Aktualnosti

Uvod i homilija u euharistijskome slavlju
s vjernicima velikogoričkih župa
na njihovu 31. zavjetnome pješačkom hodočašću

 
Dragi vjernici iz velikogoričkoga kraja,
Dragi hodočasnici, braćo i sestre!

U zajedništvu sa subraćom svećenicima: rektorom ovoga svetišta, prečasnim gospodinom Domagojem, s profesorom fra Antom (Crnčević) i s vašim župnicima, velečasnom gospodom: Norbertom (Koprivec), Lukom (Brešić), Stjepanom (Tenšek), sa župnim vikarom Antonijem (Kovačić), đakonom Matejem (Zakanj) i s vašim  časnim sestrama, pozdravljam sve vas: župni vijećnici, dionici karitativnoga služenja, suradnici u djelovanju župa; pozdravljam vas: dragi mladi, drage obitelji, očevi, majke, djeco, djedovi i bake; vas, gospodine Gradonačelniče i sve nositelje odgovornosti za društveni život Grada i velikogoričkoga kraja, kao i sve vas dragi hodočasnici koji ste osjetili poticaj Božjega Duha da dođete večeras u ovo svetište.

Poznat mi je osjećaj hodočasnika-pješaka.

Dok su noge utrnule, dok trepere mišići, dok se tijelo raduje odmoru i počinku, dok se traže i spajaju pogledi i disanje, vjerujem da je vama, vjernicima pješacima, u srcu pomiješan osjećaj mira, radosti, topline i ispunjenosti, jer ste izvršili jedan zavjet; jer ste ponijeli i ispunili obećanje koje traje trideset i jednu godinu, kao izražaj zahvalnosti i ljubavi.

Dostojno je ponovno naglasiti da je to rijedak primjer iz spomenara naše hrvatske domovine koji je prenesen u sadašnjost i koji oplemenjuje svojom ljepotom i snagom pouzdanja: zahvaliti Gospodinu, uteći se zagovoru Majke Božje Bistričke i obnoviti svoju predanost u nadi vidljivim djelom ljubavi.

A vaša prisutnost u ovolikome broju sve govori…

Očuvanost od ratnih razaranja, molitva za mir i slobodnu domovinu. Te riječi obuhvaćaju puno sadržaja za koje i danas molimo.

Zazivajući mir, molimo ponajprije mir duše, pomirenost s Bogom koja traži u mir s bližnjima, koja u njega vodi. Zazivajući slobodu domovine molimo ponajprije za nutarnju slobodu koja gradi dobro, koja izrasta iz poštivanja otajstva života, koja je: velikodušna, nesebična, požrtvovna; koja drugoga ne ponižava i ne osiromašuje,

Uz zajedničke nakane, ponijeli ste i osobne koje do dna poznaje samo Gospodin. Da bismo mogli otvoriti srce slušanju Božje riječi i prije negoli svoje živote pridružimo Kristovu prinosu Ocu, zamolimo ga da nam se smiluju i oprosti nam grijehe za koje se kajemo.
 

Homilija

   
1. Desetoricu je gubavaca povezala bolest; postali su osloncem jedan drugomu; zbližilo ih je trpljenje. To je zajedništvo rodilo vapaj, molitvu upućenu Isusu izdaleka, jer se – prema propisima – nisu smjeli približiti zdravima. No, ta daljina nije bila daleka za Isusove uši i oči, za njegov pogled i za neočekivane riječi. On im ne kaže: Ozdravit ću vas. Ili: Budite zdravi. Nego jednostavno: Idite, pokažite se svećenicima, onima koji trebaju vidjeti i potvrditi vaše ozdravljenje.

I ta desetorica odlaze; još su uvijek bolesni; na njihovoj koži rane su žive, ali oni idu putem vjere, puni pouzdanja, bez ikakvih izvanjskih znakova da se nešto promijenilo. Bolest gube jednako je vidljiva, ali je još očitija njihova nada. Obećanje koje su susreli u Isusovim riječima snažnije je od njihovih bojazni.
Ta desetorica vjeruju u ozdravljenje prije negoli su ga vidjeli. Kao i prorocima, draga im je sama Božja riječ, draža od željenoga ostvarenja. „I dok su išli“, u hodu, korak po korak, u njima se rađao njihov novi put, put nastao na pouzdanju u Krista koji čisti.
 
2. Braćo i sestre, uvijek je tako: budućnost ulazi u nas prvim korakom prema Bogu; započinje puno prije negoli se ostvari; poput zrna, poput sjemena, poput kapi koje postaju rijekom.

Evanđelja su puna ozdravljenih, preobraženih. I ovo naše svetište o tome svjedoči. I mi večeras živimo istu prisutnost Gospodina među nama i u nama.

Bog je u ranama desetorice gubavaca i u glasnome slavljenju Boga jednoga od njih koji se vratio k Isusu, ispunjen zahvalnošću. Tomu čovjeku iz Samarije, dakle ne iz izabranoga naroda; čovjeku koji je dvostruko isključen, Isus kaže da ga je spasila vjera.

Ali, nisu li i ostala devetorica imala vjeru u Isusove riječi? U čemu je razlika? Očito da ozdravljeni Samarijanac ima u sebi nešto više od ostale devetorice.

Devetorici koja se nisu vratila očito je bilo i više nego dovoljno ozdravljenje. A nisu se vratili možda zbog toga jer ih je preplavila radost, ponovni susreti. Bogu je zacijelo draga njihova radost; raduje se njihovoj radosti, baš kao što ga je boljela i njihova bol. No, možda se ne vraćaju jer ozdravljenost smatraju nečim što im pripada, svojim pravom, a ne darom i milosnim čudom.

A svako je čudo, braćo i sestre, 'nedovršena povijest', povijest koja započinje. Čovjek nije samo tjelesnost. Naša punina započinje prjelaskom u spasenje, u zajedništvo Božjega života. Bog je radi toga postao čovjekom, da bi našu prolaznost preobrazio u neprolaznost, da bismo živjeli u njegovu božanskom životu. Sa svojim nam je Sinom sve darovao.
 
3. Gubavac iz Samarije nije se zaustavio na daru. On traži Darivatelja; susreo je i bio zahvaćen milošću, ali traži njezin izvor. Shvatio je da otajstvo života nije u ozdravljenju, nego u Ozdravitelju, u susretu s Bogom koji se utjelovio, koji je svojim nogama stao na naše putove, svojim očima pogledao naše strahove, svojim trpljenjem osjetio sve naše rane.

„Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu?“

U svojoj kršćanskoj baštini imamo sačuvanu predivnu rečenicu sv. Ireneja Lionskoga: Gloria Dei – vivens homo. Slava je Božja živ čovjek.

A tko je življi od ovoga naizgled neznatnoga čovjeka koji je presretan u daru slobode, radosti, novoga života? Nije mu bilo dovoljno vratiti se među svoje, k svojoj obitelji, prijateljima, svomu životu prije bolesti. Susreo je puninu života i razumio da je doživio više od ozdravljenja – spašenost.

U ozdravljenju zacjeljuju rane za život u prolaznosti, a u spašenosti se otvara vječni život. Sva su desetorica ozdravljenih osjetili zdravlje u sebi, a jedan je od njih doživio sebe u Bogu.

To je rodilo zahvalnost i proslavu Boga.

Još nešto. Tomu ozdravljenom čovjeku koji se vratio k Isusu nije važan sâm čin zahvale, kao da bi Bog tražio uzvrat i našu zahvalnost radi sebe. U predslovlju molimo: „Tebi naša hvala nije potrebna nego je tvoj dar što smo ti zahvalni.“ Mi stječemo milost.
 
4. Na tragu današnjega Evanđelja lijepo je vidjeti vas, velikogoričke vjernike koji ste 31. put došli dati hvali Bogu po susretu s Marijom. Rado preuzimam Apostolove riječi: „Zahvaljujem Bogu za vas…“

Marija nas majčinski uči kako čuvati spomen i kako veličati Gospodina. Evanđelist je zapisao da je Marija, nakon Isusova rođenja u čudesnoj betlehemskoj noći; nakon pjesme anđela i dolaska pastira, u sebi pohranjivala te događaje i prebirala ih u svome srcu (usp. Lk 2, 19)

Pohranjivala i prebirala događaje, nakon što je s pouzdanjem prihvatila Božju riječ, njegovu volju. To je odlika spomena koji prelazi u zahvalnost. Marija nas i danas prihvaća i uči kako zahvalno živjeti Kristovu blizinu i put spasenja.
 
5. Teško je sažeti sve o čemu ste vi prebirali, razmišljali i razmišljate na ovome hodočašću. Kao što sam u uvodu rekao, puno je osobnih nakana, prošnja, nadanja, ali je temelj zajednički, lako poveziv s navještajem Radosne vijesti.

Nismo li prije trideset i jednu godinu, radujući se najprije slobodi i novomu oduševljenju u Hrvatskoj, brzo osjetili bol, ranjenosti, isključenost i bespomoćnost? Nismo li vapili da nas se čuje, da netko ublaži patnje? Oni koji su to mogli učiniti političkim sredstvima nisu učinili puno, ali je bilo puno onih koji su bili u nas milosnim srcem, molitvama i darovima.

U tim naizgled nevažnim, zanemarivim prostorima ljubavi živjelo je i jačalo pouzdanje, živjela je vjera da, kada smo s Bogom, makar ne imali ništa imamo dovoljno, imamo sve; živjela je vjera da smo i takvi, neprihvaćeni i slabi, jači od nasilja i mržnje neprijatelja.

U nevolji i potrebi, znajući da Bog „u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28), da Bog pomaže, posebice po ljudima koji su vođeni njegovim Duhom, rođen je 'Velikogorički zavjet' kojemu ste ostali vjerni.

Netko bi u tome možda mogao tražiti i vidjeti stanovitu 'duhovnu trgovinu', logiku uzvrata: Gospodine, ispunit ćemo neku obvezu, ako nam pomogneš. No, vaš je zavjet nastao iz vjere i ljubavi, iz pouzdanja koje je nalik pouzdanju gubavaca iz Evanđelja, koji su vjerovali Isusovoj riječi još dok nije bilo vanjskih znakova ozdravljenja. Dosta je zaviriti u povijest i vidjeti što se sve događalo na tijelu našega naroda i domovine, koliko je bilo i ima otvorenih rana na tome hodu do danas, da bismo vidjeli snagu istoga pouzdanja.

6. Zavjet je postao izobiljem novih susreta i zajedništva s Bogom u zajedništvu Crkve. Velika Gorica nastavila je svoj hod od ozdravljenja do spasenja koji nam je i danas potreban. Prošlost koja nam je bliža učvrstila je sigurnost da nikada ne budemo obeshrabreni, jer imamo komu ići, imamo gdje tražiti utjehu i zagovor. U zagrljaju smo Majke Božje Bistričke koja vidi izražaje naše ljubavi, prati nas i zagovara.

U ovome spomenu i prinošenju hvale posebno mjesto imaju hrvatski dragovoljci i ostali hrvatski branitelji koji su umirali iz ljubavi; obitelji koje su se morale nositi sa smrću najbližih i s poteškoćama u odrastanju djece.

Dragi hodočasnici, spomen i zahvaljivanje dva su dragocjena uporišta koja želimo prenijeti i novim naraštajima; da osjete i prepoznaju odakle snaga ljudima koji su se žrtvovali za druge, koji su branili i čuvali domovinu od razaranja, a ljudskost od potonuća u zlo.

Zato ovo vaše hodočašće upozorava i na sve što je danas prisutno u Hrvatskoj, a daleko je od zahvalnoga spomena. Nije važno koliko ima spomenika i protokolarnih pohoda; važno je srce koje se ne udaljava od Boga te time ni od dobrobiti čovjeka i naroda.

Nije važno koliko netko ostavlja izvanjski dojam da je kršćanin, vjernik – štoviše to postaje uvrjedom, ako ne nastoji štititi otajstvo života od začeća, ako ga nije briga za odgoj djece i mladih; ako iskrivljuje poimanje obitelji i prema tomu stvara političke programe; ako se ne zalaže i ne iznosi istinu o prošlosti, ako pod krinkom 'otvorenosti' druge vodi u kulturalnu i duhovnu zapuštenost, ako na bilo koji način prisiljava ljude da napuste domovinu, ako zanemaruje vapaj siromašnih…

Turopolje, velikogorički kraj, osjetio je snagu svoga zagovora i zavjeta. U njemu živite vi, katolički vjernici, sa svojim jasnim svjedočanstvom koje je danas biser i nadahnuće u hrvatskome vijencu pobožnosti prema Mariji.

Dok govorite: Hvala ti, Majko! I zazivate: Marijo, pomozi!, i u vremenu pred nama čuvajte živim ovo zajedništvo: kada molite, kada radite, kada se radujete, kada se nalazite u kušnjama i tjeskobi; kada trebate odlučivati i surađivati; kada trebate praštati i započinjati iznova… Gospodin vidi veliko velikogoričko srce koje mu po Mariji prinosite!

Amen.