Svjedoci: sveta Terezija od Djeteta Isusa, zaštitnica misija

Ona je zaštitnica misija, ali nije nikada bila u misijama: kako to objasniti!? Bila je karmelićanska monahinja i njezin je život sav bio u znaku malenosti i slabosti: sama je sebe nazivala „malim zrnom pijeska“. Bila je krhkoga zdravlja i umrla je u 24. godini života. Ali ako je njezino tijelo bilo bolesno, njezino je srce treperilo, bilo je misionarsko. U svom „dnevniku“ pripovijeda da joj je želja biti misionarka i da to ne želi biti samo nekoliko godina, nego cio život, štoviše do svršetka svijeta. Terezija je bila „duhovna sestra“ nekoliko misionara: iz samostana ih je pratila svojim pismima, molitvom i prinoseći za njih neprestane žrtve. Svojim je molitvama i zagovorom pratila misije „iz drugog plana“, ne izlazeći iz samostana, poput motora koji, prikriven, daje vozilu snagu da se pokreće. No, često je nailazila na nerazumijevanje sestara monahinja: od njih je dobivala „više trnja nego ruža“, ali sve je prihvaćala s ljubavlju, strpljivo, prikazujući, zajedno s bolešću, također osude i nerazumijevanja. I činila je to radosno, činila je to za potrebe Crkve, da bi se, kako je govorila, na sve „posule ruže“, a posebno na one koji su se najviše udaljili od Boga.

“Nek’ poteku pravda i mir”

“Nek’ poteku pravda i mir” ovogodišnja je tema Ekumenskog vremena stvorenoga, nadahnuta na riječima proroka Amosa: »Pravda nek’ poteče kao voda i pravica k’o bujica silna« (5, 24).

Ova dojmljiva slika proroka Amosa govori nam što Bog želi. Bog želi da vlada pravda, što je za naše živote djece stvorene na Božju sliku jednako važno kao voda za naše fizičko preživljavanje. Ta pravda mora niknuti tamo gdje je potrebna, ne smije se sakrivati preduboko ili nestati poput vode koja ispari prije nego li uspije utažiti našu žeđ. Bog želi da svaki pojedinac nastoji biti pravedan u svakoj prilici, da se uvijek trudi živjeti u skladu s njegovim zakonima i tako omogući da život procvjeta u svoj svojoj punini. Kad najprije tražimo Božje kraljevstvo (usp. Mt 6, 33), održavajući ispravan odnos s Bogom, ljudima i prirodom, tada pravda i mir mogu teći poput nepresušnog toka bistre vode, hraneći čovječanstvo i sva stvorenja.

Papin Angelus na svetkovinu Presvetoga Trojstva

Danas, na svetkovinu Presvetog Trojstva, Evanđelje je preuzeto iz Isusova razgovora s Nikodemom (usp. Iv 3, 16-18). Nikodem je bio član sinedrija, koji je gajio veliku ljubav prema otajstvu Boga: on prepoznaje u Isusu božanskog učitelja i potajno, noću, odlazi razgovarati s njim. Isus ga sluša, shvaća da pred sobom ima čovjeka koji traži i najprije kod njega pobuđuje čuđenje, odgovarajući mu da se za ulazak u Kraljevstvo Božje treba nanovo roditi; zatim mu otkriva srž tog otajstva govoreći da je Bog toliko ljubio ljudski rod da je poslao svoga Sina na svijet. Isus, dakle, Sin, govori nam o Ocu i o njegovoj neizmjernoj ljubavi.

Otac i sin. To je prisna slika koja, ako o njoj dublje razmislimo, stubokom mijenja našu predodžbu o Bogu. Naime, sama riječ „Bog“ sugerira nam jedinstvenu, veličanstvenu i daleku stvarnost, dok nam govor o Ocu i Sinu dočarava obitelj. Dà, o Bogu možemo razmišljati tako, kroz sliku obitelji okupljene za stolom, gdje se dijeli život. Uostalom, slika stola, koji je ujedno i oltar, simbol je kojim se na pojedinim slikama prikazuje Trojstvo. To je slika koja nam govori o Bogu koji je zajedništvo. Otac, Sin i Duh Sveti: zajedništvo.

Svjedoci: časni sluga Božji Matteo Ricci

Nastavljamo s katehezama u kojima se govori o apostolskom žaru, to jest ono što kršćanina u srcu potiče da pronosi navještaj Isusa Krista. Danas ću predstaviti još jedan veliki primjer apostolskog žara: govorili smo o svetom Franji Ksaverskom, o svetom Pavlu, apostolskom žaru velikih revnitelja. Danas ćemo pak govoriti o jednom koji je bio Talijan, ali je pošao u Kinu: riječ je o o. Matteu Ricciju.

Porijeklom je iz Macerate, regija Marche. Nakon što se školovao u isusovačkim školama i stupio u Družbu Isusovu u Rimu, oduševljen izvještajima misionarâ koje je slušao i njima se oduševio, kao i mnogi drugi njegovi mladi drugovi, zamolio je da ga se pošalje u misije na Daleki istok. Nakon što je to pokušao Franjo Ksaverski, i drugih je dvadeset i pet isusovaca pokušalo ući u Kinu ali bez uspjeha. Ali Ricci i jedan njegov subrat su se jako dobro pripremili, studiozno učeći kineski jezik i običaje, te su se konačno uspjeli nastaniti na jugu zemlje. Trebalo im je osamnaest godina, sa četiri etape kroz četiri različita grada, prije nego će doći u Peking, koji je bio središte. Ustrajnošću i strpljivošću, nošen nepokolebljivom vjerom, Matteo Ricci je uspio nadvladati teškoće i opasnosti, nepovjerenja i suprotstavljanja. Zamislite, u to vrijeme trebalo je hodati ili jahati na konju, prelaziti velike udaljenosti… i on je grabio naprijed. Ali koja je bila tajna Mattea Riccija? Kojim ga je putem taj žar nosio? 

Duh Sveti oslobađa iz tamnica straha

Danas, na svetkovinu Duhova, Evanđelje nas vodi u dvoranu Posljednje večere, gdje su se apostoli sklonili nakon Isusove smrti (Iv 20, 19-23). Uskrsli se na uskrsnu večer pojavljuje upravo u toj situaciji straha i tjeskobe i, dahnuvši u njih, kaže: „Primite Duha Svetoga“ (r. 22). Isus tako, darom Duha, želi osloboditi učenike od straha koji ih drži zatvorenima u kući, oslobađa ih kako bi mogli izaći i postati svjedoci i navjestitelji evanđelja. Zaustavimo se, dakle, nakratko na tome što čini Duh Sveti: oslobađa od straha.

Učenici su bili zatvorili vrata, kaže se u Evanđelju, „u strahu“ (r. 19). Isusova ih je smrt snažnu uzdrmala, njihovi su se snovi raspršili, nade nestale. I zatvorili su se unutra. Ne samo u tu prostoriju, nego unutra, u srcu. Htio bih ovo naglasiti: zatvoreni unutra. Koliko se puta i mi zatvaramo u sebe same? Koliko puta smo zbog neke teške situacije, nekog osobnog ili problema u obitelji, patnje koja je na nama ostavila trag ili u susretu sa zlom koje je oko nas, u opasnosti da polako potonemo u gubitak nade i nemamo hrabrosti ići naprijed? Mnogo puta se to događa. I tada se, baš kao apostoli, zatvaramo u sebe, zabarikadiramo se u labirint brigâ.

Svjedoci: sveti Andrija Kim Tae-gon

Prvi je način kojem se morao dovinuti da bi se susreo s vjernicima. S obzirom na ozračje zastrašivanja koje je vladalo, svetac je bio prisiljen pristupati kršćanima na neprimjetan način i uvijek u prisutnosti drugih ljudi, kao da su se poznavali dugo. Zatim, da bi utvrdio je li njegov sugovornik kršćanin, sveti Andrija se poslužio ovim sredstvima: prije svega, postojao je prethodno dogovoreni znak raspoznavanja; susrest ćeš se s tim i tim kršćaninom i on će imati taj i taj znak na odjeći ili u ruci; nakon čega bi on tajno postavio pitanje – ali tihim glasom: „Jesi li Isusov učenik?“. Kako su razgovoru prisustvovali i drugi, svetac je morao govoriti tihim glasom, izgovarajući samo nekoliko riječi, najbitnijih. Za Andriju Kima, dakle, izraz u kojem je sažet cijeli identitet kršćanina bio je „Isusov učenik“: „Jesi li Kristov učenik?“, ali tihim glasom jer je bilo opasno. Bilo je zabranjeno biti kršćanin.

Isus je uvijek s nama

Danas se u Italiji i mnogim drugim zemljama slavi Uzašašće Gospodinovo. Blagdan je to koji dobro poznajemo, ali koji može pobuditi u nama neka pitanja, barem dva ako ništa drugo. Prvo: zašto slaviti Isusov odlazak sa zemlje? Njegov bi se odlazak mogao činiti kao nekakav tužan trenutak, a ne nešto čemu bi se trebali radovati! Zašto slaviti jedan odlazak? To je prvo pitanje. Drugo pitanje je: što Isus radi sada na nebu? Prvo pitanje: zašto slaviti? Drugo pitanje: što Isus radi na nebu?

Zašto slavimo? Zato što se Uzašašćem dogodilo nešto novo i prelijepo: Isus je naše čovještvo, naše tijelo odnio na nebo – to je prvi put! – to jest odnio ga je Bogu. Ono čovještvo, koje je uzeo na zemlji, nije ovdje ostalo. Uskrsli Isus nije bio neki duh, to ne, imao je svoje ljudsko tijelo, meso, kosti, sve, tamo, u Bogu, bit će zauvijek. Možemo reći da se od dana Uzašašća sam Bog „promijenio“: od tada više nije samo duh, nego, koliko god da nas voli, nosi u sebi naše vlastito tijelo, našu ljudskost! Pokazano nam je, dakle, mjesto koje nas čeka, jednom ćemo tamo doći. Ovako je pisao jedan drevni Otac u vjeri: „Divne li vijesti! Onaj koji je radi nas postao čovjekom […], da nas učini svojom braćom, dolazi pred Oca kao čovjek, da sa sobom dovede sve one koji su njegovi“ (Sv. GREGORIJE NISENSKI, Govor o Kristovu uskrsnuću, 1). Danas slavimo „osvajanje neba“: slavimo Isusa koji se vraća Ocu, ali s našim čovještvom. I tako je nebo pomalo naše. Isus je otvorio vrata i njegovo je tijelo tamo.

Svjedoci: sveti Franjo Ksaverski

Nastavljajući naš hod s nekim od uzornih primjera apostolskog žara… podsjećam da govorimo o evangelizaciji, o apostolskom žaru, o pronošenju imena Isusova. Kroz povijest je bilo mnogo muškaraca i žena koji su to činili na uzoran način. Danas, primjerice, govorimo o svetom Franji Ksaverskom: neki ga smatraju najvećim misionarom modernog doba. Ali ne može se reći tko je najveći, a tko najmanji, jer je mnogo skrivenih misionara, koji i danas čine mnogo više od svetog Franje Ksaverskog. On je također zaštitnik katoličkih misija kao i sveta Terezija od Djeteta Isusa. Misionar je velik kad odlazi negdje. A mnogo je, jako mnogo, svećenika, laika, redovnica koji idu u misije, također iz Italije i mnogi od vas. Vidim to, na primjer, kad mi predstavljaju povijest nekog svećenika kao kandidata za biskupstvo: proveo je deset godina u misiji na nekom mjestu… to je nešto veliko: otići iz domovine i naviještati evanđelje. To je apostolski žar. I to mi moramo jako njegovati. Gledajući likove tih muškaraca, tih žena, učimo.

Papina poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2023.

Današnji migracijski tokovi izraz su složenog i razgranatog fenomena. Njegovo razumijevanje iziskuje pažljivu analizu svih aspekata koji karakteriziraju različite faze migracije – od odlaska do dolaska – uključujući i eventualni ponovni povratak. Želeći pridonijeti tom naporu i nastojanju oko razumijevanja te stvarnosti, odlučio sam Poruku za 109. Svjetski dan migranata i izbjeglica posvetiti slobodi koja uvijek treba obilježavati odluku o napuštanju vlastite zemlje.

“Slobodni otići – slobodni ostati” (“Liberi di partire, liberi di restare”) glasio je naziv inicijative solidarnosti koju je prije nekoliko godina pokrenula Talijanska biskupska konferencija kao konkretan odgovor na izazove suvremenih migracija. Neprestano osluškivanje glasa partikularnih Crkava omogućilo mi je otkriti da jamčenje te slobode predstavlja raširenu i zajedničku pastoralnu brigu.

Duh Sveti nam doziva u pamet da smo ljubljena djeca Božja

Štoviše, ako se nađemo u kušnji, Duh Sveti nas tješi, donoseći nam Božje oproštenje i snagu, a kad nas suočava s našim pogreškama i ispravlja nas, čini to dobrostivo i blago: u njegovu glasu koji govori srcu ima uvijek pečat nježnosti i topline ljubavi. Duh Tješitelj je, zasigurno, zahtjevan, jer on je pravi, vjeran prijatelj koji ništa ne skriva, koji nam sugerira što da mijenjamo i kako da rastemo. Ali kad nas ispravlja, nikada nas ne ponižava i nikada ne ulijeva nepovjerenje; naprotiv, daje nam sigurnost da ćemo s Bogom uvijek uspjeti, uvijek. To je njegova blizina. To je baš lijepa sigurnost!

Drugi vid, Duh Tješitelj, kao naš branitelj, brani nas. Brani nas pred onima koji nas optužuju: pred nama samima, kad ne volimo sebe i kad sebi ne opraštamo, kad možda govorimo sebi da je naš život čisti promašaj i da nismo ni za što; brani nas, zatim, pred svijetom koji odbacuje one koji ne odgovaraju njegovim shemama i modelima; brani nas, na kraju, pred đavlom, koji je „tužitelj“ i unositelj razdora u pravom smislu riječi (usp. Otk 12, 10) i čini sve da se osjećamo nesposobnima i nesretnima.