Riječ Svetog Oca

Duh Sveti potiče i nas u korizmi ući u pustinju

Prošle srijede pokorničkim obredom pepeljenja započeli smo korizmu. Danas, na prvu nedjelju ovog liturgijskog vremena, Božja riječ pokazuje nam kako plodonosno proživjeti četrdeset dana koji vode godišnjoj proslavi Uskrsa. To je put koji je prošao Isus, a koji Evanđelje, u jezgrovitom Markovom stilu, sažima riječima da se, prije nego će započeti svoje propovijedanje, povukao na četrdeset dana u pustinju, gdje ga je Sotona iskušavao (usp. 1, 12-15). Evanđelist naglašava da „Duh nagna [Isusa] u pustinju“ (r. 12).

Duh Sveti, koji je sišao na nj netom nakon krštenja koje je primio od Ivana na rijeci Jordanu, isti taj Duh sada ga tjera da ode u pustinju, da se suoči sa Zavodnikom, da se bori protiv đavla. Čitav Isusov život stavljen je pod znak Duha Božjeg koji ga oživljava, nadahnjuje i vodi.
21.2.2021.

»Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo« (Dj 4, 20)

Kad iskusimo snagu Božje ljubavi, kad prepoznamo njegovu očinsku prisutnost u našem osobnom i zajedničkom životu ne možemo ne naviještati i dijeliti s drugima ono što vidjesmo i čusmo. Isusov odnos s njegovim učenicima, njegovo čovještvo koje se objavljuje u otajstvu utjelovljenja, u njegovu evanđelju i u njegovu vazmenom otajstvu pokazuju nam koliko Bog ljubi nas ljude i da su naše radosti i naše patnje, naše želje i naše tjeskobe ujedno i njegove (usp. Drugi vatikanski koncil, Past. konst. Gaudium et spes, 22).

Sve nas u Kristu podsjeća da mu svijet u kojemu živimo i njegova potreba za otkupljenjem nisu tuđi i poziva nas da se osjećamo aktivnim dijelom toga poslanja: »Pođite stoga na raskrižja i koga god nađete, pozovite« (Mt 22, 9). Iz te samilosne ljubavi nitko nije isključen, nitko je ne može doživljavati nečim tuđim ili dalekim.
15.2.2021.

Bog se „zarazio“ našim ranjenim čovještvom

U današnjem Evanđelju (usp. Mk 1, 40-45) predstavljen nam je susret Isusa s čovjekom oboljelim od gube. Gubavce su smatrali nečistima i, prema propisima Zakona, trebali su stanovati izvan nastanjenog središta. Bili su isključeni iz svake ljudske, društvene i religijske veze: nisu, primjerice, smjeli ulaziti u sinagogu, nisu smjeli ulaziti ni u hram, pa ni zato da obave neku pobožnost. Isus, međutim, dopušta da mu se taj čovjek približi, ganut je, čak pruža ruku i dotiče ga. To je bilo nezamislivo u to doba.

On tako ostvaruje Radosnu vijest koju naviješta: Bog je postao blizak našem životu, ima samilosti prema ranjenome čovječanstvu i dolazi ukloniti sve prepreke koje nas priječe živjeti u zajedništvu s njim, s drugima i samima sobom. Učinio se bliskim… Bliskost. Zapamtite dobro tu riječ, bliskost. Samilost: u Evanđelju se kaže kako se Isus, vidjevši gubavca, ganu. I nježnost. Tri riječi koje označavaju Božji stil: bliskost, samilost, nježnost. U ovoj zgodi možemo uočiti dva „prijestupa“ koji se susreću: prijestup gubavca koji se približava Isusu – a to nikako nije smio – i Isusa koji ga, nošen suosjećanjem, nježno dodiruje kako bi ga ozdravio – a nije smio to učiniti. Obojica krše zakon. To su dva prijestupa.
14.2.2021.

Moliti u svakodnevnom životu

Naime, sve se unosi u taj dijalog s Bogom: svaka radost postaje razlogom hvale, svaka kušnja je prigoda da se zamoli pomoć. Molitva je uvijek živa u životu, kao žeravica, pa i kad ne govore usta nego srce.

Svaka misao, premda naizgled „profana“, može biti prožeta molitvom. I u čovjekovu intelektu ima jedan molitveni vid; to je naime prozor koji gleda na otajstvo: osvijetli ono malo koraka koji su pred nama, a zatim se otvara cjelokupnoj stvarnosti, toj zbilji koja mu prethodi i nadvisuje ga.
10.2.2021.

Poslanje je Crkve donositi Božju nježnost i bliskost onima koji trpe

Ponovno smo na Trgu! U današnjem Evanđelju (usp. Mk 1, 29-39) donosi se Isusovo ozdravljenje Petrove punice, a zatim i mnogih drugih bolesnika i patnika koji se tiskaju oko njega. Ozdravljenje Petrove punice prvo je tjelesno ozdravljenje koje nam donosi Markovo Evanđelje: žena je ležala u krevetu s vrućicom. Isusov stav i gesta prema njoj su znakoviti: „On pristupi, prihvati je za ruku i podiže“ (r. 31), napominje evanđelist.

Toliko je nježnosti u tom jednostavnom činu, koji se čini gotovo prirodnim: „I pusti je ognjica. I posluživaše im“ (ibid.). Isusova moć ozdravljenja ne nailazi na bilo kakav otpor, a ozdravljena osoba nastavlja svoj uobičajeni život, odmah misleći na druge, a ne na sebe – i to je značajno, znak je to istinskog „zdravlja“!

7.2.2021.

Moliti u liturgiji

U povijesti Crkve više je puta zabilježena napast prakticiranja intimističkog kršćanstva koje ne priznaje javnim bogoslužnim obredima njihovu duhovnu važnost. Često se iza te težnje krila tobožnja veća čistoća pobožnosti koja ne ovisi o izvanjskim slavljima, smatrajući ih nepotrebnim i štetnim balastom. U središtu tih kritikâ, pokazalo se na kraju, nije neki posebni obredni oblik, ili neki način slavljenja, nego sama liturgija, liturgijski oblik moljenja.

Naime, u Crkvi se mogu pronaći stanoviti oblici duhovnosti u kojima se nije znalo na prikladan način integrirati liturgijski moment. Mnogi vjernici, premda su često sudjelovali na obredima, posebno na nedjeljnoj misi, crpili su snagu za svoju vjeru i svoj duhovni život iz drugih izvora, točnije iz nekih vrsta pobožnosti.
3.2.2021.

»Dođi i vidi« (Iv 1, 46). Komunicirati susrećući osobe tamo gdje jesu i kakve jesu

Poziv »dođi i vidi«, koji prati Isusove prve dirljive susrete sa svojim učenicima, ujedno je metoda svake istinske ljudske komunikacije. Da bismo mogli govoriti istinu o životu koja postaje povijest (usp. Poruku za 54. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, 24. siječnja 2020.), potrebno je izaći iz samodopadne preuzetnosti da to „već znamo“ i dati se na put, ići da bismo vidjeli, biti s ljudima, slušati ih, prikupljajući korisne sugestije stvarnosti, koje će nas uvijek iznova na određeni način iznenaditi.

»Zadivljeno otvori oči onome što ćeš vidjeti i pusti da ti ruku ispuni svježi lahor životnosti, tako da oni koji budu čitali tvoj tekst mogu “opipati” čudesno drhtanje života«, savjetovao je bl. Emanuel Lozano Garrido [1] svojim kolegama novinarima. Zato ovogodišnju Poruku želim posvetiti pozivu “dođi i vidi” kao sugestiju za svaki komunikacijski izričaj koji želi biti jasan i iskren: u novinarskoj redakciji kao i u svijetu interneta, u redovitom propovijedanju Crkve, kao i u političkoj ili društvenoj komunikaciji. “Dođi i vidi” način je na koji se kršćanska vjera prenosi, počevši od onih prvih susreta na obalama Jordana i Genezaretskog jezera.
1.2.2021.

Snaga Isusove riječi

Današnji odlomak iz Evanđelja (usp. Mk 1, 21-28) opisuje jedan tipičan dan Isusove službe. Posebno treba reći da se događaj odigrava subotom, na dan posvećen odmoru i molitvi, ljudi su išli u sinagogu. U sinagogi u Kafarnaumu Isus čita i tumači Pisma. Prisutni su privučeni načinom na koji govori; obuzima ih velika udivljenost zato što pokazuje autoritet različit od onog pismoznanaca (r. 22). Isus se, k tome, pokazuje moćnim i na djelima. Naime, u sinagogi se neki čovjek obrušava na njega razotkrivajući da je Božji Poslanik; On prepoznaje zlog duha, naređuje mu da iziđe iz toga čovjeka i tako ga izgoni iz njega.

Ovdje se vide dva karakteristična elementa Isusova djelovanja: propovijedanje i čudesna ozdravljenja: propovijeda i ozdravlja. Oba se ta vida ističu u odlomku evanđeliste Marka, ali je naglašeniji vid propovijedanja; izgon zloduha predstavljen je kao potvrda njegove jedinstvene „vlasti“ i njegova učenja. On propovijeda s vlastitom vlašću, kao onaj koji posjeduje učenje koje crpi iz sebe, a ne kao pismoznanci koji su ponavljali prethodne tradicije i zakone koji su im preneseni. Ponavljali su „riječi, riječi, samo riječi… (na tal. “parole, parole, soltanto parole…” nap. pr.) – kao što pjeva velika Mina. To je bilo upravo to: samo riječi.
31.1.2021.

Molitva uz Sveto pismo

Danas ću se zadržati na molitvi koju možemo moliti na temelju nekog biblijskog ulomka. Riječi Svetog pisma nisu napisane da bi ostale zatočene na papirusu, pergamentu ili papiru, već da bi ih osoba koja moli prihvatila i da bi one u njezinu srcu pustile svoju klicu.

Božja riječ dopire do srca. U Katekizmu se kaže: „molitva treba da prati čitanje Svetoga pisma – Bibliju se ne može čitati kao što se čita neki roman – da se uspostavi razgovor između Boga i čovjeka“ (br. 2653). Tome, dakle, vodi molitva, jer je to dijalog s Bogom. Taj biblijski redak je napisan i za mene, stoljećima ranije, da mi donese Božju riječ.
27.1.2021.

Svaki je trenutak našega života dragocjeno vrijeme za ljubav

Evanđeoski odlomak današnje liturgije govori, da tako kažemo, o „predaji štafetne palice“ između Ivana Krstitelja i Isusa (Mk 1, 14-20). Ivan mu je bio prethodnik, pripremio mu je teren i put. Isus sada može započeti svoje poslanje i naviještati spasenje koje je već prisutno; On je bio to spasenje. Njegovo je propovijedanje sažeto u ovim riječima: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (r. 15). To je poruka koja nas potiče na razmišljanje o dvije bitne teme: vremenu i obraćenju.

Vrijeme u tom odlomku Markova Evanđelja treba shvatiti kao trajanje povijesti spasenja koje je Bog ostvario. Stoga je vrijeme koje se „ispunilo“ ono u kojem to spasenjsko djelovanje dolazi do svojeg vrhunca, odnosno do potpunog ostvarenja. To je povijesni trenutak u kojem je Bog poslao Sina na svijet i njegovo je Kraljevstvo postalo bliže no ikada. Međutim, spasenje se ne ostvaruje automatski. To je dar ljubavi i kao takvo je ponuđeno čovjekovoj slobodi. Uvijek kada se govori o ljubavi, govori se o slobodi: ljubav bez slobode nije ljubav; može biti interes, može biti strah, mnogo toga, ali ljubav je uvijek slobodna, a budući da je slobodna zahtijeva slobodan odgovor: zahtijeva naše obraćenje.
24.1.2021.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr