Aktualnosti

Uvod i homilija

 
Cijenjeni oče provincijale, fra Miljenko (Hontić),
oče gvardijane fra Tomislave (Glavnik),
oče župniče, fra Roko (Bedalov),
dragi oci franjevci konventualci,
članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima,
subraćo svećenici i redovnici, sestre redovnice,
braćo i sestre u Očevu milosrđu, u Sinovu otkupljenju
i u ljubavi Duha Svetoga!

Gospodinov pozdrav mira danas povezuje otajstvo uskrsnuća i ovo zajedništvo Crkve u otajstvu Pedesetnice, kojemu se s pomoću slike i zvuka, svojom molitvom pridružuju slušatelji i gledatelji televizijskoga (i radijskoga) prijenosa.

U ovoj svetkovini živimo radost Božjih darova i slavimo rođendansku ljepotu Crkve koja se obnavlja posadašnjenjem otajstva Božje prisutnosti po Duhu Svetom koji nam je dan, koji nas oživljuje i koji nas obnavlja.

Gospodinu dajemo hvalu i u njoj sažimamo cijelo stoljeće. Zahvaljujemo za različite darove istoga Duha koji se očitovao i koji se očituje po životima franjevaca povezanih s ovdašnjim samostanom koji nosi ime po kapeli Duha Svetoga, staroj više od pet stotina godina, a po kojoj ime nosi i ovaj dio grada Zagreba.

Kao izaslanik našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, izražavam vam – dragi oci franjevci – njegove obljetničke čestitke te donosim njegov blagoslov i zahvale cijele Zagrebačke nadbiskupije za vašu sada već stoljetnu prisutnost i zauzetost u našoj mjesnoj Crkvi, s nebrojenim darovima, te molitve da i dalje slijedite nadahnuća Duha u življenju Radosne vijesti; da obogaćujete duhovnu baštinu koju su stvarala vaša subraća, jednako nošeni prepoznatljivom franjevačkom karizmom.

U našim su molitvama nakane: franjevačke zajednice, župljana ove župe i svih koji su u ovoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga susreli i susreću svjetlo, utjehu, snagu i obranu Duha Svetoga: u Božjoj riječi, u blizini čovjeka, u zajedništvu nebeskih milosti.

Molimo Gospodina da primi vapaje tužnih i malodušnih, zdvojnih i osamljenih, pritisnutih kušnjama i trpljenjima.

Ovo je jedno od onih slavlja u kojemu snažnije odjekuje riječ 'danas', ispunjena nadom i radošću, pogledom prema budućemu i vječnim spasenjem.

Molimo i za naše pokojne, osobito za pokojne franjevce konventualce, koji su bili pozvani na ovome brežuljku graditi nebesko kraljevstvo i silazeći s njega širiti ga i svjedočiti ga među ljudima.

A i mi, ponirući u euharistiju i kajući se za svoje grijehe, zazovimo Duha koji je „oproštenje grijeha“, da nas Gospodin obraduje milosrđem, da bismo živjeli ne po tijelu nego po Duhu i bili dostojni dionici spasenja koje slavimo.
 

Homilija

 
1. Božja riječ koju smo slušali uvijek je svježa, baš poput „lahora u vrućini“ (in aestu temperies), poput „hlada punoga miline“ (dulce refrigerium), kako smo – u Posljednici – pjevali Duhu Svetomu i zazivali ga. To nam je poznata i bliska riječ, ali važna da ju iznova čujemo.  jer u sebi nosi neiscrpivu novost, preobilnu…

Zato se i u ovoj prigodi zaustavljam na onome što me privuklo u molitvi – poznato, a opet novo, dovoljno snažno da obuhvati spomen obljetnice i toliko neuhvatljivo da može darovati sigurnost u neočekivanosti budućega.

Naime, kada sveti Luka opisuje događaj silaska Duha na apostole, koristi se slikama koje je Crkva prenijela u svome doživljavanju i u opisima svojih početaka; slikama koje su sažete i u likovnome izražaju koji ćemo danas blagosloviti, a koji se nalazi ovdje na ogradi kora ispod novih orgulja.

Te tri slike su: šum s neba, opisan zvukom silnoga vjetra; zatim pojavak razdijeljenih ognjenih jezika i kao treće govor koji im je dan, a koji su svi razumjeli.

Opis je to pomalo nedorečen, jer je događaj neizreciv; opis je u obliku naznaka, jer se događaj ne dopušta zadržati. Zbog toga prevladavaju izrazi: kao kad, kao da, kako im je. Da bi se vidjela istinska punina događaja, Isus nam u Evanđelju daje ključ, ponovno naizgled neznatnom riječju: Ako: Ako me ljubite… Prihvaćena ljubav je ključ čitanja događaja Pedesetnice, otajstva Crkve, ljudskoga života i života svijeta.

