HR

Aktualnosti

Objavljeno: 08.11.2011.

Misom zahvalnicom započela Katolička stolnoteniska liga

U subotu 5. studenoga 2011. godine u Župi Predragocjene Krvi Isusove u Kozari Boku misnim slavljem obilježen je kraj jesenskog dijela natjecanja u Katoličkoj malonogometnoj ligi i početak Katoličke stolnoteniske lige. Misno slavlje u 18,30 sati predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Ivan Šaško.

Uvodeći u misno slavlje biskup Šaško je istaknuo: „Katolička liga ne znači da postoji katolički stolni tenis, katolički nogomet ili neki drugi katolički sport, jer vjera poznaje uvijek samo nastojanje oko svetosti. Ovdje kao Crkva pokazujemo svoju osjetljivost i u svojim okvirima pokušavamo pridonijeti razvoju ljudskih i kršćanskih vrijednosti koje se očituju kroz sport.“

Uz sudionika katoličke malonogometne i stolnoteniske lige na čelu s trajnim đakonom Marijanom Spehnjakom, povjerenikom za pastoral športaša Zagrebačke nadbiskupije, misnom slavlju su prisustvovali predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza gospodin Zlatko Pospiš, trener hrvatske stolnoteniske ženske reprezentacije gospodin Neven Cegnar te reprezentativka Sandra Paović.

Po završetku misnog slavlja, nastavljeno je druženje sudionika, a početak Katoličke stolnoteniske lige označili su međusobnim ogledom u stolnom tenisu pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško i predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza gospodin Zlatko Pospiš.

Veliki pljesak i podršku dobila je reprezentativka Sandra Paović koja je, iako s velikim naporom, zaigrala stolni tenis s trenerom Nevenom Cegnarom. Biskup Šaško je čestitao Sandri na svjedočanstvu koje je svojom gestom pokazala zaželjevši joj što skoriji oporavak.

TUZG

Foto: Domagoj Eršek

HOMILIJA  MONS. IVANA ŠAŠKA U MISNOM SLAVLJU

Liturgijska čitanja: Mudr 6, 12-16; Ps 63, 2-8; 1Sol 4,13-18; Mt 25, 1-13

Braćo i sestre!

I. U Isusovo vrijeme svadba je u njegovu kraju bila veoma svečana i trajala je otprilike tjedan dana. U pratnji zaručnice do novoga doma, gdje je bilo svadbeno slavlje, bile su prijateljice koje su pjevale, plesale, a ako je bila noć, nosile su upaljene baklje u radosnoj povorci. Da bi nam objavio vječnu radost i sreću i da bi nam rekao ono do čega mu je stalo, Isus češće koristi sliku svadbenoga slavlja.

Deset djevica predstavljaju izabrani narod koji čeka Mesiju. Jedan je dio pripremljen za njegov dolazak, dok se drugi ne obazire na Božji plan; ostaje nevjeran i zbog toga ostaje izvan gozbene dvorane. U Bibliji se ludim naziva onaj čovjek koji ne računa na Boga, kojemu ne treba Božja mudrost, nego se oslanja na čovjeka i na zemaljsko. To nije čovjek koji ne bi vjerovao da postoji Bog, nego onaj tko svoj život ne ravna prema Božjoj volji.

Središnja misao današnjega navještaja Radosne vijesti izrečena je rečenicom: Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa. Prema svemu što nam je objavio jasno je da Isus želi da budemo sretni, da budemo dio radosti njegova slavlja. Baš zato zvuče grubo riječi zaručnika: Ne poznajem vas. U Bibliji poznavati nekoga uključuje cjelinu bića, ne samo spoznaju razumom, nego i osjećaje, ljudsku nutrinu. Tako da ne prepoznati nekoga, ne poznavati ga znači odijeljenost. Rekli bismo da se djevice jedne od drugih po vanjštini ne razlikuju. A ipak, se radi o nepoznavanju. Jer, u dubini života nešto nedostaje, jer nutrina ne progovara nečim što je važno. Izgubljen je smisao poziva na gozbu. On ne odjekuje u nutrini.

Premda je ova prispodoba složena i nudi prostor za mnoštvo tumačenja, čini se da je ulje koje nedostaje zapravo pokretačka snaga koja čovjeka usmjerava prema susretu s Bogom u radosti.

II. Braćo i sestre, svaka prispodoba ima više likova. I u današnjoj je prispodobi tako, te se s pravom pitamo tko je u njoj glavni lik. Na prvi pogled čini se da je to Zaručnik. Pa ipak, koliko god bio važan, ne djeluje kao da je ključan. To nisu niti djevice, premda gotovo neophodne za svadbeno slavlje.

Postoji nešto u središtu, tako prisutno, ali istodobno skriveno: vrijeme. Ta neopisiva zbilja koja se očituje kao nedostatak. Kažemo da gubimo vrijeme, da smo izgubili vrijeme, ovisno o tome što smo u svoj život unijeli kao najvažnije.

Pet je djevica izgubilo vrijeme kada je uzelo premalo ulja; kada su otrčale kupiti ulje, kada se vraćaju i nailaze na zatvorena vrata. Izgubile su i vrijeme i Zaručnika. Vrijeme zbilja mjeri našu dobru volju, našu nakanu, našu predanost i ljubav. Kada nešto istinski volimo, uvijek nalazimo vremena! Glatko odgovoriti da se nema vremena, u stvari znači reći: imam nešto važnije; zarobljen sam ili darovan nečemu važnijem. U obitelji u društvu znači dati do znanja koja je ljestvica vrijednosti.

I u jednome se trenutku zatvaraju vrata. I vremena više nema. Vrijeme je životni pratitelj koji je uvijek uz nas, u našemu življenju i poput velikoga kipara oblikuje nas za vječnost. Tako vrijeme, osobito za nas vjernike, ne proizvodi novac, nego vječnost.

III. Dragi vjernici i vjernice, razmišljajući što bih vam večeras rekao kao stolnotenisačima, a da nosi u sebi i duhovnu poruku, zavirio sam malo u logiku te igre i pokušao ju povezati s Božjom riječju. Pozornost mi privlači nekoliko obilježja koja govore o duhovnosti. Svaka igra ima svoja pravila, ali i svoju duhovnost. Vjernik u svemu što živi unosi svoju vjeru, svoj svjetonazor i svoj način ponašanja. Tako i u stolni tenis.

U stolnome je tenisu simpatično već njegovo ime koje se zadržalo preko francuskoga glagola tenir, ali i on dolazi od latinskoga glagola tenere, koji ima puno značenja, ali je temeljno: držati, imati. Iz toga se izvode i druga značenja: shvaćati, razumjeti, boraviti, privlačiti… Razlog za prihvaćanje imena je vjerojatno poziv suigraču da uhvati lopticu: tenez, kako to znamo u sportu često reći: drži, hvataj, prihvati loptu.

Dakle, na početku ovoga sporta jest dijalog, razgovor s drugim i briga za održavanje loptice u zraku, u međuprostoru igrača. Ta igra zahtijeva blizinu igrača, igralište koje je zapravo stol, podignut od zemlje i podijeljen mrežicom, tom svojevrsnom zaprekom za komuniciranje. No, igralište nije ograničeno stolom. Stol je samo prostor za odbijanje loptice. Osim toga, koriste se reketi, kao produžetak ruke, kao sredstvo oblikovanja udaraca, upućenih na drugu stranu. Već kod prvih susreta sa stolnim tenisom, zvukovi dodira loptice s reketom i stolom nalikovala mi je na razgovaranje, na razmjenu vlastitih misli i osjećaja. I što su igrači vještiji, razgovor postaje zanimljivijim, složenijim, dubljim i zahtjevnijim.

IV. Zbog svega toga mislim da ne ću pretjerati, ako kažem da ta igra može biti slika našega življenja, naših međuodnosa. Igra, baš kao i život, podrazumijeva drugoga čovjeka i druge ljude. Igra pretpostavlja komunikaciju, suodnos. Osim toga, svaka igra koristi svoj rječnik, svoj jezik. Igra je tim ljepša čim smo bolje svladali njezin govor i način komuniciranja. Zadivljen sam kada vidim s koliko pozornosti vrhunski igrači uzimaju reket i lopticu u ruke, pazeći kako će oblikovati početni udarac, dajući posebnu putanju loptici; na koji će se način postaviti pokraj stola, kako dočekati uzvratni udarac…

Rekao sam da je stol, to maleno igralište, podignuto iznad tla. Takav je i naš život, koji živimo – između zemlje i neba. Znamo da ne pripadamo zemlji, ali još nismo dionici neba. Loptica koja putuje zrakom dobra je slika često krhkih, lomljivih vrijednosti koje treba čuvati da ne budu prizemljene, bačene na zemlju i zgažene. Loptici je u naravi da leti, da nam pogled drži podignutim, da ne prignemo glavu i živimo samo prikovani uz zemlju.

Nadalje, tako bismo rado imali nadzor nad cijelim životom. I u stolnome tenisu nam se čini da imamo pogled i pregled nad cijelim igralištem. Ipak, premda vidimo cijeli sol, i premda izgleda da su nam jasna uporišta, igralište je puno šire, neizmjerno. Jer se toliko toga odigrava izvan onoga što obuhvaćamo pogledom i nadziremo, te brzo osjetimo da pregled nad tim igralištem nadilazi naše sposobnosti i da – baš kao i naše živote – igralište nadgleda samo Bog.

Ima još nešto što privlači. Početni se udarac zove servis, servisiranje. Iako tu riječ vežemo uz popravljanje, ona znači služenje, posluživanje. Onaj tko ubacuje lopticu služi komuniciranju, služi igranju, omogućavanju odnosa s drugima. Takvo je kršćanstvo. Njemu na prvome mjestu nije nadvladavanje drugoga, nego služenje drugima. Isus kaže da je došao služiti, a onda u drugome značenju i popravljati ono što smo sebičnošću, nesluženjem pokvarili.

Zanimljivo je da je cijela igra zamišljena tako da se loptica prenosi na stranu drugoga. Da je gubitak boda kada loptica ostane na našoj strani. Slikovito bismo to mogli protumačiti da se radi o igri koja uči nesebičnosti, ne-zadržavanju loptice kod sebe; u serviranju, služenju drugima.

V. Braćo i sestre, često se sportska takmičenja vide samo kao takmičenja. Mislim da kršćanski moramo vidjeti više sadržaja, a ne samo obredni sukob i nastojanje da se nekoga nadvlada. Zbog toga mi je govorljiva slika stolnoga tenisa kao razgovaranja. Razgovarati znači upoznavati drugoga, otkrivati sebe, uranjati u tuđe živote, sebe davati drugima. U stolnome se tenisu i općenito u sportovima ne gleda samo neposredno sredstvo igre, nego i igrači. Treba upoznati igrača, što se ne odnosi isključivo na tehniku vladanja lopticom. Razgovor traži poznavanje emocije, vladanje emocijama, ulaženje sve dublje u izražajnost tijela i duha. Razgovaranje znači uravnoteženost, odmjerenost, prisnost…

I onda kada netko želi 'prevariti' protivnika, poslati lopticu na iznenađujući način, od drugoga se zahtijeva da bude spreman, da bude budan, tj. da u sebi nosi poznavanje, uvježbanost, da ima dovoljno pokretljivosti, da ima dovoljno ulja u svojoj svjetiljci i da prati dolazak loptice. Poznavanje, iščekivanje i budnost, ravnoteža. To bih želio da ponesemo i s ovoga slavlja: kršćanske vrijednosti koje se izgrađuju sportom.

VI. Vraćajući se prispodobi, kao vjernici možemo upasti u dva pogrješna držanja:

a) u pasivno čekanje, smatrajući beskorisnim svako nastojanje i trud, pretvarajući život u dosadnu čekaonicu, sažalijevajući sami sebe, jer se – navodno – ništa ne može učiniti, ništa promijeniti;

b) a možemo, s druge strane, zauzeti stav u ovome životu kao da nikada ne ćemo morati otići s ovoga svijeta i kao da je sav ljudski život zatvoren u zemaljsko; tada nema iščekivanja susreta, tada je nepotreban Bog koji dolazi, tada je nemoguće iskustvo ljubavi. Braćo i sestre, u sebi nosimo ne samo nejasnu ljudsku čežnju koja nadilazi ovu zemlju. Nosimo vjeru da nam je Bog darovao vječnost u svome Sinu, ali da od nas očekuje budnost.

U prispodobi smo čuli da su sve djevice, bez razlike, zadrijemale i zaspale. Bog zna da smo krhki i da svi možemo zadrijemati, poput apostola u Getsemanskome vrtu, kad je bilo najvažnije bdjeti. No, razlika postoji. Ona je u ulju. Tako se čini da Isusov poziv na budnost nije vezan toliko uz našu krhkost i umor koji nas svladava na životnome putu, nego uz pribavljanje ulja.

Slobodno možemo reći da se mudre od ludih nisu razlikovale po vanjštini, niti po spavanju, nego po nečemu što istinski razlikuje ljude, a to je ljubav. Njih pet je imalo vjeru, ali su bile nepokretne, bez djela; imale su oduševljenje, ali bez čvrstoće; nosile su osjećaje da bi nešto trebalo mijenjati, ali nedovoljno snage za obraćenje.

Ali ne smijemo biti prestrogi prema njima, jer moramo prije svega vidjeti sebe. One koje su nazvane ludima, barem su čekale Zaručnika, a mi se ponašamo toliko puta kao da Zaručnik ni ne postoji. Ostavile su svjetiljke bez ulja, a mi kao da više nemamo ni svjetiljke. One ponizno mole malo ulja i kad ga ne dobivaju traže ga dalje; a u našoj sadašnjosti ili se nikoga ništa ne moli ili se nasilno uzima ono što nekomu treba. One mole da budu primljene na nebesku gozbu, a mi raspredamo o tome postoji li uopće nebo. Nismo li puno luđi od ludih djevica?

VII. Zar se i nama, našemu vremenu toliko puta ne može reći baš to: ponašamo se kao da nikada nismo čuli za evanđelje? Djelujemo bezvoljno, nepokretno, kao da nam je netko ugasio plamen u duši. Deset djevica ne predstavljaju više neki drugi narod, nego nas, Crkvu; nas koji čekamo drugi Kristov dolazak, da nas uvede u zajedništvo života sa sobom, u svoju slavu. Crkva je Zaručnica koja čeka svoga Zaručnika – Krista. Po čemu se vidi da ga čekamo? Je li naše ponašanje, naša molitva, naše poštivanje drugoga takvo da i drugi mogu reći: da, oni čekaju dolazak Isusa Krista; oni žive drukčije od onih koji ne vjeruju.

Naš život nije neka vrsta čekaonice kada će Isus doći, jer on dolazi svakoga dana i želi nas pronaći zauzete oko dobra, u služenju drugomu čovjeku u brizi za one koji su u potrebi. Stolni tenis, igran kršćanski, može nas u tome izgrađivati.

Isus je očitovao kakav je njegov servis, njegovo služenje našoj sreći, postavši čovjekom, prihvativši križ i ponudio nam ljubav kao prostor razgovora i življenja u vječnosti. On je dokinuo snagu zaprjeka, zastora i mreža koje otežavaju pogled i blizinu. Na nama je, bez obzira da u ljubavi prihvatimo njegov govor služenja. To je lako, ako uzvratimo ljubavlju, euharistijski. Amen.

Podijelite na: