HR

Aktualnosti

Objavljeno: 26.01.2016.

Najveća je kazna za narod, ako mu Bog uskrati svećenike

Foto: Nadbiskup s bogoslovima u vrtu Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu 1942.

Najveća je kazna za narod, ako mu Bog uskrati svećenike

Iz propovijedi preuzv. Alojzija Stepinca od 26. siječnja 1940.
 
(...) Nikakova etika, nikakove škole, nikakove organizacije, zvale se one, kako mu drago, ne mogu naknaditi nauka Božjeg. Što više, sve je ovo kadre, ako ne bude svećenika, činiti čovjeka još gorim divljakom nego li su oni u prašumama, kao što nam svjedoče događaji naših dana u raznim dijelovima Europe. Svećeničke službe ne mogu nadomjestiti puške ni topovi, nije je kadra nadomjestiti nikakova policija, jer su to sve faktori, koji djeluju samo izvana na rastrovanost prilika.

Svećenik pak ide na izvor zala, on silazi u nutrinu čovjekovu, i kad tamo uspostavi red, vanjski red dolazi onda sam od sebe.

Iz toga slijedi, da je najveća kazna za narod, ako mu Bog uskrati svećenike. Velika su nesreća za narod loši svećenici, ali oni, koji tako često napadaju čast svećenika, morali bi imati pred očima onaj događaj iz evanđelja, kad su farizeji Kristu doveli ženu preljubnicu da je osudi, a on im je doviknuo: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!« I dok je on pisac na zemlji grijehe njihove, izlazili su jedan za drugim počevši od poglavara.[1]

Kad bi Bog razotkrio duše onih, koji napadaju svećenike, pokazala bi se sva odurna njihova golotinja tako, da bi u crnu zemlju od srama propali. Pa zar nema ni u jednom drugom staležu loših članova nego samo kod klera? Pa zašto se onda udara žig sramote samo svećeničkom staležu? Kad bi se sastavila statistika zločina po staležima, onda bi, bez sumnje, najmanji broj zločinstva otpao na svećenike. Oni koji bez razloga udaraju na svećenstvo, obični su farizeji i pobijeljeni grobovi. I svećenik kao čovjek može sagriješiti, jer je Bog iz mudrih razloga postavio za svećenike ljude, a ne anđele...

(...) Ludo je naziranje koje u kleru ne vidi drugo nego produkt ljudske pohlepe za vlašću. Ta čujemo svaki dan, kako se nabacuju s tako zvanim klerikalizmom, to jest da svećenstvo želi prigrabiti vlast u svijetu... Zar možda svećenici drže u rukama tešku industriju, bankarstvo, željeznice, javna poduzeća, vojsku, trgovinu, ili su možda sve vlade svijeta u njihovim rukama?

Kler i hijerarhija Katoličke crkve zahtijevaju poslušnost prema Riječi Božjoj, koja im je povjerena. I moraju zahtijevati tu poslušnost, ako neće da budu kukavički plaćenici. Ali njihovo je poslanstvo puno žrtve, nesebično služenje Bogu i narodu ...

(...) Crkva, koja je nekada školovala tisuće, napose seljačke djece, s ovim, što joj je preostalo, nije u stanju besplatno školovati svećeničke kandidate, barem ne za vrijeme gimnazijskih nauka.

Crkva dakle više ne može da školuje besplatno, roditelji nemaju otkuda, i tako mnoga darovita, napose seljačka djeca, moraju ostati kod kuće, i mnogi talenat ostane zakopan. Ne manjka dakle, hvala Bogu, zvanja sada, jer ne bi skoro mogli ni primiti sve, koliko ih se javlja, ali manjkaju sredstva, jer škole danas stoje vrlo mnogo novaca. Moramo ipak s pohvalom i radošću konstatirati, da nam današnja naša banska vlast želi, i tu širokogrudno, izaći u susret, i da će se prilike uz Božju pomoć brzo preokrenuti na bolje.

(...) Danas svećenici na mnogim župama materijalno stoje vrlo bijedno, a pod starost pogotovo nemaju se boljem nadati, kad bi prilike ostale ovakve, kao što su sada. Jer iako nikada nikomu ne smije biti cilj ulaza u svećenički stalež lagodan život, ipak prevelika bijeda, kraj drugih velikih poslova, briga i obveza, ne može biti osobita preporuka mladim ljudima da se posvete svećeničkom staležu. (...)

Mi smo na tu nakanu, da zainteresiramo za školovanje svećenika i najšire slojeve, osnovali tako zvano »Djelo za svećenička zvanja«, da se među plemenitim dušama probudi sveta težnja, te da materijalno i moralno pomognu u našoj nadbiskupiji promicati svećenička zvanja, od kojeg djela nema korisnijeg i potrebnijeg i za koje nijedna žrtva nije prevelika...

Zato bi dobri vjernici morali vazda stajati na braniku svoga svećenstva i štititi njegov ugled i čast, jer istodobno brane i svoje vlastite interese. Od pamtivijeka je naime taktika Božjih protivnika bila, da najprije udare na pastire... To dobro svjedoče krvavi građanski rat u Španjolskoj i Rusiji i minuli događaji u Meksiku i drugud, gdje se svuda nastojalo najprije poubijati svećenike, da se onda zatre svaki trag svete vjere na zemlji.

Zato se nemojte čuditi, ako tuđinski plaćenici Moskve i razornog komunizma budu nastojali i kod nas lažima i napadajima na svećenstvo već unaprijed pripraviti teren, i da omraze narodu svećenstvo, ne bi li ga u danom momentu bez poteškoće poubijali, ako bi im se pružila prilika.

To se, nadamo, neće nikada kod nas dogoditi s obzirom na čvrstu organizaciju i svijest našega naroda i njegovu uređenu građansku vlast... Želimo da svratimo vašu pažnju i na drugu jednu paklenu osnovu, koju poduzimaju plaćeni komunistički agitatori. Oni su u novije doba, da i tako naude ugledu svećenika, poveli sistematsku pljačku crkvi i oskvrnjivanje Svetootajstva...

S pohvalom moramo istaknuti, da je naša banska vlast za naše krajeve izdala najstrože odredbe u cilju zaštite crkava i kapela, da se ovakvi komunistički zlikovci privedu zasluženoj kazni.

(...) Nije dakle podavanje svećeniku od strane naroda samo milostinja, nego i dužnost. Svaki svećenik mora imati obzira prema vjernicima, napose prema onima, koji su sirotinja, ali je skroz krivo, ako se misli, da vjernici, pogotovo imućniji, ne trebaju imati nikakvih obzira ili da nemaju nikakve obveze prema svojim svećenicima.
 
Hrvatska straža, 28. siječnja 1940., br.23., str. 2.


[1] Usp. Iv 8,  1-11.
Ispišite stranicu: