Uvod i homilija biskupa Šaška na proslavi svetkovine Presvetog Srca Isusova u zagrebačkoj Bogosloviji

24.6.2022.



Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

 

Uvod u euharistijskome slavlju svetkovina Presvetog Srca Isusova

u kapeli Presvetog Srca Isusova u Nadbiskupskome bogolsovnom sjemenišu u Zagrebu

Petak,  24. lipnja 2022. u 11 sati

Prečasni gospodine rektore Željko,
subraćo u svećeništvu: duhovni pratitelji i odgojitelji,
drage sestre redovnice,
dragi bogoslovi i cijela bogoslovijska zajednico – mir vama!

U Gospodinovu pozdravu mira pozdrav je svima vama i našega nadbiskupa, kardinala Josipa, koji me zamolio da vam uprisutnim i njegovu duhovnu i molitvenu blizinu, čestitajući današnju svetkovinu!

Braćo i sestre, ovo je kapela: prisutnosti Srca, razgovora Božjega i ljudskih srdaca, kapela iskrenih molba srca; razlučivanja i razotkrivanja namisli srdaca…

Što li je sve ovdje Gospodin čuo od srdaca nas bogoslova, svećenika, poglavara, biskupa, roditelja, profesora, gostiju, hodočasnika i prolaznika!?

Zahvalu, molbe, pitanja, vapaje, šutnju…Što li su sve čula i prečula, što li su poslušala naša srca od Gospodina!? I kamo ih je sve Gospodin vodio…

I danas je tako: jednostavno i čudesno, povezujući svjetove naše nutarnjosti i prolaznosti u izražaj slavlja zajedništva s Kristom, Dobrim i milosrdnim pastirom, koji nam daruje vječnost. Njegovo je cijelo srce usmjereno prema stadu i prema pojedincima u njemu.

Vidi naše potrebe, povija rane, krijepi nemoći, bdije nad svima i štiti od napada zvijeri, te se posebno brine za zalutale, pokazujući koliko mu je stalo do radosti pronađenih.

Ispovjedimo svoju zalutalost i svoje grijehe, da bismo bili vraćeni u radost Božjega oproštenja, živeći slobodu u Kristu.

Homilija


Liturgijska čitanja:
Ez 34, 11-16; Ps 23, 1-6
Rim 5,5-11, Lk 15, 3-7

1. „sacerdos secundum cor Iesu“ – Svećenik po Isusovu srcu: taj su izraz svećenici u prijašnjim desteljećima rado koristili, sjećajući se svoje formacije i prateće pobožnosti koja je ostala usađena i njihovu pozivu i poslanju.

U današnjoj Božjoj riječi, što je svakako zanimljivo, niti u jednome od čitanja ne spominje se Božje Srce. Jedino srce koje se spominje jest naše srce. Apostol Pavao napisao je rimskim kršćanima riječi koje upućuje i nama: „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“ (Rim 5,5).

Ta je objava, ta je spoznaja sv. Pavlu iznimno draga: Bog snagom svoga Duha prožima naša srca, to jest najdublje slojeve našega bića. Tu je i jezgra otajstva naše osobe.

Apostol piše i Galaćanima: „Budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče!“ (Gal 4,6) To je pokazatelj da smo Božja djeca u Isusu Kristu (usp. 2Kor 1, 22: „[Bog] nas zapečati i u srca naša dade zalog – Duha.“).

Tako se ispunja proroštvo o dubokoj obnovi čovjeka koju ostvaruje Bog. On vidi nemogućnost svoga naroda da u punini odgovori na njegov Zavjet, da ostvari Savez, i po proroku daje obećanje: „Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistića i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.“ (Ez 36, 25-27)

To Božje djelovanje odgovara na zaziv i čežnju čovjeka koji vidi svoje udaljavanje od Boga, zbog oholosti i počinjenih grijeha, te vapi: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! (Ps 52,12s)

2. S pomoću dara Duha Svetoga Bog obnavlja čovjeka i daje nam da budemo ljudi po njegovu Srcu.

Taj lijepi izraz: čovjek po Božjemu srcu nalazimo u riječima koje Samuel govori Šaulu o Davidu: „Gospodin je potražio sebi čovjeka po svom srcu i odredio ga za kneza nad svojim narodom (jer nisi održao što ti je Gospodin zapovijedio)“ (1Sam 12,14) Na taj se događaj osvrće i sv. Pavao, dok u Antiohiji (pizidijskoj) govori o ispunjenju dano ocima, navodeći Božje riječi: „ Nađoh Davida, sina Jišajeva, čovjeka po svom srcu, koji će ispuniti sve moje želje,“ (Dj 13,22)

David je pralik Mesije i taj se izraz u punini odnosi na Isusa. On je u svemu i po svemu Čovjek po Božjemu srcu. On je njegovo istinsko očitovanje, njegova savršena vidljivost. I, ponad svega – novost.

Božja je ljubav u našim srcima izlivena, razlivena, razasuta. To govori grčki glagol ekheo (ekhynno). Naći ćemo ga ponajprije u Isusovim riječima na Psoljednjoj večeri, kada spominje prolojevanje svoje krvi na otpuštenje grijeha (usp. Mt 26,28). Tada započinje novost svijeta i života!

No, zanimljivija su još dva mjesta u Evanđeljima koja se koriste tim pojmom. Oba govore o novosti. Prvo: kada Isus govori o novome vinu kojima je potreban novi spremnik (mijeh, mješina), jer bez te novosti vino se prolijeva (usp. Mt 9,17). Drugo je mjesto vezano uz tjeranje trgovaca iz Hrama. Evanđelist piše: „Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta.“ (Iv 2,15) Taj rasuti novac pokazuje potrebu za novošću, oslobađanje prostora srca, promjena koja vodi od trgovanja do dara.

3. Apostol Pavao pomaže nam shvatiti kako nam to Isus omogućuje vidjeti Božje Srce, od kojega dolazi korjenita obnova ljudskoga srca. On to sažima u rečenicu: Krist za nas umrije. (Rim 5,8) Tako je pokazao Očevu ljubav prema nama.

Pavlu je važno – očito na temelju osobnoga iskustva – naglasiti kao u nekome crescendu, da je Krist za nas umro, dok smo još bili slabi, grješnici, štoviše – dok smo bili neprijatelji.

Umirući za nas: slabe, grješne, neprijatelje, Isus na najizvrsniji način objavio je što je u Bogu, kakav je Bog. I, ako je plod svega toga Božja ljubav – za nas – izlivena u naša srca po Duhu Svetome, za nas vjernike je posljedica sasvim jasna: Bog svakoga od nas oblikuje kao čovjeka po svome Srcu.

Duh Sveti zahvaća naše srce, da bi ga preobrazio. Prorok koristi „transplantacijski“ rječnik: Bog vadi i iz nas kameno srce, da bi nam usadio „srce od mesa“, sposobno kucati u istome ritmu s Božjim Srcem, onako kako nam je očitovao Isus.

4. A kamo sve odvodi ta preobrazba moguće je vidjeti na razne načine. Slika pastira koja povezuje: starozavjetnu Božju riječ, psalam i Isusovu Radosnu vijest, poziva nas da u pastirskoj službi vidimo posebnost očitovanja Božjega Srca.

Ovih dana, u mjesecu lipnju, puno svećenika spominje se svog ređenja. Molimo Gospodina da u našim srcima obnovi, a u vašim dragi bogoslovi, ojača i pročišćava duboku čežnju, radost prepoznavanja i nošenja drugima snage i ljepote Božje ljubavi.

Otajstvo te ljubavi, sažeto u Srcu Isusovu, u povijesti Crkve mnoge je nadahnulo da osnuju zajednice, kongregacije i druge skupine posvećene Kristovu Srcu.

Biti čovjek po Kristovu srcu je ponajprije dar, poziv i poslanje.

Bog ne preobražava naše srce darom svoga Duha da bi sve ostalo samo naš nutarnji intimni doživljaj i dobar osjećaj.

Usklađenost Isusova i Očeva Srca vidljivo je u njegovu življenju: on prihvaća slabe, bolesne, da bi ih utješio i ozdravio. Ne boji se sjesti za stol s grješnicima, pristupiti onima koje drugi odbacuju, da bi im posvjedočio radost nebeskog Oca koji daruje oproštenje i omogućuje obraćenje. Izložen je neprijateljstvu, trpi nasilje, ne prestaje na uvrjede uzvraćati istinom, na zlo dobrotom…Jer – Božje je Srce takvo!

5. Kada gledam i svoj put prema svećeništvu, vidim da je snažno obilježen naglascima štovanja Isusova srca i likovnošću koja me pratila na trima „postajama“ (što je povezano i s isusovcima kao odgojiteljima).

Tako je u sjemeništu na Šalati pred nama, osobito u crkvi, bio prikaz Kristova Srca, zatim ovdje u Bogosloviji te kasnije u Rimu, u „Germanicumu“, gdje je crkva posvećena sv. Petru Kaniziju (1521. – 1597.), jednomu od „svetaca Presvetog Srca“, prvih promicatelja te pobožnosti, na koga su se nadovezali: sv. Ivan Eudes (1641. – 1682.), sv. Klaudije la Colombiere (1641. – 1682.), sv. Margareta Marija Alacoque (1647. – 1690.), sv. Alfonzo Marija de Ligouri (1696. – 1787.) i mnogi drugi.

Osim toga, često smo bili u slavlju i zaređen sam za đakona u crkvi „Il Gesu“ u kojoj sam susreo izvornik vjerojatno najpoznatije slike Srca Isusova umjetnika Pompea Batonija ( iz 1767.).

U svim vremenima Crkva se trudila likovnim izražajima uprisutniti vjeru u Božju ljubav i milosrđe, očitovanjima u Isusu Kristu.

Nama su najbliži postali oni iz 18. i 19. Stoljeća koji prikazuju Isusa s probodenim gorućim srcem, okrunjenim trnovom krunom, izvan njegova tijela. Neki imaju poteškoće s tim prikazima smatrajući da se nedovoljno ističe simbolika srca za cjelinu čovjeka, a previše ističe tjelesnost.

6. Sigurno da će osjetljivost našeg vremena imati svoje izražaje, ali bit ostaje ista. A ona polazi od biblijskih korijena, točnije od obećanja proroku Zahariji, preuzetog u Evanđelje po Ivanu: Gledat će onoga koga su proboli. (Iv 19, 37). Tu je sva Kristova ljudskost osuđena na smrt radi nas.

U spisima sv. Bonaventure nalazimo sljedeću rečenicu: Per vulnus visibile vulnus amoris invisibilis videamus. Po nevidljivoj rani vidimo rani vidimo ranu nevidljive ljubavi. (Itinerarium, III, 5) Isusovo je Srce simbol, to jest povezujuća stvarnost ljubavi koje se može osjetiti, ljubavi Boga utjelovljenog u Isusu Kristu.

Crkva je na tome biblijskome tragu polako rasla u svijesti i razvijala nauk o Isusu kao pravome Bogu i pravome čovjeku, što je dobilo svoje posebno značenje na koncilima u Efezu (431.) i u Carigradu (553.), s izrijecima da je štovanje božanstva u Kristu neodvojivo od štovanja njegove ljudskosti. Zbog toga će papa Pio XI. moći reći da je štovanje Isusova Srca sažetak svekolike religije (usp. Miserentissimus Redemptor iz 1928.).

Za razvijanje pobožnosti crkveni su oci imali uporište u Isusovim riječima i u slici da će iz njegove nutrine poteći rijeke žive vode (usp. Iv 7, 38) te da će iz njegova probodena boka poteći krv i voda (usp. Iv 19, 34). Tako je patristika štovanje Isusova Srca vidjela u svjetlu sakramenata, odnosno euharistije.

Prjelazak iz te tzv. „objektivne“ u „subjektivnu“ mistiku događa se sa sv. Bernardom iz Clairveauxa, s polazište u Pjesmi nad pjesmama. To je dobilo i poznatu sliku na kojoj se raspeti Krist s križa naginje prema Bernardu. U zlatnome dobu skolastike sv. Bonaventura produbio je viđenje ranjenošću ljubavlju. I naše srce koje je slabo i jedino može biti iznova zapaljeno ljubavlju Isusova srca; Isusova ljubav može raniti i naša srca.

7.  Takav su pristup „osobne mistike“, za razliku od zajedničke, liturgijske mistike, razvijali mistici Ivan Tauler i Meister Eckhart, a posebno pojedine mističarke (na primjer: Gertruda iz Hlefte, Matilda iz Magdeburga). Ta je duhovnosti podloga za širenje štovanja Isusova Srca u modernome razdoblju, počevši od Paray-le Moniala u 17. stoljeću pa do suvremenosti, u kojoj su pape, osobito sv. Ivan Pavao II. – promičući viđenje sv. Faustine – vidjeli važnu poruku za 21. stoljeće.

Dakle, raznu umjetnički izražaji i ukusi, od prikaza Dobrog pastira do zraka svjetlosti iz Kristova Srca, ne bi smjeli zamagliti nešto puno važnije. Štovanje Presvetog Srca kakvo poznajemo rađa se na početku prosvjetiteljstva, unutar jačanja govor o odsutnome, štoviše o mrtvome Bogu. To štovanje naglašava ne samo blizinu, nego sućut i trpljenje Božjega Sina, neprestanu ljubav prema svijetu i svakome čovjeku. Samo u neizmjernost trpljenja Sina Božjega mogu stati sve ljudske patnje i biti oprani svi grijesi. Samo ta ljubav može utažiti glad i žeđ čovjek za vječnošću na koju smo pozvani.

Danas za izražavanje te ljubavi može biti proširen biblijski, evanđeoski pristup. Jer ta je ljubav vidljiva na posljednjoj večeri: u pranju nogu, u gesti ljubljenog učenika koji želi biti blizu Učitelju. Ta je ljubav vidljiva u susretu apostola Tome i uskrsloga Isusa,  u izražaju sumnje i obnove vjere. Jer, u ranjenosti i lutanju u besmislu samo rane preobražene Uskrsnućem imaju snagu.

8. Dragi bogoslovi, (braćo i sestre), biti po „Isusovu Srcu“ znači ponajprije prepoznati susret s Njime. Taj osobni susret traži više od ostajanja u osobnome doživljaju. On ima odlike poziva u zajedništvu Crkve, u građenju crkvenosti, tako da u Gospodinu budemo blizu traženjima, patnjama i čežnjama ljudi, donoseći im Krista, ne sebe.

Bitna je odlika svećenika po Isusovu Srcu da ne bude sebičan, navezan na stvarnosti ovoga svijeta, nego po siromaštvu, čistoći i poslušnosti izražava nutarnju slobodu koja mu daje živjeti za druge, ne navezujući nikoga i ništa uz sebe.

Mi smo dio Crkve koja je Kristovo Tijelo te takvi – u Duhu Svetome – sudjelujemo u Kristovu trpljenju u svijetu.

I kada dolazite u ovu kapelu; kada molite Gospodina pri danjem svijetlu, vidjet ćete cijeli njegov lik u ovome prostoru koji govori o zajedništvu vaše bogoslovijske zajednice, naših biskupija i cijele Crkve.

Svaka će vam sastavnica imati što reći. Isus je posebno vidljiv sada; njegov smo istinski lik mi, u milosti, molitvi i slavlju s Njime.

A kada ćete ponovno ući u prigušenost svjetla i od Kristova lika na vitraju vidjeti samo naznake i graničnike, ostat će prisutnost njegove blizine, vidljiva u oltaru i svetohraništu, čujnu u odjeku Božje riječi i vaših iskustava susreta tijekom protekloga dana.

Ali, molitvom posebno zahvatite one kojima vas Bog šalje i radi kojih vas je izabrao. A njima ne treba naša sebičnost, nego Kristovo Srce.

Amen.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr