Aktualnosti

Uvodni nagovor

u slavlju sprovoda preminuloga

vlč. gosp. Jurja Župančića (1946.-2022.)

Prečasna gospodo dekani Ivica (Cik) i Božo (Cindori)
i ostala subraćo svećenici, drage redovnici i redovnice,
cijenjena rodbino i prijatelji preminuloga svećenika Jurja,
braćo i sestre u Kristu živome!

Došli smo na ovo groblje molitvom i zajedništvom proslaviti dar vječnoga života koji nam je Bog darovao u uskrsnuću svoga Sina, s pouzdanjem se obraćajući Gospodinu za vječni pokoj našega subrata.

Došli smo podijeliti kršćansku sućut sa svima u čijim je životima ovaj prjelazak u vječnost otvorio prostore tuge, uključujući u molitvu posebno Jurjeva brata, gospodina Vladu s obitelji, rodbinom i prijateljima. Njima prenosim i sućut našega nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića.

Okupljeni smo ovdje u istoj nadi života vječnoga, života koji povezuje nas ovdje na zemlji i onih koji su otišli pred nama – kako molimo – „obilježeni znakom vjere i koji spavaju snom mira“ (iz Prve euharistijske molitve).

Ovdje smo pred jednim životom koji je na zemlji trajao sedamdeset i sedam godina, od čega su pedeset i dvije godine svećeništva. Ovdje smo pred zvanjem kojemu je temeljno poslanje naviještati da ljudski život nije stvoren za raspadljivost prolaznoga, nego za besmrtnost i ispunjenost u Božjemu zagrljaju.

Braćo i sestre, sav je kršćanski život obilježen upravo vjerom da je Krist pobijedio smrt i čovjeku otvorio vrata novoga života koji nema kraja. I u toj vjeri nastojimo živjeti svoje dane na ovome svijetu, u radosti što nam je Bog darovao svoga Sina i po njemu Duha Svetoga, da nas tješi u svakoj našoj kušnji i nevolji te da čuva pogled naše duše u sigurnosti zajedništva sa svetima i pokojnima u nebeskoj slavi.

Tako gledano, shvaćamo koliko su besmisleni pokušaji da bilo  čemu na zemlji pridajemo onu vrijednost koju – pred činjenicom da je sve stvoreno ujedno i raspadljivo, nestalno – nipošto nemaju, ali nam u srce lako mogu unijeti tugu i ispuniti nas gorčinom.

Danas, polažući tijelo pokojnoga svećenika Jurja u grob Bogu dajemo hvalu za dar njegova života i svećeništva, te ujedno molimo Božje milosrđe da mu budu oprošteni njegovi grijesi i slabosti, kako bi mogao ući u radost svoga Gospodina.

Zahvaljujemo pokojnomu subratu prezbiteru za njegov odaziv, za svako dobro kojim je u naše živote, a osobito u živote povjerenih mu vjernika unio Božju prisutnost.

Mislimo na sve kojima je naviještao Božju riječ; na sve koje je krstio, pripremao za svetu potvrdu i prvu svetu pričest; na sve koje je ispovjedio, udijelio bolesničko pomazanje; na sve koje je potaknuo da razmišljaju o svome životnom pozivu i da se odazovu Božjemu glasu u srcu kao kršćani u raznim zvanjima; mislimo na sve koje je vodio na putu prema sakramentu kršćanske ženidbe i ojačao u njihovoj ljubavi; mislimo na sve koje je blagoslovio, ohrabrio i utješio; mislimo na one kojima je donio popudbinu i okrijepio ih na samrtnoj postelji te ih sproveo na počinak do drugoga Kristova dolaska.

Dok tako razmišljamo i danas pribiremo sjećanja, nemoguće se ne zapitati što bi bilo s našim životima da nema svećenika. Zato je svaka svećenička smrt i sprovod novi poticaj da molimo za svećenička zvanja, da Božja prisutnost bude vidljivija, ta s njome budemo radosniji.

I uvijek je poseban osjećaj vidjeti zaokruženost jednoga zemaljskog puta. Svećenika Jurja Bog je pripremao za službu i u službama ga tako vodio na njegovu putu da mu je darovao većinu života provesti u ovome rodnom kraju. Ni ta ljubav ne nestaje, jer ništa što je natopljeno Božjom riječju, ljubavlju i vjerom u uskrsnuće, povezano sakramentom i kršćanskom nadom ne ostaje bez ploda.

Hvala mu za svaki susret i zajedništvo, nastojanje, ostvarena djela ovdje na zemlji koja su upućivala na prisutnost neba i gradila nebesko kraljevstvo.

I ne zaboravimo trpljenja, kako ona vezana uz bolest, tako i ona koja je nosio kao čovjek i kao svećenik. Trpljenja nas pročišćuju, a prikazivanje trpljenja za druge jača povezanost u otajstvu dara.

 

Uvod
u euharistijsko slavlje

za preminuloga vlč. g. Jurja Župančića

Obredi sprovoda pokazuju tijek našega susreta sa smrću dragih ljudi: najprije s trpljenjem osjećaja zbog nastale praznine, zatim s pozornošću na sjećanja pretočena u poneko pitanje zašto? i u molitvu zahvale, da bi uslijedili trenutci našega opraštanja i konačno početka novoga susreta koji se ostvaruje u euharistijskome slavlju, u ovome vjerničkome zajedništvu u kojemu ispovijedamo ne samo vjeru u uskrsnuće mrtvih nego i dioništvo u besmrtnosti s Kristom.

Ovdje smo na mjestu gdje je Juraj kršten i na mjestu na kojemu je prije godinu i pol proslavio 50. obljetnicu svećeništva. Molimo da ga Gospodin primi za stol vječne ljubavi i u liturgiji koja ne prestaje pred licem Gospodnjim.
A mi se skrušimo i pokajmo za svoje grijehe da bi nam prjelazak našega subrata iz života u život bio nadahnuće da svoje dane na zemlji živimo u svjetlu vječnosti.

Homilija

1. Izabrao sam za čitanja Riječ iz Knjige Otkrivenja i susret s Uskrsnulim na putu u Emaus. U Knjizi života će ostati zapisano ono što može izdržati vremenitost. A što će u njoj pisati za nas i što već piše o našim preminulima?
Zacijelo ono što je ispisano ljubavlju; ono zbog i radi čega nam je gorjelo srce; ono što nas je privlačilo na put svetosti.

Svaki vjernik, a osobito svećenik tijekom svoga života i službe nailazi na svece koji mu posebno oblikuju duhovnost, ritam dana i godina, prigode za upoznavanja, susrete i zajedništvo.

Razmatrajući životni put našega subrata Jurja, otvorio se zanimljiv niz svetaca, govorljive litanije koje siguran sam imaju svoje proširenje, ali nosivi stupovi ostaju.

Počeo bih iz ove crkve sv. Anastazije, čije ime izravno govori o uskrsnuću. Tako lijepo, nadahnjujuće i široko. Svaki svetac govori o uskrsnuću, ali u imenu ih imaju sveti Anastazije i Anastazija.

Jurjevi roditelji nose ime Juraj i Fanika. Tu je druga uporišna poveznica po slavljima u obitelji i konačno u primljenome imenu 'Juraj'.

U njegovu svećeničku služenju posebno su bili prisutni: sv. Nikola (u Koprivnici), Blažena Djevica Marija Okićka i sv. Josip i to u svjetlu Josipova rada u Zdenčini.

I na kraju života povratak k mučeniku sv. Kasijanu u Sukošanu iz istoga vremena kada je mučena i sv. Anastazija, Stošija, u čijemu je okrilju u Zadru svoju dušu predao Bogu.

Evo, dakle, niza iz njegovih 'litanija svetih': Blažena Djevica Marija, sv. Josip, sv. Stjepan, sv. Anastazija, sv. Kasijan, sv. Juraj, sv. Nikola. Oni su ga pratili na životnome hodu; neka ga dočekaju u i uvedu u vječnu radost!
 
2. Vječnost… Kao i kod svetaca, puno je mogućnosti i načina kojima se može zahvatiti život svećenika, ali on je u konačnici služitelj Kristova dara vječnosti.

S pravom se kaže da je svećenik dragocjen zbog toga jer je navjestitelj Božje istine, djelitelj Božjih otajstava, posadašnjitelj Kristove žrtve. Ali, što to životno znači?

Netko će i svećeništvo vidjeti tek kao jedno od zanimanja i možda plemenitih poziva, ali ono u konačnici nije nošeno zemaljskim razlozima.

Istina je: i mi svećenici prolazimo kušnje da svoj poziv gledamo u svjetlu zemaljskih traženja, postignuća i uspjeha, ali istinska vrijednost nalazi se u služenju vječnosti, u donošenju vječnosti drugima.

Neki će ljudi toga postati svjesni u trenutcima slabosti, u iskustvima vlastite ograničenosti i umiranja, ali je taj dar najvidljiviji tijekom življenja, u onome što nosi život i što se ne može obuhvatiti ni objasniti prolaznim razlozima, jer samo vječnost pruža konačni razlog prolaznomu.

Uostalom, razne krize u društvu dolaze od gubitka smisla, a taj se gubitak odvija zanemarivanjem vječnosti. Tu je izvor istinske duhovne i kulturalne krize. Kao što svjedočimo poteškoćama odaziva u svećenička i redovnička zvanja, ništa manja nije poteškoća u odnosu na sklapanje braka. Istinski razlozi se mogu naći u gubitku svjetla vječnosti.

Kada se čovjek pretjerano pouzdaje u samoga sebe, kada želi nadići svoju ograničenost svojim snagama, kada se čovjek i stvoreni svijet stavljaju u središte bez odnosa s Bogom, nužno se suočava s razočaranjem i malodušnošću.
 
3. Čovjek može živjeti kao da Boga nema, ali tako neće moći ispuniti čežnju koja teži za vječnošću. Isus Krist jedini je koji je svojom smrću, svojom žrtvom pobijedio smrt i otvorio prostor punine života svakomu tko vjeruje i želi živjeti u Kristu.

Svećenik je – kako kažemo – službenik Crkve, ali je baš zato pozvan biti ponajprije službenik Božje ljubavi i vječnosti. Svećenički je život takav da je protegnut u vremenu ali uvijek uprisutnjuje i dodiruje vječnost.

Na temelju riječi iz Poslanice Filipljanima (1, 4-6) u liturgiji đakonskoga ređenja nalaze se riječi: Bog koji je u tebi započeo dobro djelo, neka ga i dovrši. Za to molimo Gospodina, znajući da je on svoj poziv u mladoga Jurja utkao i ovdje, u molitvi sv. Anastaziji, svjedokinji pobjede nad smrću.

Bog je svoje djelo dovršio na križu, a konačno dovršenje nalazi se u njemu koji je svemu Početak i Završetak.
Amen.