HR
Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, 18. studenoga 2011. godine u 19. sati, zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je u zagrebačkoj crkvi Svete Mati Slobode misno slavlje za pokoj duše svih poginulih u obrani Vukovara i hrvatske domovine.
Uvodi mons. Ivana Šaška, pomoćnoga biskupa zagrebačkog u misno slavlje za pokoj duše svih poginulih u obrani Vukovara i hrvatske domovine:
Draga braćo i sestre u Kristu!
došli smo ovamo nošeni spomenom na dan koji nas, hrvatske vjernike, nosi posebnom snagom. To je dan u koji stanu godine, desetljeća i stoljeća. I jedino što ih zbiljski može obuhvatiti u njihovoj istinitosti jest Božja prisutnost u našoj molitvi, u našemu slavlju. Zahvalni smo večeras što, uz sve poteškoće i previranja, spomen na vukovarske dane od prije dvadeset godina i na sve ono što oni predstavljaju živi.
Taj je spomen povjeren nama kao dragocjenost na koju se trebamo vraćati svaki put kad se umorimo, razočaramo i pitamo kojim smjerom krenuti i na čemu nam – uz Božju pomoć – valja graditi boljitak naše domovine. Pozdravljam subraću svećenike, osobito župnika don Antu (Vasilja), kao i sve redovnike i redovnice. Pozdravljam vrijedne članove Kluba veterana 148. brigade Hrvatske vojske, među kojima osobito gosp. Milana Zanoškog, voditelja obilježavanja Dana sjećanja, i njegova suradnika, gosp. Dragu Tomašića, dopredsjednika Kluba. Pozdravljam sve predstavnike građanskih vlasti, kao i predstavnike hrvatske vojske.
U Božjemu Duhu pozdravom dodirujem sve vas, dragi hrvatski branitelji i članovi obitelji onih kojima je Bog dao snagu da svoje živote daruju drugima, braneći odraz Boga u čovjeku, braneći ljudskost, braneći ljepotu i mir. Večeras smo ovdje, u zagrljaju nebeske Majke Marije, sa svima koji su u kušnji tuge i malodušnosti zbog svojih pokojnih, ranjenih, raspršenih diljem svijeta i zbog težine životnih okolnosti. Jednako tako želimo da ova naša molitva i zajedništvo, prošireno radijskim prijenosom Radija Marije, dopre do srca onih koji su nepravedno zatočeni te i dalje trpe zbog svoje ljubavi prema istini i da osjete radost Božjega Duha koju čovjek ne može oduzeti.
U srcu nam je vjera u Kristovo uskrsnuće. Bogu povjeravamo naše pokojne i u zahvalnosti ispovijedamo pouzdanje u njegovu dobrotu. Da bi naša iskrenost obnovila zajedništvo koje nas povezuje s nebeskom radošću, priznajmo svoje grijehe i za njih se pokajmo.
Liturgijska čitanja: Job 19, 1.23-27a; Mt 10, 28-33
I. Jobove su se riječi prolomile ovom euharistijskom dvoranom i vjerujem da su u svakome od nas na današnji dan odjeknule kao poznate, kao naše, kao krik i čežnja hrvatske duše: „O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale!“
Pitanje koje se provlači cijelom Knjigom o Jobu jest: Zašto čovjek trpi? Zašto pravedan čovjek trpi? Na to temeljno pitanje čuju se razni odgovori. I Jobu, koji je udaren teškom kušnjom, izgubivši sve što – zemaljski gledano – izgleda vrijednim, od imanja do zdravlja, i tužitelji i prijatelji kažu da je razlog u njegovu grijehu. Traže od njega da se odrekne i odbaci Boga. No, Job ne prihvaća to tumačenje i govori o nedužnosti; potvrđuje svoju nadu. Job odbija vjerovati da bi ga Bog nepravedno kaznio. Čeka svoga Izbavitelja, Otkupitelja koji vraća pravednost i dopušta čovjeku da ga gleda kao svoga, jer duboko u čovjeku živi čežnja za njim; čežnja kojoj samo Bog može biti ispunjenje. „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.“ Tako govori Job; tako po njemu Bog ovdje večeras govori nama.
II. Braćo i sestre, taj Jobov glas je u zadnjih dvadeset godina često bio hrvatski glas. Spomen na ta dva hrvatska desetljeća otkriva mnoštvo sličnosti s tim stranicama Biblije. Dugo sam razmišljao što meni osobno govori današnji dan i Božja riječ u njemu; dugo sam promatrao prazan prostor pred sobom, prije negoli sam mu povjerio misli i slova. S pomiješanim sam osjećajima zavirio u hrvatski spomenar i listao stranice unatrag do 1991. godine, osluškujući svoju nutrinu. Čas su navirali valovi misli; čas je vjetar donosio tutnjavu i buku, a čas me tišina zaogrnula svojim plaštem nudeći molitvu i zvukove poznate daljine. I nisam bio siguran dohvaćam li stvarnost spomena.
No, sjetio sam se vas, ovdje, okrenutih prema oltaru i prema stijeni na kojoj je spomen uklesan, s imenima ljudi koji nam govore o vjerničkoj životnoj istini, koji su životom ispisali spomenar. I više od toga – darovali su nam spomen-dar. Sjetio sam se da je posred našega spomena Božja riječ, živa i djelotvorna; da je posred nas Božja ljubav koja je mjerilo svega što postoji; da smo u zajedništvu molitve i pjesme, u blizini Majke koja bdije nad svojom djecom.
I sada sam tu pred vama, pred živim listovima spomena koji govore da naš Izbavitelj živi; tu gdje se krhotine spajaju u jedno i gdje Bog progovara srcu, da bismo vidjeli istinu života: da mrtvi u Gospodinu nisu mrtvi, nego žive u Bogu; da nestali nisu izgubljeni, nego su pronađeni u otajstvu Božje radosti; da zlostavljani nisu poniženi, nego najdostojniji poštovanja po Kristovu križu. S vama, braćo i sestre, lakše listam hrvatski spomenar i osjećam se sigurnijim da se ne ću udaljiti od istine, jer moje osjećaje i doživljaje prati mnoštvo vaših, dubljih, dalekosežnijih, iskusnijih. I pogledi mladih koji su večeras tu, jer ih je dovela čežnja i svjetlo iz Vukovara.
III. Listajući spomenar unatrag, shvaćamo da su neki listovi slijepljeni suzama, drugi požutjeli od nemarnosti, neki oštećeni mržnjom i tragovima krvi koji probijaju listove do ranijih desetljeća, spajajući potoke i rukavce nasilja. Unatrag dvadesetak godina dohvaćamo radost zbog slobode hrvatskih ljudi; titraje zbog kojih je narod zahvaljivao i pomalo s nevjericom gledao kako se slama komunističko ropstvo; sustav koji je gaženjem dostojanstva čovjeka i lažima želio zatvoriti govor savjesti i razgovor s nebom.
Spomenar prije dvadeset godina zapisao je, dakle, radost hrvatskoga puka. No, ubrzo je ta radost bila pomućena. Do nas dopire zebnja nad dragocjenošću mira i prijetnja za prijetnjom, nadmoć i bahatost naoružanih silnika; bezobzirnost napadaja na sve što je hrvatsko, razaranje i progonstva. Ostala su nam u sjećanju lica staraca i starica, djece, napuštenih domova, vapaji upućeni svijetu… Ali do nas dopire i spremnost da se brani dragocjenost. Čujemo odlučnost, hrabrost i glasove o prvim žrtvama; čujemo šapat roditelja djeci, oproštajne riječi i blagoslov prije odlaska na branike domovine. Čujemo zvižduk snajperskih metaka po svim gradovima; čujemo jecanje sprovodnih zvona, miris opustjelih dvorišta, uništavanje svega što je samo nekoliko mjeseci ranije bio razlog radosti.
IV. Jobovska su pitanja rojila u ljudima: Zašto? Gdje si, Bože? Gdje ste, ljudi; zar ne vidite? I baš kao Jobu sugovornici su ponavljali da smo htjeli nešto što nismo smjeli htjeti – hrvatsku slobodu; da smo krivi još od davnih dana i da je luda pomisao da se možemo obraniti i održati. Recite da ste krivi – sami; ili ćemo to učiniti mi – tako je bilo rečeno ili mišljeno. Ona ista ideologija koja je skidala križeve oko vrata vjernika; koja je zatirala ispovijedanje vjere i slobode savjesti, pod istim simbolima stajala je pred nedužnim ljudima, spremna na najgore zločine. I počinila ih… Ljudi koji su ugušili u sebi ljudskost sada su oko vrata našli krunice i pitali zar se zbilja netko time mislio boriti.
Hrvatski se Job nije mogao sakriti niti u bolnice, a da ga ne odnesu krvnici; nije se mogao stisnuti u kut svojih crkava i kapelica, jer su se baš na njima preklapale topničke koordinate. Nije mogao potražiti utočište kod zagovaratelja slobode naroda, jer su – u traženju političke korektnosti i ravnoteže – dopustili da nestane smisao politike. Spomenar je ovdje prepustio svoj izražaj imenima i osjećajima ljudi, čekajući da ih sami ugradimo; spomenar je ostavio mjesto za našu povezanost s uklesanim imenima u kamenu ili u Božjemu dlanu. Spomenar je samo prividno zašutio i od nemoći ostavio bjelinu… Pa ipak, hrvatski je Job znao da njegov Izbavitelj živi.
V. Obranjena je Domovina – čudom; onim čudom o kojemu nas uči evanđelje, čudom nesebičnosti. I ponovno smo se radovali, potvrđujući biblijsku riječ: Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi. No, sebičnost nije mirovala. Našla je pukotine u ljudskoj oholosti koja je ponovno stavila u opasnost zajedništvo, ljubav, upućenost jednih na druge, hrvatsko jedinstvo. Spomenar čuva i dah neistina, izdaja, trgovinu svetinjama, plaćeništvo u službi zla. Oni koji su zavrijedili najveće poštovanje izloženi su poruzi. Oni koji su proganjali hrvatske ljude postali su učiteljima demokracije; oni koji su trebali odgovarati za širenje zla predstavili su se kao nedodirljivi tumači povijesti. Oni kojima je povjereno da kao intelektualci svjedoče svjetlo, zatisnuli su oči i uši i uhvatili korak s plesom tame.
Braćo i sestre, Job i dalje vapi. Može ga se čuti i danas. Još nam dovikuju da smo krivi i optužuju za prekomjernost. Ali nam nisu rekli koja je njihova mjera. Vukovar su zacijelo preskočili. Točno, Vukovar je nemjerljiv: po zlu i po ljubavi. Job i dalje vapi i živi u onima kojima večeras ne smijemo zaboraviti reći hvala. Nama je povjereno da jobovski glas i riječi zapišemo u spomenar, ali prije svega u život obitelji, u odgoj mladih; da poput lahora provjetri školske udžbenike istinom, da nas otklanja od sebičnosti. Jer spomenar je tu da uvijek imamo pri ruci izvor na kojemu pojedinci i narod ne žeđaju. Malo je naroda koji imaju tako biserno čist izvor u temeljima svoje opstojnosti kao hrvatski, pročišćen žrtvom i patnjom u najnovije vrijeme. I zbog toga se ne može biti ravnodušan prema onima koji brišu taj spomen; zbog toga svatko plemenit mora osjetiti sreću kada vidi kako roditelji djeci daju u ruke svjetlo na vukovarskim putovima.
Zato je lijepo da večeras ovdje s nama mole oni koji su rođeni u vrijeme kada je jobovski glas bio najsnažniji, stopljen s porođajnim bolima i radostima majki koje su rađale u progonstvima, na mjestima koja podsjećaju na Kristov dolazak na svijet.
VI. Ljeto i jesen devedeset prve u spomenar su krišom ubacili vukovarsko cvijeće. Činilo se da je zgnječeno kao i mnoštvo cvjetova iz ranijih hrvatskih desetljeća i proljeća. A ono je samo čekalo da netko otvori spomenar i da pronađe istu ljepotu, jer u tome dvadesetgodišnjem spomenaru ima svega, ali nešto nismo našli. Nema otrova mržnje. Tuga koja se nakupila, ogorčenje koje se razlijevalo liječeno je lijekom besmrtnosti, za oltarom, u ispovjedaonicama, u solidarnosti. Pa čak ni sada, kada mnogi traže da im susjedi kažu istinu, kada žele oprostiti, ne čujemo glas molbe, kajanja zbog učinjenog, da bi se moglo oprostiti. Job i dalje vapi, jer zna da samo obraćenje mijenja srca, a srca povijest okreću prema dobru.
Ali, ostala je sačuvana duša i prisutnost neba, jer su se mnogi, osobito branitelji, priznali Božjima pred ljudima i Bog im je povjerio najveće blago. Na njega se treba osloniti pred novim izazovima, bez straha, s ponosom.
Jer, hrvatski Job zna da njegov Izbavitelj živi. A što se tiče pokojnih, dok će nam drugi govoriti da poginulih više nema i da nisu više s nama, mi ovdje slavimo istinu života naših pokojnih u Bogu. Oni i danas sa svetim Augustinom svakomu od nas ponavljaju:
„Nemoj plakati, ako me voliš. Ne plači, zbog moga odlaska; zahvaćen sam Božjom sjajem i bezgraničnom ljepotom. U usporedbi s tim, sva prošlost djeluje neznatno. Ostali su mi osjećaji prema tebi, nježnost kakvu nisu upoznao. Vidjeli smo se i zavoljeli u vremenu, ali sve je bilo prolazno i ograničeno. U svojim bitkama, okreni se prema ovomu predivnom domu u kojemu ne postoji smrt i gdje ćemo se naći skupa… na neiscrpnome vrelu radosti i ljubavi. Ako me voliš, nemoj plakati.“ Braćo i sestre, mi znamo da naš Izbavitelj živi.