2. Šum vjetra, sjaj ognja i razumljivost govora. Tri životne stvarnosti koje zadiru duboko u postojanje svijeta i čovjeka te njegovih odnosa. U svakoj od tih slika objavljena je jedna temeljna istina.

Vjetar je slika životnoga daha kojemu nismo vlasnici, niti njime možemo raspolagati; govori o izvorištu, o prapočetku i otajstvu koje nas upućuje na Stvoritelja i na njegov plan, na darovani život koji – kao konačni smisao – traži puninu u Bogu.

Oganj daje toplinu, žar i gorljivost. Upućuje na potrebe čovjeka koji može prekriti sjaj, rasplamsati oganj ili ga gasiti i gušiti.

Jezik i govor upućuju na zajedništvo među ljudima; na razumijevanje, na učenje i prihvaćanje, na otkrivanje i pomaganje; na lijek protiv osamljenosti i sebičnosti.

Kao svaka druga simbolička stvarnost, to troje može imati predznak dobra i građenja ili lošega i razgradnje? Toliko smo puta iskusili što može učiniti vjetar: biti disanje i život ili razorna moć; oganj, osim što svijetli i grije, može uništavati i proždirati; govor može oplemenjivati ili ponižavati; olakšavati boli ili ih produbljivati.

No, što te tri stvarnosti istinski povezuje? Svaka od tih pojava ima odliku da nisu izravno vidljive, nego se vidi njihovo djelovanje samo kada zahvate nešto ili nekoga. Takav je Božji Duh.

3. Braćo i sestre, oci konventualci – došavši u Zagreb – zaželjeli da nova crkva i župa kao naslovnika i nebeskoga zaštitnika ima sv. Antuna Padovanskoga, čiju svetkovinu slavimo za osam dana. I njegova je svetost rođena iz snage Duha; njegova gorljivost, koju zazivamo za svoje potrebe i za život Crkve, odražaj je istoga otajstva i sasvim je prikladno danas čuti i njegovu riječ.

Upravo me čitanje njegovih propovijedi za Pedesetnicu i tumačenje ognja potaknulo da bolje uočim tu odliku duhovskih pojava od kojih živimo i mi.

Kaže sv. Antun: „Spiritus Sanctus videri non potest, nisi per creaturas, in quibus operatur.“ – Duh Sveti ne može se vidjeti, osim po stvorenjima u kojima djeluje.“ (Sermo, Dominica Pentecostes, De inspiratione gratiae Spiritus Sancti Apostoli sin linguis igneis)

Taj zaključak vodio me dalje do potvrđivanje istine da su takvi svi plodovi Duha Svetoga. Jer, što vidimo od života, ako ne očitovanje življenja; što vidimo od radosti, ako ne izražaje nutarnjega pokretača; po čemu je vidljiva ljubav, osim po djelima ljubavi, po govoru ljubavi ili po šutljivome pogledu ili dodiru iz ljubavi?

To vrijedi i za ostale plodove Duha; za: mir, strpljivost, velikodušnost, vjernost, blagost, čistoću, uslužnost, uzdržljivost (usp. Gal 5, 22-23). Najvažnije u ljudskome životu nije izravno vidljivo, nije dio naših ostvarenja i nastojanja, nego po daru, po darovanosti drugomu.

4. Zar spomenom na stotu obljetnicu ovoga samostana ne slavimo upravo te darove i plodove? Sve ih možemo naći u životnim previranjima i poteškoćama, jer su rođeni iz prihvaćanja Isusova jamstva: Ako me ljubite; ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ…

Znamo da je oholost ljudi, u želji da dopru do Boga, da izgrade svojom snagom nešto što 'seže do nebesa', zapravo suparništvo s Bogom. Ta je oholost dovela do pomutnje, zbrke, nerazumijevanja i razdora. Nasuprot tomu, poniznost – jer je vođena istinom – ujedinjuje, stvara zajedništvo i unosi radost.

A poniznost dolazi iz ljubavi prema Riječi.

Čujmo još jednu rečenicu sv. Antuna: „Između jezika i riječi postoji srodstvo: to dvoje ne može biti odvojeno jedno od drugoga. Riječ Očeva, to jest Sin, i Duh Sveti su neodvojivi, štoviše – imaju istu narav.“ Tako se život ispunjen Duhom prelijeva, a oganj ne može ostati skriven.

Zato zahvaljujemo na plodovima Duha koji su ovdje rasli i koji su se očitovali u životima mnogih ljudi. Ovdje je naviještano Evanđelje, slavljeni sakramenti i očitovana ljubav prema bližnjima.

