveg svog života i da živiš svoju vjeru polovično.
22.01.2023

Isus – uzor naviještanja

Prošle srijede započeli smo ciklus kateheza o strasti prema evangelizaciji, odnosno o apostolskom žaru kojim mora biti prodahnuta Crkva i svaki kršćanin. Danas gledamo nenadmašan uzor naviještanja, a to je Isus. U Evanđelju dana svetkovine Božića naziva ga se „Riječju Božjom“ (usp. Iv 1, 1). Činjenica da je On Riječ, lat. „Verbum“, pokazuje nam bitan aspekt Isusa: On je uvijek u odnosu, u izlasku, nikada nije sam, uvijek je u odnosu, u izlasku. Riječ, naime, i postoji zato da bi se prenosila, priopćavala. Takav je Isus, vječna Očeva Riječ koja dopire do nas, koja se objavljuje nama. Krist ne samo da ima riječi života, nego od svog života čini jednu Riječ, poruku: On živi, naime, uvijek okrenut Ocu i nama. Uvijek gleda Oca koji ga je poslao i gleda nas kojima je On bio poslan.
18.01.2023

Ivan Krstitelj nas uči slobodi od navezanosti na službe i položaje

Evanđelje današnje liturgije (usp. Iv 1, 29-34) donosi svjedočanstvo Ivana Krstitelja o Isusu, nakon što ga je krstio u rijeci Jordanu. Ono glasi ovako: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene!“ (rr. 29-30).
 
Ta izjava, to svjedočanstvo, otkriva Ivanov duh služenja. Bio je poslan pripraviti put Mesiji i to je učinio ne štedeći samoga sebe. Ljudski gledano, moglo bi se pomisliti da će za to biti „nagrađen“, da će mu pripasti istaknuto mjesto u Isusovu javnom životu. Ali ne. Ivan, nakon što je izvršio svoje poslanje, zna ostati po strani, povlači se u drugi plan kako bi ustupio mjesto Isusu. Vidio je Duha kako silazi na njega (usp. rr. 33-34), pokazao je na nj kao na Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta i sada ga on sam ponizno sluša. Od proroka postaje učenik. Propovijedao je narodu, okupio učenike i dugo ih odgajao. Ipak, nijednog od njih ne veže uz sebe. I to je teško, ali to je znak pravog odgajatelja: ne vezati ljude za sebe. Ivan to čini: upućuje svoje učenike na Isusa. Ne zanima ga pridobivanje vlastitih sljedbenika, stjecanje ugleda i uspjeha, nego svjedoči i zatim se povlači, kako bi mnogi doživjeli radost susreta s Isusom. Mogli bismo reći: otvara vrata i odlazi.
15.01.2023

Papina poruka za 31. Svjetski dan bolesnika

Bolest je dio našeg ljudskog stanja. No, ako se bolest živi u izolaciji i napuštenosti, ako nije praćena brigom i suosjećanjem, može postati nehumana. Kad se putuje zajedno normalno je da se netko osjeća loše, da mora stati zbog umora ili zbog neke nezgode na putu. Upravo se u tim trenucima vidi kakvi smo dok koračamo zajedno: je li to doista zajednički hod ili smo na istom putu, ali svatko gleda svoje interese i pušta da se drugi snalaze kako znaju. Zato na 31. Svjetski dan bolesnika, u jeku sinodalnog puta, pozivam sve nas da razmišljamo o činjenici da upravo zahvaljujući iskustvu ranjivosti i bolesti možemo naučiti hodati zajedno prema Božjem stilu, a to je blizina, suosjećanje i nježnost.
13.01.2023

Prva kateheza pape Franje o evangelizaciji

Sve, dakle, počinje Isusovim pogledom. „Ugleda… čovjeka“, Mateja. Potom slijedi – drugi korak – pokret. Najprije pogled, Isus ugleda, a zatim drugi korak – pokret. Matej je sjedio u carinarnici; Isus mu reče: „Slijedi me“. I „on usta i pođe za njim“ (r. 9). Primijetimo da se u tekstu ističe da je „ustao“. Zašto je taj detalj tako važan? Zato što u ono vrijeme, tko je sjedio imao je vlast nad drugima koji su stajali pred njim da ga slušaju ili, kao u ovom slučaju, da plate porez. Ukratko, tko je sjedio imao je vlast. Prvo što Isus čini jest to da odvaja Mateja od moći: vodi ga od toga da sjedi i prima druge do toga da krene prema drugima, ne da prima druge, to ne, nego da ide drugima; vodi ga do toga da napusti položaj nadmoći kako bi ga izjednačio s braćom i otvorio mu obzore služenja. To čini i to je temeljno za kršćane: mi Isusovi učenici, mi Crkva, sjedimo li i čekamo da drugi dođu ili znamo ustati, ići istim putem s drugima, tražiti druge? Ne priliči kršćaninu reći: „Neka samo dođu, ja sam ovdje, neka dođu“. Ne, idi ti njih tražiti, ti učini prvi korak.
11.01.2023

