Aktualnosti

Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju spomena sv. Terezije iz Kalkute/Kolkate
prigodom početka školske godine
u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji

 
Radostan sam što gledam obnovljenu šalatsku gimnazijsku obitelj i moleći Božju milost, zazivajući s vama darove Duha Svetoga za život i rad u ovoj školskoj godini, Gospodinu zahvaljujem za sve vas:

Dajemo hvalu Bogu za vas gimnazijalci i gimnazijalke; kako za vas koji nastavljate gimnazijski hod u nekome novom, višemu razredu, i osobito za vas u prvome godištu koji postajete dionicima zajedništva puno širega od sadašnjosti, vremenski protegnutoga na cijelo stoljeće.

Zahvaljujemo Bogu za vas gospođo Ravnateljice, cijenjeni profesori i djelatnici, koji svojim pristupom, znanjem i ljubavlju odražavate i prenosite vrjednote i posebnosti Gimnazije, ponajprije kao Božji suradnici u odgoju i obrazovanju.

Zahvaljujemo Bogu za vas, sjemeništarci, i za vas subraćo svećenici: prečasna gospodo Matija i Luka, rektore i duhovniče Međubiskupijskoga sjemeništa.

Bogu dajemo hvalu za vas, dragi roditelji, čija blizina vašoj djeci i Gimnaziji u današnjoj molitvi govori o svim životnim blizinama, o povezanosti i suradnji, o produžetku iste ljubavi koja nadahnjuje kršćane i po kojoj smo mi dar drugima.

Dok čeznemo za povratkom u crkvu primjetimo da se nalazimo iza njezine apside koja u liturgijskoj arhitekturi govori simbolom Božje svetosti i ljudi koji tu svetost odražavaju. U ovome smo slavlju mi stanoviti produžetak apside. Gospodin nas prihvaća u svoj božanski život, u kojemu su i naši sveti zagovornici.

Danas je to sveta Majka Terezija, svetica duboko povezana s našom domovinom, hrvatskom kulturom i duhovnošću. Lijepo je s njome započeti školsku godinu, jer nas upućuje na bitno, na ono čemu treba služiti svako stečeno znanje i kršćanski odgoj: nositi Boga i njegovu Radosnu vijest u živote bližnjih, pomoći ublažiti trpljenje, očitovati vječnost ljubavlju, osobito prema najmanjima, najpotrebitijima.

Braćo i sestre, Duh Sveti koga zazivamo je oproštenje grijeha. Pokajmo se za svoje grijehe, ispovijedajući da je Krist naš Spasitelj.
 

 
Homilija

 
1. Nema dvojbe da je Evanđelje koje smo čuli jedno od najprikladnijih za slavlje povezano sa svetom Majkom Terezijom. Možda ga ne bismo odmah izabrali za početak školske godine. Međutim, uđemo li u njega dublje, vjerujem da će svatko od nas otkriti iznenađujuću prikladnost za ovo slavlje.

Naše, kršćansko Sveto pismo završava Knjigom Otkrivenja, govoreći o Završetku koji objavljuje novo nebo i novu zemlju, otkriva novost. Evanđelje je Objava koja na završetku daruje novi početak. Tako svaki povijesni trenutak možemo čitati u svjetlu vječnosti.

Napominjem to zbog toga jer smo i ovaj početak školske godine pozvani vidjeti u Kristovoj prisutnosti i u ljepoti konačnoga smisla. On nam se na spomendan svete Majke Terezije daruje u Isusovoj riječi o Posljednjemu sudu koji je zapravo razotkrivanje konačne istine življenja, objave onoga što ostaje, kada više ne ostaje ništa. A to je ljubav: samo ljubav neće minuti.

Evanđelje daje odgovor na najozbiljnije pitanje: Što si učinio svojim bližnjima? Taj je odgovor sažet u nabrojenih šest djela milosrđa zaokruženih Isusovom rečenicom, bez koje je nerazumljiva kršćanska kultura: Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.

Mi ispovijedamo da je Bog svojim utjelovljenjem u Kristu obnovio povezanost neba i zemlje, vratio čovjeku vječnu radost koja je grijehom bila odbačena. U tome njegovu djelu uvijek iznova zadivljuje poistovjećenost Isusa i najmanjih, u kojoj se nalazi Božja privlačnost.

Bog koji trpi sa svakim tko trpi; blizak i pun sućuti.

Bog koji je prepoznatljiv i susretljiv; Bog za kojega ne treba tražiti izgovore.
 
2. Evanđelje nam je objavilo da temelj Božjega suda i razlučivanja nije zlo nego dobro. Mjera čovjeka je Bog; konačna mjera povijesti nije tama niti sjene, nego svjetlo. Sveti Ivan od Križa ostavio nam je misao da ćemo biti suđeni po ljubavi; bit ćemo mjereni po preuzimanju ljudskih trpljenja.

Tako ni ono što se ponekad zamišlja kao 'Božju vagu'; ona nije ugođena mjerom grijeha, nego dobrim djelima. Pred Bogom i u Bogu je cijeli naš život, ali Bog kao da ne mjeri cijeli život nego samo njegov dobar dio. Radosna je vijest u tome da najdublju istinu o nama ljudima odražava ljepota srca, nipošto naše slabosti; i na toj 'vagi' malo dobroga žita teži više od kukolja na cijelome polju.

U konačnome susretu, u kojemu ćemo, kako sveti Pavao piše u 'Hvalospjevu ljubavi, zbilju gledati „licem u lice“, Gospodin neće gledati samo mene, nego poglavito ljude oko mene, ljude o kojima sam se brinuo.

Ako se zatvorim u sebe, sa svim 'vrlinama i krjepostima', oblikovanima u čudnoj duhovnosti, odvojenoj od ljudi; ako nisam u životima drugih i ako sam neosjetljiv, može se činiti da nemam grijeha, ali živim u ozračju bez istinskoga smisla, u odvojenosti. A što je grijeh negoli li odvojenost, suprotnost zajedništvu, suosjećanju i supatnji, što nužno vodi u tjeskobu i tugu?
 
3. No, vjera se ne može svesti samo na činjenje dobrih djela. Ona uvijek u sebi ima i sablazan križa i Božje prihvaćanje: siromaštva, poniženja, malenosti.

Bog koji voli svoja stvorenja, svoju djecu, svaku i svakoga od nas; voli nas do mjere da nam dopušta u darovanoj slobodi odbaciti najveće dobro.

Jer, što je zapravo krivnja onih koji se pitaju: a kada te to Gospodine vidjesmo? Očito – udaljenost. Izabrali su udaljenost. Idite od mene vi koji ste izabrali otići od ljudi u potrebi, daleko od mene vi koji ste bili daleko od najmanjih. Naizgled, nisu učinili nikomu ništa nažao; nisu bili nasilni, grubi; nisu ih ponizili… Jednostavno nisu učinili ništa; ravnodušni i daleki, bez suza i bez radosti, bez osjećaja za druge… ni živi ni mrtvi.

Ta bezličnost, nepokretnost, ne htijenje da se 'uprljamo' tuđim životima nije evanđeoska. Radosna vijest progovara blizinom, otvorenošću susretu, prihvaćanjem, ljubavlju.

To je prepoznatljivo u svetosti Majke Terezije. Ona se na milostan, čudesan, zadivljujuć način nadovezala i obogatila ljepotu Crkve u njezinoj svetosti koju ostvaruje isti Božji Duh koga zazivamo na vaše živote u Gimanziji za dane i mjesece pred vama. Radi čega? Da se na kraju školske godine možete radovati plodovima blizine, radostima svoje ugrađenosti u rast drugih.

Vjerujem da će se danas u puno gimnazija, srednjih škola govoriti o osposobljavanju za tržište rada, za kompetitivnost, za povezanost škole i gospodarstva; o tehnološkome napretku i o uspješnosti kojoj kao da ne treba konačni smisao… Ali, sve što naučimo, sve što postignemo, kakav ima smisao, ako ne u raznim načinima da druge ohrabrimo, zagrlimo, budemo blizi.

Radi toga je Crkva tijekom povijesti u kršćanskoj maštovitosti pronalazila načine brige za čovjeka, štiteći život, poučavajući, prigibajući se nad napuštene, progonjene, bolesne i umiruće.

Iz toga su nastajale: ubožnice, sirotišta, bolnice, zalaganja za ljudsko dostojanstvo; s ove stranice Evanđelja uzdizale su se: škole, bolnice, knjižnice, sveučilišta, zvjezdarnice, laboratoriji… Radi evanđeoske blizine i vječne radosti!
 
4. Dragi prijatelji, vi ste naraštaj koji je, zbog odnosa prema zdravstvenim poteškoćama, morao proživjeti i preživjeti neobičnu nastavu, onu koju zovemo 'on-line' nastavom, 'nastavom na daljinu'. Bilo je razmišljanja da će upravo tim načinom biti pospješen i sam školski pristup i školski procesi. Neki su govorili o takvim 'revolucionarnim' iskoracima nakon kojih 'ništa više neće biti isto'.

No, kasnije su raščlambe i ozbiljne studije pokazale koliko nedostaje blizina; koliko je kakvoća usvajanja znanja i oblikovanje ljudskosti trpjelo u svojoj biti. Odgoj i obrazovanje ne pripadaju prostorima udaljenosti. Traže bliskost, susret, poglede, korake, osjećaje…

No, lako je uočiti da je izazov puno širi. Kao da se školski život u okolnostima pandemije nadogradio na takozvanu 'virtualnu kulturu' ili na onu koja se više od sedamdeset godina zove 'kibernetikom'. Puno je toga što je s engleskim predmetkom 'cyber' ušlo u našu svakidašnjicu: od cyberdruštva, cyberkriminala i cybersigurnosti, do cyberkafića.

Vi pohađate 'klasičnu' gimnaziju. Zbog toga napominjem da se kršćanstvo, u dubokoj sraštenosti sa židovskom duhovnošću i kulturom, razvijalo u kulturi koja je kasnije dobila pridjev 'klasična'. S pomoću nje Crkva je artikulirala svoju vjeru, naviještala Radosnu vijest, dopirala do svih naroda i učvršćivala svoje vjernike u izgradnji Kristova kraljevstva.

U toj kulturi često su prisutni motivi putovanja, posebice plovidbe kao slike novih obzora, traženja, izgnanstva, lutanja, povratka.

Tako ste, uvjeren sam, naučili da 'kibernetika' dolazi od grčkoga glagola 'kybernao', od vještine upravljanja, kormilarenja brodom (ϰυβερνάω; κυβερνητική τέχνη). Od istoga glagola dolazi i latinski 'gubernare', kao i riječi u drugim jezicima za vlade i vladavine.

Kaže se da je 'kibernetički sustav' skup elemenata međusobno povezanih vezama koje djeluju jedna na drugu. Po tome je sličan životu vjernika. No, treba paziti da svako novo tehničko sredstvo približi ljude, a ne da ih udalji i da pokuša čovjeka u njegovoj neponovljivosti zamijeniti.
 
5. Živimo u kulturi u kojoj se tehnologija ne doživljava samo kao sredstvo kojim se postiže ono što je čovjek odlučio ostvariti, ono što je plod ljudskih odluka, nego se usmjerava prema tomu da ona 'odlučuje'.

Svakoga se dana obraćamo tehnološkim sustavima da bismo saznali što se dogodilo i što bi trebalo činiti te tako uvelike dopuštamo da budemo 'upravljani', a ne da upravljamo. Bilo kako bilo, ljubav nikada neće biti suvišna niti će čežnja za ljudskošću moći biti zamijenjena. Uostalom, kakvoga bi to imalo smisla? A o smislu se radi: učiti voljeti čovjeka i svijet, to jest vidjeti ga u svjetlu Božje ljubavi.

Sigurno je da se nalazimo unutar društvenih 'antropoloških promjena' u kojima se oslabljuje sposobnost susreta. Zato je važno njegovati kulturu evanđeoske blizine, oslonjeni na Radosnu vijest da nam je Bog postao bližnjim, bližim i od nas samih i da nas ne prepušta našim udaljavanjima.

Zato i vi, profesori, i vi, učenici, u svakome predmetu otkrivajte ljepotu Radosne vijesti i tražite putove koje je Gospodin vama namijenio da stečenim znanjem budete blizi najmanjima, onima koji trebaju našu ljubav.

Amen.