Homilija pomoćnog biskupa Mije Gorskog na misi zahvalnici

31.12.2021.

 

Homilija pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. Mije Gorskog na svetoj misi zahvalnici


Crkva sv. Blaža u Zagrebu, 31. prosinca 2021.

Uzoriti kardinale i naš nadbiskupe Josipe, preuzvišeni apostolski Nuncije, tajniče Nuncijature, biskupe Ivane, braćo svećenici, draga braćo i sestre.

Posljednjeg dana građanske godine čitamo početak Ivanova evanđelja, svjedočanstvo o dolasku utjelovljene Božje Riječi, o životu i svjetlu koje nam Bog po njemu daruje. Ivan piše: "U početku bijaše Riječ, i ta je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama." Tako je u Bogu, koji se objavio u Isusu Kristu, povezan početak vremena i naš sadašnji trenutak, naša ljudskost posvećena je bogočovjekom, a svjetska povijest postala je sveta povijest spasenja.

Božjom dobrotom darovano nam je vrijeme kao mjera zemaljskog trajanja, okvir namijenjenog nam života, nasuprot vječnome Bogu u čijim očima je "tisuću godina kao jučerašnji dan koji je minuo." U vremenu jednokratni događaji koji se ne ponavljaju postaju spomen, međaši vremena prema kojima se određujemo u svojem rastu. Takav međaš bez sumnje je utjelovljenje Božje Riječi - Isusovo rođenje, kao razdjelnica vremena na prije i poslije Krista, kao mjesto prihvaćanja ili odbijanja.

Jer vidimo da Božji silazak u vremenu među ljude nije uvijek dobro prihvaćen. "K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše - za njih ne bijaše mjesta u svratištu." Dođe u ljudski svijet kao čovjek, kao svjetlo u tamu, kao život u predjele smrti, ali mjesto mu bi u štali. Nije bio prepoznat i prihvaćen u tako običnom liku djeteta. Zašto ljubav nije prihvaćena uvijek će ostati misterij, ali među mnogim razlozima sigurno su ekonomske i hedonističke logike svijeta.

Naime, rođenje Isusovo, iako povijesni čin, kao utjelovljenje Božje trajni je proces svakog naraštaja. Uvijek iznova Krist se želi utjeloviti u svakom vremenu i u svakom čovjeku. Uvijek iznova svjetlo Božje Riječi želi doprijeti do tame savjesti, do srca ispunjena egoizmom. I uvijek iznova mnogi se tome opiru. Stoga nije čudo da ni onda ni danas za Isusa - Božju Riječ - nema mjesta u gradu kao simbolu ljudske civilizacije. U gradu stvorenom ljudskim naporom da razvija kulturu, ta je kultura, napustivši Riječ istine i života, opustošila samu sebe. Sve ono što slušamo i gledamo samo su djelići stvarnosti koji pokazuju duhovno stanje svijeta. U takvom društvu štala kao simbol odbačenosti postaje stvarnost mnogih. Zato se sudbina Božje Riječi trajno ponavlja u svim majkama, trudnicama, odbačenoj djeci za koje nema skrbi, mjesta ili su im uskraćena sredstva za život. U njima je odbačen Isus Krist. Nisu to samo religiozna pitanja, to su pitanja ljudske egzistencije, ljudske naravi. To je pitanje opstanka naroda i čovjeka. A upravo je čovjek razlog i smisao utjelovljenja Riječi.

S pravom se osvrćemo na proteklo darovano vrijeme, zbrajajući naše uspjehe, neuspjehe i propuste. Nije to samo običaj - to je potreba. Jer ako ne promišljamo nad onim što se dogodilo, nećemo steći iskustvo i uvijek će nam se događati iste stvari. Zato je razmišljanje o proteklim događajima dragocjeno, ono stvara iskustvo, a iskustvo nam pomaže da slične situacije vrednujemo na novi način. U pogledu nad prošlim ne služimo se samo očima tijela i snagom umne spoznaje, nego događaje gledamo u svjetlu vjere i tako stječemo jedno drugačije iskustvo, iskustvo prisutnosti Boga u našoj svakodnevici. On je Emanuel - s nama Bog. To je iskustvo vjere iz kojega raste naša zahvalnost. Potrebno je osvrnuti na ono što je prošlo zbog zahvalnosti. lako nam se čini da u ovoj 2021. godini, koja je tako teško obilježena posljedicama potresa i pandemijom virusa - koji nam uskraćuje osnovne ljudske geste: susret, pozdrav, stisak ruke, zagrljaj - nemamo previše razloga za zahvaljivanje, ipak dužni smo gledati sa zahvalnošću na Božju prisutnost u našoj svakodnevici i toliko dobra koje smo primili od Boga i ljudi.

Naime, Bog se objavljuje kroz ono što je redovito, svakodnevno, ljudsko. Božja riječ ulazi u vrijeme, u povijest i prihvaća sve rokove koje ljudsko sazrijevanje traži. Ima li išta običnije i ljudskije od rođenja djeteta? A dijete je postavljeno kao znak nade. Htio je ući u svijet baš kroz obitelj, po ljubavi jedne majke i skrbi jednog oca, susretao je ljude u njihovim svakodnevnim poslovima. To je tako svakidašnje, a ipak tako čudesno. Objava Boga dolazi u onom uobičajenom. Ne u izvanrednim događajima, nego kroz ono što živimo svaki dan. Zato nas Emanuel - s nama Bog - poziva da ga prepoznamo u svakidašnjici: kao ljubav u svojim brakovima; kao zajedništvo i slogu u svojim obiteljima; kao život u svojoj djeci; kao milosrđe u onima koji su u potrebi; kao mir u onima s kojima smo u zavadi; kao Riječ u naviještanju i propovijedanju; kao glavni činitelj u pastoralnim događanjima; kao liječnik u onima koji brinu o bolesnicima. Tu je u ljudima Bog na djelu. Ne tražimo Boga u visini, ta sišao je među nas ljude, utjelovila se Riječ. Ne tražimo niti dolje, u dubini, ta uskrsnuo je. Tu je Bog, u našoj svakodnevici, tu je Riječ i svjetlo, tu je život. Prepoznati ga znači biti spašen i zahvalan. Kroz tu prizmu iskustva prisutnoga Boga promatramo proteklu godinu.

Posljedice potresa nosimo jedva malo ublažene, pa iako se veliki napori ulažu u obnovu naših crkava i drugih vjerskih objekata, prava obnova još nije započela i to ne našom krivnjom. Zagrebačka nadbiskupija čini ono što može: izgradnjom zamjenskih dvorana u kojima se vrši bogoslužje umjesto u porušenim crkvama, obnovom prostora srednje škole, Dječačkog sjemeništa i uređenjem prostora za Katolički bogoslovni fakultet na Šalati. U mnogim župama svećenici zajedno s narodom čine velike napore kako bi ranjene crkve vratili u uporabno stanje. Očekivali smo brže i jednostavnije rješavanje administrativnih pitanja, željeli bismo se čim prije vratiti u našu prvostolnicu, ali ovo je naša stvarnost. Ipak, koliko god su uvjeti bili teški, Zagrebačka crkva svoje poslanje vršila je redovito. Redovito je bilo slavljenje euharistije, redovito su ljudi pristupali sakramentu ispovijedi, održavane su svečanosti prvih pričesti, podjele sakramenta svete potvrde i blagoslova obitelji o Božiću. U nekim župama to je bilo u malim dvoranama i pastoralnim centrima, u nekim župama pod šatorima, a u nekim župama pod vedrim nebom. I svećenici i vjernici laici podnosili su kišu i žegu i studen, ali nisu odustajali. Pokazali su da ih teškoće ne mogu zaustaviti u onome što je dio njihove vjerničke naravi. Zahvalni smo ponajprije Bogu za tu mogućnost, ali i našim svećenicima i mnogobrojnim vjernicima laicima koji su pokazali pravo umijeće snalaženja u novim situacijama i nisu žalili dodatnih napora kako bi svoju pastoralnu službu, vodeći brigu o zdravlju drugih, izvršili na najbolji mogući način. To je istinsko svjedočanstvo vjere i pravi pokazatelj onoga što vjera može učiniti.

Pandemija koronavirusa donijela je ne samo teške oblike bolesti, mnoge sa smrtnim ishodom, nego i strah među ljude, podjele i nepovjerenje. Nestalo je povjerenja u institucije, a duboke podjele prolaze kroz obitelji i prijatelje. Vidimo da su neki zaslijepljeni lažnim svjetlom znanosti koja se pretvara u religiju ili pogrešnim razumijevanjem vjere koja se pretvara u magiju i tako zloupotrebljava u svrhe koje su joj suprotne. Naš odgovor odgovor je vjere, molitva za pomoć u zao čas koja ne prestaje, kao na Kamenitim vratima. Naš je odgovor izgradnja povjerenja i toliko potrebnog odgovornog zajedništava bez kojeg nećemo moći nadvladati ovu pošast. Naš je odgovor vjere zahvalnost za toliko medicinsko osoblje, za muškarce i žene koji nisu štedjeli sebe kako bi u bolesti pomogli drugima.

U Godini sv. Josipa, proglašenoj povodom 150. obljetnice izbora sv. Josipa za zaštitnika Crkve, deseci tisuća vjernika hodočastili su u naše Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu, koje je tako postalo svojevrsno mjesto duhovnosti ne samo Zagrebačke nadbiskupije nego i cijele Hrvatske. I dok se mogu izbrojati vjernici, događanja i susreti, ne mogu se izbrojati oni duhovni plodovi, mnoga uslišanja i milosti. Kada bi hodočasnici mogli posvjedočiti, siguran sam da bismo čuli kako su zagovorom sv. Josipa učvršćeni mnogi brakovi, vraćeno zajedništvo u obitelji, prihvaćeno novorođenče. To je neprocjenjivo duhovno blago od kojeg živi vjera i čovjek. Sv. Josip doista je postao pravi zaštitnik hrvatskih obitelji i hrvatskoga naroda.

Na svetkovinu sv. Josipa započela je Godina obitelji - Amoris laetitia, koja će završiti 26. lipnja sljedeće godine Svjetskim susretom obitelji u Rimu. Ovo nizanje i preklapanje godina samo potvrđuje skrb Crkve i pape Franje za one stvarnosti koje su ugrožene suvremenim načinom života i pogubnim ideologijama. Papa Franjo tako želi ohrabriti sve obitelji na očuvanje ljubavi, zajedništva i darivanje života.

Svečanom misom u crkvi Sv. Križa u Dugom Selu, na koju su prvenstveno bili pozvani sudionici Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, započelo je sinodalno savjetovanje kao priprema mjesne Crkve i doprinos Sinodi u Rimu, za Sinodalnu crkvu. Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije, čiji je završni dokument pred samim završetkom, bit će dragocjeni doprinos i iskustvo ovom procesu.

Hrvatsko katoličko sveučilište, mlado po svojem nastanku, ali veoma aktivno, obogaćeno je novim studijem medicine. Koliki je značaj medicine danas i kakav utjecaj može imati na ljude, nije potrebno naglašavati. Zato je vrlo važno da buduće medicinsko osoblje formira ne samo svoje znanje nego i svoju savjest i humani pristup bolesnicima na kršćanskim načelima.

lako je Zagrebačka nadbiskupija bogatija za pet novih svećenika i osam đakona, ne možemo zaboraviti naše svećenike koji su ove godine zemlju zamijenili nebom - njih jedanaest, od čega pet aktivnih u povjerenim im službama. Svi su oni u našim molitvama. Zahvalni smo Bogu za nove prezbitere i đakone, ali zahvalni smo i za preminulu braću koji su revno vršili svoju službu i istrošili živote za braću i sestre.

U sveopćoj depopulaciji naroda svako rođenje iskra je nove nade. Ove godine po župama naše Nadbiskupije sto tri obitelji radovale su se novom životu i krštenju petog ili daljnjeg djeteta. Ohrabruje broj brojnijih obitelji koje rastu iz godine u godinu, ove godine za dvadeset više nego prošle. One imaju ljubavi i hrabrosti darovati novi život unatoč svim poteškoćama. Na neki način one su sveti ostatak naroda, ona zdrava jezgra koja ohrabruje i daje nadu da je moguće njegovati kulturu života i da djeca ipak ne ovise toliko o materijalnim mogućnostima, koliko o ljubavi, raspoloživosti roditelja za život, o spremnosti na žrtvu. To su one obitelji koje primiše Riječ i primiše moć da postanu djeca Božja, djeca svjetla i istine koja prihvaćaju i daruju život.

Mnogo je toga ostalo neizrečeno i skriveno od očiju javnosti, ali nije skriveno od Božjeg pogleda i zaslužuje našu zahvalu. I dok sa zahvalnošću Bogu i ljudima napuštamo ovu godinu na izmaku, s pouzdanjem u Božju providnost ulazimo u novu. Ne znamo što nas čeka, ali prema riječima Pisma "prepuštamo Gospodinu putove svoje i on će sve voditi", uvjereni da bez obzira na sve izazove On zauvijek ostaje Emanuel - s nama Bog. I nadalje se utječemo zagovoru Marije, Isusove i naše majke, kao i blaženog Alojzija Stepinca koji nas svojim geslom "U tebe se Gospodine uzdam!" uvijek ohrabruje. 

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr