Aktualnosti

Draga braćo i sestre, u jesen će se navršiti 25 godina od proglašenja kardinala Alojzija Stepinca blaženim. Tijekom tih četvrt stoljeća usrdno smo se nadali da će naš Blaženik biti proglašen svetim, kako bi cijela Katolička crkva mogla vidjeti njegov uzoran život i blagoslivljati Gospodina zbog plodova njegova zagovora. Nažalost, naše opravdane nade nisu ispunjene, ali je zato poraslo štovanje i uvjerenje u svetost kardinala Stepinca.

Veoma je važna činjenica da su svi pape, počevši od Pija XII., Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla I., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. s toliko poštovanja govorili o blaženom Alojziju kao vjernom i dobrom pastiru koji nas uči pouzdanju i dobroti, čije ime je, i prije proglašenja blaženim, upisano među svjedoke vjere, kao hrabrom čovjeku koji nije htio izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi, neustrašivom i svetom pastiru, primjeru kršćanske čvrstoće, iz čijih usta nikada nije izašla gruba riječ. Šest papa zaredom smatralo ga dostojnim oltara, a onda se odjednom otac laži, kako ga naziva evanđelje, poslužio nekim i spriječio njegovu kanonizaciju. Ali, Bog koji je istinsko vrelo svjetla i mudrosti, sama istina, neće dopustiti da njegov vjerni narod živi u zabludi i prije ili kasnije razotkrit će sve laži i sve spletke.

Jedna od takvih laži započela je gotovo neprimjetno svoj pohod: da Stepinac nije svetac za današnje vrijeme, da opterećen događajima prošlosti ne može biti uzor ljudima koji danas žive. Zašto se takva laž o našem Blaženiku želi nametnuti? Zato jer nije pristajao na kompromise, jer nije igrao političke igre i zakulisno dogovarao rješenja. Vrlo dobro je bio svjestan što kaže Gospodin: Sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo. U onaj dan u koji s njega okusiš zacijelo ćeš umrijeti.

Znamo kako je završio razgovor u Edenu i kako je čovjek nastradao. Doista su spoznali zlo koje ih je zahvatilo i dobro koje su izgubili. Sa zlom nema kompromisa. Jer, jesti sa stabla spoznaje dobra i zla znači odlučivati što je dobro, a što zlo. A to nije u ljudskim rukama, ne donosi se odlukom većine u glasovanju, ne podliježe našim hirovima. To pripada Bogu, izvoru svakog dobra. Zlo je uvijek zlo i nitko ne može tu činjenicu promijeniti. Konačno, da bi uništio zlo sam Krist je razapet.

A danas su na djelu sve sami kompromisi, nemilosrdna politička korektnost u kojoj se gubi osoba i sadržaj vjere i načela evanđelja i nacionalni interes. Sve se može jer okolnosti to zahtijevaju. Truli kompromisi idu u prilog samo interesima uskog kruga ljudi, a na štetu vjere. Nasuprot tome Stepinac stoji kao stup u vremenu koje je izgubilo svaki orijentir. Upravo Stepinac ostaje uzor kako se u kaosu zbivanja treba postaviti oslonjen na Božju riječ, s pouzdanjem u njegovo vodstvo i providnost. Kako se nadvladava napast lažne slobode i odlučivanja koje mu je ponuđeno samo da se odvoji od Rima, kako se nadvladava kušnja mogućnosti bijega iz domovine, ili pak pisanja molbe za pomilovanje. Sve su to kompromisi, truli, lažni, pogubni za istinu i pogubni za dobro. Zato nije prihvaćen. Jer bi prihvaćen još snažnije bio uperen prst u sadašnje društvo.

Je li danas odnos prema istini bolji nego u Stepinčevo vrijeme? Promijenile su se metode, ali ne i odnos koji je postao gori. Upravo danas je potrebno jasno iznositi načela evanđelja i dosljedno ustrajati bez obzira na teškoće. Jer zdrava jezgra Crkve koja će biti sposobna obnoviti poruku Isusova naviještanja ovisi o tome.

Postoji opasnost da Stepinca vrednujemo samo kao heroja vjernosti u komunističkom režimu. To bi bilo pogrešno jer generacije mladih koje nisu iskusile takav režim ne bi u njemu prepoznale divan uzor kršćanskog života. Ne bi prepoznale učitelja evanđeoske istine, zaštitnika obitelji, djece i mladih, čovjeka dubokog pouzdanja u Božje vodstvo, vjernog hodočasnika i štovatelja Blažene Djevice Marije i hrabrog biskupa koji se nije ustručavao govoriti u prilog obespravljenih. Da, ako je netko pravednik u Hrvatskoj, to je blaženi Alojzije.

Stepinac je svojim djelovanjem uzor za sva vremena, jer ne samo da je, slijedeći evanđeoski nalog bio branitelj vjere i ljudi u doba teških ideoloških zabluda komunizma i nacizma, nego zbog univerzalnog stava, on bi i danas jednako postupio naspram suvremenih ideologija globalizma i rodne ideologije, protiv medijske manipulacije.

Blaženi Alojzije se često pozivao na zakon Božji, i na svoju, na temelju Božjeg zakona ispravno formiranu savjest. To mu je davalo sigurnost moralnog djelovanja. O moralnom djelovanju i Isus govori. Spominje srce koje daje nakanu djelima. S kakvim srcem, s kakvom nakanom nešto činimo, takvi smo ljudi. Zato s pravom kaže: Ono što iz srca izlazi to onečišćuje čovjeka. U Blaženstvima pak čitamo: Blago čistima srcem, oni će Boga gledati. Moralno ili nemoralno, dobro ili zlo temelji se na naravnim zakonima koji su nam dani u obliku Božjih zapovijedi, ali temelji se i na razumskoj prosudbi naše savjesti i nakani srca. I tu nam je uzor, on, čovjek čista srca, bez skrivenih namjera i dvoličnih stavova, čovjek istine.

Živimo u doba relativizma kao stava koji tvrdi da nije moguće potpuno spoznati istinu, da nije moguće jasno razlučiti dobro i zlo. Slijedom toga, svi su izbori jednako dobri. Ali, ako je istina samo roba kojom se služimo po potrebi, ako su činjenice, koje su po definiciji nepobitna istina, odvojene od nazovi istine koja je dogovorena među ljudima, ako se dobro i zlo definiraju prema koristi vlastitih ciljeva, onda je sve dopušteno, jer svaki pojedinac postaje sam sebi mjerilo. Ako se ne zna što je dobro, a što je zlo, kako bi se onda moglo znati što je ljubav, što mržnja, kako bi se moglo znati što je brak ili obitelj, kako bi vjernici mogli imati orijentir, kompas koji ih vodi kroz život.

U takvom razumijevanju stvarnosti svi peru ruke od odgovornosti, no mi kršćani to ne možemo. Zakonom očišćene ruke ne znače čisto srce. Na to nas upozorava stara kršćanska mudrost: Prius cor, deinde manus. - Najprije operi srce, zatim ruke. Baš zato, više nego ikada u ovom moru ponuda potreban nam je orijentir. Bez sumnje to je Isus Krist. Ali potrebni su nam i ljudi koji su, odgovarajući na izazove svojega vremena, išli Kristovim putem. Za nas je to blaženi Alojzije Stepinac.

Unatoč svih oporbi, naš narod ponosi se blaženim Alojzijem. Iz naše, sada potresom ranjene prvostolnice, iz groba govori i svijetli primjerom svojega života. Svjetlost se ne može sakriti, ni svetost se ne može sakriti, ni pastirska briga za svoje vjernike nije prestala, gotovo je opipljiva. To su iskusili mnogi koji su tražili njegov zagovor. lako mu je tijelo u grobu, s nebesa prati naše živote, jamči sigurnost vjere i pouzdanja u nesigurnom vremenu.

Nismo u katedrali gdje se nalaze posmrtni ostaci našega Blaženika. Ovdje smo u Bogoslužnom prostoru koji nosi njegovo ime, uz njegove relikvije, ali nismo udaljeni od njegova zagovora. Nadamo se da ćemo u skorije vrijeme opet moći prilaziti grobu i na njemu se pomoliti kao što je to učinio papa Benedikt XVI. prilikom pohoda Zagrebu, uz riječi, da dolazi na grob blaženog Alojzija, sveta čovjeka i uzora svim biskupima i svećenicima, kako bi molio za hrvatske obitelji. Došao se pomoliti njemu, žrtvi rata i poraća za sve nevine žrtve ratnih ludila. A vidimo, zlo rata nije prestalo, razaranje obitelji nije prestalo, istina se iskrivljuje više no ikada, savjest je u mnogih krštenih osoba ugušena. Stepinac nam treba više nego ikada, kao uzor, kao zagovornik, kao svjetlo u tami. Molimo se njemu, dobrom pastiru Crkve zagrebačke, da nas u ovom zbunjenom vremenu prati s nebeskih visina. Amen.