Dajući se krstiti, Isus nam objavljuje Božju pravednost

Dajući se krstiti, Isus nam objavljuje Božju pravednost, onu pravednost koju je došao donijeti na svijet. Često imamo ograničenu predodžbu o pravednosti i mislimo da ona znači: tko pogriješi neka plati za to i time dadne naknadu za nepravdu koju je počinio. Ali Božja je pravednost, kako uči Sveto pismo, mnogo veća: nije joj svrha osuditi krivca, nego ima za cilj njegovo spasenje i njegovo ponovno rođenje, da postane pravedan: da od nepravedna postane pravedan. To je pravednost koja dolazi iz ljubavi, iz onih grudi punih suosjećanja i milosrđa koje su sàmo srce Boga, Oca koji se gane kad nas pritišće zlo i kad padnemo pod teretom grijeha i slabosti. Božja pravednost, dakle, ne želi dijeliti kazne nego se, kao što kaže apostol Pavao, sastoji u tome da nas, svoju djecu učini pravednima (vidi Rim 3, 22-31), da nas oslobodi od zamki zla, ozdravi, pridigne. Gospodin nas ne vreba stalno, spreman kazniti nas, nego pruža ruku da nam pomogne i pridigne nas. Tada shvaćamo da nam, na obalama Jordana, Isus otkriva smisao svog poslanja: On je došao ispuniti Božju pravednost, a to je spasiti grešnike; došao je preuzeti grijeh svijeta na svoja pleća i sići u vode ponora, smrti, da nas iz njih izbavi i ne dopusti da nas one potope. On nam pokazuje da je Božja prava pravednost milosrđe koje spašava. Strah nas je misliti da je Bog milosrđe, ali Bog jest milosrđe, jer je njegova pravednost upravo ljubav koja spašava, ljubav koja dijeli naše ljudsko stanje, postaje nam bliska, suosjeća s našom boli, ulazi u našu tamu da nam vrati svjetlo.
08.01.2023

Tri dara mudracima

Danas, na svetkovinu Bogojavljenja, u Evanđelju se govori o mudracima koji, stigavši u Betlehem, otvaraju svoje škrinje i prinose Isusu zlato, tamjan i smirnu (usp. Mt 2, 11). Ti mudraci s Istoka poznati su po darovima koje su dali. Razmišljajući, međutim, o njihovoj povijesti, mogli bismo reći da oni, prije svega, primaju tri dara: oni su primili tri dara, tri dragocjena dara koja se i nas tiču. Daruju zlato, tamjan i smirnu, ali koja su to tri dara koja su primili?

Prvi dar je poziv. Mudraci ga nisu spoznali zato što su čitali Sveto pismo ili zato što im se anđeo ukazao u viđenju, već dok su proučavali zvijezde. To nam govori nešto važno: Bog nas poziva kroz naše najveće težnje i želje. Mudraci su dopustili da ih novost zvijezde zadivi i pobudi u njima nemir te su se otisnuli u nepoznato. Učeni i mudri, bili su zadivljeni više onim što nisu znali nego onime što su znali: otvorili su se onom nepoznatom. Osjećali su se pozvanima ići dalje, nije ih usrećivalo ostati tamo, nego ići dalje. To je važno i za nas: pozvani smo tražiti nešto više, tražiti Gospodina i izići iz svojih udobnosti, hodajući prema njemu zajedno s drugima, uranjajući u stvarnost. Jer Bog zove svaki dan, ovdje i danas. Bog nas poziva, poziva svakog od nas, svakoga dana, poziva nas ovdje i poziva nas danas, u našem svijetu.
06.01.2023

Kateheze o razlučivanju. 14. Duhovno praćenje

Božja milost u nama uvijek radi na našoj naravi. Služeći se jednom evanđeoskom prispodobom, milost možemo usporediti s dobrim sjemenom, a narav sa zemljom (usp. Mk 4, 3-9). Važno je, nadasve, dati se upoznati, ne plašeći se dijeliti najosjetljivije vidike, gdje vidimo da smo osjetljiviji, slabiji ili u strahu da ćemo naići na osudu. Dopustiti da nas drugi upoznaju, očitovati same sebe nekoj osobi koja nas prati na životnom putu. Ne da odlučuje za nas, to ne, nego da nas prati. Krhkost je, zapravo, naše pravo bogatstvo: mi smo bogati u krhkosti, svi. To je pravo bogatstvo, koje moramo naučiti poštivati i prihvaćati, jer, kad se prikaže Bogu, čini nas sposobnima za nježnost, milosrđe i ljubav. Jao onima koji se ne osjećaju krhkima: kruti su, nalik diktatorima. Naprotiv, osobe koje s poniznošću prepoznaju vlastite krhkosti imaju više razumijevanja za druge. Krhkost – mogu slobodno reći – čini nas ljudima. Nije slučajno da nam prva od tri Isusove napasti u pustinji – ona povezana s glađu – pokušava ukrasti krhkost, predstavljajući nam je kao zlo kojega se moramo osloboditi, prepreku da budemo poput Boga. No, to je naše najdragocjenije blago: naime Bog je, da bi nas učinio sličnima sebi, htio u potpunosti podijeliti našu vlastitu krhkost. Pogledajmo križ – Bog koji je sišao upravo u krhkosti. Pogledajmo jaslice – dolazi u najvećoj ljudskoj krhkosti. On je dijelio našu krhkost.
04.01.2023

Jezik majčinstva Bogorodice

Braćo i sestre, kao i sve majke, Marija nosi svoj život u svojoj utrobi i na taj nam način govori o našoj budućnosti. No, istodobno nas podsjeća da, ako zaista želimo da nova godina bude dobra, ako želimo ponovno izgraditi nadu, trebamo odbaciti riječi, djela i odluke nadahnute sebičnošću i naučiti jezik ljubavi, a to je posvećivati brigu. Posvećivati brigu je novi jezik, koji se protivi jezicima egoizma. To je obveza: voditi brigu o svome životu – svaki od nas mora voditi brigu o svome životu – voditi brigu o svome vremenu, svojoj duši; brinuti se za stvoreni svijet i okoliš u kojem živimo i, još više, brinuti se za bližnjega, za one koje je Gospodin stavio na našu put, kao i za braću i sestre koji su u potrebi i traže našu pažnju i naše suosjećanje. Gledajući Gospu s Djetetom, dok se brine za Dijete, mi učimo brinuti se za druge, a i za nas same, brinući se za duhovno zdravlje, duhovni život, ljubav.
01.01.2023