Živeći evanđeoske savjete po primjeru svetoga Franje, franjevci konventualci svojim svjedočanstvom, zajedništvom i predanošću stotinu godina ovdje očituju prisutnost Duha, bez koje bi Zagreb bio duhovno siromašniji. Ta se prisutnost osjeća u životu na raznim područjima života naše Nadbiskupije, počevši od župe i svih vidika pastorala; zatim u teologiji, kulturi, umjetnosti, medijima… u brižnosti za vrjednote u hrvatskoj domovini.

5. Braćo i sestre, Krist je Crkvu izgradio na vidljivoj stijeni (Petru), čvrstome temelju, i podiže ju od neobičnoga i jednako čvrstoga najčešće nevidljivoga materijala – od Božjega Duha, od čudesnoga Daha, od uvijek novih nadahnuća ljubavi…

Ništa i nitko ne može istinski živjeti bez Duha životvorca, bez Duha koji obnavlja lice zemlje, Duha istine i ljubavi. U posljednjemu stoljeću izmjenjivale su se društvene i političke okolnosti; vremena poleta, ali i kušnja i progonstava. Preživjeli su ponajprije plodovi Duha. Za neke od njih i ne znamo tko ih je njegovao i sebe ugradio u njih.

I nama je živjeti tako: nije potrebno da budemo vidljivi mi, nego Bog i djelovanje njegova Duha Tješitelja i Branitelja koji upućuje u svu istinu.

Volim istaknuti i ponoviti da svaki put, kada u ovaj dio grada dolazim tramvajem, lijepo mi je čuti obavijesnu najavu: „Sljedeća je postaja Sveti duh.“

Uistinu, na našemu životnom putovanju na svakoj sljedećoj postaji možemo naći i živjeti od Duha Svetoga. On nam je dan da bismo vidjeli Božju sliku u sebi i u drugima. Ona je naslikana Duhom, tim „prstom desne Očeve“ i bojama vječnosti koje su prepoznatljive u glasu savjesti.

Taj glas nas potiče na brigu za bližnje, za njihove ranjenosti i bolesti, na vraćanje dostojanstva svakomu čovjeku. To je moguće naći upravo ovdje, gdje vjernici sa svojim svećenicima i redovnicima žive Kristovu ljubav.

Zato završavam Molitvom Duhu Svetomu sv. Antuna. On ju je sročio imajući pred sobom Isusovu prispodobu od dobrome Samarijancu, želeći nam reći da se život u Duhu najviše očituje u ljubavi prema braći i sestrama u potrebi.
 
Duše Sveti, žarko te molimo da
– poput dobroga Samarijanca –
staviš lijek svoga milosrđa
na rane naše duše.
 
Povij ih povojima svoje milosti;
naš duh stavi na leđa poslušnosti;
ponesi nas u utočište obraćenja;
čuvaj nas u skrovištu raskajanosti,
da bismo dugo ostali u tvojoj brižnosti
i da bismo zlatom istinske pokore
ponovno zadobili izgubljeno spasenje.
 
I – nakon što smo ga ponovno našli –
udijeli nam milost da imamo snage
vratiti se na put koji vodi k tebi,
a od kojega smo se udaljili.
 
Molimo to tvojom pomoći
koji s Ocem i Sinom živiš i kraljuješ
jedini Bog u vijeke vjekova. Amen.
 
 
Uvod u blagoslov freske: 'Silazak Duha Svetoga nad apostole' (naslikao: Tihomir Lončar):
 
Braćo i sestre, svako mjesto u ovome liturgijskom prostoru govori Duhom Svetim. Ipak prvo mjesto koje tu prisutnost ostvaruje jest oltar i svetohranište, s kojima je povezan baldahin, arhitektonski izražaj epikleze, silaska Duha Svetoga. Oko njega smo u slavlju; njega vidimo ulazeći u Crkvu.

Likovno djelo (fresku) koje blagoslivljamo, a koje prikazuje silazak Duha nad Blaženu Djevicu Mariju i apostole, tijekom slavlja vidimo mi s oltara, ali i svi vjernici pri izlasku iz Crkve.

Taj je prikaz smješten ispod orgulja i, kada se ne vidi, on je čujan u zvukovima i glasovima, u melodijama i pjesmi.

I glazba ima odlike djelovanja Duha Svetoga: ne vidi se izravno, ali je vidljivo njezino djelovanje po osjećajima, po raspoloženjima, po zajedništvu koje stvara.

Pri izlasku iz crkve, nakon slavlja ili molitve, ta će nas slika podsjetiti da nosimo Božju prisutnost u svoju svakidašnjicu i da živimo ne živeći sebično, jer u nama živi Krist, kako piše sv. Pavao.

Naš život preobražavan Duhom Svetim postaje novom pjesmom, a to je Krist Gospodin i ljubav koja je razlivena u našim srcima.