Naslovna » Dokumenti » Riječ Svetog Oca

Riječ Svetog Oca

Papin Angelus u nedjelju 1. listopada

Zavirimo sada u svoju nutrinu i, u svjetlu svega ovoga, postavimo si neka pitanja. Kad se suočim s naporom da živim poštenim i velikodušnim životom, da predano prionem uz Očevu volju, jesam li spreman reći „dà“ svaki dan, čak i ako to ima svoju cijenu? A kad to ne mogu učiniti, umijem li iskreno iznijeti Bogu svoje teškoće, svoje padove, svoje krhkosti? A kad kažem „ne“, predomislim li se? Razgovarajmo s Gospodinom o tome. Kad pogriješim, jesam li spreman pokajati se i vratiti se na pravi put? Ili se pretvaram da se ništa nije dogodilo i navučem na lice masku, brinući se samo za to kako da ostavim na druge dojam sjajne osobe i poštenjaka? U konačnici, jesam li ja grešnik, kao i svi drugi, ili u meni postoji nešto pokvareno? Ne zaboravite: Grešnici „dà“, pokvarenjaci „ne“!

1.10.2023.

Papin Angelus u nedjelju 24. rujna

Bog je, prije svega, Onaj koji izlazi zvati nas u svako doba. U prispodobi se kaže da gospodar „rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd“ (r. 1), ali zatim nastavlja izlaziti u različito doba dana sve do zalaska sunca tražiti si radnike među onima koje još nitko nije unajmio. Tako shvaćamo da u toj prispodobi radnici nisu samo ljudi, nego prije svega Bog, koji izlazi stalno, neumorno, po čitav dan. Takav je Bog: ne čeka naše napore da nam iziđe ususret, ne podvrgava nas ispitu kako bi ocijenio naše zasluge prije nego što nas krene tražiti, ne predaje se ako mu oklijevamo odgovoriti; naprotiv, On sâm je preuzeo inicijativu i u Isusu je „izišao“ prema nama, da nam pokaže svoju ljubav. I traži nas u sve sate u danu koji, kako kaže sveti Grgur Veliki, predstavljaju različite faze i životna doba našega života do duboke starosti (usp. Homilije na Evanđelje, 19). Za njegovo srce nikad nije kasno, On nas uvijek traži i čeka. Ne zaboravimo to: Gospodin nas traži i čeka uvijek, uvijek!

24.9.2023.

Sveti Daniel Comboni, apostol za Afriku i prorok misije

Nakon što je prvo vrijeme proveo u Africi, morao je napustiti misiju iz zdravstvenih razloga. Previše je misionara umiralo nakon što su oboljeli od neke bolesti, što je bilo povezano s nepoznavanjem tamošnjih prilika. No, dok su drugi odlazili iz Afrike, Comboni to nije učinio. Nakon određenog vremena provedenog u razmišljanju, osjetio je da mu od Gospodina dolazi nadahnuće za novi put evangelizacije, koji je on sažeo u ove riječi: „Afriku spasiti Afrikom“ (Scritti, 2741s). To je snažna intuicija, u njoj nema trunke kolonijalizma. Snažna je to intuicija koja je pridonijela obnovi misionarskog zalaganja: evangelizirane osobe nisu bile samo „objekti“, nego i „subjekti“ misije. A sveti je Daniel želio sve kršćane učiniti protagonistima evangelizacijskog djelovanja. U tom je duhu razmišljao i djelovao cjelovito, uključujući mjesni kler i promičući laičku službu katehistâ. Katehete su blago Crkve: katehete su oni koji idu naprijed u evangelizaciji. Tako je shvaćao i ljudski razvoj, njegujući umjetnostî i zanimanjâ, potičući ulogu obitelji i žene u preobrazbi kulture i društva. Koliko je samo važno, i danas, da vjera raste i da se čovjek razvija unutar misionarskih kontekstâ, namjesto da se u njih presađuju izvana nametnuti modeli ili da se sve svodi na besplodni asistencijalizam! Treba reći „ne“ izvana nametnutim modelima i asistencijalizmu. Treba uzimati iz kulture narodâ i na temelju toga provoditi evangelizaciju. Evangelizirati kulturu i inkulturirati evanđelje: to ide ukorak jedno s drugim.

20.9.2023.

Papin Angelus u nedjelju 17. rujna

Isusova poruka je jasna: Bog oprašta na nemjerljiv način, preko svake mjere. On je takav, djeluje iz ljubavi i besplatnosti. Ne možemo mu se odužiti, ali kad opraštamo bratu ili sestri, oponašamo ga. Opraštanje stoga nije neko dobro djelo koje se može učiniti ili ne učiniti: opraštanje je temeljni uvjet za one koji su kršćani. Svatko je od nas, naime, onaj ili ona kojem/kojoj je oprošteno: ne zaboravimo to, oprošteno nam je, Bog je dao svoj život za nas i mi mu ničim ne možemo nadoknaditi njegovo milosrđe koje On nikada ne povlači iz srca. No, odgovarajući na njegovu besplatnost, odnosno opraštajući jedni drugima, možemo davati svjedočanstvo za njega, šireći novi život oko sebe. Bez opraštanja, naime, nema nade; bez opraštanja nema mira. Opraštanje je kisik koji pročišćava zrak zagađen mržnjom, ono je protuotrov koji liječi otrove ogorčenosti, ono je način da se ublaži ljutnja i izliječe mnoge bolesti srca koje onečišćuju društvo.

17.9.2023.

Svjedoci: blaženi José Gregorio Hernández Cisneros, liječnik siromahâ i apostol mira

José Gregorio bio je skroman, ljubazan i uslužan čovjek. Pokretao ga je, istodobno, unutarnji žar, želja da u životu služi Bogu i bližnjemu. Nošen tim žarom nekoliko je puta pokušao postati redovnik i svećenik, ali su ga u tome spriječile razne zdravstvene teškoće. No, njegova ga tjelesna slabost nije navela da se povuče u samoga sebe, nego da postane liječnik još osjetljiviji na potrebe drugih; prionuo je uz Providnost i, ojačan u duši, usmjerio se više na ono bitno. To je apostolska revnost: ona ne slijedi vlastite težnje, nego raspoloživost za Božje planove. I tako je taj blaženik shvatio da će, brigom za bolesne, provoditi Božju volju u djelo, pomagati one koji trpe, dajući nadu siromasima, svjedočeći vjeru ne riječima nego primjerom. Tako je – tim duhovnim putem – prispio do toga da je medicinu prihvatio kao neku vrstu svećeništva: „svećeništvo ljudske boli“ (M. YABER, José Gregorio Hernández: Médico de los Pobres, Apóstol de la Justicia Social, Misionero de las Esperanzas, 2004., 107). Kako je samo važno stvari ne podnositi pasivno, nego, kako kaže Sveto pismo, sve činiti zdušno, kako bi se služilo Gospodinu (usp. Kol 3, 23)!

13.9.2023.

Papin Angelus u nedjelju 10. rujna

Evanđelje nam danas govori o bratskom ispravljanju (usp. Mt 18, 15-20), što je jedan od najviših, ali ujedno i najzahtjevnijih izraza ljubavi. Kad se neki tvoj brat po vjeri ogriješi o tebe, ti mu, bez ljutnje, pomozi, ispravi ga: pomozi ispravljajući ga.
Oko onih koji pogriješe, nažalost, često se prvo ispreda trač, u kojem za tu pogrešku saznaju svi, s puno pojedinosti, osim same osobe! To nije u redu i to nije milo Bogu. Neumorno ponavljam da je ogovaranje kuga za živote ljudi i zajednicâ, zato što donosi podjele, patnju i sablazan, a nikako ne pomaže boljitku, nikad ne pomaže rasti. Veliki duhovni učitelj, sveti Bernard iz Clairvauxa, rekao je da su jalova znatiželja i površne riječi prve stepenice na ljestvama oholosti, koje ne vode prema gore, nego prema dolje, gurajući čovjeka u propast i upropaštenost (usp. Stupnjevi poniznosti i oholosti).
Isus nas, međutim, uči da se ponašamo drugačije. Evo što danas kaže: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo“ (r. 15). Iskren i otvoren razgovor „u četiri oka“ može mu pomoći da shvati gdje griješi. Učini to za njegovo dobro, svladavajući sram i pronalazeći istinsku hrabrost, koja nije hrabrost ogovaranja, nego hrabrost koja se sastoji u tome da mu sve krotko i ljubazno kažemo u lice.

10.9.2023.

Moliti i služiti s radošću: Kateri Tekakwitha, prva sjevernoamerička svetica domorotkinja

Nastavljajući naše kateheze na temu apostolskog žara i strasti za naviještanjem evanđelja, danas ćemo promotriti lik svete Katere Tekakwithe, prve sjevernoameričke domorotkinje koja je proglašena svetom. Rođena oko 1656. u jednom selu na sjeveru države New York, bila je kći nekrštenog poglavice Mohikanaca i majke kršćanke pripadnice plemena Algonkini, koja je naučila Kateri moliti i pjevati hvalospjeve Bogu. I mnogi od nas su također po prvi put prikazani Gospodinu u obiteljskom okruženju, posebno od strane naših majki i baka. Tako započinje evangelizacija i, štoviše, ne zaboravimo to, da se vjera uvijek prenosi na dijalektu majki i baka. Vjeru treba prenositi na jednom dijalektu i mi smo je primili na tom dijalektu majki i baka. Evangelizacija često započinje tako: jednostavnim, malim gestama, kao što to čine roditelji koji pomažu djeci razgovarati s Bogom u molitvi i koji im govore o njegovoj velikoj i milosrdnoj ljubavi. Na taj su način postavljeni temelji vjere za Kateri, a često i za nas. Ona ju je primila od majke na dijalektu, na dijalektu vjere.

30.8.2023.

Isus želi biti blizi Bog

Draga braćo i sestre, na putu života nismo sami, jer Krist je s nama i pomaže nam kročiti našim putem, kao što je učinio s Petrom i ostalim učenicima. Upravo Petar u današnjem Evanđelju to shvaća i po milosti prepoznaje u Isusu „Krista-Pomazanika, Sina Boga živoga“ (r. 16): „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“, kaže Petar, ne neka ličnost iz prošlosti, nego Krist, odnosno Mesija, iščekivani: ne mrtvi junak, već Sin Boga živoga, koji je postao čovjekom i došao dijeliti s nama radosti i teškoće na koje nailazimo na svom životnom putu. Nemojmo se stoga obeshrabriti ako nam se katkad čini da je vrhunac kršćanskog života previsok, a put prestrm. Gledajmo Isusa koji hoda uz nas, koji prihvaća naše slabosti, dijeli naše napore i polaže svoju čvrstu i nježnu ruku na naša slabašna ramena. S Njim u našoj blizini, pružimo i mi ruku jedni drugima i obnovimo svoje povjerenje: s Isusom ono što nam se samima čini nemogućim više nije!

27.8.2023.

Navještaj na materinskom jeziku: Sveti Juan Diego, glasnik Djevice od Guadalupea

Zadržimo se zatim na svjedočanstvu svetog Juan Diega, koji je glasnik, on je domorodac koji je primio Marijinu objavu: glasnik Naše Gospe od Guadalupea. Bio je skromna osoba, Indijanac iz naroda: na njemu počiva pogled Božji, pogled Boga koji voli činiti čudesa kroz malene. Juan Diego je došao vjeri već kao odrastao i oženjen. U prosincu 1531. imao je oko 55 godina. Dok je hodao, na brežuljku je ugledao Majku Božju, koja ga nježno naziva. A kako ga naziva Gospa? „Moj ljubljeni sinčić Juanito“ (Nican Mopohua, 23). Zatim ga šalje biskupu da zamoli da sagradi hram upravo na tom mjestu, gdje se i ukazala.

23.8.2023.

Papin nedjeljni Angelus: Isusova promjena i ženina vjera. Pozvani smo biti otvoreni promjenama

Isusova promjena. On je svoje propovijedanje upućivao izabranom narodu, potom bi Duh Sveti gurnuo Crkvu na krajeve svijeta. Ali ovdje se događa anticipacija, mogli bismo reći, pri čemu se u epizodi Kanaanke već očituje univerzalnost Božjeg djela. Zanimljiva je ova Isusova raspoloživost, pred ženinim konkretnim slučajem postaje još popustljiviji i suosjećajniji. Bog je takav: on je ljubav, a onaj tko ljubi ne ostaje rigidan u svojim pozicijama. Da, ostaje postojan, ali ne rigidan. Ne ostaje rigidan u svojim pozicijama, već se dopušta dirnuti i potresti, zna kako promijeniti svoje planove. A ljubav je kreativna i mi kršćani, ako želimo nasljedovati Krista, pozvani smo biti otvoreni promjenama. Kako je dobro u našim relacijama, ali i u životu vjere, biti poslušan, istinski slušati, biti ganut u ime suosjećanja i dobra drugih, kao što je Isus učinio s Kanaankom. Spremnost na promjenu. Poslušna srca za promjenu.

20.8.2023.

Prethodna 1 2 3 4 5 Sljedeća