Aktualnosti

Uvod i homilija u euharistijskome slavlju
za preminuloga preč. g. Antuna Sentea

Ovo je slavlje kojemu i ne bi trebale riječi uvoda…
Dovoljno je vidjeti nas okupljene oko oltara (čak i oko crkve), pokraj lijesa s tijelom preminuloga svećenika, našega Tonija, župnika i dekana, te u našoj prisutnosti i pogledima, u koracima, u molitvi i pjesmi osjetiti ovo zajedništvo: prezbitera i đakona, redovnika, redovnica, župljana, svih vjernika.
Uvod je naše zajedništvo i naša sućut kojoj pridružujem kršćansko suosjećanje našega nadbiskupa kardinala Josipa osobito majci Anki, sestri Verici i bratu Nikoli s njihovim obiteljima, sa svom rodbinom i prijateljima.
Uvod u ovo slavlje je trag života koji je ostao u mjestima njegova življenja: od rodne Orehovice do Zagreba, od Sesveta do Križevaca, od Velike Mlaka i Odre preko Ladvenjaka i Vukmanića do župa u kojima je najduže služio: u Stenjevcu i ovdje u Sesvetskim Selima.
Uvod u ovo slavlje je naša iznenađenost na vijest o Tonijevoj smrti, naša pitanja i naše molitve, naše pouzdanje u Gospodina i naša vjernička nada.
Uvod su naša srca i zahvalnost u njima za darove koje nam je Bog po svećeniku Antunu udijelio.
Uvod je slavlje otajstva Kristova rođenja u kojemu susrećemo Božju ljubav koja je uzela naše tijelo, krhkost i ranjenost, da bi nam darovao vječni život.
Uvod je naša molitva i vapaj u kojemu govorimo: Gospodine, hvala ti što si nam darovao subrata Tonija; hvala ti za tvoje očitovanje u njegovu svećeničkom životu; znaš koliko će nam nedostajati; pohodi nas svojom utjehom i daj da njegova smrt bude zalog novih plodova tvoga Duha u kojemu priznajemo svoje grijehe i iskreno se za njih kajemo.

 

Homilija

1. Jedno od najljepših iskustava slobode koje nam daruje vjera jest mogućnost da uvijek zahvaljujemo, u svim životnim okolnostima. I onda kada smo uronjeni u kušnju žalosti i trpljenja.

Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Živimo li ili umiremo, Gospodinovi smo. Tu je sažetak evanđelja; sažetak Radosne novosti koja nikada ne stari: život nas krštenih i pritjelovljenih Kristu pripada njemu. Smisao našega života nije sebičnost. Upravo zbog toga nismo sami niti u umiranju nego smo s njime koji živi zauvijek.

Prihvaćeni u Kristovoj ljubavi, on je s nama gdje god bili.

Ne živimo sebi, ali ni ne umiremo sebi. To pokazuje ova zajednica. I koliko god sada bilo tuge, siguran sam da će i smrt svećenika Antuna biti izvor novih susreta s Gospodinom u slušanju Njegovih riječi i u odgovoru na Njegov poziv da ga nasljedujemo.

2. Kada sam u kolovozu 2014. prečasnoga g. Antuna ovdje uvodio u službu župnika bilo je naviješteno Evanđelje s Isusovim pitanjem apostolima: A vi, što vi kažete tko sam ja? (usp. Mt 16, 13-20).

Tada sam župljanima rekao: „Danas se susrećete s novim župnikom i pitate se kakav je. Naveli smo neke podatke iz životopisa, ali tko je on uistinu doživljavat ćete samo u susretu, u zajedničkome radu, slavlju, radostima i tugama, dijeleći život, jer župna zajednica obuhvaća sve životne trenutke, sve osjećaje, sva otajstva ljudskosti.“

Siguran sam da su mnogi upoznajući njega dublje upoznavali Krista i stvarali svoj odgovor tko je Isus za njih, ponajprije u toplini pristupa, u jednostavnosti, srdačnosti i mirnoći svoga župnika; u onome što obično zovemo ljudskost, ljudskost oplemenjena božanskim.

3. Gospodin je izabrao neobičan trenutak da ga smrću prenese onkraj smrti; trenutak koji u prvi mah zbuni, ali zatim pokaže čudesnu objavu koja duboko progovori o svećeniku i svećeništvu: Bio je Božić, euharistija i pričest. Ljudi okupljeni u slavlju sa svojim pastirom u radosti zemlje koja živi od neba. Bit naše vjere, spojenost zemaljskoga i nebeskoga, vidljivoga i nevidljivoga, božanskoga i ljudskoga, Utjelovljenja i Otkupljenja, Božića i Uskrsa. Baš kao što to pokazuje i raznolikost osjećaja u ovome slavlju, tonovi tuge i radosti, ushita vjere i prigušenosti prolaznoga.

Zato smo za ovu svetu misu zadržali bijelu boju koja sažima sve boje, koja je sjaj nebeske proslave, koja može zamijeniti svaku liturgijsku boju i sažeti ju u Betlehemsko i Uskrsno svjetlo.

Bog je ljubio svijet i poslao svoju Riječ koja je postala Tijelom, da bi njegov Sin boravio s nama i u nama. On je izabrao ljude, svećenike, po kojima je ostao živjeti u svome Daru kao živa ljubav i vječna sreća.

Svećenik je pozvan služiti nebeskomu Ocu, sjedinjen s njegovim Sinom, i svojim življenjem, s Božjom ljubavlju u srcu i s kruhom života u ruci očitovati da je Krist sebe učinio Kruhom života, da bi utažio našu glad i čežnju za njegovom ljubavlju i vječnošću. Svećenik je uvijek znak i prisutnost vječnosti…

4. Za sprovodnu misu prije dvije godine, kada smo se opraštali od Tonijeva oca Rudolfa, izabrao sam isto Evanđelje koje smo malo prije slušali: o živome Kruhu, o Božjemu životu u nama. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.

Gospodin poziva nas slabe ljude u svećeništvo da bi darivao svoj život svijetu. Potiče ljude da se odazovu, da ulaze u to otajstvo, da se suobličuju Kristu, svjesni svojih slabosti i neizrecive Božje veličine. On je postao malenim, da bi po malenima činio velika djela.

Bez euharistije nema života, bez euharistije nema Crkve, a bez svećenika euharistija, Kruh života, Kristovo tijelo i krv ne dopiru do ljudi.

5. Dragi Toni, tvoj prjelazak iz prolaznoga u vječni život i nas, koji smo dijelili s tobom dane u Sjemeništu na Šalati, a zatim u Bogosloviji i u pastoralu, poveo je u razmišljanju i molitvi do vremena u kojemu smo se pripremali za život po Kristu, s Kristom i u Kristu, za dijeljenje Kruha života, za susrete Boga i čovjeka, svjesni da je to najveći dar koji možemo dati bližnjima i svojemu narodu. Bilo je to posljednje desetljeće komunističke vladavine, o kojoj se do danas u Hrvatskoj ne želi iznijeti istina; bilo je to vrijeme naših oduševljenja, naših traženja i suradnje s Božjim Duhom ne znajući za što nas Gospodin priprema.

Otada si ti u svome svećeništvu osjetio različita vremena: rađanja i umiranja, sađenja i čupanja, rušenja i građenja, čuvanja i odbacivanja, šutnje i govorenja, ljubavi i mržnje, rata i mira, plača i smijeha (usp. Prop 3, 1-8), ali je u tebi prevladavao smijeh i vedrina.

Kada netko od svećenika umre u pastoralnoj službi, osobito na župi, upravitelj našega Svećeničkoga doma, mons. Jerneić, običava reći da ga je „Gospodin uzeo iz brazde“ na svojoj njivi. Običava se reći da mi sijemo na njivi Gospodnjoj. I to, ali poglavito smo ljudi koji u rukama drže duhovni plug i oremo brazde za Gospodina koji je Sijač, za njega koji polje hrani zrnjem za Kruh života i natapa vodom koja teče u vječni život.

6. O tome govori cijelo ovo slavlje i istaknuti znakovi na lijesu. Opraštamo se od jednoga oblika prisutnosti našega subrata Antuna, ali znamo gdje ga ponovno susrećemo u drugim oblicima prisutnosti: u daru sakramenata, ponovno u Kristu, u Božjoj riječi i Božjoj ljubavi po kojoj ostaje s nama u sve dane do svršetka svijeta.

On ostaje u nama i u svakomu čovjeku kojemu je otvarao prostore neba. Vjerujemo da je i on čuo riječi našega Spasitelja: Štogod si učinio jednomu od najmanjih meni si učinio. Uđi u radost svoga Gospodara.
Amen.