Homilija biskupa Šaška prigodom blagoslova Spomen-doma bl. Alojzija Stepinca

3.10.2021.



Ivan Šaško,

pomoćni biskup zagrebački
 

Uvod i homilija

u euharistijskome slavlju Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu (B)
(prigodom blagoslova obnovljene stare župne kuće u Krašiću
u kojoj je kao uznik boravio i umro bl. Alojzije Stepinac)
Župna crkva Presvetoga Trojstva, 3. listopada 2021. u 11 sati
 
Draga braćo i sestre, ovaj pozdrav uskrsloga Gospodina, prisutnoga među nama koji smo uskrsnuli u Kristu, odjekuje u zajedništvu Božje milosti u kojemu se nalazimo s biskupom, mons. Nikolom (Kekićem), s postulatorom, mons. Jurjem (Bateljom), s rektorom, preč. gosp. Matijom (Pavlakovićem), sa župnikom ove župe, vlč. gosp. Ivanom (Vučakom) i s ostalim svećenicima, sa sestrama služavkama Maloga Isusa i drugim redovnicama, s bogoslovima i sjemeništarcima, sa župljanima i hodočasnicima.

Treći dan mjeseca listopada u nama budi zahvalnost i radost; u našim nesigurnostima i dvojbama, u razočaranjima i iščekivanjima, slavlje beatifikacije kardinala Alojzija, koje smo proslavili na današnji dan prije dvadeset i tri godine, obnavlja naše pouzdanje u Boga i njegov plan; učvršćuje nadu u kojoj zahvaljujemo i za kušnje kroz koje i u životu Crkve moramo proći. I tih će se kušnja u odmaku vremena Crkva spominjati, a od njih će – kao i uvijek – preživjeti samo plodovi milosti i spomen ljudi koji su ih svjedočili i darivali.

A da bi taj spomen, izravno povezan sa svetim blaženikom Alojzijem, a u konačnici s Božjim darom ljubavi i spasenja, bio bliži u izvanjskoj vidljivosti, radosni smo što danas u euharistiju, u ovo prinošenje hvale Bogu, možemo unijeti i djelo obnove posebne župne kuće, doma u kojemu je nadbiskup Stepinac, zatočenik i ujedno najslobodniji čovjek, slobodan u Kristu, boravio, molio, radio i prešao u nebesku slavu.

Ljude koji su sebe nesebično ugradili u to djelo preporučujemo Gospodinu, kao i sve koji će dolaziti u taj dom, tražeći odgovore na životna pitanja i snagu da izvrše što im povjerava Božji Duh, zagledani u primjer blaženoga Alojzija.

Braćo i sestre, euharistijsko slavlje ove nedjelje vodi nas u ljepotu stvaranja čovjeka, u otajstvo odnosa muškarca i žene, kao cjeline čovjekove stvorenosti. Najprije otvaramo Knjigu Postanka, a zatim slušamo evanđeoski navještaj Božje riječi koji nas vraća u razmatranje o zajedništvu u kojemu Bog ne želi samoću čovjeka.

Poslanica Hebrejima nam govori o ljubav koja, pročišćena trpljenjem, otkriva otajstvo međuljudskih odnosa, do onoga najdubljega koji je u temelju braka i obitelji.

I u ovu euharistiju ulazimo ispitujući svoje srce i osluškujući Božji dar blizine. Pred Gospodina stavljamo svoje sebičnosti, moleći ga da nam oprosti grijehe. A svaki je grijeh nedostatak ljubavi. U radosti dana Gospodnjega dolazimo k svome Ocu i kajemo se, s dubokim djetinjim pouzdanjem i zahvalnošću za obilje oproštenja.
 

Homilija

HOMILIJA (audio)

Liturgijska čitanja:
Post 2, 18-24; Ps 128, 1-6;
Heb 2, 9-11; Mk 10, 2-16
 
1. Je li mužu dopušteno otpustiti ženu? Ako želimo poslušati srce; ako dopuštamo da nam progovori savjest, dubina ljudskoga bića, tada su nam pitanja drukčija, puno drukčija. Kako ona koja postavljamo sebi i drugima, tako i ona koja postavljamo Bogu. Je li mužu dopušteno otpustiti ženu? Što to pretpostavlja; što zapravo traži srce koje postavlja takvo pitanje?

Ma koliko to zvučalo neprihvaćenim, kršćanski brak, životna uzajamnost dvoje ljudi temelji se na ljubavi, ne na zakonu, niti na ugovoru, sporazumu ili stvaranju privida o sreći. Kršćanski se brak temelji na ljubavi, na 'ludosti križa'; na zajedničkome životnom osluškivanju Boga, na kojemu se susreće iskustvo blaženstva i iskustvo boli i grješnosti.

Kada govorimo o nerazrješivosti braka, najprije pitamo: Koji to muž ili žena, sretni i zaljubljeni, ne bi željeli da to zajedništvo traje zauvijek? I tko tada govori o razrješivosti? Nerazdruživost leži na odnosu s voljenom osobom, s Bogom i s njegovim planom; na onoj osjetljivosti, krhkoj i ujedno snažnoj, osjetljivosti međusobnoga praštanja; na obnoviteljskoj snazi koja se obraća Bogu. Uzajamnost opraštanja, pročišćena istinom, obnavlja ljubav.

Zato u Isusovu stavu možemo čuti riječi: To što mene pitate, možete naći u tvrdoći srca, a ono što istinski želite možete naći samo u ljubavi. Ako ne tražite odjek svoga srca, ne čudite se što ćete biti nesretni, što ćete živjeti tugu preljuba, onoga stava kojim čovjek razara samoga sebe.

Zakon, dan zbog okorjelosti srca, spominjao je preljub u kojemu je krivnja padala samo na ženu, dok Isus spominje i muža. Jer u kršćanstvu nema razlike u dostojanstvu, jer ono živi u odrednici našega bića, srcu, baš kao i preljub. I milost i ljubav, i preljub i okorjelost najviše se tiču srca.

2. Današnje je Evanđelje – povezano s Knjigom Postanka – svakako jedno od ključnih za razumijevanje suvremenih pokušaja udaljavanja i hrvatskoga društva od kršćanske antropologije. Za nas kršćane je u pitanju ljubav koja svoje izvorište ima u božanskome daru.

U izvješću o stvaranju žene Biblija kaže da ju je Bog doveo čovjeku: stavio ju je pred muškarca, ne da bi njome vladao, nego kao lijek protiv samoće, kao pomoć koja uprisutnjuje Boga.

To je izvorni smisao: da bi muškarac u njoj vidio Božju pomoć, ali i sebe, ne kao odraz u ogledalu, nego kao prostor odnosa, uzajamnosti, kao prostor ljubavi. Muško i žensko kao pomoć jedno drugomu, prije svega kao pomoć u spoznavanju povezanosti s Bogom. Čovjek bez Boga je izgubljen i prepušten nepodnošljivoj samoći.

Isus govori da nije došao objaviti neke nove propise, uređivati život na drugim temeljima, nego je došao život nadahnuti i obnoviti, darujući sebe na križu, obnavljajući svijet pobjedom nad zlom i smrću. Sve to da bi nas vratio na izvore zajedništva s Bogom. Krist je došao ponovno povezati što su ljudi grijehom, zavedeni Božjim neprijateljem, odijelili; izliječiti što je ranjeno, izgraditi što je narušeno. Ušao je u najdublju samoću u kojoj izgovara molitveni krik svome Ocu: Zašto si me ostavio?, da ni u jednoj samoći ne bismo bili sami.

Isusove riječi koje se izravno odnose na muže i ženu: Što Bog združi čovjek neka ne rastavlja, imaju puno širi okvir i tiču se svakoga čovjeka. Tako su muž i žena, združeni u braku, sakrament Kristove ljubavi, vidljivost združenosti i blizine Boga i čovjeka. To za kršćanstvo nije tek neka društvena kategorija, nego prostor Božje prisutnosti u svim životnim prilikama i neprilikama.
Zapravo, u kršćanstvu je sve pitanje i odgovor srca.

3. Kada danas blagoslivljamo obnovljenu kuću, kada zazivamo blagoslov, što zapravo molimo? Oronulih zidova ima i drugdje; i slične se kuće mogu drugdje izgraditi… No, blagoslov je odgovor srca.
Ovaj dom je više od drugih domova. On nije samo župna kuća, boravište nekih službenika i službenica Crkve; mjesto zajedništva i razmatranja, susretište vjernika sa svojim župnikom.

To je dom urezan u mnoga srca: u mekana i topla, u radosna i nježna, ali i u tvrda i okorjela srca. Pokušajmo samo zamisliti kakvim je sve pogledima i osjećajima promatrana ta kuća. Jedni su ju vidjeli kao utočište, drugi kao prijetnju; jedni kao Nadbiskupski dvor, drugi kao uklonjenost iz javnosti; jedni kao strepnju za vlast, drugi kao prostor novih nadanja; neki kao stražarski posao, a neki kao Božji dar.

Ušla je u srca kroz oči krašićkih vjernika, kroz oči svećenika i bogoslova koji su se domišljali kako do Nadbiskupa; kroz oči nalogodavaca koji su ju smatrali prikladnom za kućni pritvor; kroz oči stražara koji su izvršavali naredbe; kroz oči liječnika koji su joj pristupali i radosni i zabrinuti; kroz oči stranih izvjestitelja i čitatelja koji su s divljenjem promatrali jednoga pastira; kroz oči djece koja su znala da ih čeka osmijeh i dar.

Ta je kuća bila dom zajedništva Nadbiskupa, Župnika, časnih sestara; ona je bila i proširenje Ordinarijata; bila je i oratorij i ambulanta; i ured i kuhinja; mjesto odnosa s javnošću i mjesto govora savjesti; bila je pastoralni centar i dio seoskoga imanja; poštanski ured i ispovjedaonica; bila je i Betlehem i Getsemanski vrt, i Golgota i Tabor…

Obnovljeni su njeni zidovi, ali istinsku obnoviteljsku snagu očituje odnos prema Bogu koji je djelovao u blaženome Alojziju, od kojega su ostali predmeti i namještaj.

Svaki predmet govori o djelovanju Duha Svetoga: od liturgijskih i drugih knjiga koje je listao i duhom šetao po njihovim slovima do pisaćega stola i stroja na kojima je prenosio svoju brigu i poticaje; od klecala do umivaonika; od zavoja do bolesničkoga kreveta.

Među tim predmetima obično pozornost privuče krletka, ta snažna slika pomiješanih osjećaja, slika slobode i spašenosti u izvanjskoj neslobodi; slika ljubavi koja želi unijeti radost i slika ograničenosti koja se veseli blizini.

4. Braćo i sestre, današnje Evanđelje jednu temu razlaže u tri odlomka: prvi se tiče ljudske stvorenosti kao muškarca i žene; drugi preljuba, a treći djece i djetinjega stava kao 'uvjeta' za nebesko kraljevstvo.

U domu na koji zazivamo blagoslov povezujemo se s blaženim Nadbiskupom. On je bio zatočen naizgled zbog političkih razloga, ali u dnu je bio stvarni razlog: istina o Bogu i čovjeku, stvorenomu od Boga; o vječnosti i otajstvu Isusa Krista. Konačni je razlog bilo ne zemaljsko nego nebesko kraljevstvo koje je propovijedao i svjedočio; bila je Crkva koju je volio i tu istu ljubav otvarao drugima.

Pred sličnim smo izazovima i temama i danas: pitanje istine o čovjeku trajno je pred nama, osobito u otajstvenoj stvarnosti muškoga i ženskoga, muža i žene. Komunistička je ideologija otvarala prostore neistine koji danas, predstavljeni u novim oblicima, nisu ništa manja prijetnja. No, mi kršćani nećemo prestati i dalje svjedočiti tu istinu, ma kakve bile društvene i političke okolnosti.

