Aktualnosti

Foto: Bl. Alojzije Stepinac dolazi na blagoslov kuće za odmor obitelji Deželić u Sv. Križu nad Jesenicama, 28. srpnja 1936.

U subotu 19. listopada u Krašiću će se pod geslom „Pošaljite radnike u žetvu svoju!“ održati Sedmi susret hrvatskih i slovenskih katoličkih vjernika. Razlog Susreta u Krašiću je, prema riječima člana Organizacijskog odbora Susreta, celjskog biskupa u miru mons. Stanislava Lipovšeka zahvala Crkve u Sloveniji bl. Alojziju Stepincu što je tijekom Drugoga svjetskog rata od logora i moguće smrti spasio 534 svećenika Mariborske i Ljubljanske biskupije. “Susretom u Krašiću želimo zahvaliti blaženom kardinalu Stepincu kao slovenski narod jer mu sigurno nije bilo lako dok je trajalo to opasno ratno vrijeme. Sigurno je bilo problema, ali naši svećenici su se vratili u svoju domovinu živi te su svjedočili kako su ih Hrvati prihvatili”, rekao je mons Lipovšek na konferenciji za novinare koja je uoči susreta održana 16. listopada u Zagrebu.

No, ne povezuje Blaženika samo njegovo dobročinstvo prema slovenskim svećenicima sa Slovenijom. Naime, nakon hodočašća grada Zagreba u Mariju Bistricu 11. i 12. srpnja 1936. godine, nadbiskup Stepinac nekoliko se dana zadržao u razmatranju u Brezovici i Varaždinskim Toplicama, a potom je otišao u Sv. Križ nad Jesenicama u Sloveniji. Točnije,  Bl. Alojzije Stepinac došao je u spomenuto mjesto 28. srpnja 1936. godine na blagoslov kuće za odmor obitelji Deželić, a kroničar je zabilježio da mu „najugodnija zabava bijaše ribolov (pastrve) u rječici Jesenici i planinarenje. Penjao se na vrh Golice, a jednoga se dana uspeo i na Triglav (uspon na Triglav, Blaženik bilježi u svom Dnevniku, sv. I., str. 416.)“.

Feljton o Nadbiskupovu boravku u Sv. Križu nad Jesenicama pod naslovom "Blaženi Alojzije Stepinac u Sv. Križu nad Jesenicama" objavio je postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca mons. dr. Juraj Batelja u Glasniku bl. Alojzija Stepinca (broj 4 iz 2013.g., str. 30.-34.; broj 1 iz 2014. g., str. 26.-30.; broj 2. iz 2014. g., str. 32.-34. i broj 3-4 iz 2014. g., str. 34.-36.).

Ususret Hrvatsko-slovenskom susretu u Krašiću, objavljujemo prvi i drugi dio toga feljtona kao i fotografije.


Foto: Nadbiskup Alojzije Stepinac uspinje se na vrh planine Golice iznad Jesenica godine 1936. 


Piše: dr. Juraj Batelja

Sveti Križ nad Jesenicama selo je smješteno u Karavankama na nadmorskoj visini od 954 metra. Komunistička ga je vlast godine 1955. preimenovala u Planino pod Golico, kako bi zatrla svaki spomen ne samo na sveti križ, nego i na sve što je sveto, kršćansko. Nadbiskup Stepinac pošao je u to alpsko mjesto radi odmora i duhovne sabranosti. Predmnijevam da ga je na taj odabir potaknuo zauzeti katolički djelatnik dr. Velimir Deželić, sin. Osim toga, moguće da mu je to mjesto preporučio dr. Dragutin Hren, kanonik zagrebački, koji je već više puta u njemu boravio držeći ga »idealnim oporavištem«, a nije isključeno da ga je pozvao netko od slovenskih biskupa ili katoličkih profesora koji su s njime zajedno studirali u Rimu.

Lijepo uređena župna crkva sv. Križa i do nje dotjerani župni stan nijemi su svjedok dvotjednog Blaženikova boravka u tome mjestu. Planinski vrh Golica i danas je izazov mnogim planinarima i ljudima željnima visine, a potok Jesenica izazov za lovljenje ribe, osobito pastrve. Dok je sačuvana kuća obitelji Deželić u kojoj albumi i brojne bilješke svjedoče o Blaženikovu boravku u toj kući, dotle je do temelja bio razoren svećenički dom Subotičke biskupije namijenjen za odmor njezinih svećenika. Nadbiskup Stepinac je gotovo svakodnevno pješačio do te kuće. Zahvaljujem Borisu Vučini i njegovoj supruzi Mariji rođ. Obad, koja je unuka Velimira Deželića, sina, koji su danas vlasnici te kućice. Zahvaljujući Borisu Vučini i dobroti njegove supruge Marije, saznao sam podatke koji dosad nisu bili zabilježeni u arhivu Postulature. Uz bilješke iz njihova obiteljskog albuma Postulaturi su darovali i dvije knjige, od kojih iz prve knjige doznajemo dosad nepoznate podatke o bl. Alojziju Stepincu. Neki od njih samo su djelomično zabilježeni u knjizi Pavla Jesiha(1) i dr. Velimira Deželića, sina.(2) 

Promatrajući bl. Alojzija Stepinca kako slavi misu u crkvi Sv. Križa nad Jesenicama, Velimir Deželić, sin, svjedoči: „Prisustvovati misi i vidjeti kako se moli Alojzije Stepinac bio je religiozni i estetski doživljaj. Ja, nevoljni grešnik, znao sam pomisliti čemu toliko i tako skrušeno klečeći moli sveta duša. Nisam slutio kakva ga Golgota čeka.“

Blagoslovu kuće „Bajtice“ bl. Alojzija Stepinca u Sv. Križu nad Jesenicama pribivala su, prema svjedočanstvu Velimira Deželića, sina, „još tri svećenika, dva zagrebačka, prvostolni prebendar dr. Dragutin Hren i sjemenišni prefekt Mijo Jelić te domaćin župnik Franc Krašna“. Završetak blagoslova gosp. Deželić je ovako opisao: „Na kraju blagoslova Velja je odsvirao na harmonici 'Te Deum', i činilo se da svira na crkvenom harmoniju. Koadjutor je pažljivo pregledao drvenu građu i svaki komad pokućstva. Pohvalio je kako su dvije škrinje uza stol praktično upotrijebljene kao i klupa i ormar. Priznao je kako je pokraj svećeničkog zvanja i ratar i izučeni stolar. U rimskom Germanikumu mora svaki bogoslov izučiti i neki obrt. On je odabrao stolariju i radio crkveni namještaj u praznicima.“

Prisjećajući se svoga djetinjstva, a prema zapisu dr. Hrena i Velimira Deželića, sina, nadbiskup Stepinac je tada posvjedočio sljedeće o svojoj mladosti u rodnome domu: „I u našoj kući u Krašiću u glavnoj sobi smješten je stol u uglu, a ne u sredini, da se izbjegne propuh. 'Hram' zovemo tu sobu, a vrlo je velika, jer je i kuća velika, zadružna zidana od kamena i cigle poput ondašnjih starih kuća Kopišarovih, Betelovih, Kumarovih. Stol je golem, i klupe vrlo dugačke. Moji roditelji Josip i Barbara rodili su nas dvanaestero djece. Jednako kao što vi u svojoj bajtici podržavate staru tradiciju, i u našem 'hramu' je uređen nad stolom 'Božji kutić': raspelo i s jedne strane slika Majke Božje Bistričke, a s druge strane slika zaštitnika kuće Stepinčevih, svetog Ivana Krstitelja. Pod raspelom je poličica za luč i cvijeće.“

Nakon što je gospodin Deželić izjavio kako će već sutra kod stolara naručiti takvu poličicu pod raspelo, Nadbiskup je proslijedio govoreći: „Još imamo u 'hramu' prastari ormar s blagoslovljenim stvarčicama: svijećama od Svijećnice, vrbovim i drijenkovim grančicama od Cvjetnice, pa krsne svijeće, vijence mladenki i smrtne svijeće obitelji. Sve se to pobožno i uredno čuva od davnih vremena. Uoči Uskrsa moja pobožna majka sve te blagoslovljene predmete očisti i vraća na mjesto. To, pošto je obavila uskrsnu ispovijed i pričest, da bude u milosti posvećujućoj i dok to radi, moli sve tri krunice redom, a mi djeca joj nismo smjeli kod toga smetati.“


Foto: Nadbiskup Stepinac peca ribu na riječici Jesenici. 

Nakon toga je nadbiskup koadjutor zastao i šapnuo kao uzdah: „O koliko je krunica moja pobožna majkica izmolila da joj bar jedno od brojne djece bude svećenikom.“ Dok su se prisutni pobojali da Nadbiskup neće nastaviti svoje pripovijedanje, on je nakon kratke stanke nastavio: „Čudni su putevi providnosti Božje! Na mene je još kao dječarca neobično djelovao stari Valek.

Došao je u Krašić, i nitko nije nikada doznao otkuda je došao i zašto? Moj blagopokojni djed ga je uzeo za pastira, i on je ostao u kući. Ja sam ga držao rođakom, i svi su ga u domu voljeli, i cijelo ga je selo zavoljelo, jer je bio dobar i volio je da svakoga razveseli. Jeo je s nama za stolom, ali nikako nije htio stanovati s nama u kući, nego jedino u komorici pokraj štale. Nije pio ni pušio i ništa nije sebi kupovao ni priuštio, pa se nije znalo na što troši novac koji mu je moj djed, a poslije moj otac, redovno svaki mjesec davao.“

Nato je dr. Hren postavio upit: „Zar je bio čudak?“, a Nadbiskup je odgovorio: „I jest i nije. Kao dječak znao bih nedjeljom poslije podne, kad se ne radi, kradom doći u njegovu komoricu kraj štale, i on bi mi tada pripovijedao uvijek isto - što je na mene (Stepinca) silno djelovalo. On toga neće doživjeti, ali ću možda doživjeti već ja koji sam mlad. Neviđeni i nečuveni ljudi proći će svijetom, pa i našom domovinom. Božja kazna! Vjetrovi sa zapada (!) će napuhati 'hudi zrak', koji će smutiti pameti i pokvariti srca ljudi. Ti neviđeni i nečuveni ljudi pozatvarat će Bogu kućna vrata i školska vrata, i do crkvenih vrata zasijat će drač i trnje.

Tako je Valek (koliko se sjećam) govorio i nabrajao nevolje koje će svijet stići kao kazna Božja. Uvijek je Valek ponavljao da tog svega on neće doživjeti, jer je star, a da i dočeka dolazak nečuvenih ljudi, on je tako slab da bi ga brzo 'hudi zrak' umorio. Kad je Valek te strahote ispripovijedao, trgnuo bi se i tješio mene i sebe: treba vjerovati da je sve u Božjim rukama - u Božjim i svećeničkim rukama. Tada sam Valeku svagda tvrdo obećao da ću ja biti svećenik.“

Izgovorivši ove riječi Nadbiskup je nastavio govoriti u ozbiljnijem tonu: „Ja nisam znao za usrdne molitve svoje majke, ali obećanje Valeku meni je bilo na pameti, kad sam u šestom razredu gimnazije odlučio da uđem u klerikat. Osim majke nitko se nije više radovao meni mladom kleriku koliko stari naš Valek. Kratka im bijaše radost. U sedmom sam razredu pozvan i uzet u vojništvo. Bio je rat, pa sam dobio povlasticu, da u skraćenom roku svršim gimnaziju i položim maturu.

Poslije mature poslan sam u vojnu školu na Rijeku, pa iza toga u kadetsku školu u Karlovcu. Sve je to išlo u skraćenom roku - da mogu brzo na talijansku frontu. Talijanska fronta bila je vrlo mučna i opasna, brda i kamen. Prešao sam nebrojene nevolje. Zatrpala me mina, i kad sam došao k svijesti našao sam se u zarobljeništvu u Mestrima kod Venecije. Onda sam poslan u zarobljeničke logore u Ferraru, Noceru, Umbri.

U prosincu godine 1917. javio sam se kao dobrovoljac u borbu za svoju domovinu Hrvatsku. Bio sam upućen u Solun i odatle u Južnu Srbiju na razna mjesta. Vratio sam se kući u lipnju 1919. pa izašavši iz vojske, našao sam se pred pitanjem: Kuda ću sada? U duši me grizla sumnja o duhovnom zvanju i strah pred posljedicama uđem li nezvan u Svetište Gospodnje.

Upisao sam se na poljoprivredni fakultet zagrebačkog sveučilišta i prijavio se u „Domagoj“! No, kod kuće sam se latio seljačkog posla uz oca. Četiri godine tako! Kad sam došao u Krašić kao student agronomije, Valek je zavapio: „Ta zaboga zašto si ostavio službu narodnih spasitelja?!“
Poslije toga nije nikada više izustio ni riječi o tome, samo pred pogledom Valekovim sam morao poniknuti. Uskoro je Valeka udarila kap i deset mjeseci je ležao i ovisio o pomoći drugih. Kako je bio odan volji Božjoj, tako se i sada predao posvema u ruke Božje. Bio je strpljiv i miran. Mjesec dana pred smrt posjetio je Valeka klerik Kapelec, koji će uskoro biti zaređen. Tek tada smo saznali da je klerika Kapeleca školovao Valek 'za narodnog spasitelja' i u to trošio svoju zaradu.“

(Nastavak slijedi.)


BILJEŠKE: 
___________________
(1) Crvena ruža na oltaru, Biografska pripovijest, Winipeg, SAD, 1950. 
(2) Kakvi smo bili? Zapisi mojoj unučadi. Život zagrebačke obitelji od 1827. do 1953. Knjiga II., Zagreb, 2011.