Homilija biskupa Šaška na misi zahvalnici na završetku građanske godine

31.12.2020.


Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Homilija u euharistijskome slavlju
Sedmoga dana u osmini Božića ('Stara Godina')
u crkvi sv. Blaža u Zagrebu, četvrtak, 31. prosinca 2020. u 18.30 sati


PROČITAJTE VIJEST
 
Liturgijska čitanja:
1Iv 2, 18-21; Ps 96, 1-2; 11-12.13; Iv 1, 1-18

Dragi nadbiskupe Josipe i biskupe Mijo,
braćo prezbiteri i đakoni, sestre redovnice, bogoslovi
braćo i sestre u Božjoj milosti!

1. Početak himna Prve večernje svetkovine svete Bogorodice Marije koju slavimo na osminu Božića, prvoga dana nove građanske godine glasi:
„Sine, rođen od svog Oca
od vremena vječitih,
zvan Početak i Svršetak,
vir i uvir stvari svih
što su bile, što su sada
i što još će biti ih.“
 
Kakav je odnos između početka svijeta i konačne punine, između Kristova utjelovljenja, njegove žrtve na križu te povijesti odnosa Boga i čovjeka? Da bi dao smisao tim događajima, evanđelist Ivan koristi snažan grčki pojam, na koji smo naviknuli i ugradili ga u puno pohrvaćenih izraza, osobito u imena znanosti i zanimanja – Logos. Spektar njegova značenja je širok. Shvaća ga se kao: djelotvornu riječ, kao: smisao, razlog, tumačenje, i još puno toga što o Božiću svake godine iznova proničemo.

Isus je Božja Riječ izgovorena prije vjekova, prije povijesti. Bog izgovara sebe u Riječi koja nosi značenje. Otkako postoji čovjek, govor i jezik, ljudi znaju povezivati određeni zvuk ili glas sa značenjem. A koje je značenje Riječi koju je Bog izgovorio? Ivan je očito dugo razmatrao to pitanje da bi, po Božjemu nadahnuću odgovor sažeo u istinu: Bog je ljubav.

Izgovorena Božja Riječ od početka je ljubav. Ona je istoznačnica kojom u Proslovu možemo zamijeniti 'Riječ'. „Sve postade po Ljubavi i bez nje ne postade ništa.“

Započeti smo, začeti smo i postojimo zbog i radi ljubavi; i naš je završetak u ljubavi. Između toga prolazi istodobno i uzvišenost i tragičnost ljudskih života i svijeta. No, budući da tu Riječ ljudi nisu razumjeli, Bog nam svoju Riječ daruje utjelovljenu, da bude vidljiva, čujna, opipljiva. I premda čovjek ni to ne razumije, Bog ostaje vjeran i svoju Riječ, svoga Sina šalje da ide do kraja.

Braćo i sestre, što znači godinu završiti ovim evanđeoskim navještajem? Što je za nas tijekom ove godine značilo da smo od punine primili „milost na milost“? Kako uopće zvuči ta riječ – milost – u sadašnjim okolnostima, dok nam liturgija nudi ponavljanu antifonu: Raduj se nebo i kliči zemljo!?

2. Ovo je godina za koju mnogi kažu da ju treba čim prije zaboraviti, a baš ćemo ju zbog razloga koji se nalaze u pozadini te želje još dugo pamtiti. I premda će ju neki zvati 'godinom korone', 'vremenom Covid-a', 'dobom pandemije' ili 'godinom potresa', i ova je godina bila i ostala 'godina Gospodnja'.

Istina je: širenje zaraze, s jedne je strane, narušilo naše planove, zatvorilo puno ozračja zajedništva, susreta, dragocjenih osjećaja za rast ljudskosti, a s druge strane, otvorilo razne poteškoće: zdravstvene, gospodarske, socijalne, prirodoznanstvene, psihološke, pa i filozofsko-teološke naravi.

Istina je: na posljedice odgovora kako suzbiti pandemiju nadovezali su se potresi, koji su – uz teško odredivu materijalnu štetu na obiteljskim domovima i zgradama od općedruštvene važnosti – unijeli novi nemir u cjelokupno hrvatsko pučanstvo, a u dušu i život velikoga broja vjernika naše nadbiskupije i Sisačke biskupije urezali žalost zbog razrušenih i oštećenih crkava i kapela, pastoralnih prostora, mjesta živoga vjerničkog zajedništva, spomena i nade.

Uza sve to, ove večeri – zahvaljujemo. Činimo to osobno, pojedinačno i zajedno, povezani s vjernicima koji s nama mole, preporučujući Gospodinu ljude koji su iskušavani smrću najbližih i drugim stradanjima.

3. Mudra je misao koja prepoznaje da je „zahvalnost uvijek veća od boli“ (E. Hillesum). Ako smo malo, premalo zahvalni, ne znači da smo primili malo, nego najčešće ne prepoznajemo darove koje primamo; miješamo ih s nekim svojim pravom, zaslugom, vlasništvom, a najgore je pomisliti da nas je Bog napustio.