Drugo: Preljub se ne odnosi samo na tjelesni grijeh. To pokazuje latinska riječ za taj pojam, jer ga zove adulterium, što doslovno znači: ad altrum (ire) – otići k drugome; razdružiti što treba biti spojeno i naći zamjenu. Temeljni je preljub onaj koji nekim ili nečim drugim želi zamijeniti Boga. To je kušnja i danas za svakoga pojedinca, za naš narod i civilizaciju: razdružiti svoj život od pravoga Boga i ići drugamo, pronalaziti zamjene i prihvatiti ponude koje ne mogu utažiti čežnju srca.

I treće: Nakon što su učenici branili da Isus dotakne i zagrli djecu, Isus se – kaže Evanđelje – „ozlovolji“. To je jedino mjesto na kojemu u Evanđelju nalazimo taj izraz. To je izraz za stav proroka pred nepravdom ili idolatrijom, čime Isus poručuje da su djeca sveta stvarnost koju treba poštovati i gledati u svjetlu Božjega dara. Djeca lako otvaraju svoje srce, pokazuju snagu života noseći u sebi pouzdanje i osjećaj divljenja. Te nas odlike i danas usmjeruju prema istinskoj svetosti. Stav prema djeci, od prihvaćanja dara djece do brige za njihov odgoj i obrazovanje, stav je srca i očituje puno dublje pristupe o kojima ovisi boljitak društva i naroda.

5. Komunisti puno toga nisu razumjeli u događanjima povezanima s otajstvom Crkve, ne uviđajući da njihovo srce postaje okorjelo i slijepo te nisu vidjeli da zatvarajući izvanjske putove Božjemu Duhu otvaraju nove prostore. No, na kraju su razumjeli bitno: da je pitanje njihova odnosa prema nadbiskupu Stepincu u konačnici – pitanje srca!

I ne čudi što nisu tjelesnomu srcu dali da bude vidljivo, nego im je bilo bitno spaliti ga, te su tako postali žrtve besmislenosti materijalizma koji su promicali. Jer je srce i dalje kucalo i bilo snažnije; jer je srce i danas vidljivo u istoj kući u kojoj je na zemlji prestalo kucati, u srcima vjernika, u zajednici Crkve koja živi od Kristova srca, u Domu u kojemu nitko nije sam.

Vjerujem da će u obnovljenim prostorima i dalje – i još plodonosnije – vjernici i drugi posjetitelji moći susresti ljepotu neba na zemlji koja je milosno rasla u krašićkome ozračju. To mogu i sam posvjedočiti malim primjerom iz svojih povezanosti s tom kućom. Prije nekoliko dana sjetio sam se da sam u gimnazijskim danima s ostalim sjemeništarcima pohodio taj dom i ostavio svoj zapis među dojmovima hodočasnika. Danas sam ovdje, u istoj kući, prelistao stranice tih bilježaka i našao nadnevak. Bio je to 21. listopada 1984., Misijska nedjelja, kada smo ovdje bili s o. Antom Gabrićem (tada je svetost o. Ante dodirivala svetost kardinala Alojzija). Sjećam se da me jedan od poglavara zamolio da napišem nešto, ispod čega će se potpisati i ostali. Sročio sam nekoliko književno ne baš vrijednih stihova upućenih kardinalu Stepincu, a zadnja su dva glasila: „S pravom smo došli ovdje naučiti ljubiti narod, Crkvu i Boga, a vječno svjetlo neka nam svijetli s prozora tvoga.“ Ta privlačnost njegova svjetla ovdje je toliko puta prepoznata i ona ostaje.

Molimo da nas Gospodin svojim Duhom jača u svjedočenju te istine u brizi za hrvatsko društvo, za obitelji i odgoj djece; da obnavlja sebedarnu ljubav, da se ne razbolimo od sklerokardije, od skleroze srca, od okorjelosti koja ne vidi Boga.
Amen. 

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr