Riječ Svetog Oca

Poruka pape Franje za 29. svjetski dan bolesnika [11. veljače 2021.]

Bolest uvijek ima lice, i to ne samo jedno: ona ima lice svakog bolesnika i bolesnice pa i onih koji se osjećaju zapostavljenima, isključenima i žrtvama društvenih nepravdi kojima im se uskraćuju njihova temeljna prava (usp. Fratelli tutti, 22). Trenutna pandemija razotkrila je koliko su naši zdravstveni sustavi neodgovarajući, a izašli su na vidjelo i nedostatci u skrbi za bolesnike.

Starije, slabe i ranjive osobe nemaju uvijek pristup zdravstvenoj skrbi i ona nije uvijek osigurana na pravičan način. To ovisi o političkim odlukama, načinu upravljanja resursima i zalaganju onih koji su na odgovornim položajima. Ulaganje sredstava u liječenje i njegu bolesnika prioritet je povezan s temeljnim načelom da je zdravlje primarno opće dobro.

U pandemiji je, istodobno, došla do izražaja predanost i velikodušnost zdravstvenog osoblja, volontera, radnika i radnica, svećenikâ, redovnikâ i redovnicâ koji su profesionalno, požrtvovno i s osjećajem odgovornosti i ljubavi prema bližnjima pomagali, liječili, tješili i služili mnogim bolesnicima i članovima njihovih obitelji. To je tiho mnoštvo muškaraca i žena koji su odlučili ne okretati glavu na drugu stranu, nego pogledati u lice i vidati rane bolesnikâ koje su doživljavali bliskima zbog zajedničke pripadnosti ljudskoj obitelji.
13.1.2021.

Božja svjetlost raspršuje tmine ovoga svijeta

Kako se Kristova svjetlost širi na svakom mjestu i u svakom vremenu? Ima svoju metodu širenja. Ne čini to moćnim sredstvima carstava ovoga svijeta, koja uvijek nastoje zagospodariti njime. Ne, Kristova svjetlost širi se naviještanjem evanđelja. Navještaj, riječ i svjedočenje. I istom onom „metodom“ koju je Bog izabrao da dođe među nas, a to je utjelovljenje, to jest postati bližnji drugome, susreti se s njim, preuzeti na sebe njegovu stvarnost i nositi svjedočenje naše vjere, svaki pojedini. Samo na taj način Kristova svjetlost, koja je Ljubav, može sjati i onima koji ga prihvaćaju i privlačiti druge. Kristovo svjetlo ne širi se samo riječima, lažnim, poduzetnim metodama… Ne, ne. Vjera, riječ, svjedočanstvo: tako se Kristova svjetlost proširuje. Zvijezda je Krist, ali zvijezda možemo i moramo biti i mi za našu braću i sestre kao svjedoci blagâ beskrajne dobrote i milosrđa koje Otkupitelj besplatno nudi svima. Kristova svjetlost ne širi se prozelitizmom, ona se širi svjedočenjem, ispovijedanjem vjere. Pa i mučeništvom.

Uvjet za to je, dakle, prihvatiti tu svjetlost u sebi, prihvaćati je sve više i više. Jao nama ako mislimo da je posjedujemo, ja nama ako samo mislimo da moramo njome samo „upravljati“! I mi smo poput Mudraca pozvani dopustiti Kristu uvijek da nas očara, privuče, vodi, prosvjetljuje i obraća: to je put vjere, kroz molitvu i kontemplaciju Božjih djela, koja nas neprestano ispunjavaju radošću i čuđenjem, uvijek novim čuđenjem. Čuđenje je uvijek prvi korak naprijed u toj svjetlosti.

Zazovimo Marijinu zaštitu na sveopću Crkvu da uzmogne po čitavome svijetu širiti Kristovo evanđelje, svjetlost svih ljudi, svjetlost svih naroda.
6.1.2021.

Bog se jednom zauvijek združio s našim čovještvom

Činjenica, pak, da je Isus od početka Riječ znači da Bog od početka želi komunicirati s nama, želi nam govoriti. Jedinorođeni Sin Očev (usp. r. 14) želi nam zboriti o tome kako je lijepo biti djeca Božja; on je „svjetlo istinsko“ (r. 9) i želi nas udaljiti od tmina zla: on je „život“ (r. 4) koji poznaje naše živote i želi nam reći da nas ljubi oduvijek. Ljubi sve nas. Eto današnje zadivljujuće poruke: Isus je Riječ, vječna Riječ Boga koji oduvijek misli na nas i želi razgovarati s nama.

A da bi to učinio nije stao na riječima. Naime, u središtu današnjeg Evanđelja nam se kaže da Riječ „tijelom postade i nastani se među nama“ (r. 14). Postade tijelom: zašto sveti Ivan koristi tu riječ, „tijelo“? Nije li mogao reći, elegantnije, čovjek? Ne, koristi riječ tijelo zato što ona pokazuje naše ljudsko stanje u svoj njegovoj slabosti, u svoj njegovoj krhkosti. Kaže nam da je Bog postao krhkošću da izbliza dotakne naše krhkosti. Budući da se, dakle, Gospodin utjelovio ništa od našega života nije mu strano. Ne postoji ništa što bi On prezreo, sve možemo dijeliti s njim, sve. Dragi brate, draga sestro, Bog se utjelovio da nam poruči, da poruči tebi da te ljubi upravo ondje, da nas upravo ondje, u našim krhkostima, u tvojim krhkosti ma ljubi; upravo ondje gdje se najviše stidimo, gdje se najviše stidiš. Smiono je to, smiona je to Božja odluka: postade tijelom upravo tamo gdje se mi mnogo puta stidimo; ulazi u naš stid da postane našim bratom, da dijeli isti životni put.
3.1.2021.

Neka 2021. godina bude godina bratske solidarnosti i mira

Upravo je skrbi o bližnjemu i stvorenomu svijetu posvećena tema Svjetskog dana mira koji slavimo danas: Kultura skrbi kao put do mira. Bolni događaji koji su obilježili put čovječanstva u proteklih godinu dana, napose pandemija, uče nas koliko je prijeko potrebno zanimati se za probleme drugih i dijeliti njihove zabrinutosti. Taj stav predstavlja put koji vodi miru, jer pospješuje izgrađivanje društva utemeljenog na odnosima bratstva. Svaki od nas, muškarci i žene ovoga doba, pozvani su izgrađivati mir: svi mi, nitko ne smije biti indiferentan prema tome. Svi smo pozvani stvarati mir i ostvarivati ga svaki dan i u svim životnim sredinama, pružajući ruku bratu kojem treba riječ utjehe, gesta nježnosti, solidarna pomoć. I to je za nas zadatak koji nam je Bog povjerio. Gospodin nam daje u zadatak da budemo mirotvorci.

Mir je moguće graditi ako započnemo biti u miru sa samima sobom – u miru u svojoj nutrini, u srcu – i s onima koji su nam blizu, uklanjajući prepreke koje nas priječe da se brinemo o onima koji su u potrebi i grcaju u bijedi i neimaštini. Radi se tome da se izgradi mentalitet i kultura skrbi s ciljem da se pobijedi ravnodušnost, da se pobijedi odbacivanje i suparništvo – ravnodušnost, odbacivanje, suparništvo – koji, nažalost prevladavaju. Valja ukloniti te stavove. Mir nije samo odsutnost rata. Mir nije aseptičan, ne, ne postoji quirofano [na španjolskom: “operacijska sala”] mir. Mir je u životu: to nije samo odsutnost rata, nego je život pun smisla, utemeljen i življen u osobnom ostvarenju i bratskom zajedništvu s drugima. Tako će taj toliko žuđeni mir koji je uvijek ugrožen od nasilja, sebičnosti i zla, taj će ugroženi mir biti moguće ostvariti ako se toga primim kao zadaće koju mi je dao Bog.
1.1.2021.

Molitva zahvaljivanja

Za nas kršćane po zahvaljivanju je dobio ime najbitniji sakrament koji postoji – euharistija. Ta grčka riječ, naime, znači upravo to: zahvaljivanje. Kršćani, kao i svi vjernici, blagoslivljaju Boga za dar života. Živimo prije svega zato što smo primili život. Svi se rađamo zato što je netko želio život za nas. I to je samo prvi u dugom nizu dugova koje imamo dok živimo. Dugovi zahvalnosti. U našemu životu, više nas je osoba gledalo čistim očima, besplatno. Često su to odgajatelji, vjeroučitelji, osobe koje su svoju službu vršile izvan okvira koje zahtijeva dužnost. I oni su u nama pobudili zahvalnost. Prijateljstvo je također dar na kojem uvijek treba biti zahvalan.

To „hvala“ koje moramo neprestano govoriti, to hvala koje kršćanin dijeli sa svima, proširuje se u susretu s Isusom. U evanđeljima nalazimo potvrdu da je Isus svojim prolaskom često pobuđivao radost i hvalu Bogu kod onih koji su ga susretali. Izvješća o Isusovu rođenju vrve moliteljima srca širom otvorena za Spasiteljev dolazak. A i mi smo pozvani biti dionicima te neizmjerne radosti. Sugerira to također zgoda o deset ozdravljenih gubavaca. Svi su, naravno, bili sretni što su ozdravili, jer su tako mogli izići iz one beskrajne prisilne karantene koja ih je isključivala iz zajednice. Ali među njima ima jedan koji jednoj radosti pridodaje drugu: raduje se ne samo ozdravljenju nego i susretu s Isusom.

Ne samo da je oslobođen od zla, nego sada ima također sigurnost da je ljubljen. To je srž: kad zahvaljuješ, izražavaš sigurnost da si ljubljen. A to je veliki korak: imati sigurnost da si ljubljen. To je otkriće ljubavi kao snage koja upravlja svijetom. Dante bi rekao: Ljubav „koja pokreće sunce i ostale zvijezde“ (Raj, XXXIII, 145). Nismo više skitnice koje lutaju s jednoga kraja na drugi, ne: imamo dom, prebivamo u Kristu i iz tog „stana“ promatramo sav ostali svijet i on nam se čini beskrajno ljepšim. Mi smo djeca ljubavi, mi smo braća ljubavi. Mi smo muškarci i žene milosti.
30.12.2020.

Obitelj evangelizira primjerom života

Po uzoru na Svetu Obitelj, pozvani smo ponovno otkriti odgojnu vrijednost obitelji: ona se mora temeljiti na ljubavi koja uvijek iznova rađa odnose otvarajući obzore nade. U obitelji se može iskusiti iskreno zajedništvo kada je to dom molitve, kada su osjećaji koji povezuju članove obitelji ozbiljni, duboki i čisti, kada oproštenje ima prevagu nad neslogama, kada svakodnevna grubost života ublažava uzajamna nježnost i radosno prianjanje uz Božju volju. Na taj se način obitelj otvara radosti koju Bog daruje svima onima koji znaju davati s radošću. Ona, istodobno, pronalazi duhovnu snagu da se otvori prema van, drugima, služenju svojoj braće, suradnji na izgradnji uvijek novog i boljeg svijeta te je sposobna, dakle, biti nositeljicom pozitivnih poticaja; obitelj evangelizira primjerom života. U svakoj obitelji, istina, ima problema, a katkad i prepirke. „Oče, posvađao sam se…“ – ljudi smo, slabi smo i svima nam se ponekad dogodi da se posvađamo u obitelji. 

Reći ću vam nešto: ako se posvađamo u obitelji, neka dan ne završi, a da se nismo pomirili. „Da, posvađao sam se“, ali prije nego što dan završi, pomiri se. A znaš li zašto? Zato što je hladni rat sljedećeg dana vrlo opasan. Ne pomaže. A zatim, u obitelji postoje tri riječi, tri riječi koje se uvijek moraju čuvati: „molim“, „hvala“, „oprosti“. „Molim“, kako ne bih bio nasrtljiv prema drugima. “Mogu li, molim te, to učiniti? Misliš li da to mogu učiniti?“. „Molim“. Uvijek, ne budi grub i nasrtljiv. „Molim“, to je prva riječ. „Hvala“: tolika pomoć, tolike usluge koje činimo jedni drugima u obitelji. Uvijek zahvaliti. Zahvalnost je krv plemenite duše. „Hvala“. A zatim – to je najteže reći: „Oprosti“. Zato što mi uvijek činimo loše stvari i često se netko zbog toga osjeća uvrijeđeno. „Oprosti mi“, „žao mi je“. Ne zaboravite te tri riječi: „molim“, „hvala“, „oprosti“. Ako u obitelji, u obiteljskom ozračju postoje te tri riječi, obitelj je dobro.
27.12.2020.

Papa: Kristovi svjedoci ljubavlju zlo pretvaraju u dobro

I nama valja biti Isusovim svjedocima. Gospodin želi da od običnih gesta, svakodnevnih gesta, učinimo život nečim čudesnim. Tamo gdje živimo, u obitelji, na poslu, posvuda, pozvani smo biti Isusovi svjedoci, pa bilo to samo tako da darujemo svjetlo jednog osmijeha, svjetlo koje nije naše: ono je Isusovo, ili pak tako da se klonimo sjene naklapanja i ogovaranja. Kad vidimo da nešto nije u redu, umjesto da kritiziramo, ogovaramo i žalimo se, molimo za onoga koji je pogriješio i za tu tešku situaciju.

A kad u kući izbije raspra, umjesto da iz nje pokušavamo izaći kao pobjednici nastojmo je riješiti mirnim putem; i svaki put početi ispočetka, opraštajući onima koji su nas uvrijedili. To su male stvari, ali one mijenjaju povijest, jer otvaraju vrata, otvaraju prozor Isusovoj svjetlosti. Sveti Stjepan, dok je primao kamenje mržnje, uzvraćao je riječima opraštanja. Tako je promijenio povijest. I mi možemo svaki dan zlo mijenjati u dobro, kao što sugerira lijepa poslovica koja kaže: „Budi poput palme: bacaju na nju kamenje, a s nje padaju datulje“.


Danas molimo za one koji trpe progone zbog Isusova imena. Nažalost, ima ih mnogo. Više ih je nego u prvim vremenima Crkve. Povjeravamo Majci Božjoj ovu našu braću i sestre, koji na ugnjetavanje odgovaraju blagošću i, kao istinski Isusovi svjedoci, zlo svladavaju dobrom.
26.12.2020.

Božićna poruka pape Franje i blagoslov Urbi et orbi

Na Božić slavimo Kristovo svjetlo koje dolazi na svijet i dolazi za sve: ne samo za neke. Danas, u ovo vrijeme tame i neizvjesnosti zbog pandemije, javljaju se neka svjetla nade, kao što je otkriće cjepiva. Ali da bi ta svjetla mogla svijetliti i donijeti nadu cijelom svijetu, moraju biti dostupna svima. Ne možemo dopustiti da nas zatvoreni nacionalizmi sprečavaju da živimo kao prava ljudska obitelj kakva jesmo.

Ne možemo isto tako dopustiti da nas virus radikalnog individualizma pobijedi i učini ravnodušnima prema patnji druge braće i sestara. Ne smijem stavljati sebe ispred drugih, stavljajući zakone tržišta, patente i izume iznad zakona ljubavi i zdravlja čovječanstva. Molim sve: državne vođe, poduzeća, međunarodne organizacije, da promiču suradnju, a ne natjecateljstvo, i da traže rješenje za sve: cjepiva za sve, posebno za najugroženije i najpotrebitije u svim krajevima svijeta. Najranjiviji i najpotrebitiji neka budu na prvome mjestu!
24.12.2020.

Božić je blagdan utjelovljene ljubavi

Draga braćo i sestre, neka nam ova kratka razmišljanja pomognu s većom sviješću proslaviti Božić. Ali postoji još jedan način priprave na koji želim podsjetiti i vas i sebe i koji je svima nadohvat ruke, a to je kratka meditacija u tišini ispred jaslica. Jaslice su kateheza te stvarnosti, onoga što se zbilo one godine, onoga dana, o kojoj smo slušali u Evanđelju.

Zato sam prošle godine napisao pismo koje će biti dobro ponovno uzeti u ruke. Zove se „Admirabile signum“, „Čudesan znak“. U školi svetoga Franje Asiškoga možemo nakratko postati djeca: zadržati se u promatranju prizora Isusova rođenja i pustiti da se u nama iznova rodi čuđenje zbog „čudesnog“ načina na koji je Bog želio doći na svijet. Molimo za milost čuđenja: neka nam Gospodin pred tim otajstvom, tom stvarnošću tako nježnom, tako lijepom, tako bliskom našem srcu, podari milost čuđenja, da se susretnemo s njim, da mu se približimo, da se On približi svima nama. 

23.12.2020.

Zajedno s Marijom spremno reći „dà“ Bogu

Koliko puta – pomislimo sada na sebe – koliko puta se naš život sastoji od odgađanja, pa i duhovni život! Na primjer: znam da je molitva dobra za mene, ali danas nemam vremena… „sutra, sutra, sutra, sutra…“ odgađamo stvari: učinit ću to sutra; znam da je važno nekome pomoći – dà, moram to učiniti: učinit ću to sutra. To je isti lanac sačinjen od tih sutra… Odgađanje stvari. Danas, dok nam Božić kuca na vrata, Marija nas poziva da ne odgađamo, nego da kažemo „da“: „Trebam li se moliti?“ „Dà, i to i činim“. “Trebam li pomagati drugima? Dà“. Kako to učiniti? Tako da im pomognem. Bez odgađanja. Svaki „dà“ košta. Svaki „dà“ košta, ali uvijek manje od onoga što je nju koštalo onaj hrabri „dà“, onaj spremni „dà“, ono „neka mi bude po tvojoj riječi“ koje nam je donijelo spasenje.

A mi, koji su to „dà“ koja možemo reći? U ovom teškom vremenu, umjesto da se žalimo na ono što nas pandemija sprečava činiti, učinimo nešto za one koji imaju još manje: nemojmo redati u nedogled darove za nas i za naše prijatelje, nego darujmo neku osobu u potrebi na koju nitko ne misli! I još jedan savjet: da bi se Isus rodio u nama, pripravimo svoje srce: pođimo moliti. Ne prepuštajmo se bujici konzumerizma: „moram kupiti poklone, moram učiniti ovo ili ono…“. Ona mahnitost koja me tjera činiti toliko stvari… važan je Isus. Konzumerizam nam je, braćo i sestre, oteo Božić. U betlehemskoj štalici nema konzumerizma: tamo je stvarnost, siromaštvo i ljubav. Pripravimo srce kao što je to učinila Marija: oslobođeno od zla, otvoreno, spremno primiti Boga.
20.12.2020.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr