Aktualnosti

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija
u svetoj misi zahvalnici za 352. akademsku godinu (2020./2021.)
na Sveučilištu u Zagrebu
u crkvi sv. Petra u Zagrebu, u četvrtak, 17. lipnja 2021., u 19 sati

 

Draga Bogu zahvalna sveučilišna zajednico,
znamo da kršćanska zahvalna pjesma nije prestajala ni u najtežim neprilikama. Poziv čovjeka, naš je poziv – biti hvala Bogu, a Božja je slava vidljiva u čovjeku, kako je zapisao sveti Irenej: "Gloria enim Dei vivens homo, vita autem hominis visio Dei – Slava je Božja živući čovjek, a život čovjeka je gledanje Boga.“ (Adversus Haereses IV, 20, 7)

I vi ste, braćo i sestre, studentice i studenti, u zajedništvu sa svojim veleučenim gospodinom Rektorom, prorektorima, dekanima, profesorima, djelatnicima i suradnicima Sveučilišta u Zagrebu, došli i ove godine održati živom molitvu i biti dio stoljetne pjesme davanja hvale Gospodinu.

U današnjemu razgovoru naš me zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, zamolio da u ovo slavlje unesem i svima vama prenesem i njegovu molitvenu blizinu.

Ovu bi godinu mnogi prozvali annus horribilis, ali naše uzdizanje hvale Bogu pokazuje da svoju zahvalu ne intoniramo poglavito zbog nečega što nam se sviđa nego radi nekoga čijoj se prisutnosti radujemo. Kada se pak sa zemlje, iz našega srca, uzdiže hvalospjev, nebo uvijek odgovara, očituje ljepotu, dobrotu i istinu, ono što duboko pripada ljudskoj naravi i što bolni događaji ne mogu izbrisati. To je polazište i temelj našemu pogledu prema budućnosti s Bogom.

Molimo Gospodina za oproštenje grijeha, za obraćenje, za radosnu snagu koja srcem pjeva hvalu Bogu.

Liturgijska čitanja:
2Kor 11, 1-11; Ps 111, 1-4.7-8; Mt 6, 7-15

1. Čuli smo svetoga Pavla kako iznosi zanimljivu 'apologiju', takozvanu 'Drugu apologiju' u Drugoj poslanici Korinćanima. Lako se stekne dojam da se radi o vlastitoj obrani i opravdavanju, ali u njoj postoji puno dublji sadržaj. Naime, u njoj je najdojmljivija nama predana Pavlova argumentacija glede njegova poimanja srži i smisla apostolskoga poslanja i djelovanja.

Ali, čemu uopće apologija; od koga i čega se mora braniti? Apostol se brani od napada i predbacivanja svojih protivnika koji ga žele obescijeniti, dovesti u pitanje njegove sposobnosti i vjerodostojnost.

A što mu predbacuju? Najprije – priznajući mu da je u svojim poslanicama jak i da ono što piše ima težinu – njegov osobni retorički nastup ocjenjuju blijedim i jadnim. Pavao ne bježi od svojih nesposobnosti, ali odgovara da on obara „svaku oholost koja se diže protiv spoznanja Boga“ (2Kor 10, 5).

Nadalje, protivnici postavljaju čudno, ljudsko mjerilo i preporučuju sebe, hvale sebe, a Pavao je prvi Korinćanima došao s Kristovim evanđeljem, bez ljudskih preporuka; svjestan da je njega preporučio Gospodin.

Prigovaraju zbog toga jer Pavao nije bio plaćan ni uzdržavan od korintskih vjernika. I baš mu je to da nije bio njima na teret – što bi trebalo biti pohvalno – predbačeno kao nedostatak. Naime, protivnici su rekli da nije tražio nikakvu naknadu, zbog toga jer je bio loš govornik, a njegova je jedina želja zapravo bila privesti zajednicu Kristu, bez ikakvih drugih interesa.

2. U Poslanici vidimo rast, jačanje polemike protiv čudnih navjestitelja. Njihova predbacivanja Pavao najprije spominje samo polemički, ali slijede snažniji napadi osobnije naravi, da bi ih konačno nazvao lažnim apostolima, a njihova je mjerila, s pomoću svoje teologije, pobio i doveo ad absurdum.

Na kraju se nalazi i odlučujuća, tako važna riječ: slabost. (11, 21a; 30: Treba li se hvaliti, svojom ću se slabošću hvaliti.). I to u nevjerojatnom vehementnom ritmu nabrajanja koje je lako zamisliti u retoričkoj ljepoti i uvjerljivosti. Višestruka retorička figura amplifikacije nipošto ne govori o nedostatku Pavlovih retoričkih sposobnosti. Iz toga se zaključuje da se možda radilo o njegovim poteškoćama pri izgovaranju.

No, svakako je vrijedno – slobodno pokušajte – zadnji dio 11. poglavlja (od 22. do 30. retka) pročitati u jednome zamahu, 'u jednome dahu'! Koja je to svjedočka poezija u prozi!

Budući da su se protivnici hvalili svojim jakostima, 'jakim stranama' i sposobnostima, Pavao će iznijeti 'Katalog svojih slabosti', osvrćući se na trn u tijelu, određenu bolest, nedostatak, zaključujući primljenom objavom od Gospodina: „'Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.' Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.“ (2Kor 12, 9)

3. Sveti je Pavao u Korintu očito imao protivnike koji su u njegovoj odsutnosti nastojali poljuljati njegov autoritet i kompetencije te time preuzeti vodstvo zajednice. Ništa nepoznato. To je pratilo i prati kršćanske zajednice i Crkvu sve do danas.

Apostol, s jedne strane, ne želi uzvratiti jednakom mjerom niti bi se želio braniti, ali – s druge strane – radi istine mora opravdati i svoje čiste nakane i svoje metode. Zato spominje revnost povezanu s ljubomorom, jer osjeća da je njegov dosadašnji rad ugrožen, jer vidi da su tamošnji kršćani počeli slušati druge glasove, otvarali prostor „otrovu Zmije“ koja je prevarila prve ljude?

Sjetimo se da ta prijevara leži u ponudi da se istinska sloboda čovjeka nalazi onkraj onoga što govori Bog. Božji neprijatelj ulazi tamo gdje je čovjek najslabiji – koristi se ljudskom taštinom. Kad god nešto rubno u životu zajednice ili u osobnome životu vjere dobije preveliku važnost, ulazimo u opasnost. Zmijski se otrov može osjetiti onda kada pojedini interesi ili taština prekriju služenje Radosnoj vijesti.

Kao što je to vidljivo i primjenjivo na evanđeosku poruku, tako je i u svim područjima života. Tamo gdje se zamagljuje temeljni smisao i oduševljenje, počinje prevladavati besmisao i malodušnost.

4. Od apostola Pavla učimo gdje leži istinska snaga: poniziti sebe, da bi se druge uzvisilo. To je moguće, ako je u srcu jednostavnost i čistoća (grč. haplótetos kai hagnótetos), bezazlenost i iskrenost, kako prema Kristu, tako i prema ljudima. S tom je jednostavnošću i iskrenošću Korinćana računao i Pavao. Oni su zavoljeli Isusa kako im ga je on navijestio, ali su među njih došli lažni navjestitelji koji su naviještali: 'drugoga Krista', 'drugoga Duha' i 'drugo evanđelje'.

To se odnosi ponajprije na gnostike prema čijemu učenju Isus nije imao pravo ljudsko tijelo niti je umro, što je jasno mijenjalo cjelokupni odnos prema ljudskoj stvorenosti, prema daru milosti, prema žrtvi na križu i spasenju. Osim toga, Božji Duh sve više otkriva tko je Isus, dok duhovnosti koje ne proizlaze iz toga Duha zamagljuju i razgrađuju jasnoću, ali ujedno razgrađuju i Kristovo tijelo – Crkvu.

Uz to primijetimo i ekonomsko pitanje. Pavao nije tražio od Korinćana nikakvu naknadu. Uzdržavale su ga zajednice vjernika iz Makedonije. No, protivnici su posegnuli i tu za izokretanjem. Naime, grčka je kultura velikim dijelom mjerila važnost govornika i po visini tražene materijalne naknade. Danas bi se reklo: Ono što vrijedi i košta; ima veću cijenu. U skladu s time, jeftini govornici, oni koji ne traže naknadu, nemaju vrijednost.

Daleko od toga da bi Pavao bio bez potpore, jer su ga financirali drugi vjernici, nego nije htio nikakvu materijalnu dobit. Zbog toga je predstavljen kao loš navjestitelj i optužen da zapravo i nije apostol. Njegova je jedina dobit bila zajednica privržena Kristu. Prihvatio je razna poniženja da bi oni bili uzvišeni.

5. Braćo i sestre, svi ti odnosi, rasprave, prigovori, prijepori i sukobi nisu nipošto daleko od naše suvremenosti, tako ni od akademskoga i cjelovitoga sveučilišnog života, povezanoga s društvenim prilikama.

A to se tiče i svakoga od nas. Razumljivo je da se svatko od nas najprije treba pitati za koga i za što sam spreman staviti i svoj obraz i ime i ugled 'na kocku', poniziti se za istinu, za druge. Pavao je znao da se Isus ponizio za njega i da mu je sve darovao. U tome Božjemu poniženju leži konačni razlog za njegovu jednostavnost i čistoću, za iskrenost i predanost.

Ali, Isus se ponizio i za nas; radi nas je sve izgubio; da bismo mi bili uzvišeni, proslavljeni, oživljeni, obnovljeni. Božja ljubomora, to drugo ime ljubavi kojoj je stalo, nama je nadahnuće protiv ravnodušnosti; nama je motrište s kojega se bolje vidi svako vjerničko djelovanje koje je lako primijeniti na sveučilišni život. I profesori i studenti mogu se naći, a često se i nalaze pred dvojbama kojima je prožeta Pavlova apologija.

6. Dok je u napadima na apostola Pavla glavno sredstvo zbunjivanje, izokretanje istine, kao kršćani uvijek trebamo svijet promatrati i okolnostima pristupati 'evanđeoskim obratom'.

Govoreći nam o molitvi i poučavajući kako trebamo moliti Isus nas poziva na 'obraćenje' našega pristupa. To naznačuje odmah u uvodu: da ne budemo poput onih koji najveću vrijednost daju riječima.

Najvažnije je Božje djelovanje, njegova prisutnost, njegov dar po kojemu smo i mi dionici Kristove molitve. Najvažnije nije ono što mi činimo za Boga, nego ono što je On učinio za nas i što čini u nama i po nama.

Na tome tragu nam predaje Molitvu i način koji nas mijenja i to tako da nam na prvome mjestu nije Božje uslišanje naših molitava, nego naša poslušnost Bogu. Uopće nije potrebno isticati da mi molimo Boga da nas usliša, ali još više smo pozvani mi 'uslišati' Boga, čuti njegovu volju i vršiti ju. On je objavio da nas želi preobraziti, ako dopustimo da djeluje u nama.

7. Naša spontana molitva, s našim potrebama i nesigurnostima, ne bi započela: sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja. Zato nas Isus poučava našemu dolasku pred Boga, iznošenju čežnje da Boga upoznamo, da ga ljubimo i ostvarujemo njegove planove.

Svojim nas primjerom poučava. I on u tjeskobi pita: „Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa?“

Tako čovjek spontano moli za svoje potrebe, ali Isus zatim nadodaje: „No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!“ (Iv 12, 27-28) Oče, proslavi ime svoje!

U drugome dijelu Molitve Gospodnje nalaze se prošnje koje na hrvatskome jeziku možemo sažeti u tri riječi na 'o': okrjepa, oproštenje, oslobođenje. Okrjepa, ne trajna sitost; oproštenje grijeha, ali ne bez opraštanja bližnjima i oslobođenje od zla, ali ne i od trpljenja.

8. Gledajući cjelinu današnje Božje riječi, mogu se izvući zaključci, polazišta primjenjiva i na učilišta.

1) Na sveučilištu se stječu znanja i sposobnosti, oblikuju se i promiču određene vrijednosti koje utječu na život cijeloga društva. No, na sveučilištu su prisutne i druge silnice: osporavanja, nadmetanja, sukobi, pokušaji promicanja neistina… Sve to dovodi do razgradnje, do pokvarenosti, odnosno – prevedeno s hrvatskoga – do korupcije. Sjetimo se Pavla komu je stalo da se „misli (njegovih vjernika) ne pokvare“.

2) Sveučilište je, osim mjesta otvaranja obzora, iskrenosti i zajedništva s drugima, također mjesto: taština, podmetanja, zbunjivanja, neiskrenosti, dodvoravanja…, čemu je potrebno trajno pročišćavanje. I tu je Pavlova briga: da ne dođe do „odmetanja od iskrenosti prema Kristu“.

3) Sveučilište je ozračje samozatajnosti, služenja, poniznosti, ali i raznih samodopadnosti, u kojima sadržaj lako bude prekriven lažnim dojmovima.

U konačnici je važno znanje, povezano s ljubavlju, a ne dojam. Pavlovi su protivnici retoriku sveli na umijeće uvjeravanja, bez obzira na istinu. To obilato danas koriste i određeni mediji i političke stranke i gospodarski subjekti, ne mareći ni za istinu ni za ljubav ni za sadržaj. Tako jača ignorancija povezana s arogancijom.

4) Apostol Pavao svojim primjerom pokazuje ispravan put na kojemu smo kao kršćani pozvani suprotstaviti se neistini i zlu, što omogućuje lakše razlučivanje.

a) Prepoznajući što je Gospodin učinio za nas, naš je poziv djelovati bez dodatnih (skrivenih) interesa koji se svode na pitanje taštine i materijalnoga probitka.
b) Važno je da nam bude stalo do onoga što činimo, snagom 'Božje ljubomore' koja se očituje u Kristovoj žrtvi na križu, u našoj žrtvi za dobro.
c) Trebamo poznavati i svoje granice, svoje nesposobnosti i slabosti koje – pročišćene ljubavlju – postaju jakost, a ujedno raspršuju maglu lažnih veličina i dojmova.
d) U odnosu prema materijalnim dobrima uvidjeti njihovu nužnost, ali se kloniti svake sjene iskorištavanja i pohlepe.
e) I konačno: istinska je snaga u spremnosti da se budemo poniženi, da bi prava vrijednost mogla izaći na vidjelo, ona koja nadilazi našu prolaznost, a čime se i naša prolaznost ugrađuje u ljepotu vječnosti.

Sve to stane u 'Oče naš'. Nikada dovoljno ne naučimo tu molitvu, odnosno povezanost s Bogom. Zato ju valja iznova započinjati dolazeći pred Boga, zahvalno, u spremnosti da čujemo njegov plan i da prihvatimo njegovu volju, s pouzdanjem i sigurnom nadom da je to put na kojim dolazimo do naše najveće sreće koja nije odvojiva od sreće naših bližnjih. A za sve što se tiče dubine srca ostaje Pavlova sigurnost i utjeha u tako privlačnoj tvrdnji: Bog znade!
Amen.