HR

Aktualnosti

Objavljeno: 17.12.2019.

Govor kardinala Bozanića na susretu s ravnateljima osnovnih i srednjih škola te predškolskih ustanova



Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

Govor na susretu s ravnateljima osnovnih i srednjih škola
te predškolskih ustanova s područja Zagrebačke nadbiskupije

Zagreb, Vijenac, 17. prosinca 2019. godine.
  

1. Poštovane ravnateljice i ravnatelji sve vas srdačno pozdravljam i izražavam radost zbog našeg novog susreta, koji nije služben ni obvezatan, ali je u demokratskom društvu itekako poželjan i potreban. Ovom prigodom odajem vam priznanje za dragocjenu, rekao bih najvažniju, zadaću koju obavljate u našem društvu, a to je odgoj i obrazovanje djece i mladih.

Odgoj djece i mladih ostvaruje se u konkretnom društvenom ambijentu, koji utječe na sve druge odgojne institucije i predstavlja temeljni odgojno-obrazovni i vrijednosni okvir. Svakom društvu, pa nazivalo se ono tehnološkim, društvom znanja i umjetne inteligencije, na prvom mjestu mora biti odgoj i obrazovanje novih naraštaja. Ta zadaća zahtijeva usklađeno djelovanje svih odgojno-obrazovnih čimbenika.

Odgojne institucije, posebno obitelji, vrtići i škole, u odgojno-obrazovnim nastojanjima susreću brojna osporavanja, koja ukazuju na nepovoljnu društvenu klimu, a koja nije uvijek konstruktivna, nego nažalost često destruktivna. U društvu se zapaža širenje svojevrsnog malodušja i nepovjerenja prema odgojno-obrazovnim institucijama, što se na određeni način reflektira na ponašanje i motivaciju roditelja, odgojitelja, učitelja.

Odgajati nikada nije bilo lako, a danas se čini još i teže. To znaju svi koji su odgovorni za odgoj i obrazovanje. Zahtjevno je s generacije na generaciju prenositi ono što je vrijedno i istinito. Zahtjevno je prenositi vrjednote, pravila i modele ponašanja. Među odgojnim institucijama najvažnije mjesto ima obitelj. Ona je temeljna škola života, jer prvotno o njoj ovisi tjelesni, emocionalni, socijalni, intelektualni, moralni i religiozni razvoj djeteta. U obitelji se usvajaju prva znanja, životna iskustva, vrjednote, ponašanja te pronalaze modeli identifikacije. Stoga su obitelji potrebni odgojni saveznici.

2. Odgoj je prvotna dužnost i pravo roditelja (usp. Papa Franjo, Amoris laetitia, br. 84), na koji se onda nadograđuje predškolski i školski odgoj, ali oni nisu u stanju zamijeniti roditelje. Učitelji i odgojitelji, kao i vi ravnateljice i ravnatelji, najbolje znate kakve su posljedice kada nema obiteljskoga odgojnog temelja. Obitelji pripada »odgojni privilegij« kojega se društvo nipošto ne smije odreći.

Reforme odgojno-obrazovnih sustava u Europi i dokumenti na kojima se reforme temelje sve više daju prostora obitelji te naglašavaju poštivanje odgoja što ga izabiru roditelji i potiču na kooperativnost obitelji i škole. Ako izostane konsenzus između obitelji i škole teško se može doći do cjelovite vizije djeteta, vizije koja uvažava sve čimbenike i dimenzije osobnosti.

Crkva je oduvijek u svojem poslanju bila također odgojno usmjerena, a to nastoji i danas biti. Nerijetko zbog toga doživljava osporavanja kojima se želi dovesti u pitanje njezino temeljno poslanje. Crkva je svjesna da živi u novim društvenim okolnostima. Od te činjenice polazi, ali smatra da je suradnja obitelji, škole i Crkve neophodna, ako se djeci i mladima želi pružiti potpora u slobodnom, autentičnom, cjelovitom, ljudskom, intelektualnom i duhovno-moralnom sazrijevanju. Živimo u vremenu u kojem se odgoj i obrazovanje sve više oslanjaju na tzv. društvenu pedagogiju. Društvo u cjelini, uključujući sve institucije, treba se brinuti za dobro djece i mladih. Stoga je nedopustivo da bilo tko umjesto brige, koristi odgoj i obrazovanje za bilo kakve manipulacije, trgovanja i političke ucjene.
 
3. Uz obitelj, prevažnu ulogu u odgoju i obrazovanju djece i mladih imaju dječji vrtići i škole. Njihova zadaća je osigurati odgojne modele i procese u kojima će djeca psihološki, kulturološki, socijalno, moralno i duhovno rasti i sazrijevati. Promjene koje pogađaju suvremenu školu ne traže samo nove didaktičke i organizacijske metode, nego maksimalnu zauzetost u davanju odgovora na odgojne izazove koje postavlja složeno, pluralno i tehnološko društvo. Zahtjevnost odgoja traži suodgovornost svih relevantnih društvenih institucija.

U školske učionice djeca donose obiteljske izazove i probleme, radosti i nade, kao i emocionalnu izranjenost, odgojnu zapuštenost, egzistencijalnu nesigurnost, socijalnu osjetljivost, siromaštvo, ožiljke ili rane zlostavljanja. Važno je to uvijek iznova osvješćivati, posebno kad se u školskim reformama pozornost pridaje samo nekim područjima, kao što su tehnološko, informatičko…, što je veoma potrebno, ali nije dovoljno za samostalno i odgovorno suočavanje sa životnim izazovima.

Djeci ne smijemo nuditi životne fragmente, moramo im ponuditi »izobilje života« koje nadilazi tehnološka i informatička dostignuća. Odgajati i obrazovati znači biti svjestan da je svako ljudsko biće pozvano rasti i sazrijevati u svojoj cjelovitosti. Riječ je o procesu rasta osobe i to na tri razine: intelektualnoj, voljnoj i duhovnoj. Ljudski se život ne može svesti samo na profesionalnost, produktivnost, uspješnost, konkurentnost na tržištu, zanemarujući vrijednost ljudske osobe i njezin cjelovit razvoj.
 
4. Jedna od važnih i zahtjevnih zadaća odgoja i obrazovanja je odgoj savjesti. To je temeljna struktura osobnosti koja uključuje nutrinu, inteligenciju, volju, odgovornost, slobodu, osjećaje, znanje, sposobnost odlučivanja, postizanje unutarnje slobode, suočavanje s uvijek novim izazovima. Odgoj savjesti temeljni je preduvjet da učenik može razlikovati istinu od laži, dobro od zla, pravdu od nepravde, iskrenost od dvoličnosti itd. Savjest omogućuje učeniku vrjednovati i prosuđivati sebe, druge i svijet oko sebe.

Važno je da škola, u skladu s potrebama i novim izazovima, bude spremna na propitkivanje svoje odgojne i obrazovne funkcije. Škola je mjesto života u kojem se isprepliću različite dimenzije. Ona je mjesto kulture odnosa, rasadnik vrjednota, graditelj mostova prema drugima, prema društvenim i državnim institucijama; prema kulturnoj baštini, povijesti, domovini. Škola će uspješno odgajati jedino ako sâma bude zajednica osoba u kojima će učenici prepoznati uzore ljudskosti, dobrote i odgovornosti prema sebi, drugima, prirodi i domovini.

Kad govorimo o vrtićima, školama i posebnim ustanovama, uz djecu i učenike, danas osobito mislimo na učiteljice i učitelje, odgojiteljice i odgojitelje, ravnateljice i ravnatelje, ali i sve druge djelatnike, bez kojih navedene institucije ne bi mogle ostvarivati svoju temeljnu zadaću.
 
5. U posljednje vrijeme učitelji i odgojitelji bili su u fokusu naše društvene javnosti. Ohrabruje činjenica da je postignut dogovor i da su zahtjevi zaposlenih u školama dobrim dijelom ispunjeni. Učitelji i odgajatelji oduvijek su imali poseban status u društvu. Njih se uvažavalo, poštivalo, njima se zahvaljivalo, jer njihova je uloga u društvu neprocjenjiva. Učitelji nisu stekli ugled materijalnim statusom i dobrom plaćom, nego svojom predanošću, znanjem, kulturom, odgojem i humanošću. Od društvene je važnosti da učitelji i odgojitelji sačuvaju samosvijest o vrijednosti svoga poslanja, usprkos teškoćama, nerazumijevanjima i razočaranjima koja često doživljavaju.

Naime, u prenošenju sadržaja korisna su tehnička pomagala, pametne ploče, računala, udžbenici i priručnici, ali na prvom su mjestu učitelji. Njih nitko ne može zamijeniti. Dostojanstvo učitelja i odgojitelja nalazi se u njihovom zvanju. Mogli bismo reći da je učiteljsko zvanje i duhovno zvanje, jer je posvećeno odgajanju, obrazovanju i humaniziranju. Doprinos odgojitelja i učitelja u odgoju djece i mladih nemjerljiv je, jer daju uvijek više od propisanog, očekivanog, plaćenog. Upravo taj »višak darivanja« nije moguće izračunati i izmjeriti nikakvim koeficijentima. Nadamo se da će i nadalje taj »darovani višak« ostati prepoznatljiv znak učitelja i odgojitelja.

Kad bi učiteljsko i odgojiteljsko zvanje postalo isključivo profitabilno zanimanje, djeca i učenici lako bi postali predmet pregovaranja, dogovaranja, ucjene i trgovanja, a sami učitelji i odgojitelji sredstvo manipulacije. Učiteljski i odgojiteljski posao može se raditi jedino iz ljubavi; iz ljubavi prema zvanju te ljubavi prema djeci i mladima. Učitelj koji radi iz ljubavi, nikada neće biti dovoljno plaćen, jer je to jednostavno nemjerljivo. Odgovorni u društvu to moraju prepoznati, vrjednovati i nagraditi. Uz materijalni status, odgojitelji i učitelji zaslužuju naše poštovanje i zahvalnost, čiji izostanak nekad više boli nego sama plaća.
 
6. Iluzorno je misliti da samo jedna institucija može odgajati, prenositi znanja, vještine i iskustva na nove generacije. To ne može samo obitelj, samo škola, samo Crkva, samo mediji, ali sve te ustanove zajedno mogu izgraditi čvrstu odgojno-obrazovnu mrežu, koja će biti solidan oslonac i siguran kompas djeci i mladima na putu odrastanja; u traženju odgovora na životna pitanja. Papa u miru, Benedikt XVI., zabrinuto je govorio o »hitnosti odgoja«. Mi danas možemo govoriti o hitnosti »odgojno-obrazovnog saveza« ili suodgovornosti svih odgojno-obrazovnih institucija. Gdje ne postoji takva suradnja, za odgoj i obrazovanje delegiraju se pojedine institucije, a odgovornost se prebacuje na škole i učitelje.

Odgojno-obrazovni sustav koji zanemaruje ili nedovoljno promiče cjelovit odgoj, što uključuje intelektualnu, emotivnu, religioznu, duhovnu i moralnu dimenziju, potkopava temelje budućoj profesionalnoj i životnoj izgradnji. Stoga neobično zvuče preporuke poput ove: »Učimo djecu osmisliti, prodati i zaraditi«. U obrazovanju nije dovoljno razviti samo poduzetničko umijeće i vještine. Važno je da učenici u školi vježbaju poduzetničke vještine, ali ih moramo poučiti da je uspješan i dobar poduzetnik samo onaj koji je i dobar čovjek.

»Već kod malog djeteta postoji velika želja da znade i da razumije, što se očituje u njegovim neprestanim pitanjima i traženjima objašnjenja. Bio bi uistinu siromašan onaj odgoj koji bi se ograničavao na pružanje znanja i informacija, a ostavljao po strani velika pitanja koja se odnose na istinu, osobito onu istinu koja može biti životna vodilja« (Benedikt XVI, Lettera del Santo padre Benedetto XVI alla diocesi e alla città di Roma sul compito urgente dell'educazione).

Papa Franjo pak poziva učitelje i škole da u odgoju i obrazovanju uključe tri jezika: jezik uma, jezik srca i jezik ruku (usp. papa Franjo, La Scuola, 2016., str. 50). On ističe da danas »pravo na dobro obrazovanje znači čuvati mudrost, to jest znanje koje je ljudsko i koje humanizira« (Papa Franjo, Christus vivit, br. 223). U središtu mudrosti je ljubav – ontološka kategorija i antropološka potreba za naše i svako vrijeme. Odgoj za ljubav istinski je motor preobrazbe stvarnosti i škrinja u kojoj je pohranjeno blago mudrosti.
 
7. Poštovane ravnateljice i ravnatelji, draga braćo i sestre, gotovo smo na kraju došašća koje nas uvodi i duhovno priprema za slavljenje otajstva Boga, koji je u liku Djeteta postao blizak i bliz svakom čovjeku. Tu dragocjenu istinu o Bogu i čovjeku dužni smo prenijeti djeci i mladima. U tome nam pomaže bogata hrvatska kršćanska baština te lijepi krajevni božićni običaji, koji oživljavaju već u predbožićno vrijeme. Mi odrasli, u došašću često prebiremo slike i doživljaje iz djetinjstva. Zahvaljujući našim bakama i djedovima, očevima i majkama, učiteljima i vjeroučiteljima, imamo dragocjen Božićni spomenar.

Ne dopustimo da današnja djeca i mladi ostanu bez lijepih, toplih, živopisnih, a nadasve životnih uspomena. Svjedoci smo jačanja komercijalizacije došašća koja sve više ugrožava kršćansko slavljenje Božića. Na našim ulicama i trgovima, u vrtićima i školama, sve je više simbola, sadržaja i običaja koji nisu dio hrvatske kulture i kršćanske baštine. Nemojmo uskraćivati djeci sadržaje, simbole i obrede koji im otkrivaju što je u životu uistinu bitno, lijepo i dobro.

U vidu očuvanja dragocjene kršćanske tradicije izrade božićnih jaslica, papa Franjo je ovog došašća uputio apostolsko pismo Admirabile signum, u kojem, među ostalim, objašnjava zašto i danas jaslice pobuđuju toplinu i ganuće u srcu. »Ponajprije zato, kaže papa Franjo, što očituje Božju nježnu ljubav. On, Stvoritelj svemira, spušta se na našu malenost. Dar života, koji je svaki put iznova za nas tajanstven, još nas više očarava kad vidimo da je Onaj koji je rođen od Marije izvor svakog života i svedržitelj. U Isusu nam je Otac dao brata koji dolazi tražiti nas kad god smo zbunjeni ili odlutamo s pravog puta, vjerni prijatelj koji je uvijek uz nas. Dao nam je svoga Sina koji nam oprašta i oslobađa nas od grijeha. Postavljanje jaslica u našim domovima pomaže nam ponovno oživjeti povijest onoga što se zbilo u Betlehemu« (Admirabile signum, br. 3).

Bog je svojim dolaskom ušao u ljudsku povijest, u povijest svakog čovjeka, želeći mu darovati puninu ljudskog i božanskog života. Otvorimo se tom daru kako bismo u ovo božićno vrijeme bili dionici Božjeg i ljudskog dara; kako bismo postali dar svima s kojima ćemo dijeliti božićne blagdane. Radost Božića je u spoznaji da je sve čovječanstvo jedna velika Božja obitelj. Božić nas potiče na razmišljanje o smislu i dostojanstvu ljudskog života, o brizi za one koji su izgubili dostojanstvo ili su im ga drugi oduzeli.

Poštovane ravnateljice i ravnatelji, poštovani uzvanici i svi dionici ovog predbožićnog zajedništva, dok vam zahvaljujem za radost susreta, želim vama osobno, vašim obiteljima, svim učiteljicama i učiteljima, svim djelatnicima vrtića, posebnih ustanova i škola, a napose djeci i učenicima, radostan i blagoslovljen Božić, a u Novoj 2020. godini neka vas prati Božji blagoslov, mir i radost.
Ispišite stranicu: