Aktualnosti

Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju svetkovine Uzvišenja Svetoga Križa

 
Dragi župniče, velečasni gospodine Tomislave (Kralj),
prečasni gospodine dekane Ivane (Valentić) i ostala subraćo svećenici,
drage sestre redovnice i bogoslovi, dragi župni vijećnici i svi suradnici,
draga vjernička obitelji, braćo i sestre po uzvišenju Kristova križa!
 
Na početku svakoga našeg slavlja i molitve nalazi se znamen križa. Pod taj smo znamen i večeras stavili cijeli svoj život ispisujući ga rukom na svome tijelu, okupljeni u ovome zajedništvu u kojemu svima vama dragi župljani čestitam proslavu titulara, naslova vaše župe. To je ime u koje vam je drago, jer se u njemu kao vjernici prepoznajete i jer vas drugi po njemu prepoznaju.

A kad god dolično napravimo znak križa naviještamo Radosnu vijest, slavimo Božje milosrđe i svjedočimo ljubav prema bližnjima.

Kad god u srcu ili na svome tijelu nosimo znak križa potlačeni bi trebali podignuti glavu, očajni pronaći utjehu, poniženi dostojanstvo.

Kad god se napravi znak križa, žrtve mogu dodirnuti nadu; ulazi se u dubinu života; čuje se proročki glas koji siromaha stavlja u središte i istinom dopire do pravednosti i mira. Danas su Crkve u Europi, na poziv Vijeća europskih biskupskih konferencija, ponovno ujedinjene u molitvi za mir u Ukrajini, čemu se i mi pridružujemo i nastavljamo molitvu koju ste vi u pripravi za današnje slavlje proteklih dana upućivali Bogu. Znamo: Tko se klanja Kristovu križu i njegovoj prisutnosti među nama, u čovjeku kao Božjoj slici, živi ponizno i ne vrši nasilje, nego se žrtvuje za radost bližnjih.

Braćo i sestre, kad god se napravi znak križa vjernik u radosti ponire u sebe i otkriva svoju nedostatnost i grijeh pred Božjim darom. Okupljeni oko najvećega čuda i kao najveće čudo u svijetu, pristupimo Bogu i u ovome euharistijskom slavlju, priznajući svoje grijehe.
 
 

Homilija

   
 
1. Braćo i sestre, slavimo svetkovinu Uzvišenja svetoga Križa u kojoj povezujemo dva krila istoga otajstva: križ i uskrsnuće; križ uskrsloga Isusa sa svim njegovim ranama i uskrsnuće raspetoga Isusa sa svom snagom njegova svjetla. Mogli bismo parafrazirajući (Kanta, Einsteina: Znanost bez vjere je hroma, a vjera bez znanosti slijepa.) ustvrditi: „Križ bez uskrsnuća je slijep, a uskrsnuće bez križa je isprazno.“

Nalazimo se u srcu kršćanstva otkucaje kojega osjećamo u rečenici: Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinorođenca… Bog je tako ljubio svijet. Mi nismo kršćani po tome što ljubimo Boga, nego smo kršćani po tome što vjerujemo da nas Bog ljubi. (L. Xardel) Spasenje je u Božjemu ne u ljudskome djelu; spašeni smo, jer Bog voli nas, a ne zbog toga, jer mi volimo Boga. Bog je izvor ljubavi.

Naša je ljubav prema njemu važna radi nas; i ona je sasvim razumljiva, kao odgovor na njegovu ljubav, jer istinska suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost.

Bog je tako ljubio svijet… Voljeti neizmjerno – to je Božje; to njemu pripada. Ipak, tu ljubav i mi živimo kao njegova djeca. I svaki put kada istinski volimo činimo Božje djelo. Isus nam jasno obećao: „Zaista, zaista, kažem vam: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da, veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.“ (Iv 14, 12) Isus je otišao k Ocu, ali živi u nama po tome čudesnom daru.
 
2. Bog je tako ljubio svijet… Te riječi smo pozvani isticati, upisati u svoje srce, odražavati svojim ponašanjem, čuvati poput zlatne niti, ponavljati poput pripjeva koji sadrži ključnu poruku, osobito onda kada sumnja želi zamutiti pogled, istrgnuti mir i radost iz našega života.

Njegova se ljubav očitovala u darivanju, jer kršćansku ljubav nije moguće svesti na osjećaje. Ona je velikodušno darivanje koje može biti nazvano i 'nelogičnim', jer ne traži uzvrat, jer ispunjava tako da iz nas izbacuje sebičnost. Mistik Meister Eckhart zapisao je sljedeću lijepu misao koja zvuči proturječno, ali je duboko istinita: „Bog te ispunjava sve dok ne postaneš prazan, ni više ni manje.“ („Gott erfüllt dich, soweit du leer bist, nicht mehr, nicht weniger.“)

Bog nije svoga Sina poslao da osudi, nego da svijet po njemu bude spašen. Spašen svijet, ne osuđen svijet. Kada se bojimo osuda, zbog svojih grijeha i zbog tame koju nosimo u sebi; kada sami upućujemo osude drugima, trebamo stati pred Križ.

Kada kažemo da nešto trebamo 'spasiti', najčešće mislimo na čuvanje nečega od gubitka; spašavanje se velikim dijelom podudara s čuvanjem, neuništenjem: života, imovine, sjećanja, vrijednosti. Pritom nam pomaže Isusovo očitovanje Božje volje: da nikoga i ništa ne izgubi (usp. Iv 6). U Božjoj ljubavi ništa neće biti izgubljeno: nijedna gesta, nijedno djelo milosrđa, nijedna zauzetost za dobro, ustrajnost, hrabrost, nijedno lice ni sućutni pogled.
 
3. Snažna kršćanska riječ svijetu, možda i najsnažnija – jer se svaki čovjek prepoznaje u trpljenju – jest govor Kristova križa. Bog je ušao u dramu čovjeka, da nitko ne bi bio izgubljen; poslužio se tako jednostavnim i slabim, zbunjujućim sredstvom – križem.

Vrijedna je pozornosti u našemu razmatranju tvrdnja da čovjek treba kleknuti pod križem da bi mogao spoznati tko je Bog (K. Rahner).

Premda nam se toliko puta čini da smo na istoj razini s Bogom, ne zaboravimo da njegove misli nisu naše misli niti su naši putovi njegovi putovi. On je Stvoritelj, a mi stvorenja. Ne smijemo previdjeti tu neizmjernu razliku. A to što osjećamo bliskost s njime njegov je dar.
 
4. Evanđelje upućuje na susretište: Boga koji je rođen i postao čovjekom, sišao i bio uzdignut na križ; istodobno pravi Bog i pravi Čovjek. Apostol Pavao piše da se Krist ponizio do smrti na križu; a evanđelist Ivan da je uzdignut na križ da bi sve privukao k sebi.

Između Boga i svijeta poveznica je križ koji 'podiže' zemlju i 'spušta' nebo; raskrižje je to obzora i srdaca. I sami možemo provjeriti. Kada ljubav između ljudi, zaljubljenih, zaručnika, supružnika, muža i žene, prijatelja, roditelja i djece dođe u kušnju, gdje se susreću, što vraća snagu i obnavlja ljubav? Samo prihvaćeno i darovano trpljenje u Isusu Kristu. Tu je smisao opraštanja, ponovnih početaka, otkrivanje razloga koje prolaznost i zemlja ne mogu dati.

Onaj koji je prihvatio ljudskost, kako kažemo: koji je sišao u vrijeme i trpljenje, uzašao je na jedincat način, a to je bezmjernost ljubavi. Po tome je ponovno oživljen, uskrsnuo je po ljubavi bez mjere.
 
5. I nama je darovana ta ljepota koja privlači, kao nekad apostole i ljude koji do danas susreću Krista u njegovoj riječi, u njegovoj Crkvi, u njegovoj ljubavi prisutnoj u svijetu, trajno izazovnoj svaki put kada netko iskreno kaže ljepota križa. Tu je tajna života, u daru koji punim srcem ispovijeda ljepotu križa. Ne misli se ljepotom proglasiti izvanjska ružnoća nego je ljepota u onome što ni najveće grubosti i nasilje ne mogu nagrditi. Na križu se skupila sva darovanost i obilje dara ljubavi „radi nas i našega spasenja“.

Na križu je izložena, ali i pobijeđena sva tjeskoba, poniženja, izrugivanja, odbačenosti, bijeda, i konačno – smrt. Božji neprijatelj izgubio je zadnju prijetnju. Nije mu ostalo ništa, jer on nema vlast nad ljubavlju; nad darivanjem, nad slobodom koja se predaje za druge.

Najuzvišenija ljepota ostvarena je na brežuljku izvan Jeruzalema, gdje se Bog odriče božanstva na drvenim gredama i na malo zemlje koja je dostatna da bismo vidjeli krhkost i veličinu čovjeka.

Neizmjerna, neizreciva, nedohvatljiva Božja zbilja, Njegova Riječ po kojoj su stvoreni nepregledna prostranstva, sve što postoji, najprije je postala maleno ljudsko biće, začeto u Marijinu krilu; postala je dijete i čovjek koji je objavio koliko je vrijedan život, da bi se na kraju sve to zgusnulo u razmrcvareno tijelo i prolivenu krv, a opet je od njih izbrušeno drago kamenje, rođeno biserje boli i ljubavi. Tu je završetak Božjega izlaženja, ekstaze koja je za nas ostala prisutna u zrncima pšenice i kapima vina prožetima Duhom Svetim.
 
6. U našim je crkvama, braćo i sestre, u središtu oltar, stvarnost na kojoj se očituje i daruje ista ljubav, ljubav žrtve i zajedništvo vječnoga života. Zato mu iskazujemo najveću počast; posvećujemo ga, pomazujemo, kadimo, osvjetljavamo, odijevamo, ukrašavamo, ostavljamo tragove svetosti u njemu te na njega ili pokraj njega postavljamo raspelo. Jer oltar je Krist raspeti i uskrsnuli. Oltar nam omogućuje susret života i smrti, prolaznosti i vječnosti.

Možemo biti zadivljeni i privučeni darivanjem života, podnošenjem muka, mirnoćom pred nepravdom, ali ta privlačnost ima svoju puninu u Isusu koji kaže: Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijek; tko mene blaguje živjet će po meni (usp. Iv, 6, 57).

Radosni smo u ovome slavlju punom utjehe, jer nam je po Uzvišenju Krista na križu dana Božja moć, ponajprije: u služenju, ne u iskorištavanju; u spašavanju, ne u osuđivanju; u davanju života, ne u oduzimanju. Zbog toga je tužno vidjeti ljude koji pokazujući križ niječu život, bilo ratnim razaranjima, bilo ciničnim vrijeđanjem drugih, bilo neprihvaćanjem najslabijih, počevši od djece u majčinoj utrobi.

Križ ostaje 'osporavanim znakom'. I bit će takav do kraja vremena. Ne zbog sviju drvenih greda položenih jedna preko druge, nego zbog ljubavi. Ljubav je uvijek željena i uvijek osporavana. A mi ponavljamo Apostolove riječi koje su bile drage i blaženomu Alojziju Stepincu: A mi, Bože sačuvaj, da bismo se ičim ponosili osim križem Gospodina našega Isusa Krista (usp. Gal 6, 14).

Ovdje se odražava istina o svijetu i čovjeku, ali se odražava i istinski čovjek; a to nije čovjek koji sebično gomila bogatstvo i moć, nego onaj koji spreman na uzvišen dar, na križu sa svojim Gospodinom.

Križ i na njemu Raspeti mnoge je ljude vodio prema vjeri; križ omogućuje vjerovati, ali ono u što vjerujemo je pobjeda, uzvišenje križa. U njemu je vidljiv susret čovjeka sa smrću i ljubavlju; korak dalje zahtijeva vjeru. Na križu i oko njega ispisana je istina o čovjeku, krvlju i suzama vjernosti, jedinim tragovima koji ne varaju.

O svakome ovisi hoće li biti ravnodušan, hoće li se rugati i ismijavati ili će reći ono što i mi večeras govorimo: Krist je uistinu Sin Božji, on je i moj Spasitelj koji me privlači ljubavlju.

Pogled na ovu crkvu, posebno kada putujem vlakom, u meni probudi taj osjećaj i molitvu da sve pritisnutosti životom ne ostanu bez upućenosti prema nebu. U najdubljoj boli živi najveća radost i uzvišenje, potvrđujući i nadilazeći riječi Pjesme nad pjesmama (usp. 8, 6): Ljubav je jača od smrti, jer je Bog tako ljubio svijet da je dao svoga Sina…

Amen.