Aktualnosti

Uvod i homilija

 
 
 
Dragi biskupe varaždinski Bože,
braćo u biskupskoj i prezbiterskoj službi,
cijenjene sestre redovnice, dragi bogoslovi,
očevi i majke, djedovi i bake, djeco i mladi,
dragi hodočasnici, braćo i sestre!

Sve što živimo kao vjernici ostvareno je po Presvetoj krvi Kristovoj: naše spasenje, naš slobodan pristup Bogu, naša radost što je Bog s nama, neizmjeran dar oproštenja i ispunjeno obećanje da nas nikada neće napustiti.

To nas je otajstvo ponovno privuklo da i ove godine na ovaj dan budemo u Ludbreškome svetištu; da kao vjernici u zajedništvu euharistije budemo dionici vječnosti.

Ništa novije, ništa ljepše i ništa veće na svijetu neće biti.

U zajedništvu Božjega kraljevstva koje je među nama; po Duhu Svetome koji je u nama i koji oživljuje naše živote, ispovjedimo svoje grijehe, kajući se te moleći dar milosrđa i obraćenja, dar milosti da živimo kao Kristovo Tijelo, vidljivo u djelima ljubavi.
 

Homilija

 
1. Braćo i sestre, čuli smo navještaj Radosne vijest… Ali, što je u Isusovim riječima koje smo čuli radosno? U riječima na koje se nijedan čovjek ne može priviknuti toliko da bi ih prečuo. One danas probadaju, svojom zahtjevnošću, ulaze u naše živote, u tijelo i dušu: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“

Koga bi to, tako rečeno, moglo privući? Kakvi su to njegovi učenici? Možda poput patnika Joba komu su oduzeta prijateljstva i ljubavi; komu je ostalo samo trpljenje i tama? Je li to novi, evanđeoski čovjek? Bez doma i bez kruha; napušten i izvrgnut poruzi?

Očito je potrebna koja riječ o evanđeoskoj Riječi, a da joj se pritom ne oduzme snaga niti zamagli i iskrivi značenje.

2. Istina je: Isus ne želi puno; on želi sve.

Uočimo najprije da je naglasak stavljen na „biti učenik“. Središte, dakle, nije u odricanju, nego u dobivanju. Život napreduje, razvija se, obogaćuje snagom ljubavi, otkrića, čežnje, a ne snagom puno odricanja i nametnute žrtve.

U jednome svome pismu J. W. von Goethe piše: „Čovjek (istinski) ne upoznaje ništa osim onoga što voli; i koliko dublje i potpunije treba biti poznavanje, toliko jače, snažnije i životnije treba biti ljubav i čežnja.“ („Man lernt nichts kennen, als was man liebt, und je tiefer und vollständiger die Kenntnis werden soll, desto stärker, kräftiger und lebendiger muss Liebe, ja Leidenschaft sein.“ Johann Wolfgang von Goethe, Pismo Friedrichu Heinrichu Jacobiju, 10. svibnja 1812.)

Čovjek uvelike postaje ono što voli i što razmatra očima srca, postaje sličnijim onomu koga voli. Gledajući Krista, a mi kršćani osobito čista srca blagujući njegovo Tijelo i Krv, postajemo kristovski i njemu se suobličujemo. No, u tome blagovanju živi naša čežnja, ono bez čega ne možemo živjeti, ono što ne pripada 'rutini' i površnosti.

Tako nas Isus upućuje na to da je za građenje novoga svijeta potrebna snažna čežnja, barem onoliko snažna kolika je u ljubavi prema najbližima rodbini. Posrijedi je nov način življenja ljudskih odnosa.

S jedne strane, u društvenome se životu glede toga najčešće spominje 'bolji svijet' koji se želi postići promjenom gospodarstva, ekonomskih odnosa, dok – s druge strane – Sveto pismo ne govori o boljemu svijetu, nego o novome svijetu. Taj novi svijet i obnovljeni čovjek nisu plodovi ljudskih nastojanja, nego su plod Božje ljubavi, darovane, prisutne u svakome čovjeku i vidljive po djelima ljubavi.

3. Današnja Božja riječ, a osobito Evanđelje, otkriva pokazatelje te novosti. Više od dvije godine, braćo i sestre, skoro svakodnevno slušamo o 'simptomima', kao o pojavama koje prate bolest i po kojima se neka bolest prepoznaje.

Ipak, tom se riječju koristimo u širemu značenju od medicinskoga, posvuda gdje želimo naglasiti neke znakove povezanosti pojava, jer ta usvojena grčka složenica 'simptom' (syn+piptein) doslovno i znači: 'naći se (pasti) zajedno', 'podudariti se'; ono značenje koje doslovno ima druga usvojena riječ – 'koincidencija' (lat. coincidentia).

Zato bi se moglo reći da Isus iznosi tri uvjeta (E. Ronchi) ili da naznačuje tri simptoma koja imaju Kristovi učenici i učenice. Prvi se odnosi na neobičan zahtjev izrečen glagolom 'mrziti' koji shvaćamo u svjetlu semitskoga govora, tako da Isusovu rečenicu čujemo kao pitanje: što volimo više, što volimo najviše?

Prvo je, dakle, obilježje po kojemu se prepoznaju Isusovi učenici: najviše voljeti Gospodina. Posrijedi nije uskraćivanje, nego umanžanje. Isus ne oduzima ljubavi, nego im daje nešto više. Njegovi su učenici i učenice oni koji na ljepotu svojih ljubavi dodaju još veću ljepotu. Vama, koji poznajete dubinu ljudske ljubavi, koji znate koliko su važni ljudski osjećaji, vama nudim nešto što tu ljepotu pojačava.

Boga nitko i ništa ne može zamijeniti, ni u najprisnijim odnosima. Najviše voljeti Gospodina pomaže: zaljubljenima, zaručnicima, supružnicima, roditeljima, prijateljima, svima koji se brinu za druge da njihova ljubav bude istinskija, jača, iskrenija.

Više voljeti Gospodina donosi plodove u svakome radu, u poštenju, u zalaganju za dobro, jer voljeti Gospodina ne može se mimo bližnjih, mimo odgovornosti i čežnje za njihovom radošću.

4. Drugi je znak, simptom Kristova učeništva nošenje svoga križa i hod za Isusom. Križ smo pretvorili u metaforu neizbježnih svakidašnjih poteškoća, problema u obitelji, bolesti koje treba podnositi i drugih svakovrsnih trpljenja. Nositi križ puno je više od podnositi.

Iskustvo nas uči da se zemaljski život troši kap po kap, dar po dar. Zbog toga – kažu mudri – istinska drama čovjeka nije umiranje, nego ne imanje nikoga i ničega radi čega bi bilo vrijedno uložiti i potrošiti život.

U Evanđelju je križ sažetak cijele Isusove povijesti. Križ je neizmjerna, hrabra, razoružana ljubav koja se predaje, koja ne vara i koja ostaje vjerna. Tako Isusove riječi o drugome 'simptomu' ispravo čujemo kao poziv: Uzmi na sebe, preuzmi u svoj život dio Božje ljubavi, inače nećeš živjeti, nećeš biti sretan; preuzmi i dio boli koju svaka ljubav sadrži, inače nećeš voljeti.

Treći je 'simptom' nenavezanost na ímanje. Da, Isus traži odricanje, ali onoga što sprječava let, jer tvoj život ne ovisi od tvojih materijalnih dobara koje najčešće pritišću prema zemlji.

To odricanje zapravo nije žrtva nego čin slobode. Isus nam govori: Izađi iz tjeskobe posjedovanja i gomilanja, iz zarobljenosti u varku da vrijediš koliko posjeduješ.

5. Tamo gdje žive kršćani vidljivi su i takvi pokazatelji. Dragi hodočasnici, ne znam koliko pojedine bolesti mogu biti 'asimptomatske', ali je sigurno da ne postoji 'asimptomatsko kršćanstvo', koje ne bi ostavljalo vidljive tragove, povezanosti i prepoznatljivosti.

U izvanjskim neprilikama u kojima su kršćani živjeli pritisnuti totalitarizmom skovan je pojam 'skriveni kršćani', 'kriptokršćani', no i njihovi su tragovi bili itekako vidljivi; kršćanska su djela i način življenja i tada snažno govorili.

Međutim, i površnim gledanjem hrvatskoga društva i države, lako se susreće promicanje 'kršćanstva bez simptoma', onoga kršćanstva o kojemu se govori, čak ga se riječima i ističe, ali koje ne ostavlja kršćanske tragove.

Primjera ima dovoljno u svakomu području življenja, počevši od Hrvatskoga sabora i donošenja zakonâ, odnosa prema otajstvu života od začeća i prema poimanju obitelji, preko odgoja i obrazovanja do gospodarstva i brige za hrvatsku kulturu. Kažemo da danas slavimo 'svetu nedjelju', uz nužno pitanje svima, počevši od nas kršćana, koliko nam je ona sveta.

Izgradnja ove zavjetne kapele i njezina povezanost s Hrvatskim saborom rođena je očito iz želje da se vide 'simptomi' kršćanstva.

6. I ostali su nam iz prošlosti ti tragovi; svuda su oko nas: u građevinama, u imenima, u umjetničkim djelima, u znanosti. U njima se rađamo, bez njih se ne možemo ni radovati ni plakati, s njima odlazimo s ovoga svijeta. Tragovi koji nisu svrha samima sebi, nego su pokazatelji nutarnje snage kršćanskoga življenja, temeljnoga pitanja ljubavi, značenja i smisla.

Bog nam je u Ludbregu ostavo jedan trag u neobičnoj krvnoj tekućini. Upoznati smo da se upravo iz krvi može iščitati puno podataka o življenju i o stanju, ne samo zdravstvenome, onoga komu pripada.

I naš je jezik, a slično je i s drugima, iznimnom širinom izrazâ o krvi obuhvatio cijeli spektar življenja. Tako kažemo da se netko bori do zadnje kapi krvi; da netko voli do krvi. Može se biti hladnokrvan ili uzavrele krvi; biti beskrvan. Netko stvara zlu krv ili može slediti krv u žilama. Iznimno vješti u nečemu imaju to u krvi. Nešto se plaća krvlju ili se u krvi pere, dok je drugdje krv prolivena; nešto je ispisano krvlju ili je u krvi ugušeno…

Uz puno drugih izraza, konačno, kao najveća mjera darežljivosti ostaje 'dati nekomu i vlastitu krv'. To je Bog za nas učinio. Utjelovio se, živio božansku ljudskost i ostavio nam otajstvo svoga Tijela i Krvi, da bismo od njega živjeli i ostavljali tragove, simptome njegove ljubavi.

7. No, kao što su ti tragovi vidljivi, počevši od govora, oni istim putem mogu gubiti snagu. I to smo, braćo i sestre, dovoljno puta doživjeli, da bismo taj proces i ubuduće lakše prepoznali.

On ima temeljno tri stupnja.

Najprije se stvaranjem novih pojmova nastoji riječima oduzeti značenje ili ga 'potrošiti', tako da postanu beznačajne. Zatim se osjećajima oduzme iskrenost, trošeći i njih do bezosjećajnosti. Na kraju se želi poljuljati životni smisao, 'trošeći' i ljude, gurajući ih u besmisao. I dobiva se: beskrvnost, bljedilo bez oduševljenja i nade.

Ovdje u Ludbregu, u zajedništvu Crkve, u otajstvu Gospodinove Krvi, ponovno možemo otkriti svježinu i polet, onaj kojim kršćani preobražavaju svijet u novi svijet Radosne vijesti.

Poslanica svetoga Pavla Filemonu ostavila nam je kršćanski simptom, ona odražava kršćanski odnos u robovlasničkome društvu, da bismo vidjeli kršćanski pristup u svakome političkom i društvenom uređenju. Izvanjske okolnosti mogu pomoći, ali je ključan duh, nutarnja snaga i smisao. U robovlasništvu kršćani nisu prema drugima postupali neljudski; i tada su bili braća i sestre. Apostol piše: Šaljem ti Onezima, srce svoje… da ga dobiješ zauvijek… ne kao roba nego kao brata ljubljenoga. Toplina riječi, osjećaja i smisla koji preobražavaju.

Kršćani nisu mijenjali svijet revolucijama u krvi, jer njihov Učitelj Krist nije prolijevao tuđu nego je prolio svoju krv. I istinski kršćani koji su druge branili i danas brane, činili su to i čine ne iz želje da naude drugima nego da sebe izlože za druge. Taj je smisao očuvao i Hrvatsku.

Lijepo je i danas vidjeti kako kršćani u pojedinim zvanjima i zanimanjima postupaju kršćanski, 'simptomatski': kršćanski liječnici koji govore i tako djeluju: mi nećemo činiti pobačaje; kršćanski poduzetnici i trgovci koji iz uvjerenja govore: mi nećemo raditi nedjeljom; kršćani koji djeluju u politici kažu: mi nećemo na prvo mjesto staviti stranački interes i zapovijed nego Krista i dobro naroda; kršćani koji razumiju važnost svoga stava i kažu: mi nećemo podupirati mito i korupciju, mi nećemo biti dio produbljivanja razlike između bogatih i siromašnih… U bilo kojemu sustavu.

8. I na kraju, braćo i sestre, samo osvrt na poteškoće koje živimo u sadašnjosti pred govorom o 'teškim vremenima'. Ovoga sam ljeta ponovno naišao na mudru misao svetoga Augustina koja me i dalje zaokuplja. On prije 1600 godina ovako zaključuje:

„Ljudi kažu: vremena su zla, teška su vremena. Nastojmo živjeti dobro i vremena će biti dobra. Mi smo vremena: kakvi smo mi – takva su vremena.“ („Mala tempora, laboriosa tempora, hoc dicunt homines. Bene vivamus, et bona sunt tempora. Nos sumus tempora: quales sumus, talia sunt tempora.“) (Sermo 80, 8)

Spomenimo se toga češće: Kakvi smo mi, takva su vremena… I Crkva i društvo i narod i država. Jer, mi smo: i naša Crkva, i naši gradovi i sela, i naše društvo i naš narod.

Molimo stoga radosna srca u ovome prekrasnom zajedništvu da ne budemo beskrvni; da naše kršćanstvo i crkvenost, da naše hrvatstvo i ljudskost ne budu bez tragova dara Kristove krvi, njegove životnosti i njegove ljubavi.

Amen.