I nije čudno da se upravo u događajima velikoga trpljenja rađaju iskustva iskrene pobožnosti ili pak osjećaji ostavljenosti i beznadnosti, do odbacivanja Boga. Nije ni ovih dana nemoguće naslutiti toliko puta ponovljena pitanja nama vjernicima: Kakav je Bog ljubavi koji dopušta da nevini trpe? Gdje je Bog u koga vjerujete?

Zar i sami ne otkrivamo nesklad u kojemu smo očekivali jedno, a dogodilo se drugo? Kada se život oblikuje kao potvrđivanje naših očekivanja, u nama raste gorčina. Tko pak gleda budućnost u nadi i radi nošen nadom, raduje se svemu što ima i što jest, kako nas podsjeća Poslanica Hebrejima: „U življenju ne budite srebroljupci, zadovoljni onim što imate! Ta on je rekao: Ne, neću te zapustiti i neću te ostaviti.“ (Heb 13, 5)

Na svakome završetku i na početku učimo da je zadovoljstvo otkrivanje vrijednosti koje imamo i vedro traženje onoga što koristi drugima. Tim pristupom malo kruha može nasititi mnoštvo; ako se dijeli, naizgled premalo postaje obiljem. I danas ponovno učimo da kada se živi radi stvari, njih nikada neće biti dovoljno.

Uistinu, teško je reći: Bože, hvala ti za križeve. Pomozi nam nositi ih s ljubavlju. Ali i to je večeras molitva Crkve.

4. Uz puno toga što se u njoj može istaknuti, ova je godina sa svim svojim opterećenjima bila vrijeme iznimnih 'duhovnih vježba'.

Ako bismo morali ovu godinu označiti s dvije slike iz redovitoga života koje bi izvanjski asocirale na epidemiju i potres, to bi svakako moglo biti lice prekriveno maskom i građevinska skela koja se privija uz ranjene zidove, misleći pritom ponajprije na onu najveću, u našoj prvostolnici.

Ne ulazeći u druga pitanja koja mogu biti postavljena o epidemiji i njezinu prevladavanju, zadržavam se samo na slikama koje smatram dobrim poticajem za duhovno razmišljanje.

Dok čeznemo za blizinom i za puninom lica svojih bližnjih, postali smo osjetljiviji na govor očiju i na naslućivanje je li ispod maske osmijeh ili neko drugo skriveno raspoloženje. No, prekrivena usta slikovno naglašavaju da smo spremni više gledati i slušati, a manje govoriti.

Ta pozornost upućuje na drugu sliku. Skele pomažu da bolje razmotrimo ranjenost zgrada, da im olakšamo teret, da iscijelimo napuknutosti i da ih učvrstimo. I još je nešto važno: njihova je namjena privremena; one su u službi obnavljanja i nove životnosti. Cilj je da budu prisutne dok su potrebne, a zatim se – kada ispune svoju svrhu – miču, da bi se vidjelo ono čemu su služile.

Nije li upravo to dvoje smjerokaz kršćanske duhovnosti?

Prvo: otvoriti uši za Božju riječ i slušajući Gospodina primjećivati Božju prisutnost i potrebe bližnjih, primjećivati Gospodina u svojim bližnjima. Znamo koliko nam je potrebna prava riječ, vjernički govor Crkve, ali za to je najprije potrebno slušati. Slušati Riječ, onu koja je od Početka, da bismo mogli uputiti svoju riječ.

Drugo: poput Marije i Josipa, nakon slušanja i „prebiranja“ Riječi, vršiti ju, svojom prisutnošću, brižnošću i ljubavlju, svojom potporom i zatim odmakom, da bi se vidio Krist i sve što on preobražava i čini novim.

5. Zar to ne živimo ovih mjeseci po liječnicima i ostalom medicinskom osoblju i njegovateljima, koji su spremni prihvatiti neprepoznatljivost da bi se darovali bližnjima? Zar to ne vidimo ovih potresnih dana, u predivnome odgovoru hrvatskih ljudi koji pokazuju da je isto plemenito srce u Hrvatskoj i izvan nje; srce koje kuca jače kada krvari?

Braćo i sestre, za svibanj ove godine u Zagrebu smo pripremali Susret hrvatske katoličke mladeži, pod sloganom: Što god vam rekne, učinite.

Usuđujem se reći da se dio toga susreta slavi upravo ovih dana, kada su mladi pohitali prema Banovini, osjećajući da su potrebni drugima i da mogu pomoći. Gospodin im je progovorio u srcu, pozvao ih u: župama, molitvenim zajednicama, udrugama, a oni su odgovorili na najljepši način. Zar i to nije veliki razlog večerašnje zahvale?

Uz tu karitativnu snagu, u vremenu u kojemu se nameće obeshrabrenost, nepovjerenje i duhovna ravnodušnost, očitije je da Crkva nije tek neka društvena stvarnost niti organizacija koja se poglavito bavi promicanjem humanosti ili kulture.

Crkva je Kristovo tijelo, vidljivost Kristove ljubavi u svijetu, otajstvo spasenja na djelu. Za svaki znak te Božje prisutnosti zahvaljujemo, dok s apostolima vapimo: Gospodine, umnoži nam vjeru! Gospodine pomozi mojoj nevjeri! (usp. Lk 17, 6; Mk 9, 24)

Zato u ovome slavlju treba zahvaliti za naše svećenike, redovnike i redovnice, vjernike laike, bliske župne suradnike i suradnice, koji vole Crkvu, osjećaju ju svojim domom i u njoj se raduju i žrtvuju, svjedoče vjeru da bi ljudi osjetili utjelovljenu Božju prisutnost. Ne iznoseći druge podatke, osjećam dužnost spomenuti trojicu preminulih biskupijskih svećenika: vlč. Marka Dujma, preč. Stjepana Rožankovića, vlč. Pavla Crnjca. Osim njih, preminulo je trinaest svećenika redovnika prisutnih u Nadbiskupiji. Zahvaljujemo Gospodinu za njihovo služenje.

Zahvala se proteže i na nove ređenike, među kojima je u Zagrebačkoj nadbiskupiji pet novozaređenih biskupijskih svećenika i šest đakona, te petnaest svećenika redovnika i tri đakona. Znakovito je i to što smo slavlja ređenja slavili u dragome nam svetištu Majke Božje Bistričke.

6. Dragi vjernici, rijetko će koja slika u povijesti Crkve biti pamćena kao slika pape Franje na Trgu svetoga Petra 27. ožujka ove godine, kada su se s Papinim molitvenim korakom i glasom miješale kišne kapi i krik galebova, a velebni je prostor izgledao pust. Kažem „izgledao“, jer je tada Trg bio najnapučeniji; nikada tamo nije bilo toliko prisutnosti i molitve. Svijet ujedinjen u jednoj gesti traženja odgovora i pouzdanja u Boga.

Zahvalimo, braćo i sestre, za ovu godinu koja je duboko zarezala u ljudsku umišljenost, u pokušaje ostavljanja lažnih dojmova: o veličini, sposobnostima, o raznim sigurnostima koje to nisu i o ljudskome upravljanju životom.

Možda smo i kao društvo bolje shvatili vrijednost obitelji i djece; možda smo pozornije stali na prag otajstva koje nas nadilazi, da bismo bili ponizniji i tako radosniji? U svemu lakše dodirujemo bitno u nadi da će to voditi i pristupe organiziranja budućega društvenoga života i upravljanje hrvatskom državom na neprolaznim vrjednotama.

7. U posebnim prigodama liturgija predviđa pjevanje himana, hvalospjeva, posljednica. Ne treba nas čuditi, ako se u nama pojavi želja da danas zapjevamo pedesetnički zaziv: Pošalji Duha svojega i obnovi lice zemlje!

Svaka istinska obnova, i duhovna i materijalna, kreće od osjetljivosti prema bližnjima, opraštanjem koje ponovno gradi što grijeh razara, ljubavlju koja oplemenjuje sve što je ravnodušnost zapustila. Obnova započinje kada se ne dopuštamo naviknuti na zlo niti prihvatiti razmišljanje da me se ne tiče ono što pogađa druge.

Kako ne čuti Apostolove riječi: „Ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!“ (Ef 5, 15-17.19b.20)

Dok u srcu čeznemo za darovima Duha, večerašnje slavlje nudi nam drugi himan, duboko kršćanski, izrastao iz vjere i nošen iskrenom nadom: Tebe Boga hvalimo. Bog je postao poput nas kako bismo mi postali poput njega, oslobođeni grijeha i umiranja. Nije li to dovoljan razlog za uzdizanje naše hvale Bogu?

Dok pjevamo popijevku ne zaboravimo riječi starodrevnoga himna koje su dojmljive i u ovim trenutcima naše povijesti, s pozivom na pouzdanje: „Spasi puk svoj, Gospodine, i blagoslovi baštinu svoju! … Nek' bude milosrđe Tvoje nad nama kao što se u Tebe uzdamo!“ Himan završava riječima koje je blaženi Alojzije Stepinac usvojio za svoje življenje u vremenu: „U Tebe se, Gospodine uzdam: o da ne budem postiđen dovijeka!“

Ohrabreni i tim darom, slavimo u crkvi posvećenoj drugomu mučeniku, svetomu Blažu. Danas smo ovdje za oltarom, kao zajednica iznad koje, na nedavno postavljenim vitrajima, s jedne strane piše: Oni koji siju u suzama, a na drugoj strani: žanju u pjesmi. Čvrsto vjerujemo da je tako. Oltar je i sjetva i žetva, Božji dar na koji se prinosi zrnje naših života i blaguje kruh vječnosti.

Gospodine, pogledaj svoj ispaćeni narod.
Ponizno te molimo: vrati nam radost svoga lica!

Amen.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr