Izbornik

Riječ Svetog Oca

Vidjeti i suosjećati poput dobrog Samarijanca

Evanđelje današnje liturgije donosi prispodobu u dobrom Samarijancu (usp. Lk 10, 25-37); svi je znamo. U pozadini je cesta koja se od Jeruzalema spušta prema Jerihonu, na kojoj leži čovjek kojeg su razbojnici pretukli na smrt i opljačkali. Svećenik u prolazu ga vidi, ali ne staje, prolazi dalje; isto tako i levit, odnosno hramski službenik. „Neki Samarijanac – kaže se u Evanđelju – putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se“ (r. 33). Ne zaboraviti te riječi: „sažali se“; to je ono što Bog osjeća svaki put kad vidi da smo u nekom problemu, da smo u grijehu, u bijedi: „sažali se“. Evanđelistu je stalo istaknuti da je putovao. Taj Samarijanac, dakle, iako ima svoje planove i pred njim je dalek put do cilja, ne nalazi izgovore i dopušta da mu zaokupi pažnju ono što se događa na putu. Razmislimo o tome: ne uči li nas Gospodin upravo tome? Gledati daleko naprijed, na konačan cilj, a pritom pomno paziti na korake koje nam valja poduzeti, ovdje i sada, da bi se k njemu prispjelo.

Znakovito je da se prve kršćane nazivalo „učenicima Puta“ (usp. Dj 9, 2), to jest hoda. Vjernik je, naime, vrlo sličan Samarijancu: on je na putu, putnik baš kao i on. Zna da nije osoba koja se skrasila na jednome mjestu i ispunila sve svoje težnje i snove, nego je „nemirna duha“, želi učiti svaki dan, slijedeći Gospodina Isusa koji je rekao: „Ja sam Put i Istina i Život“ (Iv 14, 6). Kristov učenik ide za njim i tako postaje „učenik Puta“. Ide za Gospodinom, koji ne provodi život u sjedenju, nego je uvijek u pokretu: putom susreće ljude, liječi bolesne, obilazi sela i gradove. Tako je činio Gospodin, uvijek na putu.
10.07.2022

Svjedočenje bratske ljubavi – temelj evangelizacijskog poslanja

U Evanđelju liturgije ove nedjelje čitamo da „odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći“ (Lk 10, 1). Šalje po dvojicu učenika, ne jednog po jednog. Moglo bi se činiti da ići u misiju udvoje, s praktične strane, nosi više teškoća nego prednosti. Postoji opasnost da se to dvoje ne slažu, da imaju različit ritam hodanja, da se jedan od njih umori ili razboli tijekom puta, prisiljavajući tako drugoga da se zaustavi. Naprotiv, kada je čovjek sam, čini se da putovanje postaje brže i bez zapreka i zastoja. No, Isus ne misli tako: pred sobom ne šalje pojedince, nego učenike koji idu po dva. Zapitajmo se: koji je razlog ovakvom Gospodinovu izboru?

Zadatak učenikâ je ići ispred Učitelja u sela i pripremati narod da dočeka Isusa; i upute koje im On daje ne odnose se toliko na to što trebaju reći, koliko na to kakvi trebaju biti: ne na „libreto“ koji im valja izgovoriti, to ne; nego na svjedočanstvo života, svjedočanstvo koje treba pružiti, više nego riječi koje treba izreći. On ih opisuje kao radnike: to jest, pozvani su raditi, evangelizirati svojim ponašanjem. I prva konkretna radnja kojom učenici ostvaruju svoje poslanje je upravo ona da idu po dvojica. Oni nisu “slobodni strijelci”, propovjednici koji ne znaju drugome dati riječ. Prije svega sâm život učenika naviješta evanđelje: njihovo znanje kako da budu zajedno, njihovo međusobno poštovanje, njihov nedostatak želje da pokažu da su sposobniji od drugih, jednodušno pozivanje na jedinoga Učitelja.
03.07.2022

Cjeloživotna škola evanđelja

Evanđelje današnje liturgije, svetkovine svetih zaštitnika Rima, donosi riječi koje Petar upućuje Isusu: „Ti si Krist, Sin Boga živoga“ (Mt 16, 16). To je ispovijed vjere, koju Petar ne izriče na temelju svog ljudskog shvaćanja, nego zato što mu ju je nadahnuo Bog Otac (usp. r. 17). Za ribara Šimuna, zvanog Petar, bio je to početak putovanja: morat će, naime, proći mnogo vremena prije nego što značenje tih riječi uđe do kraja u njegov život, cijelog ga obuzimajući. Postoji „pripravništvo“ vjere, koje su prošli i sami apostoli Petar i Pavao, slično kao i svaki od nas. I mi vjerujemo da je Isus Mesija, Sin Boga živoga, ali treba vremena, strpljenja i mnogo poniznosti da bismo svojim načinom razmišljanja i djelovanja potpuno prionuli uz evanđelje.
29.06.2022

Činiti dobro poradi služenja, a ne zato da nam drugi plješću

Evanđelje liturgije ove nedjelje govori nam o jednom zaokretu: „Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“ (Lk 9, 51). Tako započinje „veliko putovanje“ prema svetome gradu, koje zahtijeva posebnu odlučnost jer je posljednje. Učenici, preplavljeni oduševljenjem koje je još uvijek previše svjetovno, snuju o tome da Učitelj ide ususret pobjedi. Isus, međutim, zna da ga u Jeruzalemu čekaju odbacivanje i smrt (usp. Lk 9, 22.43b-45); zna da će morati mnogo trpjeti, a to zahtijeva čvrstu odlučnost. Tako Isus sa svom odlučnošću kreće prema Jeruzalemu. Ista je to odlučnost koju moramo imati i mi, ako želimo biti Isusovi učenici. U čemu se sastoji ta odlučnost? Jer mi moramo biti Isusovi učenici zaozbiljno, s pravom odlučnošću, ne – kao što je rekla jedna starica koju sam poznavao – „kršćani mekušci“. Ne! Moramo biti odlučni kršćani. A to nam pomaže shvatiti zgoda koju evanđelist pripovijeda odmah potom.
26.06.2022

Petar i Ivan

Na našem putu kateheza o starosti danas razmišljamo o dijalogu između uskrslog Isusa i Petra koji se donosi na kraju Ivanova Evanđelja (21, 15-23). To je dirljiv dijalog, iz kojeg izbija sva Isusova ljubav prema njegovim učenicima, kao i uzvišena ljudskost njegova odnosa s njima, a posebno s Petrom: nježan je to, ali ne prazan odnos, izravan, jak, slobodan i otvoren odnos. Ljudski odnos označen istinom. Ivanovo Evanđelje, tako duhovno, tako uzvišeno, završava dirljivom molbom i ponudom ljubavi između Isusa i Petra, koja se, na jedan sasvim spontan način, isprepliće s razgovorom među njima. Evanđelist nas obavještava: njegovo je svjedočanstvo istinito (usp. Iv 21, 24). I upravo u njemu treba tražiti istinu.
22.06.2022

Euharistijom nas Isus nasićuje potrebnim dobrima i smislom života

Naše euharistijsko klanjanje nalazi svoju potvrdu kada se brinemo za bližnjega, kako to čini Isus. Kraj nas postoji glad za hranom, ali i za društvom. Postoji glad za utjehom, prijateljstvom, za dobrim raspoloženjem, za pažnjom. Postoji glad da budemo evangelizirani. To nalazimo u Euharistijskom kruhu: Kristovu pažnju i brigu za našim potrebama i poziv da isto tako činimo s onime koji je pokraj nas. Potrebno je jesti i dati jesti. Ne samo da nam je potrebno jesti, već i nasititi se. Mnoštvo se nasitilo izobiljem hrane, ali i radošću i divljenjem jer je hranu primilo od Krista. Naravno da imamo potrebu jesti, ali i nasititi se, znati da nam hrana dolazi po ljubavi. U Tijelu i Krvi Kristovoj nalazimo njegovu prisutnost, njegov život koji je darovao za svakog od nas.
19.06.2022

Radosno služenje u vjeri koje se uči u zahvalnosti

Čuli smo jednostavan i dirljiv izvještaj o ozdravljenju Šimunove punice – koji se još ne zove Petar – u verziji Evanđelja po Marku. Kratka zgoda iznesena je, s malim, ali sugestivnim varijacijama, i u drugim dvama sinoptičkim evanđeljima. „Punica Šimunova ležala u ognjici“, piše Marko. Ne znamo je li se radilo o lakšoj bolesti, ali kad si star i obična vrućica može biti opasna. Kad ostariš, više ne zapovijedaš vlastitim tijelom. Mora se naučiti izabirati što činiti, a što ne. Tjelesna snaga opada i napušta nas, čak i ako nam srce ne prestaje željeti. Stoga je potrebno naučiti čistiti želju: biti strpljiv, birati što tražiti od tijela i od života. Kad ostarimo ne možemo činiti isto što smo činili kad smo bili mladi: tijelo ima drugi ritam i moramo slušati tijelo i prihvaćati ograničenja. Svi ih imamo. I ja sâm moram sada hodati sa štapom.
15.06.2022

Isus Krist radi vas posta siromašan (usp. 2 Kor 8, 9)

»Isus Krist […] radi vas posta siromašan« (usp. 2 Kor 8, 9). Tim se riječima apostol Pavao obraća prvim kršćanima u Korintu kako bi ukrijepio njihovu predanost solidarnosti s braćom i sestrama u potrebi. Svjetski dan siromaha i ove se godine vraća kao zdravi izazov da nam pomogne u razmišljanju o našem načinu života i mnogim oblicima suvremenog siromaštva.
13.06.2022

Presveto nas Trojstvo uči da ne možemo bez drugih

Danas je svetkovina Presvetoga Trojstva. U Evanđelju toga slavlja Isus nam predstavlja druge dvije božanske Osobe, Oca i Duha Svetoga. O Duhu Svetom kaže: „On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama“ (Iv 16, 14-15). Primijetimo da Duh Sveti govori, ali ne o sebi; navješćuje Isusa i objavljuje Oca. Primijetimo također da Otac, koji sve posjeduje, jer je izvor svega, daje Sinu sve što posjeduje, ništa ne zadržava za sebe i potpuno se daruje Sinu. Drugim riječima, Duh Sveti govori ne o sebi samom, nego govori o Isusu, govori o drugima. A Otac ne daje samoga sebe, daje Sina. To je otvorena darežljivost, jedan otvoren drugom.
12.06.2022

„Kako se čovjek može roditi kad je star?“

Među najvažnije starješine u evanđeljima ubraja se Nikodem – jedan od vođa u Židova – koji je, želeći upoznati Isusa, otišao potajno noću k njemu (usp. Iv 3, 1-21). U razgovoru Isusa s Nikodemom izlazi na vidjelo sama srž Isusove objave i njegova otkupiteljskog poslanja, kad kaže: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (r. 16).

Isus kaže Nikodemu kako „da bi se vidjelo Božje kraljevstvo“, treba se „roditi odozgor“ (usp. r. 3). Nije riječ tome da se ponovi rođenje, o ponavljanju našeg dolaska na svijet, u nadi da će nova reinkarnacija ponovno otvoriti mogućnost jednog boljeg života. To ponavljanje je besmisleno. Ono bi, štoviše, oduzelo svaki smisao životu koji se živi, izbrisalo bi ga kao da je neki neuspjeli eksperiment, kao otrcana vrijednost, praznina koju treba izgubiti. Ne, to nije to, to rođenje iznova o kojem govori Isus: to je nešto drugo. Ovaj je život dragocjen u Božjim očima: prepoznaje u nama stvorenja koja On nježno ljubi. „Rođenje odozgo“, koje nam omogućuje „ući“ u Božje kraljevstvo, jest rađanje u Duhu, prolazak sred voda prema obećanoj zemlji jednog stvora pomirenog s Božjom ljubavlju. To je rođenje odozgor, Božjom milošću. Nije tjelesno rađanje po drugi puta.
08.06.2022