Aktualnosti

Zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško sudjelovao je u ponedjeljak, 19. prosinca 2016. godine na Predbožićnom primanju za dekane katoličkih dekanata, te Predbožićnom primanju za svećenike u Karlovcu.

Govore biskupa Šaška donosimo u cijelosti.
Cijenjeni gospodine Župane, gospodo zamjenici i suradnici Župana, oče biskupe Zdenko, subraćo svećenici u dekanskoj službi, poštovani novinari!

Božić je svetkovina susreta, ponajprije susreta Boga i čovjeka. To je susret po kojemu nam Bog pokazuje da je zajedništvo s njim moguće upravo po susretu čovjeka s drugim čovjekom. A susreti među ljudima imaju razne oblike. Ipak, najljepši su ovakvi, neposredni susreti.
Zato mi je drago svake godine biti dionikom ovoga karlovačkog zajedništva odgovornih za Županiju i dekana; zajedništva u koje mogu unijeti Zagrebačku nadbiskupiju, pozdrave našega nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, biskupa Valentina i Mije; unijeti naše svećenike, redovnike, redovnice, vjernike laike, sve koji djeluju u našoj Nadbiskupiji, koja je upravo započela zasjedanja svoje Druge sinode.

Ovo je susret u kojemu rado izričem zahvalu za prisutnost i za suradnju u okvirima poziva, odgovornosti i mjerodavnosti naših institucija. Ta suradnja uvijek ima prostora za produbljivanje i za rast, za otkrivanje novih nadahnuća koja trajno pred sobom vide dobro konkretnih ljudi, radi kojih smo se mi, svećenici, odazvali Bogu, odnosno radi kojih ste vi, kao političari, preuzeli odgovornost upravljanja.

Ovo predbožićno vrijeme, završetak došašća, lijepo povezuje pogled unatrag i pogled prema naprijed, retrospektivu i perspektivu, zahvalnost i pouzdanje, prepoznavanje i nadu.

Ipak, te dodirnice, prjelasci, sa sobom – osim vrjednovanja - donose i stanovita pitanja o smislu i značenju. U njima se nalaze i kušnje koje govore o okolnostima u kojima živimo. I zanimljivo je vidjeti da se na društvenome području izravno ili neizravno Božić postavlja kao višestruki izazov.
Može ga se vidjeti kao željeni ugođaj, kao radost vjernika koji učvršćuju svoju vjeru ili pak kao stanovitu smetnju.

Zato s vama prigodom ovoga susreta želim podijeliti zapažanje o trima izazovima Božića koji puno govore i našim zajedničkim nastojanjima u hrvatskome društvu. Ta tri izazova na tragu su triju kušnja koje je Isus susreo u pustinji prije javnoga djelovanja. Spominjem te izazove, jer mislim da u slučaju Karlovačke županije nismo podlegli nijednoj od njih, ali ih je dobro imati pred sobom kao opomenu.

Prvi izazov na koji nailazimo u hrvatskoj suvremenosti, kao dijelu gibanja u Europi, jest čudno nametanje osjećaja 'ugroženosti Isusom', odnosno kršćanstvom, što je posljedica kušnje oholosti. Radi se o zabrinutost koju je najjasnije očitovao Herod, tražeći uklanjanje Isusa, jer je osjetio prijetnju. Osjećamo da u puno segmenata društva postoje glasovi u javnosti koji promiču udaljavanje Isusa iz društva i iz kulture.

Najbolji je primjer onaj kojim, vjerujem, da ostaju najviše zbunjena djeca u Hrvatskoj, primjer prekrivanja kršćanskih darivatelja: Isusa i svetoga Nikole, likovima Djeda Božićnjaka i Djeda Mraza, tako da je čak i Sankt Klaus (Nikolaus) ili Santa Claus (Saint Nicholas), kod nas, čudnim socijalističkim nasljeđem, preveden kao Djed Mraz.

U tome četverolistu ne treba previdjeti da nisu problem izmišljeni likovi Božičnjaka i Mraza, nego stvarni ljudi: Nikola i Isus. Isus očito smeta zbog svoga stvarnog postojanja i prisutnosti koju svjedoče vjernici. Zbog toga se Božić sentimentalizira, da bi se njegova zahtjevnost držala dalje od nas.

U tome je ključ, jer ako se otvorimo sadržaju Kristova Božića, bojimo se da bi mogao oduzeti nešto od našega života. Zato imamo advent, što znači došašće, dolazak, ali se ne zna tko dolazi; to ne čujemo i ne vidimo u društvenome tkivu. Tako imamo dolazak bez Dolazećeg; čekanje u kojem se ne zna koga se čeka.

Zato se čestitaju nejasni blagdani, ali samo kada se radi o kršćanskim blagdanima. Drugi se rado imenuju i definira im se stvarni sadržaj.

Toliko smo daleko otišli u apsurd da se više ne čestitaju niti blagdani, što sam primijetio na nekim natpisima koji na engleskome više ne ostavljaju niti imenicu 'holyday', vjerojatno zbog riječi 'holy', niti imenicu 'Christmas', vjerojatno zbog riječi 'Christ', nego koriste samo pridjev: merry – bilo vam ugodno, zabavno, veselo, što može biti rečeno o bilo čemu i bilo kada.

Ako je prvi izazov Božića u tome da s njime imaju poteškoća oni koji ga ne prihvaćaju, drugi se izazov tiče onih koji ga prihvaćaju. Izazov Božića je u tome da možemo biti razočarani Isusom. I o tome stavu čitamo u Bibliji, na primjer u Knjizi Otkrivenja. Pali anđeo, Božji neprijatelj se protivi utjelovljenju. Ne želi se pokloniti Onomu koji je Bog, ali ujedno i pravi čovjek; ne želi se pokloniti naravi koja je niža od njegove. Kao da je nešto okrnjeno, nedostaje.

Postoje ljudi koji su razočarani kršćanstvom; koji očekuju nešto više ne samo od Crkve, nego i od Isusa. Sjetimo se Ivana Krstitelja koji pita: Jesi li ti taj ili da čekamo drugoga? Papa Franjo je potaknuo da razmislimo o svojoj verziji Krstiteljeva dijaloga s Isusom. Možemo ga pitati: Isuse, što nedostaje; što je okrnjeno? Isus bi nam prije svega rekao: Tvoji grijesi. Hrabrost da mu predamo svoje grijehe. Da istinski tražimo slobodu.

Treći je izazov Božića davanje prednosti našoj udobnoj rutini pred Isusom. Primjer toga su ljudi u svratištu koji ne žele istinski pomoći Josipu i trudnoj Mariji, nego su pozabavljeni svojom redovitošću. Redovitost lako previdi najbitnije. U redovitosti nema ljepote iznenađenja, nema ljubavi.
Ipak, treba reći da postoje i biblijski i suvremeni primjeri koji nadahnjuju.

Lako je zamisliti da su glavni nositelji otajstva Božića mogli upasti u tu kušnju ili u sve tri. Pastiri su mogli ostati na svojim pašnjacima, umjesto poći za znakom koji su spominjali anđeli. Mogli su se osjetiti ugroženima ili biti razočarani, vidjevši 'samo' rođenje djeteta. Mudraci su jednostavno mogli izbjeći putovanje; također ugroženi ili razočarani židovskim vjerovanjima do kojih ih je vodila neobična zvijezda.

Najbolji su primjer Josip i Marija. Marija se mogla usprotiviti tomu napornom putovanju; biti razočarana neuspješnim traženjem prenoćišta. Josip je mogao izbjeći sve poteškoće koje su nastale dolaskom djeteta za koje je znao da nije njegovo. Njihova je veličina u prihvaćanju djeteta Isusa, a nama je nadahnuće njihovo svladavanje kušnje oholosti, ispraznosti, navike.

Zbog toga zahvaljujem za sve što u svojoj mjerodavnosti u Županiji činite protiv oholosti, ispraznosti i navike. Puno je poteškoća koje nas nadilaze, s kojima se ne znamo nositi, u kojima osjećamo svoju ograničenost (na gospodarskome, demografskome, političkome području), ali zahvaljujem za sve ono što je u suradnji Crkve s Karlovačkom županijom bilo na tragu poniznosti, traženja smisla, novih iskoraka koji su prihvaćali Boga i čovjeka. Zato mi je drago da ovi naši prigodni susreti nisu bezlični, bezimeni, i nisu 'susreti bez susreta'. Upravo suprotno: i kada se ne vidimo, oni žive dublju razinu i svjedoče o onome što se i ne može vidjeti.

Tu leži razlog zbog kojega sam na ovaj susret donio, čini mi se, dovoljno znakovit dar. Božić je ulazak Boga iz Božjega postojanja, iz nadpovijesnoga u povijesno vrijeme. Naši satovi ne mogu mjeriti Božićno vrijeme. Pa ipak, na crkvama se često nalaze satovi koji imaju svoje višeslojne razloge postojanja u prošlosti i sadašnjosti. No, ti nam satovi govore o vremenu koje se slavi i živi unutar crkava.

Zato sam vam donio repliku dijela tornja zagrebačke prvostolnice s replikom katedralnoga sata, sve u omjeru 1:20. Taj sat može mjeriti vrijeme svakidašnjosti, ali neka vas podsjeća na vječnost, na vrijeme naše vjere, nade i ljubavi koje slavimo u Božiću.
Neka i dani u novoj, 2017. godini, budu mjereni ponajprije otvorenošću ljudi za potrebe bližnjih i za Boga koji nije prijetnja, nego spasenje i donositelj punine vremena i najveće radosti.
Svima vam želim obilje Božjega blagoslova!
   
 
Lijepo je, uz adventski vijenac s četirima upaljenim svijećama, vidjeti i ovaj vijenac svećenika, službenika Crkava i vjerskih zajednica u predbožićnome ozračju pripreme za slavlje otajstva Božjega dolaska u tijelu.

Svaki je kršćanski blagdan duboko obilježen susretom, ali Kristovo utjelovljenje je u svojoj biti najdublji govor o susretu. Zato mi je drago da i ove godine živimo ovu utjelovljenost zajedništva.

Zahvaljujem Vam gospodine Gradonačelniče za poziv, te Vama, Vašemu zamjeniku, gospodinu Deliću i Zamjenici, gospođi Kolaković, te svim Vašim suradnicima i djelatnicima Grada Karlovca donosim pozdrave našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, te biskupa Valentina i Mije.
Započeli smo zasjedanja Druge sinode naše nadbiskupije. Drago mi je da je i Grad Karlovac osjetio taj poticaj i bio predstavljen na svečanome otvaranju Sinode. Godina pred nama bit će obilježena upravo tim događajem u našoj mjesnoj Crkvi koja je po svome djelovanju itekako prisutna i u Karlovcu, po svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima laicima. U ime svih njih izražavam zahvalnost za dobro koje je ostvareno i za kojim težimo u uzajamnoj otvorenosti, odgovornosti i suradnji.

Drago mi je također što mogu pratiti i ponekad biti dionikom lijepih događaja, uspjeha na raznim područjima i slavlja Grada Karlovca. Svaku stvarnost, osim prvoga dojma i osim neposredne nakane, nastojim čitati u svjetlu kršćanske vjere, u neobičnome svjetlu koje uvijek uspijeva otkriti neku novu vrijednost, nijansu i biti novim poticajem.
 
Tako je ove godine u Karlovcu otvoren poseban akvarij. U predstavljanju flore i faune hrvatskih rijeka i jezera odlučilo je na postav koji nudi mogućnost posjetiteljima ući u presjek geološke prošlosti, u presjek povijesti karlovačkih rijeka i bogatstva njihova života. Taj presjek nam omogućuje bolje vidjeti Božja stvorenja i diviti se otajstvu života, otkrivati ono što je Bog utkao u stvoreni svijet po svojim zakonima.

Tako promatrajući, i slavlje Božića možemo vidjeti kao usijecanje vječnosti u povijest, presjek u koji možemo ući i promatrati značenje, smisao i bogatstvo života, a da pritom nismo samo promatrači nego dionici istoga otajstva života. Božić nam pokazuje sve vidike ljudskosti, vrijednosti; pomaže nam razlučivati dobro od zla; razotkriva kakvi trebaju biti naši stavovi prema drugima, kako štiti život, kako se odnositi prema bližnjima. Taj presjek ne zanemaruju prošlost i ne uskraćuje pogled prema budućemu.

Na tome tragu Zagrebačka nadbiskupija živi svoju Drugu sinodu. Ona nam je i do sada omogućila napraviti presjek, vidjeti gdje je naša životnost i što treba činiti da bi ona bila snažnija. ta razvidnost ne računa samo s našim pogledom, nego prije svega s Božjim pogledom, s Božjim Duhom, od kojega sve počinje. Bez Božje Riječi koja postaje tijelom i bez Božjega Duha ne postaje i ne opstaje ništa. Tako je naša Sinoda podvrgavanje Božjemu pogledu.

Povezujući te dvije stvarnosti, kao spomen na naš današnji susret donio sam ustakljen presjek naše zagrebačke prvostolnice. Promatrajući tu građevinu možemo biti svjesniji punije stvarnosti, prostora koji nije zarobljen, nego darovan. Crkva koja je providna, koja ostaje prepoznatljivom i slobodnom… Na plohama kroz koje promatramo katedralu u nekome će se kutku pojaviti i naš odraz, jer Crkvu ne vidimo dobro, ako ona ne postane i ogledalom.

To je učinio Bog dolaskom u siromaštvo Jaslica. Gledajući Isusa vidimo sebe, vidimo čovjeka. Jaslice, a kasnije križ postaju ogledalom ljudskosti. Ima puno toga što nam otklanja pogled od Božje prisutnosti, ali samo kroz nju istinski vidimo i radost i trpljenje. Puno puta nismo zadovoljni svojim odrazom u tome ogledalu, ali u uljepšavanju tog odraza nismo sami.

Radujem se što i ove godine možemo zahvaliti Bogu i jedni drugima što su i slika i odraz našega zajedništva u Karlovcu bili prepoznatljiva slika naših nastojanja da budemo više odraz Božića. Božji blagoslov sa svima vama! Hvala.