HR
u samostanu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga,
Provincije Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije
(Zagreb, Frankopanska 17, 8. prosinca 2010. u 18.30 sati)
UVOD:
Drage sestre milosrdnice na čelu sa sestrom Provincijalkom
i Upravom Provincije Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije,
dragi Rektore i subraćo svećenici Antone i Mladene,
braćo i sestre u Bogu trajne prisutnosti!
Na polovini našega adventskog hoda, Crkva nas poziva da zastanemo s Marijom, izabranicom iščekivanja i prihvaćanja, uzornom učenicom koja nam pokazuje kako nam se valja pripremati za Kristov dolazak. Zahvaljujemo za provinciju sestara koja slavi svoj dan. Čestitamo i molimo snagu Božje milosti i darovanosti koju smijemo živjeti sa sestrama i njihovim predanjem i zalaganjem za ljepotu neba.
Na početku euharistije koja nas okuplja u istoj vjeri pobudimo u sebi poniznost. Anđeo Gabrijel Mariju ne pozdravlja: zdravo, puna zasluga, nego: zdravo, puna milosti. Milost je pred nama, milost zazivamo u svoj život, da bismo prepoznali svoj grijeh, obradovani što je Bog Mariju sačuvao od grijeha i otvorio prostor svoga zajedništva.
U raspoloživosti koja želi slijediti Božji plan, pouzdajemo se u Božje milosrđe i kajemo za sve trenutke u kojima nismo nosili drugima Božju prisutnost.
HOMILIJA:
Liturgijska čitanja: Post 3, 9-15.20; Ef 1, 3-6.11-12; Lk 1, 26-38
I. U srce došašća Crkva je postavila slavlje spasenja po Marijinoj vjeri, po onoj koja je povjerovala Gospodinovoj riječi. Na taj način doživljavana i čitana, svetkovina Bezgrješne objavljuje Marijinu povijest i njezin odnos prema Bogu, promatran u svjetlu trajnoga razgovora Boga i čovjeka, od samoga početka.
Biblijska riječ Knjige Postanka pred nas stavlja zbilju grijeha, narušenoga suodnosa stvorenja i Stvoritelja. Iako će netko u načinu izvješća vidjeti neku vrstu sudskoga procesa i ispitivanja, Bog pred čovjeka ne stavlja optužbu o krivnji, nego pitanje: Gdje si? Prvo pitanje koje Bog postavlja, nakon slobodne ljudske odluke, tiče se naše smještenosti, prije svega duhovne. Gdje smo? Znamo li koje je naše mjesto i gdje bismo zapravo trebali biti? Grijeh je izmještenost iz dosega Božje blizine, iz osjećanja Boga. Grijeh je suprotnost onomu što Bog čini. U vremenu došašća naviješta nam, uvjerava nas, skreće nam pozornost na istinu svojega dolaska i prisutnosti, na znakove da je želi biti blizu, u neprekidnome susretu.
II. Odgovor čovjeka je čudan odmak koji se pretvara u strah. Grijeh ima snagu preobraziti blizinu s Bogom u daljinu. I čovjek, bježeći od onoga koji ga najviše voli, skrivajući se od Ljubavi, otvara ralje otuđenosti i nezadovoljstva. Sakriti se uvijek je u suprotnosti s pronađenošću. U te dvije riječi može stati cijela povijest ljudskoga roda. Čovjekov odgovor na Božje pitanje je razočaravajuć. Umjesto suočavanja s vlastitom odgovornošću, pokušava ju prebaciti na drugoga čovjeka, na ženu, a u konačnici na Boga koji mu je darovao drugo ljudsko biće da bude uz njega. Tu započinje lom suodnosa i ljepota susreta; zadivljenost darom drugoga čovjeka, mogućnošću dijeljenja iskustva života.
Zanimljivo je da i žena, pozvana dati svoj odgovor, čini isto što i muškarac. Umjesto da prepozna svoju krhkost i svoju odluku udaljavanja od Boga; umjesto da prizna grijeh, kao preduvjet ponovnoga građenja istinskih odnosa, pokušava krivnju prenijeti na zmiju. I ona pojačava bijeg udaljavanja, izlažući se opasnosti samouništenja. Bog prepoznaje snagu kušnje i prijevare Zloga i zbog toga se obraća zmiji, navješćujući i postavljajući neprijateljstvo, nepomirljivost između čovječanstva i njegova najvećega neprijatelja. Bog govori da ljudski izbor ne zatire put ljubavi. Bog u tamno tlo trpljenja i smrti stavlja nadu, sjeme koje će proklijati ljepotom i slobodom po Mariji.
III. Vjera koja je postala Marijinim odgovorom, vraća čovjeku pravo mjesto. I dok je Bog tražio Adama koji se skrivao u vrtu, Marija je na svome mjestu, uobičajenom. Bog i čovjek znaju gdje ju se može naći. Ona je smještena u život koji je opisan puninom milosti i Božjom prisutnošću. Put običnosti koji izabire Bog iznenađuje čovjeka, jer nam se takav čini neobičnim. Taj put je suprotan od onoga što traže prvi ljudi. Tako čovjek odbija običnost, da bi prekoračio granicu svoje smještenosti i ulazi u bezmješće, u utopiju, sve snažnije produbljujući nepronađenost i pustoš. Skrivajući se od Boga sve manje pronalazi sebe.
U Evanđelju je Marija zatečena, nemirna pred otajstvom za koje zna da je preveliko, neobuhvatno, da nema mjesta koje bi ga udomilo. Ona poznaje svoje mjesto; ona u svakome trenutku zna gdje je i živi dar Božje blizine, ali baš zato, osjeća da njezin prostor nije dovoljno velik za događaj koji joj je naviješten.
IV. Čuli smo da se anđeo nije tek 'pojavio' niti 'ukazao', nego je „ušao“ k njoj. Želi nam reći da se susret s Bogom događa u ozračju redovitoga življenja; da je dio naših prostora, naših ulazaka i izlazaka, naših susretanja i poslova. No, tu, u običnosti se susreće Riječ koja nam ne pripada. Zbog svoje veličine budi pitanja.
I Marija, osjećajući dubine koje ju dijele od Božjega veličanstva, ulazi u razgovor koji u svemu mijenja početke ljudskih udaljavanja. Podudarnost Božje volje i Marijina pouzdanja u neizrecivost Božje čežnje za čovjekovom srećom obnavlja svijet. Marija predstavlja nove ljude koji su oblikovani snagom Duha Svetoga, koji nemaju više nikakvoga straha susresti Stvoriteljev pogled. Marija je nositeljica otajstva nade koju je Bog postavio u svijet. Ta nada nam daje mjesto u vječnosti, ali nas ponovno smješta u naše suodnose, u odgovornost za radost drugih ljudi.
V. Danas, kada slavimo Dan provincije ove zajednice sestara milosrdnica, ne zaboravimo tu smještenost i vjernički poziv. Puno je sestara odgovorilo na Božji poziv; ostavile su trag ovdje; odgovorile su, da bi djelovale baš na određenome području, da bi bile dar našemu narodu. Njihovi životi su darovani i kao takvi pitaju: Gdje si? Molimo da to pitanje ne prečuju mladi, obitelji; da ga ne prečujemo kao Crkva.
Znam da ima puno onih koji to pitanje glasom ili srcem upućuju Bogu: Bože, gdje si? Gdje si, kada život govori najmanje o životu; kada je život suprotnost od onoga što bismo željeli da bude; kada iščekivanja postaju tjeskobe, a snovi prerastaju u poniženja? Čujemo ta pitanja i čini se da nema odgovora. A sumnja je još uvijek živa kao na početku: Ako je Bog dobar, zašto dopušta…?
Danas Bog daje odgovor, ali u obliku pitanja: Gdje si, čovječe? Gdje se skrivaš? Štoviše: zašto se skrivaš? I u obliku života izabrane žene, Marije. One koja je spoznala da nismo robovi, nego ljubljena stvorenja kojima je Bog povjerio sve; pouzdao se u čovjeka. „Anđeo otiđe od nje.“ Marija je ostala na svome mjestu, jer tko nosi Boga uvijek zna gdje mu je mjesto; uvijek je to mjesto pravo.
VI. Ova je svetkovina prethodništvo Božića; i pomaže nam da razmatramo otajstvo utjelovljenja u kojemu nam Bog ponavlja da nije nikada umoran od čovjeka i da istočnim grijehom svijet nije izgubljen. Svojim se grijehom udaljavamo od Boga, ali nas ništa ne može rastaviti od Krista. I dok mi želimo toliko puta zanijekati svoju ljudskost u težnji za božanskom moći, da bismo bili u suparništvu s Bogom, Bog želi biti kao čovjek, u težnji za ljudskom krhkošću, i postaje čovjekom, da bi obnovio zajedništvo, skratio daljinu i sram pretvorio u novi susret iskrenosti.
Naše sestre za koje danas molimo i kojih se spominjemo; i vas, živih, i onih koje su s nama snagom liturgijske prisutnosti nebeske Crkve, shvatile su da je: izvorište ljubavi sloboda, a njezin je uvir u oslobođenosti; da je izvorište slobode poslušnost, a njezino se uviranje nalazi u služenju; da je vrelo poslušnosti život, kojemu se ušće nalazi u vječnosti; a izvorište života ljubav koja se širi rukavcima darivanja. Večeras Bog ponavlja svim umornim srcima i poljuljanoj nadi: Gospodin je s tobom! Obradovani tom radošću, pokušajmo iskreno odgovoriti gdje smo mi… Amen.
